Priča o naoružavanju Hrvatske i Srbije čini se kao da nema kraja, već se iz dana u dan u medijima, senzacionalističkim naslovima, razbuktava tema o tome tko, što i koliko kupuje, te čiji je pojedini borbeni sustav bolji. Za razliku od Zagreba, odakle dopiru malo smireniji tonovi kako od tehničke vlade tako i od načelnika GS OS RH Lovrića, u Srbiji je to, čini se, glavna preokupacija kako državnog vrha, tako i medija, pa do svakodnevnih rasprava u autobusu i na tržnici.

Posebno je tome stanju doprinio posjet potpredsjednika Rusije Dmitrija Rogozina Srbiji. Samo dan nakon njegovog slijetanja, u vojnoj emisiji “Dozvolite”, koja se emitira na državnoj televiziji, načelnik Generalštaba VS general-pukovnik Ljubiša Diković objavio je da će Srbija u najskorije vrijeme nabaviti ofenzivno oružje proizvedeno u domaćim tvornicama – od višecjevnog bacača raketa “Morava”, samohodne top-haubice “NORA” kalibra 155 mm, oklopnih vozila Lazar 2 i 3, do borbenih čamaca.

General Diković je rekao da se Vojska Srbije modernizira u skladu s planovima, te da se to sada radi po planovima do 2020. godine. Zbog restriktivnog financiranja Vojska je odlučila prvo modernizirati postojeće naoružanje, zatim razvijati naoružanje u suradnji s domaćom obrambenom industrijom, i na kraju naoružanje kupovati i na tržištu. Posebna pažnja bit će posvećena opremanju snaga za hitne reakcije. Prema riječima generala Dikovića, Vojska Srbije će u 2016., 2017. i godinama koje slijede izvršiti i završiti modernizaciju sistema PZO “KUB”, modernizaciju stanica za vođenje raketa za raketne sustave, samohodne haubice “SORA” kalibra 122 milimetra, kao i topničke municije i rakete većeg kalibra.

“Ističem opremanje s višenamjenskim oklopnim vozilom ‘Lazar’, s raketnim sustavom ‘Morava’, i ovih dana uvodimo na verifikacijska ispitivanja top haubicu ‘NORA’ kalibra 155 milimetara. Uvođenje u naoružanje školskog aviona ‘Lasta’ očekuje se u 2016. godini“,

rekao je Diković. Kada se pogleda Dikovićeva izjava vidi se da se uglavnom radi o oružju koje proizvodi državna firma Jugoimport SDPR, za koju po Beogradu kolaju priče da je pod patronatom vladajuće stranke, i čiji se proizvodi mogu vidjeti na sajmu naoružanja »Partner“, koji se svake druge godine održava u Beogradu.

Zanimljivo je pogledati sustave od kojih se toliko očekuje i s kojima bi Srbija trebala parirati Hrvatskoj u takozvanoj utrci u naoružanju.

Raketni sustav “Morava”

Vojska Srbije je 2015. godine završila razvoj sustava “Morava”, koji ispaljuje rakete dometa od 8 do 40 kilometara i ima inercijski sustav navođenja, otporan na elektroničko ometanje. “Moravu” su dizajnirali inženjeri Vojnotehničkog instituta (VTI) na osnovu zahtjeva Vojske Srbija i u skladu s ratnim iskustvima, a osim dijelova elektronike, sve ostalo (ili čak 98 posto sustava) rade firme iz Srbije.

Razvoj “Morave” koštao je milijun eura, u što je uključena proizvodnja nekoliko desetaka raketa različitog kalibra, jednog kompletnog sustava i usluge inženjera i tehničara. Sustav je svoju premijeru imao na sajmu Partner 2011, kada je prikazan kao „Samohodni višecjevni modularni lanser LRSVM Morava“. Već 2013. prikazana je i unaprijeđena verzija. Ideja konstruktora je bila da se stvori raketni sustav koji će koristiti više vrsta raketa – tzv. pametna borbena platforma opremljena sredstvima visoke tehnologije (od inercijalnog navigacijskog sustava, GPS, modernijeg SUV-a, uređaja za otklanjane utjecaja kosine terena…)

Osnovni koncept Morave je modularnost, tj. primjena više kalibara raketa. Taj koncept podrazumijeva postojanje izmjenjivih lansirnih modula, točnije saćastih kontejnera s raketama. Vrsta kontejnera uvjetovanja je udaljenošću i veličinom cilja – u slučaju da je to kalibar 128 mm “Plamen D” dometa 12,6 km, “Oganj” dometa 22,5 km, “Poboljšani Oganj” dometa 30 km, kao i rakete “Grad” (inače zaplijenjene u čuvenom barskom tovaru oružja početkom 1990.-tih), kalibra 122 mm te dometa 40 kilometara.

