Ovotjedna pogibija 21-godišnjeg Vernesa Vehabovića iz Zenica na ratištu u Siriji ponovno je u BiH otvorila neke stare rasprave – prije svega, o zabrani, ili barem kontroli, regrutiranja i odlazaka bosanskih mladića na sirijsko, ali i neka druga ratišta. Početkom jeseni ministar sigurnosti BiH, Fahrudin Radončić, iznio je zanimljiv prijedlog o zakonskom reguliranju ove problematike, a nešto slično je kao ideju iznio i potpredsjednik Vlade Srbije, Rasim Ljajić. Nedavno smo iskoristili priliku i o tome porazgovarali s jednim od najvrsnijih poznavatelja tog pitanja, bosansko-hercegovačkim novinarom Esadom Hećimovićem. Osim što se godinama bavi temom radikalnih islamista na području BiH, Hećimović je kao novinar-istraživač surađivao i na knjizi „U ime države“ slovenskih novinara Blaža Zgage i Mateja Šurca.

Nedavno je pokrenuta inicijativa koja bi trebala biti pretočena u zakon o sankcioniranju mladića koji se odlaze boriti u Siriju i na druga ratišta. O čemu se zapravo radi i smatrate li da je to jedna dobra inicijativa?

Fahrudin Radončić, od studenog 2012. ministar sigurnosti BiH, svojim je prijedlogom uzburkao duhove

Riječ je o inicijativi ministra sigurnosti BiH Fahrudina Radončića i to je njegov odgovor na izvještaje prvo da su barem 3 Bošnjaka poginula kao dobrovoljci u Siriji, a drugo da, prema izvještaju obavještajnih agencija u BiH, najmanje 50 Bošnjaka iz BiH sudjeluje kao dobrovoljci na strani pobunjeničkih snaga u Siriji. Njegovo obrazloženje inicijative je bilo da su Bošnjaci toliko stradali, poginuli u svojim ratovima, da nema nikakvog razloga da idu u tuđe ratove. Svaka od tih priča o pogibiji trojice mladića potvrđena je od strane obitelji i pokazala se kao veoma dramatična i tragična. Npr. iza jednog od njih je ostalo petero djece za koje je on trebao skrbiti. Oni su sada bez ikakve zaštite i neke humanitarne udruge su pokrenule inicijative da se toj njegovoj ženi, koja je bila samo u šerijatskom braku, sagradi kuća, da se ta djeca osiguraju… Ta osoba je bila sklona obiteljskom nasilju, i svaka od tih priča je zasebna…. govori o stanju tih mladih Bošnjaka koji su se pridružili odredu El-Mudžahedin sredinom ’90-ih ili ranije, i poslije toga se više nikada nisu integrirali u društvo, nikada nisu našli posao… Jedan od njih je bio od ’93. do ’95. kao mudžahedin u bosanskom ratu, a onda je 2013. odlučio ići u Siriju.

Svatko od njih objašnjava to vjerskim motivima, nekom vrstom solidarnosti između muslimanskih naroda, ali objašnjavaju to i jednim ideološkim razlogom, željom da se Muslimani okupe, objedine u jednu nadnacionalnu vjersku državu koja bi bila neka vrsta hilafeta. Gospodin Radončić je odlučio inicirati donošenje zakona po modelu kakav postoji već u mnogim državama – jednostavno, sudjelovanje građana jedne države u tuđim ratovima nije dozvoljeno iz brojnih razloga. Prvo, oni se na taj način dodatno radikaliziraju – ako npr. govorimo o ideološkim skupinama koje propovijedaju odlazak u jihad u Siriju možemo biti sigurni da će se oni dodatno radikalizirati i obučiti u brojnim vještinama i načinima ratovanja, i donijeti neke sukobe koji su apsolutno nepotrebni u BiH koja je ionako opterećena brojnim sukobima. Takav je primjer intenziviranje sukoba između sunita i šijita zbog sirijskog rata – u samoj BiH imamo sve više polemika ili sukoba upravo po toj nekoj sektaškoj osnovi. Zato mislim da je inicijativa g. Radončića dobra i da prije svega preventivno šalje poruku mladim ljudima i njihovim obiteljima da to ne trebaju raditi, a oni koji budu ustrajni u želji da odu u tuđe ratove da znaju da ih kod kuće očekuju sankcije. 

Netko će pitati – kako sada ne može u Siriju, a prije 20 i nešto godina su takvi mladići mogli dolaziti ratovati u BiH?

