ISIS odvikava stanovništvo mjesta al-Raqqa od pušenja, 4. travnja 2014.

Posljednja se tri tjedna o islamističkoj skupini ISIS čulo više nego tijekom nekoliko godina zajedno. Pa ipak, mnogo je tu elementarnih činjenica ostalo otvoreno. Kao prvo, iako se njih aktualno spominje u kontekstu Iraka, manje je vremena potrošeno na činjenicu da spomenuta skupina i dalje drži određen prostor i u Siriji (istočno od grada Aleppa, pa oko mjesta al-Raqqa i dalje na istok do granice s Irakom). Taj prostor čitavo ovo vrijeme treba i vojno držati – posebice s obzirom na aktivna sukobljavanja s obližnjim sirijskim Kurdima, al-Nusra frontom i snagama režima u Damasku – što nas automatski dovodi i do pitanja raspodjele snaga.

ISIS navodno raspolaže s ukupnim borbenim snagama veličine između 5 i 10 tisuća boraca, no to je njihova skupna snaga – dakle, i u Siriji i u Iraku. Dok je nedvojbeno da između ova dva formalno odvojena državna prostora teče aktivan promet robe i ljudi (čemu svjedoče i nedavne vijesti o korištenju zarobljenih iračko-američkih oklopnih vozila na bojištima u Siriji) – teško je za očekivati da je organizacija ISIS baš sve svoje snage usmjerila u Irak. Dakle, broj njihovih boraca u Iraku zasigurno je bliže ovoj manjoj brojci, ako nije i bitno niži. Pri tome, tijekom nedavnih borbi sunitske snage u Iraku osvojile su desetak gradova – koje sve treba više ili manje čvrsto i držati, budući da režim u Bagdadu periodično pokušava provoditi nekakve protunapade. Ova činjenica dalje smanjuje broj za stvarnu bitku raspoloživih islamističkih boraca. Sve su ovo činjenice koje bi radikalno utjecale na opadanje opasnosti od te islamističke organizacije ISIS – da stvari u Iraku stvarno odgovaraju medijskim napisima o stanju na tamošnjem terenu tijekom proteklih nekoliko tjedana.

Tko se tu bori s kime?

No, stvarna je situacija izgleda ponešto drugačija. Naime, prema navodima izbjeglica iz nedavno osvojenih sunitskih područja, sama organizacija ISIS izgleda da tvori oko 5 posto ukupnih anti-režimskih snaga. Preostali dio angažiranih boraca protiv režima u Bagdadu izgleda da dolazi iz dva odvojena smjera – iz lokalnih sunitskih plemena, koja su se posljednjih godina našla izdvojena iz vlasti u Iraku, i iz redova pripadnika nekad vladajuće Baath stranke, te negdašnje iračke vojske. Ova raspodjela snaga osigurava sunitskim snagama prevagu na terenu koji je trenutno bojište (praktično pa isključivo većinski sunitski krajevi Iraka), a čitava borba lako pa bi se s te strane mogla opisati kao “sunitska revolucija za oslobođenje Iraka od njegova šijitskoga premijera“.

Parada šijitskih “Brigada mira”, četvrt Sadr u Bagdadu, 21. lipnja 2014.

Pri tome, ova situacija zapravo uopće nije neugodna za vladajuću garnituru u Bagdadu. Nakon što je svijet proteklih dana gledao vojno-političke smotre šijitske milicije Muqtade al-Sadra u nizu iračkih gradova (“al-Mahdi vojska”), zanimljivo je vidjeti medijska izvješća o faktičnome sastavu snaga na aktivnim bojištima nedaleko Bagdada. Tako se čuje da u regiji oko grada Baqubah, oko 50 kilometara sjeveroistočno od Bagdada, obranu zapravo koordinira irački ministar prometa Hadi al-Amiri – koji je ujedno i osoba na čelu organizacije al-Badr – dugogodišnjeg vojnog krila Islamskog vrhovnog vijeće Iraka (Islamic Supreme Council of Iraq – ISCI ili SIIC), što je velika šijitska politička organizacija moćne obitelji al-Hakim, nekad poznata pod sličnim nazivom Vijeće za islamsku revoluciju u Iraku (Council for the Islamic Revolution in Iraq -SCIRI). No, ne samo da osvjedočeni predstavnik šijitske sektaške vojne organizacije vodi vojne aktivnosti iračke vlade kod mjesta Baqubah, već ondje mediji javljaju i o faktičnome miješanju državne vojske i spomenute stranačke milicije u samim borbama.