Sustav ima sve automatizirane funkcije, tako da ima mogućnost brzog i preciznog djelovanja.  U odnosu na ranu verziju, poboljšana je verzija dobila nove cijevi od nehrđajućeg čelika, a projektirano je te napravljeno i logističko vozilo sposobno dopremiti bilo koji kontejner do pripremnog položaja – po dva kontejnera “Ognja” i “Grada” i četiri “Plamena D”. Za to logističko vozilo projektirana je dizalica koju je razvio projektantski tim tvornica „IMK 14. oktobar“ iz Kruševca. Prva ispitivanja provedena su u siječnju 2012. lansiranjem svih vrsta raketa. Sustav je testiran u Tehničko-opitnom centru (TOC) u toploj i hladnoj komori, pri vožnji, lansiranju, i gađanju.

Ovaj sustav je inače vojska pompozno najavljivala kao sustav s kojim bi modernizirala topničke raketne jedinice. Ostalo je nejasno i u svjetlu posljednjih priča o nabavi zašto se uvodi sustav s manjim kalibrom, dok se u svijetu, pa čak i u Rusiji, teži većem kalibru i dometu. I ovaj sustav se prikazivao stranim vojnim delegacijama, posebno predstavnicima Republike Unija Mjanmar koji su, prema ranijem pisanju medija, pokazali zanimanje za ovaj sustav, da bi poslije ta priča utihnula.

Samohodna automatizirana haubica “SORA”

I za ovo oružje, prezentirano prvi puta 2011. godine, da bi modernija i automatizirana verzija bila promovirana 2013.,  ostaje nejasno zašto će se nabavljati, kada je poznato da je kalibar 122 mm povučen u rezervu i dio je teritorijalnih brigada. Ovu haubicu također je razvio VTI, a za razvoj je iskorišten veliki broj haubica D-30J kalibra 122 mm. Prema opisu u službenom katalogu, sustav je namijenjen za opću podršku vlastitih jedinica razine brigade. Po opisu stoji da je projektirana da zadovolji zahtjeve suvremenog bojišta po sistemu „pucaj i bježi“.

“SORA” je nastala otvorenom ugradnjom dijelova i sklopova pokretnih po pravcu haubice 122 mm D-30J na modificiranom kamionu FAP 2026. Haubica ima ugrađen sustav za navigaciju, automatski punjač, automatsku nišansku liniju i sustav za automatsko prevođenje iz transportnog u borbeni položaj i obrnuto. Osnovni način upotrebe ove haubice po opisu je prevođenje iz transportnog u borbeni položaj za 90 sekundi. Za gađanje je predviđeno 60 sekundi, a isto toliko vrijeme predviđeno je i za prevođenje iz borbenog natrag u transportni položaj.

Ono što odlikuje naprednije varijante ove haubice u odnosu na ranu seriju je daljinsko upravljanje topničkim sustavom na vatrenome položaju. Zavisno od situacije na bojišnici, posada ima mogućnost da haubicom upravlja na 150-200 metara udaljenosti, izvođenjem gađanja uz pomoć tableta ili prijenosnog računala. Na “SORA-i” je uvedena automatizacija funkcija osnovnog naoružanja s obaveznim zadržavanjem klasičnih mehaničkih komandi – mehanizama pravca i elevacije, otvaranja i zatvaranja zatvarača, okidanja. Novina sustava je i automatski punjač kapaciteta 6 granata (procijenjena brzina gađanja je 6 granata u minuti).

Sustav još nije testiran, ali su uoči sajma „Partner 2013“ održane demonstracije rada zatvaranje zatvarača i okidanja. Ono što je nekada radio vojnik sada radi pneumatski cilindar na automatiziranoj haubici, koji gura ručicu za okidanje. Kompletan sustav je, po riječima proizvođača, uvezan u Komunikacijsko-informacijski sustav (KIS) Vojske Srbije, koji se i dalje razvija.

Ostaje osnovno pitanje – čemu potreba za serijskom proizvodnjom ove haubice?