I tada, ako govorimo o 1992. godini, rukovodstvo bosanskih Muslimana je govorilo svojim arapskim saveznicima da njima nisu potrebni ljudi nego novac i oružje. Upućivanje ljudi je bilo više neka vrsta protuusluge, odnosno onog što su oni koji su slali te ljude željeli osigurati da ta njihova pomoć bude usmjerena na pravi način. Naime,  svatko tko daje pomoć, bilo kakvu, očekuje nešto za uzvrat i onda nastoji modelirati ponašanje onoga tko prima pomoć. Tako su i dobrovoljci dolazili kao jedna vrsta islamskih misionara – dakle, ne samo boraca, ne samo humanitaraca, nego i vjerskih misionara koji su trebali u Bosnu donijeti jednu pravu interpretaciju islama i osigurati da Bošnjaci postanu jedna prava islamska nacija. To je u stvari bio paket aranžman u kojem oni koji su primali novac ili oružje iz arapskih izvora, ili izvora većinski muslimanskih zemalja, nisu mogli reći: „samo ću jedan dio prihvatiti“ – oni su morali to kompletno prihvatiti. To je bila jedna od većih grešaka tadašnjeg rukovodstva, jer se potom dogodio čitav niz problema koji su doveli u pitanje i karakter te borbe, a sama vojna pomoć nije bila tog značaja. 

Da li će ovim zakonom biti sankcionirani i oni koji regrutiraju mladiće za Siriju ili za bilo koje drugo ratište?

Trenutno imamo aktivnosti Službe za poslove sa strancima u okviru Ministarstva sigurnosti. Prema navodima njenog direktora, oni su već identificirali neke osobe koje su dolazile u BiH kao lažni turisti. U stvari, po dolasku u BiH obraćali su se određenim skupinama i nastojali regrutirati dobrovoljce za Siriju. Naravno, zbog svega što se događalo u proteklim mjesecima imamo već poznata i u javnosti identificirana područja u kojima se takva regrutacija događa – u dostupnim obavještajnim i drugim izvještajima, a također i novinarskim istraživanjima, govori se o sasvim određenim lokalnim i međunarodnim islamskim teolozima, koji su pozivali na takvo upućivanje dobrovoljaca.

Od početka je bilo jasno da stranci neće ostati trajno, a da je pravo pitanje podrška domaćeg stanovništva

Tu dolazi do problema i političke i vjerske naravi – npr. jedan od najznačajnijih religijskih autoriteta kod sunitskih Muslimana danas je doktor šeik Jusuf el-Kardavi, koji je otvoreno pozivao na jihad u Siriji, i to na jihad protiv šija, i predstavljao je to kao sektaški rat. Sa stajališta i političkih i vjerskih autoriteta u BiH, rat u Siriji nije sektaški, nego politički motiviran i radi se o političkim ciljevima. Ali takvo postavljanje problema od strane šeika Kardavija izazvalo je čak i islamsku zajednicu da se ogradi od toga, i unutar islamske zajednice sada postoje tenzije i sukobi između različitih grupa koje traže da se na ovaj ili onaj način islamska zajednica i vlasti odrede prema Siriji. Zato će i ova inicijativa doživjeti različite reakcije – npr. vjerojatno je da će ministar sigurnosti biti izložen seriji napada i kampanji da on nije dovoljno dobar Musliman i Bošnjak jer on na taj način sprečava mlade Bošnjake da oni oduže neki dug koji su ljudi koji su dolazili u BiH ostavili za sobom, neku vrstu zavjeta, imaneta…

U stvari, jedan od ciljeva dolaska islamskih dobrovoljaca-misionara u BiH je bio da se stvori jedna takva lokalna grupa, jezgra, koja će nastaviti djelovati autonomno, jer sami Arapi koji su dolazili kao dobrovoljci bili su svjesni da dugoročno oni neće moći tu ostati. Ali su željeli stvoriti takvu grupu, i odlazak dobrovoljaca u Siriju sada je prvi primjer – nakon odlaska mladih Bošnjaka krajem ’90-ih, u drugi rat u Čečeniji. Tada su ti mladi Bošnjaci doživjeli veliko razočarenje jer su se u tim strukturama međunarodnog jihada sukobili i sa svojim shvaćanjem islama i drugim, i sada je poslije jedne duže vremenske distance ponovno jedna grupa mladih Bošnjaka odlučila se na rat. Vidjet ćemo kakve će biti posljedice.

Da li im Sirija, po pitanju shvaćanja vjere, bliža od Čečenije?

Razlikuje se kontekst ovih sukoba. Problem je u tome što je poslije rata određeni broj mladih Bošnjaka odlazio na studij u islamske zemlje, i tamo se susretao s jednim potpuno drugačijim razumijevanjem i interpretacijom islama, sa svim onim što se događalo npr. u proteklih 15-ak godina u tom svijetu. Oni su imali mogućnost da se uživo, i na ulici i u džamiji, susretnu s onim islamskim teolozima koji su u stvari dali ideološko utemeljenje i Al Kaidi i brojnim drugim, krajnje nasilnim i ekstremističkim grupama i pokretima. Po povratku u BiH oni su djelovali na takav način da su došli u sukob i sa samom islamskom zajednicom.

