Američki odlazak ostavlja prostor za nove snage na Bliskom istoku

Dok se SAD polagano povlači iz Iraka, na površinu izlaze stare nesuglasice unutar te države i u regiji, a situacija je vrlo nestabilna. Država je podijeljena između Arapa i Kurda, sunita i šijita, te islamista i sekularista. Nakon parlamentarnih izbora početkom ožujka 2010. i dugotrajnih neuspjeha u formiranju vlade, Nouri al-Maliki tek je 11. studenoga 2010. godine uspio dogovoriti kompromis. Pa ipak, uz dužnosti premijera, ostao je opterećen i nizom ministarskih pozicija vezanih uz pitanja nacionalne sigurnosti – obranom, unutarnjim poslovima i nacionalnom sigurnošću – budući da se za sva ta mjesta ni do danas nije uspjelo pronaći većini prihvatljive kandidate.

Kad je krajem kolovoza napokon donesen sporni Zakon o nafti, ostalo je otvoreno pitanje mogućeg ostanka američkih trupa. Tu se lome koplja prijatelja Irana i pojedinih iračkih nacionalista s jedne strane, te ponajprije Kurda i sekularista s druge strane. Za razliku od prijašnjih godina, ovo je pitanje sada ipak dijelom prešlo u pravnu domenu, budući da su Amerikanci u Iraku posljednjih godina prisutni na temelju Sporazuma o statusu snaga (SOFA), potpisanog krajem 2008. između Iraka i SAD-a. Tim su sporazumom zadani rokovi – 30. lipnja 2009. za povlačenje borbenih trupa iz iračkih gradova i 31. prosinca 2011. za potpuni odlazak Amerikanaca iz Iraka – ostavivši ipak prostora za pregovore, procijeni li irački premijer da sigurnosno stanje nije dovoljno dobro za potpuni odlazak američkih vojnika. Iako su o ovom pitanju i irački predsjednik, Kurd, Jalal Talabani, i premijer, šijit, Nouri al-Maliki, Amerikancima obećavali brzu odluku – do nje na kraju nije došlo. Pet sati sastančenja čelnika iračkih političkih blokova pokazalo je tek puninu neslaganja. Šijiti radikalnog Muqtade al-Sadra protiv su ikakva američkog ostanka u zemlji, ali ni ostali arapski politički igrači ne žele biti viđeni kao javni zagovornici američkog ostanka u Iraku.

Sigurnosni izazovi

Nepristupačni teren sjevernog Iraka

Dok se 46.000 američkih vojnika u nedostatku sporazuma sprema na odlazak iz Iraka do kraja prosinca, sigurnosna je situacija u Iraku nedvojbeno bolja nego proteklih godina, iako zapravo baš i nije dobra. To se posebno vidi u intenziviranju samoubilačkih bombaških napada, većinom pripisanih al-Qaedi u Iraku, koji su posljednjih tjedana gotovo svakodnevni i čije su žrtve stotine iračkih civila. Vidi se to i u postupnu zaoštravanju odnosa na granicama Kurdske autonomne oblasti i ostatka Iraka, gdje nije došlo do mirnog rješavanja pripadnosti etnički spornih područja (kao naftom bogatog grada Kirkuka) i gdje se sad raspoređuju razne vojne postrojbe u očekivanju nekih budućih napetosti. Iračka kopnena vojska s 250.000 ljudi i malo teže te modernije vojne tehnike izgleda sićušno, posebice ako se usporedi sa susjednim Iranom, a zrakoplovstvo ima i većih problema – nema ni lovačkih zrakoplova ni ikakvih ozbiljnijih protuzračnih sustava. Kad bi Irak čak i kupio borbene zrakoplove, recimo američke F-16 o kojima se priča u posljednje vrijeme, procjene kazuju da bi tek za dvije godine imao dovoljno iskusnih pilota za početak obuke. Iračke zapadne susjede trese Arapsko proljeće – Siriju jako, a Jordan nešto manje. No pravi izazov za vlasti u Bagdadu su preostali susjedi – Turska i Iran, koji zajedno vojno djeluju širom sjevernoga Iraka, te Kuvajt, koji Irak steže ekonomski s Perzijskoga zaljeva. Na sjeveru Iraka, na prostoru Kurdske autonomne oblasti, osim lokalne vlasti podijeljene između KDP-a i PUKa, dviju velikih kurdskih stranaka predstavljenih i u Bagdadu, djeluje i mnogo manjih kurdskih političkih te vojnih skupina.

Svojedobna propaganda borbenih sposobnosti organizacije PJAK

Dvije trenutno najproblematičnije, Stranka slobodnog života Kurdistana (PJAK) i Kurdska radnička partija (PKK), već su dugo u sukobu s režimima iračkih susjeda, a posljednjih su mjeseci izazvale i vojnu odmazdu svojih neprijatelja. Iran je sredinom srpnja krenuo u obračun s naoružanim pripadnicima PJAK-a u Iraku, kopnenom intervencijom i topničkim udarima. Mjesec dana kasnije, sredinom kolovoza, u vojnim djelovanjima su im se pridružili i Turci, izazvani serijom terorističkih napada PKK-a, koji su u Turskoj odnijeli 40 života. Nakon niza turskih zračnih napada sredinom kolovoza, i drugog vala bombardiranja krajem kolovoza, jasno je da Ankara djeluju uz obavještajnu pomoć američkih snaga u Iraku. Uz to, korištene su i omanje turske snage stacionirane u područjima Iraka uz tursku granicu, koje se izgleda nedavno i pojačavalo. Na početku se barem dio ovih djelovanja vlastima u Bagdadu mogao opravdati sigurnosnim sporazumom sklopljenim s Irakom 2008. godine, no iračko strpljenje primaklo se kraju 25. kolovoza – na razgovor o napadima pozvan je turski veleposlaniku u Bagdadu, a vlasti u Tehranu pozvane su na suzdržanost. Budući da ni nakon poziva službenih kurdske vlasti da PKK i PJAK polože oružje nije došlo do smirivanja situacije, oružana djelovanja Irana i Turske nastavljena su i početkom rujna. Ako Bagdad i Erbil ne uspiju obuzdati naoružane kurdske ekstremiste na sjeveru Iraka, moguće je prije zime očekivati i eskalaciju ovih sukoba – za što Turska navodno na svom jugoistoku već neko vrijeme koncentrira dodatne snage.