NORA B-52 K1

Samohodna haubica „NORA B-52” – novo oružje topništva (kodni naziv “NORA”-A 34) predstavlja borbeni sustav na koji Srbija najviše računa, i koji je doživio uspijeh izvozom u Keniju, Uniju Mjanmar i Bangladeš, gdje je prodana posljednja verzija B-52 K1. Jugoimport SDPR je bio investitor i nositelj cijelog projekta nakon obnove razvoja ovog oružja sredinom 2003. godine za potrebe inozemnog kupca. Haubica nastala konvertiranjem topa kalibra 130 mm u kalibar 152 mm postavljena je na podvozje s kotačima.

Moderna generacija ovoga oružja, oznake NORA-B52 K1, finalizirana je u poduzeću „Lola-sistem” i rezultat je višegodišnjih maksimalnih napora projektnoga tima, uz angažiranje razvojnih i testnih kapaciteta VTI i TOC KoV i suradnju više vodećih poduzeća obrambene industrije Srbije – „MBL Lučani”, „Sloboda”, „Prva petoletka”, i dr. Sustav će se proizvoditi u tvornici BSS (Borbeni složeni sistemi) u Velikoj Plani, gdje uskoro s radom treba početi i tvornica za izradu topovskih cijevi.

Da bi “NORA” zadržala visoku efikasnost u uvjetima suvremenog ratovanja, razvijeni su pojedini podsustavi. Balistički sustav zasniva se na cijevi kalibra 155 mm, dužine 52 kalibra, volumena barutne komore od 23 litre, s dvokomornom plinskom kočnicom visoke efikasnosti. Barutna komora razvijena je na originalnom rješenju samobrtvljenja, s revolverskim nosačem kapica. U katalozima se inače navodi da oružje pripada trećoj generaciji, iako sa cijevi dužine 52 kalibra pripada četvrtoj generaciji, što zastupa i jedan od nekadašnjih voditelja ovog projekta Anastas Paligorić.

U literaturi i prezentacijskim katalozima navodi se da je “NORA” samohodni topnički sustav NORA B-52 s topom kalibra 155 milimetara, montiranim na vučno vozilo, već u serijskoj proizvodnji. “NORA” dolazi s borbenim kompletom od 36 projektila kalibra 155 milimetara i automatskim sustavom punjenja, što omogućava veliku brzinu gađanja. Maksimalni domet haubice zavisi od projektila i kombinacije punjenja, ali s povećanim punjenjem može se postići domet od 41,2 kilometra. Budućim usavršavanjem municije planirano je povećanje dometa od 65 kilometara i uvođenje laserski navođenog projektila preciznijeg učinka (spominje se ruski Krasnopolj). Također, ističe se da je ovom sustavu treba samo minuta za stupanje u borbeno djelovanje, i isto toliko da opet bude spreman za pokret, što povećava šanse za izbjegavanje povratne vatre. Nabrajajući karakteristike sustava “NORA”, navodi se i da standardna oprema podrazumijeva računalni sustav kontrole i zemaljski navigacijski sustav. Istaknuto je, također, da su posada i oružje zaštićeni oklopom koji im pruža zaštitu od metaka malog kalibra, šrapnela i mina. Od taktičko-tehničkih osobina naglašeno je kako borbena masa vozila iznosi 34 tone i da dizel motor od 410 KS omogućava maksimalnu brzinu od 80 kilometara na sat, te operativni radijus kretanja do 1.000 kilometara.

Iako se “NORA” u verziji B-52 K1 hvali kao najveći izvozni uspjeh obrambene industrije Srbije, bilo je i dosta kritika na račun ove haubice. Najveći broj zamjerki odnosio se na balističku zaštitu sklopova kabine vozača, kupole naoružanja, kontejnera sa streljivom i rezervoara za gorivo, od djelovanja streljačkog oružja i učinka krhotina protivničkih projektila (prema STANAG 4569, nivo II prednja i zadnja strana, te nivo I bočne strane), i od djelovanja protuoklopnih mina (prema STANAG 4569, nivo 2A i 2B). Ukoliko je pozivanje na navedene STANAG norme točno, za oklapanje kabine i kupole trebale bi se koristiti pancirne ploče debljine 6 mm i 8 mm kako bi štitile od djelovanja streljačke municije 7,62 x 51 NATO i 7,72 mm x 39 API BZ ruske proizvodnje, oboje s udaljenosti od 30 metara. Međutim, tom debljinom primijenjenih oklopnih ploča nije ujedno osigurana i zaštita od djelovanja fragmenata topničkog streljiva, što je potencijalno češći slučaj ugroze od onog djelovanjem streljačkim oružjem! Nije jasno koji su dijelovi vozila zaštićeni, i na koji način, od djelovanja protuoklopnih mina (s masom eksploziva 6 kg), što odgovara navedenim razinama oklopne zaštite.

