Po kineskom običaju predstavljanje novih stealth aviona izvedeno je bez pompe i najave. Prethodno su mjesecima puštane glasine, a onda je uslijedilo iznenadno predstavljanje letjelice praćeno objavom video snimki i fotografija slabe kvalitete na kineskim društvenim mrežama, pri čemu nisu zamijećeni pokušaji cenzuriranja postova. Predstavljanje nije pratilo nikakvo službeno priopćenje. Na isti način je 2011. godine predstavljen lovac J-20. Oba aviona letjela su nad središnjim dijelom grada Chengdu. Veći prikazani avion (koji je na internetskim forumima već nazvan J-36) ima konfiguraciju dvostrukog delta krila bez vertikalnog stabilizatora. Manji avion koji ga je pratio je nova varijanta lovca Chengdu J-20 (dvosjed J-20S). Intrigantan je i datum predstavljanja. Na isti dan je 1998. prvi puta predstavljen lovac Chengdu J-10, a 2011. godine lovac J-20. To je istovremeno i datum rođenja Mao Ce-tunga (26. prosinca 1893.). Zanimljive koincidencije.
Kineska kompanija Shenyang Aircraft Corporation predstavila je manji lovac (ili čak besposadnu letjelicu; na objavljenim snimkama nije jasno da li avion uopće ima kokpit) niske zamjetljivosti. Ova letjelica ima strelasto krilo, pogonsku skupinu od dva motora, te rješenja koja bi trebala omogućiti nisku zamjetljivost (nema vertikalni stabilizator). Petog studenog prošle godine na zrakoplovnoj izložbi u Zhuaiu predstavljen je i novi lovac pete generacije Shenyang J-35 koji su mnogi proglasili kopijom američkog lovca Lockheed F-35 Lightning II.
Novi bombarder?
Predstavljeni kineski tehnološki demonstrator (avion sa dvostrukim delta krilom), vjerojatno rezultat napora razvoja regionalnog bombardera.
Najveću pažnju je izazvao veliki borbeni avion s konfiguracijom dvostrukog delta krila kod kojeg krila i trup letjelice predstavljaju jedinstvenu strukturu. Veličina i dizajn aviona ukazuju da je vjerojatna namjena izvođenje dalekometnih misija, a veličina unutarnjih spremnika naoružanja navodi da se radi o taktičkom bombarderu a ne lovcu za postizanje zračne nadmoći (zbog toga je i naziv koji se počeo upotrebljavati u medijima – Chengdu J-36 – pogrešan jer implicira da se radi o lovačkom avionu). Uklanjanje vertikalnih stabilizatora ukazuje na namjeru smanjivanja radarskog odraza aviona. Primijenjena je posebna konfiguracija delta krila (tzv. cranked arrow, kod koga se uska napadna ivica na srednjem dijelu krila širi i stvara veliko trokutasto krilo; ovu varijantu delta krila imali su Saab J-35 Draken i eksperimentalni F-16XL). Po pitanju radarskog i IC odraza procjenjuje se da nije postignuto ekstremno smanjenje istih.