U toku rata postojala je suglasnost strateške naravi da je glavni problem – obrana bosanskih Muslimana koji su teško stradali. Ali poslije rata takve strateške suglasnosti nema i postoje brojni sukobi između različitih tumačenja islama. I zbog toga je Sirija puno bliža ovome što se dešava u Bosni nego Čečenija. Čečenija nema takvu direktnu poveznicu s Bosnom, dok postoji značajan broj ljudi koji su se borili u ratu ili u jihadu u BiH, a potom su se školovali i završavali islamske fakultete i u Siriji, i u Jordanu, i okolnim zemljama, i oni su sada među vodećim islamskim propovjednicima u BiH koji regrutiraju ljude za jihad u Siriji. Oni to predstavljaju kao jednu važnu, presudnu borbu. Oni su i u ratu u BiH vodili svoje bitke sa šijama, i optuživali ih kao velikog šejtana, koji je stvarni neprijatelj sunita. Sada se taj sektaški pristup ponovno vraća svim intenzitetom upravo zbog ovih sirijskih sukoba. 

Rekli ste je relativno uspješno rekonstruiran način na koji mladići iz BiH odlaze u Siriju. S kojih to područja i na koji način odlaze?

Bajro Ikanović

Uglavnom je riječ o poznatim osobama. Kao jedna od ključnih osoba koja je danas u Siriji navodi se Bajro Ikanović, koji je 2006. osuđen za terorizam. Ovo što se sada događa je uglavnom očekivano, gdje smo mi u nekom periodu od 2005. do sada imali nekoliko skupina mladih ljudi, mladih Bošnjaka, koji su bili pod različitim istragama za terorizam od strane tužilaštva BiH, i na suđenju za terorizam. Mi smo tada mogli steći javni uvid o tome kako ti ljudi vode svoje kampanje, kako regrutiraju, i tko su njihovi mogući ciljevi. Tako da odlazak nekih od njih nije iznenađenje. Ali ono što također nije iznenađenje ni ako govorimo o područjima. Sada možemo govoriti o području Zenice ili Hadžića kao o neka dva područja koja se izdvajaju već duže vremena kad govorimo o djelovanju upravo vehabijskih skupina u tom području. Možemo govoriti o tom djelovanju mimo i izvan islamske zajednice, npr. kroz okupljanje u privatnim kućama radi džume-namaza, ili izvan vjerskih objekata islamske zajednice, ili u suprotnosti s islamskom zajednicom. I to je jedan ozbiljan problem koji ima ne samo vjerske dimenzije nego i sigurnosne, i njima se sada bavi ne samo islamska zajednica nego i sigurnosne agencije BiH. 

Osim toga, ovako sa strane, meni se čini da je njihov rad i njihovo djelovanje ipak sada puno vidljivije i puno javnije nego što je to ikada do sada bilo u BiH.

Da. Sada su ljudi svjesniji problema jer mladi ljudi ginu na tuđim ratištima, i tu je očito da više nije riječ o nečijoj propagandi. Dugo vremena se govorilo da je to propaganda koja potječe iz međunacionalnih sukoba u BiH, pa netko izmišlja problem radikalizma da bi nanio štetu bošnjačkim interesima ili ciljevima. Sada više nije moguće govoriti o tome, i upravo inicijativa g. Radončića pokazuje da i unutar vlasti BiH postoje političari koji prepoznaju taj problem i žele zaštititi prije svega Bošnjake od sukoba koji bi mogli najveće štete nanijeti upravo njima. Jer uzmimo da upravo u ovim sukobima najveći broj ljudi koji stradavaju su u stvari Muslimani, da to nije problem koji ugrožava samo one koji žive s Bošnjacima, nego je to i problem samih Bošnjaka, i to dugoročan problem s kojim se oni moraju na adekvatan način suočiti. Još nema neke određene političke grupe ili snage koja bi se suprotstavila tome i mislim da će inicijativa dobiti također podršku i srpskih i hrvatskih političara, i da bi mogla osigurati većinu u parlamentu BiH koja bi rezultirala donošenjem takvog zakona. Mislim da je vrijeme u kojem su, upotrebom i medija i drugih sredstava zastrašivanja, onemogućavane ovakve inicijative – prošlo, i da sada imamo dovoljnu većinu i u javnosti i u politici da na potpuniji način reguliramo ovo pitanje.