Ukoliko je navedena zaštita provedena (a čak i da je – ona nije dovoljna) masa oružja je povećana za više od 6000 kg, te se neminovno nameće potreba projektiranja specijalnog podvozja njenoga vozila, jer ni jedno vojno terensko vozilo 8×8 nije projektirano za tako velika opterećenja svojih prednjih i zadnjih mostova. Povećana masa vozila bitno će smanjiti prohodnost vozila pri kretanju na terenu (te onda ni tvrdnja da je povećana mobilnost oružja ne može biti točna!), a bit će smanjena i brzina kretanja na putovima (te i podatak o maksimalnoj brzini od 90 km/h treba uzeti s rezervom). O radnome vijeku i pouzdanosti takvog nesumnjivo preopterećenog kamionskog podvozja ne treba ni govoriti.

Očigledno je, dakle, da je ustrajavanje na oklopnoj zaštiti ovdje u koliziji s potrebom ponderirane optimizacije svih utjecajnih borbenih karakteristika ovog oružnog sustava – a potpuno neprihvatljivo i sa stajališta omjera “cijena : efikasnost”. Jednako je teško naći i relevantno taktičko opravdanje za koncepciju te filozofiju borbene upotrebe topničkog sustava čiji je domet veći od 40 km u uvjetima urbanog ratovanja ili bilo koje druge situacije u kojoj će takav sustav biti izložen djelovanju streljačkoga naoružanja. Posebno je problematična zaštita od djelovanja protutenkovskih mina za klasično kamionsko podvozje, koja nema nikakvu podnu oblogu niti nezavisno oslanjanje kotača.

Lazar 2

Višеnamjеnsko oklopno vozilo LAZAR 2 8×8 predstavlja “točkaš” kojim Srbija planira parirati hrvatskim borbenim oklopnim vozilima PATRIA AMV. Zanimljivo je da, za razliku od PATRIA koje se nalaze u operativnoj upotrebi velikog broja zemalja i novih članica NATO, Lazar 2 predstavlja i dalje funkcionalni prototip koga testira jedino srpska Žandarmerija.

U katalogu Jugoimport SDPR opisuje se da je Lazar 2 zapravo zasnovan na modifikacijama koncepta i tеhničkih rjеšеnja primijеnjеnih na funkcionalnom modеlu vozila LAZAR. Te modifikacijе su izvršеnе radi daljnjеg usklađivanja osnovnih karaktеristika vozila s aktualnim svjеtskim trеndovima u razvoju obitelji višеnamjеnskih oklopnih vozila na kotačima.

Koncеpt vozila LAZAR 2 prеdstavlja kombinaciju koncеpata klasе MRAP (Minе Rеssistant Ambush Protеctеd Vеhiclе) i vozila klasе MRAV (Multi Purposе Armorеd Vеhiclе), s tim što ipak višе naginje koncеptu MRAV, prvenstveno zbog uvođеnja koncеpta nеzavisnog oslanjanja. Pri projеktiranju koncеpta vozila, posеban naglasak dan jе na visoku pokrеtljivost, sustav oklopnе zaštitе, sustav naoružanja, uz mogućnost transporta 10 boraca koji mogu brzo napustiti i ukrcati sе u vozilo iz zaštićеnе pozicijе, primjеnom zadnjih vrata.

Ukrcajni odjeljak smjеštеn jе tako da su borci okrеnuti prеma vеlikim prozorima izrađеnima od balističkog stakla i puškarnicama, što im omogućava odličnu prеglеdnost, nadzor okolinе i djelovanje osobnim naoružanjеm. Intеgrirani sustav središnje rеgulacijе pritiska u pnеumaticima, uz “run flat” dodatkе, omogućava krеtanjе vozila i s oštеćеnim pnеumaticima. Visok nivo oklopnе zaštitе ostvarеn jе primjеnom oklopnog tijеla napravljenog od pancirnog čеlika koji u svojoj osnovnoj formi, uključujući i balistička stakla, osigurava balističku zaštitu u skladu sa normom STANAG 4569 III+ nivoa(12,7x108mm b-32 sa 100m) s prеdnjе stranе, i II nivoa s ostalih strana.

