Posljednji tjedni u Afganistanu bili su obilježeni iznimno žurnim aktivnostima kako međunarodnih, tako i domaćih igrača, Pogledajmo prvo Sjedinjene Američke Države koje su do 30. kolovoza obavile svoju evakuaciju iz te države – okončavši time i rat dug gotovo 20 godina (od početka zračnih napada 7. listopada 2001. do kraja dana u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021. godine). Iako su snage SAD već krajem 2020. godine bile smanjene na oko 2.500 ljudi, njihovo je konačno povlačenje tijekom ovoga ljeta prvo dovelo do jačanja kaosa u državi, a onda i do uspjeha talibanske ofenzive koje u Afganistanu traje od početka svibnja ove godine. U kaosu koji je uslijedio raspadom Vlade u Kabulu pokrenuta je zračna evakuacija američkih državljana i diplomata iz države, koju su u stopu slijedile i brojne američke države saveznice. Lokacija ove akcije vrlo se brzo ograničila na prostor međunarodne zračne luke Hamid Karzai u Kabulu, gdje se privremeno koncentriralo i oko 650 preostalih američkih vojnika te većina zapadnih diplomatskih predstavništava. Gotovo dva tjedna tijeka ove operacije odlaska obilježio je kaos, privremeni povratak oko 6.000 američkih vojnika u Afganistan, te postupna uspostava sve efikasnijeg zračnog mosta za izvlačenje brojnih stranaca, ali i velikog broja Afganistanaca nesklonih pobjedničkom talibanskom režimu. Dok je u utorak, 24. kolovoza, iz Washingtona odlučeno kako neće biti nikakvog produžavanja postupka evakuacije, do njenoga kraja je u osiguravanju aerodroma, uz SAD i dio postrojbi NATO zemalja, djelovalo i nekoliko stotina pripadnika tada već bivših Afganistanskih snaga sigurnosti (koje su na kraju evakuirale snage SAD). Sve je to dovršeno pred ponoć u ponedjeljak 30. kolovoza, kada su SAD konačno otišle iz Afganistana.
Evakuacija iz Kabula
Zadnji američki vojnik na odlasku iz Afganistana
Ukupno gledano, službeni izvori navode kako je od nedjelje, 15. kolovoza do ponedjeljka, 30. kolovoza 2021. godine, s prostora kabulske zračne luke evakuirano ukupno oko 123.000 civila – od toga američkim vojnim zrakoplovima njih oko 6.000 Amerikanaca, te još oko 73.500 drugih nacionalnost (uključujući i Afganistance). Mediji su tu nabrajali još i razne dodatne brojeve evakuiranih raznim vojnim i civilnim letovima – preko 40.000 ljudi u Katar, oko 36.500 u Ujedinjene Arapske Emirate, oko 15.000 ljudi u Veliku Britaniju, oko 3.700 u Kanadu, 5.347 osoba (od toga preko 4.100 Afganistanaca) u Njemačku, 5,011 ljudi (uključujući oko 4.890 Afganistanaca) u Italiju, oko 4.100 ljudi (od toga 3.200 vlastitih državljana) u Australiju, gotovo 3.000 (uključujući oko 2.600 Afganistanaca) u Francusku, oko 2.500 u Nizozemsku, ukupno oko 1.400 ljudi u Belgiju, oko 1.400 u Tursku, oko 1.100 ljudi u Švedsku, oko 1.000 u Dansku, oko 900 ljudi u Poljsku, oko 600 ljudi u Ukrajinu, 565 u Indiju, te 540 u Mađarsku, te 276 vlastitih državljana, civila, na Novi Zeland. Tu treba spomenuti i Hrvatsku, koja je uz pomoć niza partnera iz Afganistana uspješno evakuirala ukupno 26 vlastitih državljana.
Time je djelovanje SAD u Afganistanu i službeno okončano u ponedjeljak, 30. kolovoza 2021. godine, u 23:59 po vremenu u Kabulu, ili u 15:29 po vremenu u Washingtonu. Zadnji američki vojnik koji se ukrcao na zadnji transportni avion C-17 bio je general bojnik Chris Donahue, zapovjednik 82. zračno-desantne divizije čiji su segmenti štitili postupak evakuacije, a na istom je avionu bio i Ross Wilson, dotadašnji otpravnik poslova Veleposlanstva SAD u Kabulu. Dok je time vojska kompletno završila priču o Afganistanu, diplomatske i konzularne poslove s ovom zemljom službeni Washington nadalje misli voditi iz Dohe u Kataru, gdje bi neko takvo izmješteno predstavništvo za Afganistan nadalje vodio iskusni diplomat Ian McCary.