Time dolazimo do situacije da arapsko stanovništvo Iraka (a Irak sačinjava između 75 i 80 posto Arapa) na obje zaraćene strane – i među sunitima i među šijitima – na čelu borbenih operacija ima radikalne vojno-političke milicije. Ono što je za sunite organizacija ISIS (Islamska država Iraka i Sirije, ad-Dawlat al-Islāmiyya fī’l-‘Irāq wa’sh-Shām – kraće Da’ash) ili tzv. “Nakšibendijska vojska” (Jaysh Rijal al-Tariqa al-Naqshabandia), to su na šijitskoj strani organizacije Al-Mahdi vojska (Jaish al–Mahdi, obitelj al-Sadr) ili Organizacija al-Badr (Fajlaq Badr, obitelj al-Hakim). No, ova podjela tu dolazi i uz jednu veliku razliku – dok su spomenute sunitske milicije ili okarakterizirane svojom reputacijom iz dosadašnjih sukoba u Iraku i Siriji (ISIS – islamisti, radikali, “gori od Al-Qaeda”) ili javno ne baš poznate (više desetaka plemenskih i drugih organizacija) – šijitske se organizacije u pravilu ne spominje na jednako izričit način. Dok se vojne parade odvjetaka “al-Mahdi vojske” posljednjih dana karakteriziralo kao “okupljanje šijitskog stanovništva” ili čak pod propagandnim imenima tipa “Brigade mira”, ujedno zanemarujući njihovu ulogu u rasplamsavanju sektaških sukoba u Iraku prije desetak godina, druge se takve šijitske skupine jednostavno ne spominje (Organizacija Badr, ili recimo “Mreža Khazali”) – podržavajući time opću medijsku temu iz posljednjih dana, o borbi pobunom ugrožene Vlade Iraka protiv zlih islamista, “gorih i od same Al-Qaede”.

Pri tome svemu, treba konstatirati da je većina spominjanih vojnih uspjeha koje su sunitski pobunjenici postigli posljednjih dana zapravo relativno mala i tek uvjetno bitna. Dok se može činiti bitnim tv. “prekidanje kopnene veze” između Bagdada i Jordana te Sirije, navodno postignuto zauzimanjem uređenih graničnih prijelaza – treba konstatirati da je promet između Iraka i Jordana ionako već neko vrijeme bio smanjen (budući se sunitski Jordan jasno svrstao kontra režima u Damasku), dok ni dosadašnji izostanak graničnih prijelaza nije spriječio prelijevanja ljudi i robe između Iraka i Sirije (čemu zorno svjedoči navodni masovniji dolazak organizacije ISIS iz Sirije u Irak). Jednako tako, nakon preuzimanja Mosula, gradovi za koje se spominje da su pali u ruke sunita pretežito su manji, ionako sa sunitskom većinom, te nerijetko prometno izolirani, ili postavljeni na prometne pravce kojima već otprije dominiraju sunitske oružane grupacije ove ili one vrste (prometni smjer Ramadi-područja ISIS u Siriji, prometni smjer Sirija-Mosul). No, ono bitno tu predstavlja jedan drugi niz stvarno bitnih stvari koje su sunitski pobunjenici postigli – a o čemu se ponešto manje čuje.