Od naoružanja za sada se nude dvije verzije: 1) s borbenom stanicom kalibra 12,7 mm domaće proizvodnje, i 2) s kupolom Vidra E s topom M 86 kalibra 30 mm domaće proizvodnje. Borbeno vozilo Lazar 2, koje testira Žandarmerija, opremljeno je daljinski upravljanom oružnom stanicom kalibra 12,7 mm koja omogućava dnevno i noćno promatranje terena, akviziciju ciljeva, nišanjenje strojnicom po pravcu i visini, gađanje iz stacionarnog položaja ili u pokretu (u dvostrukom režimu rada), te pucanje po ciljevima na zemlji i u zraku sa zatvorenim poklopcem zapovjednika. Borbena stanica je inače domaće proizvodnje. Na sajmu „Partner 2013“ Lazar 2 je predstavljen s kupolom Vidra-E u koju je ugrađen top kalibra 30 mm. Zanimljivo je da se kupola Vidra E trebala iskoristiti za modernizaciju BVP M 80 u verziju A1. Proizvođač je “Fabrika vagona Kraljevo”, a topa M 86 – “Zastava”.

Oko Lazara 2 i dalje se vode polemike koje naoružanje uvesti i kada će početi njegova testiranja, tj. kada će se sustav odmaknuti od razine funkcionalnog modela. Tako je nedavno premijer Srbije Aleksandar Vučić najavio da će u Rusiji biti kupljeni topovi 2A42 Šipunov kalibra 30 mm i protuoklopne rakete Konkurs koje bi bile montirane na Lazara. Zanimljivo je da je Vojska Srbije još 2007. godine napravila Studiju tehničkog opremanja oklopnim vozilima na kotačima. Na 85 stranici te studije, u zaključku, navodi se da Srbija nije sposobna napraviti vlastito borbeno vozilo, pa se preporučuje nabavka u inozemstvu.

U stručnim vojnim krugovima, naravno u neslužbenom razgovoru, često se čuje da je sam Lazar 2, koji također proizvodi Jugoimport SDPR, zapravo promašen projekt koji je Srbiji nepotreban. Često će za njega reći da je sklepan na brzinu i bez ijednog papira – tehničkog crteža. Zatim je traženo da VTI to napravi naknadno, pa je zbog toga, kako se može čuti u priči, smijenjen tadašnji načelnik VTI kako bi se to moglo provesti u praksi. Ta priča, međutim, nikada nije potvrđena do kraja. Inače, svi propagandni video-materijali napravljeni su od strane vrhuške iz SDPR-a, dok Vojska Srbije s tim nije imala nikakve veze. Čak ni na demonstraciji i prikazu Lazara 2 javnosti nisu bili vojnici, već zaposleni civili.

Sam Lazar 2 nema nikakva amfibijska svojstva, što je malo čudno budući je Srbija ispresijecana rijekama i mrežama kanala, pa su amfibijska svojstva nužna. Nedavno se pojavila i informacija da će u serijsku proizvodnju ući i Lazar 3, koji bi ipak trebao imati amfibijska svojstva i čija oklopna zaštita je navodno smanjena, a samo vozilo redizajnirano za oko 25%. Međutim, za sada je priča o Lazaru 3, kojeg spominje i sam Vučić, priličan mit jer nitko nije vidio ikakvu sliku, fotošop ili crtež nečeg takvog – što bi trebalo ući u serijsku proizvodnju, a da je ujedno prošlo i verifikacijska ispitivanja.

Riječni patrolni čamac Premax 39

Ovaj je patrolni čamac svoju premijeru imao prošle godine na sajmu naoružanja „Partner 2015“ kada je predstavljen javnosti prvi put, a u žižu interesa dospio je nedavno, kada je na TV PINK premijer Vučić objavio da će Srbija za svoju policiju i vojsku kupiti veliki broj ovakvih čamaca, te time povećati sigurnost na dvije međunarodne rijeke – Savi i Dunavu.