Tri uvodnika zraka (dva smještena bočno od kokpita i jedan iza njega; zanimljivo je da su samo na uvodniku iznad kokpita primijenjene mjere za smanjivanje radarskog odraza ali ne i na dva bočna uvodnika) ukazuju na neobičnu konfiguraciju pogonske grupe aviona. Zbog čega su primijenjena tri turboventilatorska motora? U objavljenim analizama prisutna su dva tumačenja. Prema prvom, to je posljedica nemogućnosti kineske zrakoplovne industrije za dizajniranjem i proizvodnjom turboventilatorskih motora visokih performansi. Naime, prema američkim analizama, Kina i dalje nije sposobna razviti tehnologiju avionskih motora nove generacije, poput američkog programa AETP (Adaptive Engine Technology Program), te je prisiljena na ovakva rješenja. Prema drugom tumačenju, ovakva konfiguracija je odabrana radi optimiziranja letnih performansi pri velikom rasponu podzvučnih i nadzvučnih brzina. Središnji motor bi se koristio pri uzletu i za superkrstarenje, dok bi se dva bočna motora koristila za postizanje određenog stupnja vektorskog potiska. S druge strane, čemu bi uopće služio vektorski potisak na stealth bombarderu? Bočni motori bi se prije koristili za krstarenje visokim subsoničnim brzinama radi povećanja borbenog dometa. Treće teorije navode mogućnost da je namjena gornjeg motora generiranje električne energije za elektroničke sustave. Pitanje ove neobične (i kompleksne) konfiguracije pogonske skupine ostaje otvoreno. Napadni kut krila i oblik uvodnika zraka ukazuju na moguću maksimalnu brzinu leta od 1,8 Maha. Na fotografijama se vide otvori za tri unutarnja prostora za nošenje naoružanja. Središnji (dug 7,62 m i širok 2,1 m) vjerojatno je namijenjen za nošenje projektila zrak-zemlja, a dva manja bočna za obrambene oružane sustave (projektili zrak-zrak, proturadarski projektili). Puna uzletna masa ovog aviona procijenjena je na 45-54 t. Zbog velike mase je opremljen podvozjem istim kao na Su-34 (tandemski postavljeni kotači).
Opis aviona ukazuje da njegova namjena nije vođenje zračne borbe već izvođenje preciznih udara po kopnenim i morskim ciljevima na velikim udaljenostima. Primarni cilj bile bi kopnene zračne baze i nosači aviona protivnika (SAD) na Indo-pacifičkom području. Sekundarna zadaća mogla bi biti lansiranje dalekometnih projektila zrak-zrak na temelju podataka dobivenih od senzorskih platformi; ova zadaća predviđena je i za novi američki bombarder Northrop Grumman B-21 Raider. Kao takav, ovaj avion bi mogao biti rezultat često navođenog kineskog programa razvoja taktičkog bombardera JH-XX srednjeg dometa. Svi navedeni podatci predstavljaju procjene dane na temelju objavljenih fotografija i video snimaka. Najvjerojatnije je da se samo radi o tehnološkom demonstratoru. Neke analize navode da se radi o mogućem prototipu kineskog lovca šeste generacije, ali sumnjam da su ta objašnjenja točna.
Međunarodne reakcije
Prototip (?) manjeg lovca ili možda besposadnog borbenog aviona tvrtke Shenyang.
Predstavljanje ovih aviona je istovremeno dočekano s veličanjem, ali i skepticizmom. S jedne strane (posebno iz Kine), prikazivanje novih stealth aviona predstavljeno je kao dokaz ubrzanog vojno-tehnološke inovacije i napretka Kine, te postizanja statusa globalne supersile sposobne za pružanje vojnog izazova Zapadu. Kao primjer pogledajte članke na “poluslužbenim” stranicama portala China Academy – na primjer članak “China’s New Stealth Fighter Jets Mark the End of NATO” ili “Why China Leads the U.S. by 10 Years in 6th Gen Fighters?”. Zapravo, iznenađen sam koliko je ovo dobra propaganda. Za osobu koja nema pojma o temi može zvučati vrlo uvjerljivo. Eh, gdje su oni dani agresivnog crvenog agitpropa…
S druge strane, postoji niz mišljenja o tome da su ocjene performansi i sposobnosti prikazanih aviona pretjerane. Navodi se kineska ovisnost o visokotehnološkim komponentama koje dolaze sa Zapada (kao dokaz da Kina nije postigla potpunu samodovoljnost na području vojne tehnologije), pitanje operativne učinkovitosti kineskih borbenih aviona (nikada se nisu sukobili sa zapadnim ekvivalentima; nema pouzdanih podataka o kineskoj stealth tehnologiji, kao ni o avionici i novim oružanim sustavima). Ovdje je zbilja teško dati mišljenje o stvarnom stupnju razvoja kineske zrakoplovne tehnologije. Ipak, postoji područje gdje se može dati relativno objektivna ocjena stanja. To su kineski konstantni problemi s razvojem i proizvodnjom vojnih avionskih motora.