Odlaskom svih tih Amerikanaca zračna luka u Kabulu faktično je prestala organizirano funkcionirati, čime je njen prostor (ali i kompletni zračni prostor Afganistana) ostao bez usluga organizirane kontrole leta, što je bilo obilježeno i odgovarajućom NOTAM obavješću. Upravo zbog ovakvog planskog odlaska s civilnog i vojnog aerodroma Kabul ondje se nisu ponovile scene iz Kandahara, Mazar-e-Sharifa, i niza drugih zračnih luka u Afganistanu, koje su brzo osvojili talibani ujedno zarobivši ondje i veće količine vojne opreme i letjelica. Naime, prije svog odlaska snage SAD u Kabulu uništile su oko 70 MRAP vozila, 27 vozila HMMWV, te 73 letjelice, što je već dan kasnije izazvalo glasna negodovanja talibana koji su zauzeli prostor ispražnjene zračne luke.
Dodatni rizici operacije
Dostava tijela poginulih vojnika u SAD, 27. kolovoza 2021. godine
Napomenimo posebno i kako su tijekom provedbe evakuacije na ukupno šest ulaznih točaka prostora zračne luke bile izvršene osobne provjere preko 120.000 ljudi, što je redovito stvaralo i velike gužve na prilaznim točkama. Takve koncentrirane mase ljudi – gdje su se miješali očajni civili u bijegu od talibana, talibanski borci iz prstena opkoljenja zračne luke, te američko vojno osoblje koje je kontroliralo pristup u kompleks – ubrzo su prepoznate kao posebno rizični ciljevi za bombaške napade potencijalnih neprijatelja kako talibana, tako i zapadnih snaga. Zato nisu ni čudile naznake u srijedu (25. kolovoza) i četvrtak (26. kolovoza) da tu treba očekivati napade pripadnika Islamske države, konkretno njihove podružnice “Khorasan” (Islamic State in Khorasan Province – ISKP ili ISIS-K) – nazvane prema perzijskom zemljopisnom pojmu koji je tradicionalno obuhvaćao istočne krajeve Perzije, protežući se načelno i na Afganistan od Herata pa južno od rijeke Ox do podnožja Himalaje. Navodno se baš velik broj iskusnih boraca ove organizacije našao na slobodi u Kabulu masovnim oslobađanjem zatvorenika koja su pratila talibansko napredovanje tijekom posljednjih tjedana.
Nakon niza upozorenja stranim državljanima da se klone prostora zračne luke u Kabulu, a ondje posebno ulaza poznatog kao “Abby Gate” na južnoj strani kompleksa, na kojem su se više okupljali američki državljani pred ulazak na prostor evakuacije – u četvrtak 26. kolovoza oko 17:50 sati po lokalnom vremenu ondje je doista i došlo do napada bombaša samoubojice iz ISIS-K, navodno praćenog i pješačkom vatrom nakon eksplozije. Prema konačnim podacima u tom napadu poginule su 182 osobe, od toga i 13 amerikanaca te 28 talibana iz osiguranja (što su talibani za svoje ljude dan kasnije opovrgli), dok je ranjeno bilo barem 150 osoba (od toga navodno i 15 američkih vojnika).
Ovaj je napad tek nakratko usporio ritam evakuacije, koja je na kraju obuhvaćala transportne letove svakih 39 minuta. Za uzvrat, snage SAD su u Afganistanu izvele i dva uzvratna napada na navodne pripadnike ISIS-K, gdje je posebno bilo naglašavano da se oni izvode “preko horizonta”, potvrđujući time tezu kako SAD ubuduće namjeravaju potencijalni terorizam u Afganistanu suzbijati izdaleka u skladu s izjavama američkog predsjednika Joe Bidena iz njegova kratkog govora o Afganistanu od 16. kolovoza, koje je ponovio i u širem obraćanju američkoj javnosti 31. kolovoza ove godine. Prvi od ovih napada bio je izveden 27. kolovoza u provinciji Nangarhar i njime su u osobnom vozilu ubijene tri osobe – prema izvorima iz Pentagona “planer i pomagači” organizacije ISIS-K, nejasno povezani s napadom na kabulsku zračnu luku dan ranije. Drugi takav napad izveden je u nedjelju, 29. kolovoza, u samom Kabulu, i njime je bio pogođen automobil s navodnim ISIS-K pripadnikom, za kojeg se tvrdilo da je bio na putu izvesti napad kod kabulske zračne luke (čemu se pripisivalo i navodne naknadne eksplozije na poprištu, koje se krivilo i za desetak pokrajnjih civilnih žrtava). Uz to, u ponedjeljak, 30. kolovoza, američki proturaketni sustavi C-RAM presreli su barem dvije od ukupno pet raketa koje su iz priručnog višecjevnog bacača bile ispaljene na prostor zračne luke, što također nije omelo evakuaciju, ali je izazvalo štete po stambenim naseljima jugozapadno od kompleksa. Samo dan kasnije sve je to bilo gotovo, rat talibana protiv SAD i njihovih zapadnih saveznika je završio, a talibanski pobjednici obilazili su napuštenu zračnu luku koja je ostala neoperativna sve do subote, 4. rujna ove godine.