U javnosti Srbije tabloidni mediji odmah su lansirali priču o riječnoj velesili od koje drhti i sam NATO savez. Zanimljivo je da nitko od novinara nije spomenuo da najjaču riječnu flotu na Dunavu ima Rumunjska, koja u svom sastavu ima monitore i oklopne čamce.

Višenamjenski brod – patrolni čamac Premax – proizvodi također firma SDPR u dvije verzije: za rijeku i more. Čamac ima maksimalnu brzinu od 40 čvorova, s posadom od 6-8 ljudi, a oružje i oprema zavise od zahtjeva koje postave kupci. Autonomija ovog čamca na otvorenoj rijeci iznosi najviše 8 sati.

Trup čamca izrađen je od legure aluminija, s koritom u obliku slova V. Čamac ima dvostruko dno, a prostor između ispunjen je pur-pjenom, kojoj je cilj da zadrži vodu u slučaju oštećenja čvrstoga trupa. Gorivo je smješteno u posebnom prostoru, odvojenom od motornog dijela, uz tri pregrade. U dvostrukom se dnu nalaze i pregrade za streljivo. Čamac će biti opremljen s dva motora od 440 ili 480 KS. Glavno oružje je top od 20 mm, plus dva bacača granata od 30 mm. Tu je i strojnica od 12,7 mm, te dvije lake strojnice od 7,62 mm. Čamac ima i objedinjeni sustav upravljanja vatrom, kao i panoramsku termovizijsku kameru.

Zanimljivo je da tabloidni mediji veličaju ovaj čamac kao vrhunsko dostignuće u brodogradnji, s kojim bi se izvršavali patrolni zadaci na rijekama. Posljednje plovilo koje su riječne jedinice dobile bio je „RML 41 Novi Sad“ prije 20 godina. Ostalo je nejasno zašto se forsiraju aluminijski čamci, iako su borbena iskustva iz sredine 1990-ih nalagali konstrukciju potpuno novog broda koji bi bio opremljen kupolom s tenkova PT 76. Plan postoji, ali novca ni interesa za realne planove izgradnje adekvatnih riječnih brodova nema.

Najave pljušte, a realizacija…?

Zanimljivo je da osim “NORA-e”, koja je izvozni uspjeh u različitim varijantama doživjela u Keniji, Mjanmaru i Bangladešu, nijedan borbeni sustav koji bi prema najavama Srbija trebala nabaviti nije ušao u serijsku proizvodnju niti u naoružanje Vojske Srbije. Podsjetimo da se slične nabave najavljuju već godinama, ali se od toga baš ništa nije obistinilo.

Iz državnog vrha ranije je došla najava da će do kraja 2015. godine u naoružanje ući čitava bitnica topničkog sustava “NORA”, dok ovih dana general Diković najavljuje da će u 2016. godini biti završeno tek njeno ispitivanje (iako se “NORA” već koristi u Mjanmaru, Bangladešu i Keniji). Jednako tako, premijer Vučić rekao je da će u ožujku 2016. godine početi serijska proizvodnja vozila “Lazar 3”, iako to sredstvo još nije prošlo ispitivanje, niti je došlo do prototipa.

Dok se mediji utrkuju i licitiraju ciframa o nabavljenom oružju, koje će stići što iz proizvodnih hala u Srbiji, što iz Rusije – u tišini među pojedinim stručnjacima postoji skepsa o nabavi novih borbenih sustava. Zbog toga su neki od njih naišli i na bijes premijera, koji se oštro obrušio na njih, iako je činjenica da nijedan spomenuti borbeni susutav nije odmaknuo dalje od prototipa, a kamoli ušao u serijsku proizvodnju. Priča o opremanju Vojske Srbije novim borbenim sustavima i dalje spada u domenu fantazija i obećanja državnog vrha – počevši od 2010. godine, pa sve do aktualne napuhane priče o balističkim raketama i utrci u naoružanju.

Da li će se ove epske nabave na kraju ipak realizirati, ili će ostati na razini praznih priča ostaje za vidjeti, ali premijer Vučić već je najavio da je spreman odustati od nabavki, ako Hrvatska odustane od svojih sustava. Lako bi moglo biti da se time tek donekle daje do znanja prava priroda epskih najava o opremanju, a ne realna želja da Vojska Srbije i stvarno bude modernizirana te opremljena.

 

*Gost autor: novinar iz Beograda, s dugogodišnjim iskustvom praćenja obrane i vojske, podaci poznati redakciji