Kina već desetljećima nastoji razviti pouzdane motore, ali uspjeh je ograničen. Ključni problemi na ovom području su zapadne sankcije uvedene 1989. godine i ograničeni pristup ruskoj tehnologiji. Zbog toga je Kina prisiljena na nastavak oslanjanja na ruske motore poput Saturna AL-31F/FN i druge serije motora Aviadvigatel D-30PK. U zadnje vrijeme ipak je vidljiv pomak u razvoju kineskih avionskih motora. Godine 2016. u 13. petogodišnem planu (2016.-2020.) razvoj avionskih motora postaje nacionalni prioritet, a taj prioritet ostao je i u 14. petogodišnjem planu. Konkretno radi se o Planu dva motora, razvoju širokog spektra različitih vrsta vojnih turboventilatorskih motora (WS10/15/18/19/20).
Glavni kineski izazov je pouzdanost motora. Ovdje je problem nedostatak istraživanja ključnih tehnologija, te nedostaci u procesu dizajniranja i proizvodnje motora. To je posljedica pretjeranog oslanjanja na uvoz ključnih tehnologija (kroz kupnju licence ili špijunažu; na taj način se ne mogu dobiti najnovije tehnologije izrade motora) i reverzibilni inženjering (doslovno kopiranje određenog motora; problem je da se na ovaj način dobiva uvid u konstrukcijska rješenja, ali ne i u način izrade ključnih komponenti poput keramičkih lopatica turbine). Zbog toga je 2016. godine došlo do reorganizacije fragmentiranih 27 kineskih tvornica i instituta u jedinstveni okvir – korporaciju AECC (Aero Engine Corporation of China). Izgleda da je ovaj korak konačno doveo do postupnog napretka u dizajniranju i proizvodnji avionskih motora, ali pred kineskim inženjerima je još dug put. Ni suprotna strana ne spava na lovorikama – SAD uskoro uvode u naoružanje nasljednika vođenog projektila zrak-zrak AIM-120 AMRAAM Lockheed Martin AIM-260 JATM (dometa preko 200 km), a oružane snage SAD i istočnoazijskih saveznika razvijaju nove programe i operativne koncepte kako bi parirali rastućim kineskim vojnim sposobnostima.
J-20 i J-35
Iako su sada u središtu pažnje novi kineski avioni predstavljeni prošli mjesec, treba se zapravo fokusirati na stvarnu snagu Zračnih snaga Narodnooslobodilačke vojske Kine (PLAAF) – lovca Chengdu J-20 te novi Shenyang J-35. Ovdje neću opisivati taktičko-tehničke osobine ovih lovaca pete generacije već njihovo značenje za razvoj sposobnosti PLAAF, ali i kao sredstva širenja kineskog geopolitičkog utjecaja.
J-20 je namijenjen kao protuteža američkim lovcima F-22 i F-35. Originalno, J-20 je dizajniran za izvođenje udara protiv strateških ciljeva u dubini protivničkog teritorija, ali ubrzo dobiva i ulogu lovca za postizanje zračne nadmoći. Do sada je identificirano nekoliko varijanti J-20, od kojih je svaka naredna donijela određena poboljšanja (posebno po pitanju pogonske skupine). Do kraja 2022. i početka 2023. godine zapadne procjene navodile su da se u sastavu postrojbi PLAAF nalazi oko 200 J-20. U 2023. godini proizvodnja J-20 je povećana na oko 100 primjeraka godišnje što sada PLAAF omogućuje godišnje popunu tri zračne brigade ovim lovcem. Procjene iz sredine 2024. godine navode kako se broj J-20 u operativnoj upotrebi približava brojci 300. J-20 je počeo zamjenjivati starije varijante lovaca četvrte generacije Shenyang J-11 (licencno proizvedeni Su-27) i Suhoj Su-27SK/UKB. U razvoju je i nova varijanta J-20 koja je (prema nekim izvorima) pred ulaskom u početnu serijsku proizvodnju. Pretpostavlja se da nova varijanta neće dobiti samo novu pogonsku skupinu, već i kompletnu modernizaciju avionike te dodatno smanjivanje radarskog i IC odraza. Prema procjenama dobivenim analizom satelitskih snimaka, J-20 nalazi se u naoružanju barem dvanaest zračnih brigada (od toga su četiri brigade opremljene isključivo s J-20 (1. brigada u zračnoj bazi Anshan, 9. brigada u bazi Wuhu, 111. brigada u bazi Korla i neidentificirana brigada u bazi Changsha-Ningxiang). Ove činjenice upućuju na zaključak kako J-20 postaje glavni lovac PLAAF.