Domaći izazovi
No, Afganistanu je nakon svega preostalo rješavanje unutarnjih pitanja te građanskoga rata koji promjenjivim intenzitetom ondje bjesni već desetljećima. Iako se još početkom krize oko kabulske zračne luke najavljivalo kako talibani samo što nisu predstavili novu Vladu svog Islamskog emirata Afganistan, do toga nije došlo ni do danas, usprkos brojnim najavama tijekom posljednjih dvadesetak dana. Posljednjih se dana u Afganistanu i Kabulu okupilo vodstvo talibana, a u subotu, 4. rujna, zemlju je posjetio i pakistanski general pukovnik Faiz Hamid, čelnik vojne obavještajne službe ISI, kao najviši strani dužnosnik do sada. On je ondje predvodio pakistansku delegaciju na razgovore o budućim sigurnosnim i ekonomskim odnosima dviju država, dok se od Katara u nedjelju, 5. rujna, čulo kako namjerava uspostaviti zračni most za interventnu dostavu humanitarnih potrepština i hrane – proizvoda kojih u Afganistanu sve više nedostaje na dnevnoj bazi.
Glavni politički problem koji sada navodno razdire Afganistan predstavlja pitanje formiranja barem donekle “inkluzivne” vlade, o kojoj pobjednici navodno razgovaraju s nizom lokalnih političara koji nisu pobjegli nego se već tjednima nalaze u kućnim pritvorima u Afganistanu – među ostalima su to i Hamid Karzai, Abdullah Abdullah, te Gulbudin Hekmatjar. No, dok nije zabilježena daljnja uloga Ashrafa Ghanija, bivšeg predsjednika Afganistana koji se nakon bijega iz zemlje skrasio u Ujedinjenim Arapskim Emiratima, itekako treba uočiti ulogu Amrullaha Saleha, od veljače 2020. godine pa sve donedavno nosioca titule Prvog dopredsjednika Afganistana. Ovaj etnički Tadžik, rodom iz doline Panšir, nije pobjegao iz države, kako se tvrdilo 13. i opet 15. kolovoza, nego se 17. kolovoza proglasio “Privremenim predsjednikom Afganistana”, pozivajući se na odredbe tamošnjeg Ustava koji je to predvidio u slučaju odsustva, bijega, ostavke ili smrti legitimnog predsjednika. Ujedno je prešao iz Kabula na prostor pokrajine Panšir, jedine pokrajine u Afganistanu koja nije pala u naletu koji je talibane doveo do preuzimanja Kabula tijekom 15. kolovoza ove godine.
Oživljavanje borbi
Iako je posljednjih tjedana bilježen niz manjih demonstracija i pokušaja otpora vlasti talibana (posebno na Dan neovisnosti Afganistana 19. kolovoza), za sada vidljivo postoji samo jedan jasno vidljivi centar otpora novim vlastima Afganistana. Naime, na prostoru doline Panšir okupile su se – izgleda – neke od preostalih anti-talibanskih snaga, koje uz Saleha predstavlja i mladi Ahmad Massoud, sin pokojnog mudžahedinskog vojskovođe Ahmada Shaha Massouda, te Bismillah Khan Mohammadi, svojedobni tadžički vojskovođa, a kasnije načelnik stožera Afganistanske vojske te ministar unutarnjih poslova i obrane, također rodom iz doline Panšir. Iako 32 godine stari Ahmad Massoud tu jedini nema borbenog iskustva, zanimljivo je napomenuti se ipak radi o osobi koja je u Velikoj Britaniji školovanje započela kao strani kadet na vojnoj akademiji Sandhurst, pa je onda studirala na King’s Collegeu i konačno magistrirala međunarodnu politiku na London’s City University.
