Nakon jučerašnjeg bijega iz zemlje afganistanskog predsjednika Ashrafa Ghanija, a time onda i faktičnog rasapa zadnjih tragova dotadašnje Vlade u Kabulu, zajedno sa svim njenim službama, fokus događanja se premjestio na kabulsku međunarodnu zračnu luku (koja još uvijek nosi naziv po bivšem predsjedniku Hamidu Kharzaiju). S jedne strane, taj je infrastrukturni kompleks postao točkom okupljanja raznih stranaca, diplomata i civila, kojima se spremalo zračno izvlačenje iz Afganistana s vojnog dijela kompleksa. S druge strane, onamo su postupno nagrnuli i brojni afganistanski civili, vjerojatno baš oni koji su posljednjih desetljeća najuže radili i živjeli sa strancima, i koji se talibana baš najviše boje.

Dok je u nedjelju dio Afganistanaca još i uspio u američkim vojnim avionima napustiti zemlju, masovno okupljanje tisuća i tisuća očajnih domaćih ljudi iz samoga Kabula jutros je blokiralo većinu grada, da bi se onda ta masa prelila i na sam prostor zračne luke. Ondje je masa prvo blokirala funkcioniranje civilnog dijela kompleksa, pa su tu nastale nevjerojatne snimke ljudi koji se očajnički penju prema malobrojnim civilnim avionima. No, uskoro se kaos onda nekontrolirano proširio i na vojni dio kompleksa, od kuda su malo kasnije u svijet otišle i snimke mase koja se pokušava privezati i za vanjsku stranu američkih vojnih aviona (te onda pada s visine kada oni jednom uspiju poletjeti). Nakon što se prvo vojnim helikopterima u niskome letu pokušavalo raščistiti pistu od očajnih ljudi, ne bi li se napravilo mjesta za polijetanje vojnih letjelica, uskoro je svom tom mučenju došao kraj i čitav je avionski promet iz Kabula završio kompletno zaustavljen na više sati.

Oko 640 putnika na USAF C-17 oznake Reach 871 tijekom leta iz Kabula u Katar, večer 15. kolovoza 2021.

Saigon na steroidima

Evakuacija veleposlanstva SAD u Kabulu nije kao Sajgon – umjesto s krova kretalo se iz dvorišta

Ako je do danas još i bilo nekih nedoumica, slike koje su tih sati iz Kabula obišle svijet itekako su sličile na negdašnje scene pada Saigona, prijestolnice Južnog Vijetnama 1975. godine. Time su izričito pale u vode izjave predsjednika Bidena dane medijima 8. srpnja ove godine, kada je on strahove o mogućem postojanju paralela između mogućih neugodnosti u Afganistanu i poznatih slika iz Vijetnama odbio riječima:

“Baš nikakve! Nula. Ono što ste imali bile su čitave brigade koje su provalile kroz kapije našeg veleposlanstva. Njih 6, ako se ne varam. Talibani nisu vojska Sjevernog Vijetnama. Oni nisu niti izdaleka usporedivi, po pitanju sposobnosti. Neće tu biti nikakve prilike da vidite ljude koje se diže s krova veleposlanstva Sjedinjenih Američkih Država, iz Afganistana. To uopće nije usporedivo“.

Čitava ova kaotična situacija zaustavila je na više sati i dolazak dodatnih američkih vojnika na prostor zračne luke, tako da se tek postupno ondje vidjelo nešto od danima najavljivanih 3.000 pripadnika jednog MEU američkih marinaca. Nijhov je prvi posao bio da bodljikavom žicom ograde vojni dio aerodromskog kompleksa, i onda taj prostor isprazne od očajnih Afganistanaca. Nakon toga, u ranim popodnevnim satima pristiglo je i još ponešto pripadnika Kopnenih snaga SAD, koji su krenuli dodatno pojačavati sigurnosni prsten oko ove lokacije – da bi krajem dana opet krenuo promet vojnih zrakoplova i izvlačenje stranih državljana – a onda i dopremanje dodatnih vojnih snaga, budući je i danas Pentagon najavio ubacivanje još 1.000 ljudi, dodatno na dosadašnje najave o 6.000 vojnika. Pri tome, uz najmanje sedam civilnih žrtava nereda na aerodromu postupno se čulo i o barem dva oružana incidenta između nepoznatih naoružanih lokalaca i američke vojske, iako do večeri u ponedjeljak 16. kolovoza ondje nije bilo naznaka o nekom organiziranom susretu američkog aerodromskog osiguranja i pobjedničkih talibana koji su zavladali Kabulom.