Nova dvosjedna verzija lovca J-20 (leti iza predstavljenog tehnološkog demonstratora)
Nekoliko riječi o organizaciji PLAAF. U okviru zračnih snaga postoji pet regionalnih zapovjedništava unutar kojih je raspoređeno oko 1.800 lovaca. U svakom regionalnom zapovjedništvu nalazi se pet do sedam zrakoplovnih brigada opremljenih lovcima, a u svakoj brigadi tri do šest lovačkih skupina (30-50 lovaca). Što se tiče analize J-20, preporučio bih knjigu autora Abrahama Abramsa, “China’s Stealth Fighter – The J-20 ‘Mighty Dragon’ and the Growing Challenge to Western Air Dominance” (Pen & Sword, 2024). Ova knjiga uz detaljan prikaz razvoja i upotrebe J-20 daje i analizu razvoja PLAAF.
Nedavno predstavljen lovac J-35 razvijen je iz lakog dvomotornog lovca Shenyang FC-31, tehnološkog demonstratora i potencijalnog izvoznog lovca. Napravljena su dva prototipa, a u drugoj polovini prošlog desetljeća pojavile su se prve informacije da je FC-31 izabran za mornarički lovac za kineske nosače aviona. Kao mogući naziv novog aviona navedeno je ime J-35. U listopadu 2021. godine poletio je prvi prototip J-35, a PLAAF je također izrazio interes za nabavom kopnene verzije ovog lovca. Dvije godine kasnije pojavile su se prve fotografije verzije J-35 za PLAAF, koja je konačno prikazana u Zhuhaiu, gdje je potvrđen naziv J-35A (razvoj verzije za kinesku ratnu mornaricu još traje; na novom nosačima CV-16 Liaoning i CV-18 Fujian viđeni su modeli J-35; dok je Fujian opremljen katapultom, na Liaonoingu i CV-17 Shandongu postoji samo sky jump rampa; izgleda da će se J-35 moći koristiti na svim ovim nosačima).
J-35A je dvomotorni lovac srednje veličine na kome su primijenjene mjere za smanjivanje radarskog odraza (vjerojatna primjena materijala za apsorpciju radarskog signala, oblik uvodnika zraka, konfiguracija krila, središnji unutrašnji prostor za naoružanje/ili dva manja kao što je na FC-31 i drugo). Pogonska skupina će na serijskim J-35 vjerojatno biti novi turboventilatorski motor WS-19 (na prototipovima se vjerojatno koriste motori WS-13E i/ili WS-21), a J-35 bi mogao imati sposobnost superkrstarenja (postizanje supersoničnih brzina bez forsaža). Serijska proizvodnja J-35 vjerojatno će započeti za dvije-tri godine. Po izgledu J-35 je izuzetno sličan američkom lovcu F-35, ali to ne znači da je njegova kopija. Prva vidljiva razlika je ugradnja dva motora (F-35 ima samo jedan). Drugo je pitanje – koliki je zapravo unutrašnji prostor za naoružanje i kolika je zapremina spremnika goriva. J-35 je lovac srednje veličine, a pogonska skupina zauzima dosta prostora u središnjem djelu trupa. Kina za sada želi zadržati u tajnosti veličinu radarskog odraza J-35 (J-35 prikazan u Zuhaiu imao je na stražnjem djelu trupa radarski reflektor kako bi se prikrio stvarni radarski odraz).