Uz dio snaga koji je s njima došao iz Kabula, te ostataka vladinih snaga koje su se posljednjih tjedana povlačile iz Baghlana, ali i Kunduza, Kapisa, Parwana, Badakhshana te Takhara, te snage pod okriljem organizacije koju sada nazivaju Nacionalna fronta otpora Afganistana (National Resistance Front of Afghanistan – NRFA) procjenjuje se na između 2 i 10 tisuća ljudi, a najčešće no oko 8.000 ljudi, sve to s ponešto teže vojne tehnike. Širi prostor doline Panšir pod kontrolom oporbe našao se u nekoj vrsti talibanskog okruženja, s blokiranim cestama i isključenom strujom te redovitim telekomunikacijama. Tijekom protekla dva tjedna duže vrijeme nije bilo jasno stanje stvari – nakon naznaka oporbenog napredovanja (1) prema prostoru provincije Parwan na ulazu u dolinu Panšir (uključivo i kratkotrajni ulazak u grad Charikar), (2) u pojedine južne dijelove obližnje provincije Baghlan (gdje se navodno htjelo napredovati na sjever, ne bi li se otvorilo kopnenu vezu s Tadžikistanom i Uzbekistanom), te (3) izlaskom na cestovnu komunikaciju kod tunela Salang – čulo se o talibanskom suzbijanju tih nastojanja, a onda i o pokušajima pregovora.
Prva runda razgovora navodno je započela 25. kolovoza u Charikaru i izgleda nije donijela ništa. Iako se čulo o prijedlozima obustave svih borbenih djelovanja do drugog kruga razgovora, do početka rujna obje su strane krenule izvještavati o navodnim teškim borbama na prilazima dolini Panšir i nekakvim teritorijalnim uspjesima. Pri tome je NRFA ipak konkretnije navodila da talibani nisu uspjeli u zauzimanju dijelova rubnog okruga Shutul na jugozapadu provincije Panšir, kojeg se napadalo cestovnim pravcem iz mjesta Jabal Saraj u provinciji Parwan. Ubrzo je postalo jasno kako tu talibani napadaju prostor Panšira s raznih strana, testirajući branitelje na raznim potencijalnim ulaznim točkama u dolinu. Iako je već bilo pokušaja talibanskih upada u visoke regije doline Panšir, recimo putem prijevoja Anjuman iz pokrajine Badakšan, i u njene središnje dijelove putem prijevoja Khawak iz pokrajine Baghlan, čitava se ta situacija zakomplicirala do subote 4. rujna. Dok se čulo o uspješnom talibanskom upadu u okrug Paryan, duboko u dolini Panšir, između talibana i Fronte otpora održan je i još jedan krug neuspješnih pregovora. Za to vrijeme su vijesti s terena postale prilično kaotične – naime, dok su talibani krenuli tvrditi kako su u brzom ritmu osvojili praktično sve okruge provincije Panšir (prvo sjeverni i prilično nedostupni Paryan, a onda još i Shotul, Khenj i Abshar, što bi Frontu otpora ostavilo ograničenu na središnji dio okruga Anaba i pokrajinsko središte Bazarak), s druge strane se u nedjelju, 5. rujna, čulo o teškoj situaciji ali i izbacivanju talibana iz okruga Paryan (gdje je navodno zarobljen velik dio od oko 1.000 ubačenih talibana, uglavnom stranaca iz Pakistana).
Talibani navodno podižu zastavu u Bazaraku, glavnome gradu pokrajine Panšir
Kako bilo da bilo, do ponedjeljka 6. rujna opet se čuje o talibanskom osvajanju čitave provincije Panšir, koje je ilustrirano i s ponešto snimki pobjedonosnih talibana kod bivše guvernerove rezidencije u Bazaraku. Potvrđena je i smrt glasnogovornika Fronte otpora Fahima Dashtya te njegovog rođaka, tadžičkog vojnog zapovjednika Abdula Wudoda Zare, no nejasna ostaje sudbina vođa Fronte otpora. Dok se iz njihovih redova, od novog glasnogovornika Ali Maisam Nazarya, jutros čuje kako se i dalje bore iz strateški bitnih brdskih uporišta (“Većina okruga Bazarak i sve pokrajnje doline su pod kontrolom Fronte otpora (NRF)“) i to pod vodstvom mladog Ahmada Massouda, talibani su na jutrošnjoj konferenciji za medije opet ustvrdili da je sve riješeno, a za Amrullah Saleha opet da je pobjegao u Tadžikistan. S obzirom na količinu ratnih varki, pretjerivanja, ali i brzih promjena na terenu, za provjeru istinitosti bilo koje od ovih tvrdnji trebat će vremena.