Kako su amerikanci uspostavili red na pistama zračne luke u Kabulu 16. kolovoza popodne

Talibani na afganistanskoj nacionalnoj televiziji

Koristeći priliku da Amerikanci i njihovi saveznici u zračnoj luci imaju trenutak kojeg su mediji opisivali kao “Saigon na steroidima”, talibani su se koncentrirali na ovladavanje gradom Kabulom. Iako nisu ispunili jučerašnja očekivanja o nekakvom ceremonijalnom preuzimanju države, talibani su već sredinom dana krenuli raditi. Preuzeli su medije i zauzeli brojne državne i javne institucije, a onda su krenuli i u temeljite akcije po gradu. Kao prvo, pokrenuli su lov na napuštenu vojnu opremu, te kao drugo – započeli su i potragu za brojnim suradnicima odlazećih stranaca i domaćeg režima, vrata po vrata, kuću po kuću. Pri tome im se navodno sjajno pri ruci našla službena baza biometrijskih podataka svih takvih osoba, koje su se izgleda dočepali u ostacima tamošnjeg Ministarstva unutarnjih poslova. Tek navečer talibani su konačno uspostavili i čvrsti prsten oko kompleksa tamošnje međunarodne zračne luke, zaobilazeći sukobljavanje sa sve brojnijim ondje pristiglim strancima, ali navodno pucajući na sve one domaće ljude koji bi probali napustiti prostor aerodroma i možda se krenuti skrivati u gradu – u kojem su proglasili i policijski sat od 21 sat do jutra. Time ne samo da je osiguran nastavak pritiska očajne ljudske mase na stranu vojsku i međunarodna sredstva za evakuaciju, već su postavljeni i temelji za mogući humanitarni problem u tom opkoljenju – budući je prilino sigurno da ondje nema dovoljno hrane i vode za sve te mase očajnih afganistanskih civila.

Biden i njegov govor

Nakon što je više dana izbjegavao tematsko obraćanje javnosti (a Bijela kuća je za to vrijeme tek u nedjelju 15. kolovoza objavila jednu sliku predsjednika kako drži sastanak sa stručnjacima za sigurnost), u ponedjeljak 16. kolovoza oko 22 sata po hrvatskome vremenu, odnosno oko 16 sati u Washingtonu, američkoj javnosti i svijetu se konačno na temu Afganistana obratio i Joe Biden, američki predsjednik koji je radi ove krize na kraju ipak za kratko prekinuo svoj godišnji odmor. U gotovo 20 minuta Joe Biden napravio je skoro nemoguće – dok je na prvi pogled izgledao odlučno te usklađeno s pogledom na Afganistan većine američkih birača, on je ipak kompletno promašio temu. Naglašavajući problematičan karakter čitavog tog skoro 20 godina dugog sukoba, on je pokušao objasniti da su se SAD tu nužno morale povući, i to baš na način kako je to na kraju u praksi i bilo izvedeno. Uz opravdane načelne i strateške razloge za smanjivanje kontingenta i odlazak, u hodu je prešutno preuzeo odgovornost i za sva mikro-događanja koja su zadnjih dana zgražala svijet. Ujedno je objavio da SAD namjeravaju i nadalje imati uvid u terorističke prijetnje iz Afganistana, ali sada daljinski, kao što će se zadržati i fokus na tamošnje stanje ljudskih prava.

Za sav širi kaos i dugotrajni raspad situacije u Afganistanu on je optužio domaće snage, negirajući pri tome ikakvu odgovornost SAD-a. U kulminaciju tog šireg konteksta kompletno je uključio kako nedavni raspad situacije u brojnim provincijama, tako i događanja od zadnja dva dana u samome Kabulu (gdje je kaos zapravo krenuo tek jučer, nakon nestanka lokalnih vlasti). Pri tome, Biden je nastavio tvrditi kako se sve radilo sustavno i po planovima, da bi čak i izostanak mnogostruko najavljivane evakuacije desetaka tisuća američkih borbenih saveznika, brojnih domaćih prevodilaca i vojnih suradnika, na kraju objasnio njihovim odbijanjem da odu iz zemlje na vrijeme, te protivljenjem lokalnih vlasti većem američkom naporu (radi loše političke optike u široj javnosti). Sve je to rečeno u vrijeme kada se itekako javno vidjelo da su spomenute osobe, potencijalni dobivatelji Specijalnih imigrantskih viza (SIV), u bijegu bili (1) zaustavljeni birokracijom koja je i usred krize ostala kao nekad, mirnodopski sitničava i otegnuta, tako i (2) hendikepirani izostankom ikakvih oblika organiziranog okupljanja i pripreme takvih civila za evakuaciju. Upravo je zato takvih američkih saveznika s obiteljima vjerojatno bilo i među onima koji su očajnički visjeli s vanjske strane odlazećih stranih aviona  ne bi li barem tako izbjegli očekivane javne likvidacije. Dapače, iz Afganistana se čulo i o očaju domaćih ljudi koji su tijekom dana gledali kao se iz Afganistana evakuiraju strani službeni psi, dok su oni sami stajali s druge strane bodljikave žice, bez obzira na dosadašnju odanost ili konkretnu strancima pruženu pomoć u radu ili borbi.