Shenyang J-35A
Vanjska sličnost J-35 i F-35 uzima se kao dokaz (posebno među američkim analitičarima) uspješne kineske špijunaže u SAD. Po toj logici kineska strana je uspjela ukrasti dovoljno podataka o F-22 i F-35 da kineski J-35 ima slične osobine kao američki lovci. Za ovakve tvrdnje nema dokaza. J-35 ima pogonsku skupinu od dva motora (čime se smanjuje unutrašnji prostor za smještaj elektronike i naoružanja). Neke analize navode upotrebu dva motora kao sigurnosnu mjeru za borbene avione koji polijeću s nosača. U prošlosti je bilo tako, ali F-35 opremljen turboventilatorskim motorom Pratt & Whitney F135 pokazuje kako to pravilo više ne vrijedi (pouzdanost ovog motora je izuzetna). S obzirom na navedene probleme u razvoju kineskih avionskih motora ne bi me čudilo da su konstruktori morali radi sigurnosnih razloga (nedovoljna pouzdanost kineskih motora) ugraditi dva WS-13/21. Nema ni naznaka da J-35 ima bolje elektronske sustave od F-35. Stoga se s velikom vjerojatnošću može reći da J-35 nema iste sposobnosti kao napredniji F-35 ili F-22. Bez obzira na to J-35 ne treba podcijeniti. Ovdje se radi o lovcu koji je u razvoju i koji će ući u proizvodnju u narednih nekoliko godina. Tada ćemo vidjeti njegovu konačnu konfiguraciju. Pojava J-35 pokazuje kako Kina na području avionske tehnologije postepeno smanjuje tehnološki jaz u odnosu na Zapad.
Namjena J-20 i J-35
Ulogu oba lovca treba razmatrati u širem okviru kineskih napora za ostvarivanjem regionalne vojne dominacije na području istočne Azije. Prema kineskim pogledima, ključni izazov predstavljaju zračne i pomorske snage SAD i američkih saveznika (Japan, južna Koreja, Tajvan, Australija). Najvjerojatniji scenarij vojnog sukoba u regiji bio bi kineski pokušaj invazije Tajvana, koji bi vjerojatno doveo do intervencije SAD. U slučaju opisanog sukoba Kina mora imati sposobnosti projekcije pomorske i zračne moći od prvog otočnog lanca (linija Kamčatka-Japan-otočje Ryukyu-Tajvan-sjeverni Filipini-Borneo) prema drugom otočnom lancu (linija Japan-Marijansko otočje-Mikronezija). U priloženoj ilustraciji imate kinesku kartu opisanih pomorskih lanaca (iz priručnika RM Kine objavljenog 2012. godine). Osim kontrole prostora između prvog i drugog otočnog lanca Kina mora uspostaviti i kontrolu nad ključnim pomorskim prolazima koji povezuju Južnokinesko more sa svjetskim oceanima (otočje Ryukyu, otočja Spratly i Paracel, Molučki tjesnac, tjesnac Sunda, tjesnac Lombok, tjesnac Makassat) kako bi spriječila američku pomorsku blokadu Južnokineskog mora koja bi osakatila kinesku ekonomiju. Kineska strana se ne može osloniti samo na djelovanje iz zaštićenih baza u dubini kineskog teritorija. Stoga je razvoj sposobnosti izvođenja pomorskih i zračnih udara po protivničkim bazama i snagama na velikim udaljenostima od kineskog teritorija (1000-2000+ km) od strateškog značaja za Kinu. U tom kontekstu treba razmatrati ulogu J-20 i J-35, ali i budućeg srednjeg bombardera koji razvija Kina.