Kuvajt kao takmac

Stanje nije bolje ni po pitanju odnosa s Kuvajtom, starim iračkim takmacom. Ovoga puta, doduše, u pitanju nije pridržavanje naftnih OPEC-ovih kvota ili međusobno teritorijalno razgraničenje, što su bili uzroci rata početkom 1990-ih, već je stvar više komercijalno-građevinarske prirode. Naime, od 2007. Kuvajt pri dnu Perzijskog zaljeva, na otoku Bubyan, priprema gradnju nove velike kontejnerske luke nazvane “Mubarak al-Kabir”, koja bi do 2016. trebala biti i dovršena. To Iraku pričinjava mnoge probleme, a od 6. travnja, s početkom građevinskih radova na Bubyanu, stvara i podlogu za novu eskalaciju neprijateljstva među državama.

Originalni izvor: Free World Maps (http://www.freeworldmaps.net/asia/kuwait/)

Kao prvo, otok Bubyan desetljećima je bio predmetom međunarodnog graničnog spora riješenog tek 1994. godine, kada je Irak prihvatio od UN-a iscrtanu granicu – što sad osporavaju iz parlamentarne stranke Bijela al-Iraqiya, zbog njena “potkopavanja iračkih prava”. Nakon što je Kazim Al- Shemmari, jedan od parlamentarnih zastupnika ove skupine, izjavio da danas neke grupacije ta prava mogu oružano braniti i mimo vlade, nije trebalo dugo čekati. Oglasila se šijitska militantna skupina Ketaeb Hezbollah i zaprijetila Kuvajtu raketnim napadima na luku u izgradnji, ne prekine li s radovima – što je kod iračkih susjeda shvaćeno vrlo ozbiljno. Na prostor buduće luke raspoređene su postrojbe kuvajtske vojske, a situacija je gotovo eskalirala krajem kolovoza, kad su pobunjenici raketama napali koalicijski vojni objekt uz granicu i gradilište.

Kao drugo, i sam naziv luke “Mubarak al-Kabir” na određeni je način provokacija za Irak. Naime, “Mubarak” je ime Mubaraka bin Sabah Al-Sabaha, zvanog još i “al-Kabir” ili “Veliki” – vladara Kuvajta od 1896. do 1915. On je Kuvajt izdvojio iz tadašnje otomanske provincije Basra i njime vladao kao neovisnom državom pod britanskim patronatom – što ni Otomanska imperija ni kasnije Irak dugo nisu priznavali, smatrajući Kuvajt provincijom Iraka.

Jedan od prikaza grandioznih iračkih planova po pitanju luke “Al-Faw Grand Port”

Kao treće, kuvajtska će kontejnerska luka Iraku raditi i konkretne ekonomske probleme. Naime, u Iraku se već duže priča o izgradnji velike luke u provinciji Basra. Dok neki smatraju kako bi kuvajtska luka na uskom iračkom izlazu u Perzijski zaljev svojim prometom zagušila prilaze iračkoj infrastrukturi, drugi staju na konstatacijama da bi “Mubarak al-Kabir” nakon dovršenja ispala bitnim takmacom svemu što Irak ikad uspije stvoriti u tom području. Uglavnom, nedaleko od lokacije Ras Al-Bisha konačno počinje gradnja velike iračke trgovačke luke, najavljivane još od 2005. U svrhu tog, najvećeg iračkog građevinskog poduhvata u posljednjih 30 godina, navodno je predviđeno 4,6 milijardi USD (3,4 milijarde eura), a u sklopu prve faze radova započeto je s razminiranjem terena. Pravi bi radovi u iračkoj “Luci al-Fao” trebali početi 2012. i biti dovršeni do 2014., dok se dovršetak očekuje oko 2028., uz suradnju talijanske tvrtke Technital. Kuvajt je za svoj projekt udaljen od iračkog samo oko 20 kilometara vrbovao korejsku tvrtku Hyundai Engineering and Construction. A, u skladu s planom, od početka ove godine radi se na drugoj fazi od ukupno četiri, vrijednoj oko 1,1 milijardi USD od ukupno oko 3,4 milijarde.

Dok sukobi iračkih susjeda s Kurdima na sjeveru Iraka tinjaju već desetljećima, nije nemoguće da nakon američkog odlaska iz Iraka oružje ponovno proradi i na jugu, na granici s Kuvajtom. Kako je Bijela al-Iraqija već tražila da se SAD izjasni o kuvajtskom građevinskom poduhvatu, jer nastavak njihove šutnje navodno otvara prostor utjecaju nekih trećih sila, i to će posredno utjecati na odluku o opsegu američkog izlaska iz Iraka do kraja godine.

—————————————————————————————————————–

Ovaj je tekst s manjim promjenama objavljen 13. rujna 2011. godine u zagrebačkom tjedniku Nacional br. 826, pod naslovom “Bagdad tone u zbrku”. Takav je dostupan i na na web stranici tjednika Nacional, na adresi: http://www.nacional.hr/clanak/116139/bagdad-tone-u-zbrku.