S obzirom na Vaš rad na knjizi „U ime države“, kako gledate na hrvatsku prodaju oružja formalno Jordanu, neformalno Siriji?

Ja sam istraživao sličan primjer u BiH, jer je Vlada Saudijske Arabije kupila municije i drugih sredstava u vrijednosti od 20 milijuna konvertibilnih maraka, s mogućnošću da taj posao preraste na više od 30 milijuna KM. Ja sam se bavio istraživanjem te teme, od ugovora koje je sklopila država BiH do same proizvodnje. Nisam našao u njemu neki element koji bi meni omogućio da ja dovedem u pitanje taj posao. Dakle, Vlada Saudijske Arabije je kupila tu municiju i navela da je kupuje za potrebe svojih oružanih snaga – ona je poželjan kupac za svaku državu u svijetu i to je važan posao za tu tvornicu municije u Konjicu. Odustao sam od objavljivanja te priče iz jednostavnog razloga što tu nema ništa spornog. Ono što bih eventualno mogao dokazivati je kada bih imao bilo kakvu informaciju da to oružje nije završilo u Saudijskoj Arabiji. Ja takvu informaciju nemam i naravno da ni u javnosti ne mogu imati podršku za otvaranje tema za koje bih spekulirao, i to bi bilo i neozbiljno i neodgovorno, tako da sam odustao od objavljivanja. To sam radio s kolegama iz NYT koji su objavili i ovu priču o hrvatskoj trgovini za Jordan i, jednostavno, ni oni nisu bili u stanju da pronađu bilo koji element koji bi dokazivao da bi to oružje za Saudijsku Arabiju otišlo za Siriju. Zbog toga nismo ni oni ni ja ništa objavili.

To je zapravo problem o kojem su slovenske kolege (Zgaga i Šurc, op.a.) često govorile – formalno, na papiru stvari su u potpunosti u redu…

Mi smo taj problem ovdje riješili tako što smo imali mogućnost – ako imamo sumnjivu smrt ili atentat ili bilo što – provjeriti što se događalo u Sloveniji i u BiH, ili Hrvatskoj. Mi takvu mogućnost nemamo ni u Saudijskoj Arabiji, niti u zemljama Zaljeva, i bilo bi, zato kažem, neodgovorno spekulirati samo na osnovi mogućnosti da se to dogodilo. Jer morate razgovarati i s Vladom Saudijske Arabije, i kad razgovarate s njenim predstavnicima oni tvrde da rade samo dobro – i za sebe, i za BiH, time što ovdje daju posao, kupuju oružje… I, na kraju krajeva, postoji veliki broj ljudi zaposlenih u tzv. namjenskoj industriji BiH, ali i susjednih zemalja, koji je vrlo zainteresiran za razvoj takve proizvodnje i za izlazak naših država na to tržište naoružanja. Srbija je izgubila veliko tržište npr. poslije tih promjena tamo, ali to je bio važan izvozni posao za Srbiju. Nisam siguran da su se oni bavili pitanjem gdje to ide, nego su gledali da je to važno za njihovu privredu. Tako da i u ovom slučaju potrebno je znati što je legalan posao.

Trgovina oružjem postoji i ona je legalna. Ono što je problem sa Sirijom je mogućnost da to oružje završi u rukama snaga u kojima vi ne želite da ono završi, posebno oružja za masovno uništenje. To je ključni problem, jer nitko ne može osigurati vrstu isporuke oružja a da bude siguran da to neće završiti kod onih kod kojih ne bi trebalo završiti. Na kraju krajeva, to je rizik koji prihvaćaju i ugledni svjetski državnici, kao Clinton koji kalkulira s tom mogućnošću i smatra u svojim izjavama da bi Amerika trebala ići odlučnije u takve isporuke bez obzira… U stvari, to je ono što je napravio i u BiH – on je, odobravajući politiku „zelenog svjetla“ za iranske isporuke i isporuke iz islamskih zemalja, znao da to stvara mogućnost za širenje utjecaja tih zemalja u BiH i da im daje mogućnost regrutiranja, da im daje mogućnost stvaranja baze, ali on je to prihvatio jer je postojao veći, ili viši interes – da se dostavi oružje vojsci koja je vodila pravedan rat, a bila je pod embargom. Zbog toga treba poznavati taj kontekst. U ovom slučaju npr. moje kolege iz Slovenije nisu prigovarale za isporuku oružja za Hrvatsku i BiH, nego su kritizirale svoje rukovodstvo što to nisu napravili na drugačiji način, što nisu zaista bili netko tko je pomagao one koji su vodili pravedne ratove, nego su gledali da različitim manipulacijama to iskoriste za osobno bogaćenje.