Prave točke sukoba sunita i šijita u Iraku

Kao prvo, smjer sunitskog napredovanja iz Mosula prema jugu stigao je pred vrata grada Samarre – mjesta sa sunitskom većinom u stanovništvu, ali ujedno i lokacije velikog šijitskog svetog mjesta, džamije al-Askari, čije je oštećivanje 2006. godine (također od strane sunitskih radikala današnje organizacije ISIS) bilo okidač za val velikih sektaških sukoba širom Iraka. Dok već danima slušamo o postupnome okupljanju brojnih šijitskih snaga u ovome kraju, ne bi li branili ovo sveto mjesto, potpuno je jasno da bi njegovo osvajanje od boraca ISIS i danas bilo uvodom u jednu potpuno novu dimenziju vjerskih sukoba u Iraku i njemu bliskoj regiji. U prilog značaju ove točke govore i naznake o tome da su sunitske snage grad Samarru stavile u svojevrsno okruženje, budući su prije nekoliko dana zabilježeni napadi na grad Baqubah, jugoistočno od Samarre, do kojeg su suniti očigledno stigli sa zapada – opkoljavajući u tome kretanju i veliku vladinu zrakoplovnu bazu Yathrib (ex “Camp Anaconda”).

Hadi al-Amiri, civilni ministar prometa Iraka, a ujedno i čelnik “Organizacije Badr”, velike šijitske milicije

Kao drugo, sunitske su snage već danima angažirane u borbama s iračkom vojskom oko najveće iračke rafinerije, smještene desetak kilometara sjeverno od grada Baiji (50 kilometara sjeverno od Tikrita i oko 200 kilometara sjeverno od Bagdada). Ovo je postrojenje bitno jer osim što proizvodi ponešto struje, predstavlja i glavni irački izvor naftnih prerađevina za uporabu unutar države. Njenim ispadanjem iz pogona brzo je došlo do nestašica benzina (posebice vidljivo na kurdskim područjima sjevernog Iraka), a u pitanju je i proizvodnja loživog ulja za potrebe stanovništva Iraka. Upravo zato su sve strane pazile da u borbama ne ugroze sama rafinerijska postrojenja, u tijeku borbi bilo je mnogo stanki i pregovora, a Vlada je tu industrijsku točku branila bitno ozbiljnije nego obližnje sunitske gradove. Navodno se borbe ondje vode i danas, a Bagdad svoje snage u rafineriji navodno ojačava zračnim mostom uspostavljenim helikopterima OS Iraka.

Elektrana Haditha – turbine iz ljubljanskog Litostroja, transformatori iz Končara

Kao treće, sunitsko se napredovanje sa zapada Iraka – iz pravca granice sa Sirijom i nedavno osvojenih gradova al-Qaim, Rawa i Anah, uz tok rijeke Eufrat – približava gradu Haditha. Ovo je mjesto s oko 100 tisuća stanovnika, pretežito sunitske grane vjere, značajno prvenstveno zbog obližnje brane i hidrocentrale na Eufratu. Ta centrala je druga po veličini u Iraku (nakon one nedaleko Mosula), izgrađena krajem 1970-tih od jugoslavenskih graditelja, a ona daje velik dio struje za šijitske krajeve Iraka. Dok je malo vjerojatno da bi sunitske milicije nastojale uništiti ovu elektranu – čije umjetno jezero Qadisiyah na Eufratu daje mogućnost i slanja vodenoga vala nizvodno (prvo prema gradovima Ramadi i Falluja, koje islamisti drže još od početka ove godine) – i sam gubitak ovakvog resursa početkom ljeta, kada je i vrhunac potrošnje struje u Iraku, bio bi težak udar Vladi Iraka u Bagdadu. Upravo zato je posljednjih dana put mjesta Haditha upućeno više tisuća naoružanih ljudi vjernih režimu u Bagdadu.

Sve su to prave točke sukoba – mjesta čiji bi gubitak značio stvarne i bolne gubitke za Bagdad, bitno značajnije od prepuštanja sunitima niza gradova koji su ionako sa sunitskom većinom, i sa stanovništvom koje je sve samo ne vjerno šijitskome režimu kojeg u Bagdadu predvodi Nuri al-Maliki.

Za kraj, napomenimo samo da se o ovim temama u Hrvatskoj gotovo ništa ne čuje iz službenih izvora – dapače, razgovore o Iraku održane posljednjih dana u Bruxelesu, u okviru NATO i EU, naše je Ministarstvo vanjskih poslova praktično pa prešutjelo. Nije to ni čudo, nakon avanture u koju smo se nevješto upustili naoružavajući sirijsku oporbu proteklih godina – tako da i u Iraku islamisti protiv tamošnje državne vlasti djelomično ratuju i hrvatskim oružjem.