Chengdu J-20
PLAAF primjenjuje “high-low mix” strategiju – kombiniranje manjeg broja naprednih lovačkih aviona pete generacije (J-20) sa većim brojem manje sposobnih lovaca iste generacije (J-35). J-20 bi se koristili za postizanje zračne nadmoći, dok bi J-35 izvodili druge zadaće u potpori djelovanja J-20. Na primjer, u slučaju invazije Tajvana, J-20 bi se (u kombinaciji sa drugim oružanim sustavima) fokusirao na neutralizaciju američkih zračnih i pomorskih snaga koje bi bile poslane u Južnokinesko more. Istovremeno J-35 bi djelovao protiv tajvanskih oružanih snaga. J-35 bi se vjerojatno koristio i u borbi protiv zapadnih lovaca četvrte generacije (F-16, F/A-18 Super Hornet), gdje bi imao određenu prednost u odnosu na starije zapadne lovce. Tu je i još jedna moguća uloga J-35. Naime, tijekom idućih deset godina PLAAF će iz naoružanja povući stotine lovaca prijašnjih generacija (J-7, J-8, J-10A, J-11), a ulogu jeftinijeg lovca će preuzeti J-35.
U kontekstu ove strategije Kina nastoji razviti i srednji bombarder (Ministarstvo obrane SAD je u godišnjem izvještaju o OS Kine nazvalo ovaj projekt regionalnim bombarderom, J/H-XX) koji bi se koristio za napade na zračne i pomorske baze SAD na području drugog otočnog lanca, što bi američku stranu moglo prisiliti na premještanje B-52 i novog B-21 u baze na većoj udaljenosti. To bi smanjilo broj naleta i borbenu učinkovitost ovih bombardera. Druga potencijalna namjena bili bi precizni udari po strateškim instalacijama na Tajvanu (bombarder bi bio precizniji od balističkih projektila). S obzirom da je projekt razvoja kineskog dalekometnog stealth bombardera H-20 već duže vremena pod znakom pitanja (zapadne procjene spekuliraju da je projekt u krizi i da bi mogao biti otkazan) prikazani tehnološki demonstrator (krivo nazvan J-36) mogao bi biti rezultat ovih napora.
Geopolitička uloga kineskih lovaca
Pojava lovca J-35 ukazuje i na kinesku namjeru ugrožavanja američkog vodstva na globalnom tržištu borbenih aviona pete generacije. J-35 bi (u konačnoj konfiguraciji) trebao predstavljati kombinaciju niske cijene i određene razine sposobnosti lovca pete generacije (dalekometni oružani sustavi, stealth). Malo je vjerojatno da bi konačna verzija po sposobnostima bila ekvivalent američkom F-35, ali prodaja ovakvog lovca bez ograničenja koja uvjetuje Washington pri prodaji aviona Lightning II (elektronska oprema, oružani sustavi, ovisnost o logističkoj potpori) mogla bi biti privlačna nizu zemalja koje ne žele prihvatiti ograničenja a žele imati lovac pete generacije. Primjer ovakvog američkog djelovanja bila su ograničenja nametnuta Japanu u 80-im godinama prošlog stoljeća. Japan je tada razvijao domaći lovac Mitsubishi F-2 na osnovi lovca F-16. Prema prvobitnom planu to je trebao biti japanski projekt no Washington je (zbog mogućnosti da novi lovac ugrozi globalnu prodaju F-16, te da Japan postane samodovoljan u nabavi lovaca) prisilio Tokio na sklapanje sporazuma prema kome je japanska strana dobila samo ograničeni pristup američkoj tehnologiji (dok je američka strana dobila neograničeni pristup japanskoj tehnologiji razvijenoj za F-2), a japanska strana se obavezala da će 40 % komponenti za novi lovac kupiti u SAD. Time bi Kina mogla dobiti značajan udio na globalnom tržištu lovaca pete generacije, a prodaju J-35 novim kupcima iskoristiti za jačanje geopolitičkog utjecaja.
Egipatski Dassault Rafale F3/3R
Pakistan i Egipat prve su zemlje koje su odlučile kupiti nove kineske lovce. Nakon što su SAD 2016. blokirale prodaju F-16 Pakistanu, Islamabad je u prosincu 2021. objavio odluku o kupnji lovaca J-10, a u siječnju 2024. godine obavio namjeru kupnje lovaca FC-31.
Drugi primjer je Egipat. Kairo je godinama frustriran zbog nametnutih ograničenja u isporuci zapadne vojne tehnologije. Egipatske oružane snage nastoje razviti sposobnosti projekcije vojne moći u susjednim područjima (Etiopija, južni dio Crvenog mora, Libija), ali Zapad ograničava transfer moderne vojne tehnologije kako ne bi bila ugrožena tehnološka nadmoć Izraela u regiji. To je najvidljivije na području zrakoplovne tehnologije. Godine 2013. Obamina administracija zaustavila je transfer lovaca F-16C Block 52 nakon vojnog puča u Egiptu. Nakon toga su 2019. SAD (na izraelski pritisak) odbile egipatski zahtjev za kupnjom 20 F-35. To je bio poticaj za egipatsku diversifikaciju nabave borbenih aviona. Donesena je odluka o kupnji 46 ruskih lovaca MiG-29M2 te 54 lovca Dassault Rafale F3/3R (originalna narudžba od 24 Rafalea povećana je za još 30 aviona kada je Egipat pod američkim pritiskom morao odustati od kupnje 24 ruska lovca Su-35S). Dodatni problem za Egipat je da zapadne zemlje ne žele isporučiti dalekometne projektile zrak-zrak. SAD odbija isporučiti AIM-120 AMRAAM,(domet 160-180 km) te su egipatski F-16 opremljeni zastarjelim projektilima AIM-7P Sparrow (70 km). Francuska je (pod pritiskom SAD) odbila isporučiti projektile zrak-zrak MBDA Meteor (200+ km) za opremanje egipatskih Rafalea i umjesto toga isporučila kratkodometne projektile Matra MICA (80 km). Za razliku od zapadnih zemalja Kina je spremna isporučiti lovce opremljene dalekometnim vođenim projektilima zrak-zrak, i to po značajno nižoj cijeni. Tako je Egipat odlučio kupiti kineski lovac generacije 4.5 Chengdu J-10C opremljen projektilom zrak-zrak PL-15 (200+ km) sa cijenom između 40 i 50 miliona dolara po avionu. To ne znači da je Egipat odustao od kupnje oružja sa Zapada. Ali kako su zapadni partneri blokirali isporuku traženih oružanih sustava, Kairo je kupnjom J-10C poslao političku poruku – spremnost da tražene sustave kupi drugdje (čime se želi prisiliti zapade saveznike da razmotre dosadašnju politiku ograničavanja isporuke modernih oružanih sustava).
Ne radi se samo o isporuci modernih borbenih aviona. Kina je (prema podacima švedskog instituta SIPRI) postala globalni četvrti izvoznik naoružanja i vojne opreme (između 2019. i 2023. godine Kina je postigla udio od 5,8% globalne trgovine oružjem). Primarni cilj nije postizanje komercijalnog uspjeha već korištenje prodaje naoružanja kao jednog od sredstva za širenje političkog utjecaja i stvaranje dugoročne ovisnosti kupca o Kini (kroz sklapanje pratećih ekonomskih i sigurnosnih sporazuma o suradnji; pogledajte samo kineske ugovore s afričkim zemljama).
Zaključak
Opisani projekti razvoja kineskih borbenih aviona pokazuju veliki napredak koji je Kina napravila na nekoliko područja ključnih za razvoj modernih vojnih aviona. Ipak, pred Kinom je i dalje niz izazova. Dizajniranje i proizvodnja stealth aviona zahtjeva ne samo značajna sredstva već i razvijene istraživačke programe na područjima kao što su napredni materijali, avionski motori visokih performansi i napredni elektronski sustavi. Sva ova područja i dalje su izazov za Kinu. Možda najveći problem pred kineskom stranom je sposobnost dizajniranja novih borbenih aviona. Za vrijeme hladnog rata Kina je bila prisiljena kupovati od Moskve licence za proizvodnju borbenih aviona ili špijunažom stjecati pristup do dizajna, tehnologija i konstrukcijskih rješenja drugih zemalja. To pokazuju primjeri lovaca Shenyang J-5 (MiG-17PF), Shenyang J-6 (MiG-19), Chengdu J-7 (MiG-21F), Shenyang J-8/J8II (dalji razvoj J-7). Navedena praksa nastavila se i nakon Hladnog rata. Lovac Chengdu J-10 je dizajniran na temelju podataka o izraelskom programu lovca IAI Lavi (zasnovanom na F-16), razvijanom u 80-im godinama prošlog stoljeća (Kina je razvojne planove Lavija kupila u Izraelu, što je izazvalo bijes u Washingtonu).
Kineski prikaz područja prvog i drugog otočnog lanca
Lovci Shenyang J-11 i J-15 predstavljaju poboljšani Suhoj Su-27 (Kina je licencu za proizvodnju Su-27 kupila od SSSR-a 1989. godine). Mornarički lovac Shenyang J-15 je najbolji primjer reverzibilnog inženjeringa. Kina je prvo od Rusije pokušala kupiti licencu za mornaričkih lovac Suhoj Su-33, ali Moskva je odbila ovaj zahtjev. Kina je tada kupila od Ukrajine prototip ovog lovca (Suhoj T-10K-3), koji je Kijev dobio nakon raspada SSSR-a, i kopirala ga. Nastavak ove prakse vidljiv je i kod J-20. Kada je u listopadu 2016. godine Kina predstavila J-20, urednik ruskog časopisa Arsenal otečestva Dimitrij Drozdenko objavio je kako je kineski lovac očito nastao na temelju ruskog tehnološkog demonstratora MiG 1.44 prikazanog 2000. godine. Isto mišljenje je iznio i analitičar londonskog instituta IISS Douglas Barrie koji je istaknuo sličnosti oba aviona, ali i utjecaj američkih lovaca F-22 i F-35 (njegova pretpostavka je bila da je kineska strana dobila obavještajne podatke o ovim avionima; iako to za MiG 1.44 nikada nije potvrđeno, 2014. Washington je potvrdio kako je Kina hakirala oko 630.000 dokumenata o oba američka lovca). Sličnost J-35 s F-35 ne trebam ni komentirati. Čak je i novopredstavljeni tehnološki demonstrator s dvostrukim delta krilom po mnogočemu sličan obustavljenom američkom programu supersoničnog regionalnog stealth bombardera. Lockheed Martin je 2004. predložio razvoj bombarderske verzije lovca F-22 (FB-22, borbeni domet 2.700-3.300 km, maksimalna brzina 1.5+ Macha, uzletna masa 54 t, predloženo je šest mogućih varijanti uključujući i varijante bez vertikalnih stabilizatora), ali dvije godine kasnije odustalo se od projekta. Procjenjeno je da više nema mogućnosti konvencionalnog sukoba velikih sila, a pravi razlog bili su rastući troškovi programa F-35.
Sve su to rješivi problemi. Dobar primjer je usporedba stanja kineskih zračnih snaga prije četvrt stoljeća i danas. Na određenim područjima kineska zrakoplovna tehnologija i dalje nije na razini zapadne (na primjer razvoj avionskih motora), ali na drugima je preuzela vodstvo (prema zadnjim izvještajima Pentagona Kina ima vodstvo u razvijanju hipersoničnih oružanih sustava). Nedavno predstavljanje niza naprednih oružanih sustava (osim borbenih aviona tu su i antibalistički sustav HQ-19, besposadni ratni brod niske zamjetljivosti nazvan Orka, niz novih besposadnih letjelica) ukazuje na kineski cilj dostizanja (a onda i premašivanja) vojnih sposobnosti zemalja Zapada.
Kineski program modernizacije zračnih snaga također je usmjeren prema smanjivanju utjecaja zapadnih sila na azijsko-pacifičkom području ali i prema jačanju geopolitičkog utjecaja na globalnoj razini (za primjer – kineske prodaje borbenih aviona Pakistanu i Egiptu).
* Gost autor je doc. dr. sc. ROBERT BARIĆ s Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, uz čiju dozvolru prenosimo članak
