Već duže vrijeme javno se zagovara „srpski svijet“ koji najavljuje tmurna vremena na ovim prostorima. Još samo čekamo čije će relikvije krenuti po „srpskim zemljama“. Kako se čini, jedina razlika je u imenu, a projekt je i dalje „Velika Srbija“, nakon u krvi propale najveće Srbije što je bez konkurencije bila Jugoslavija u svim njenim oblicima od 1918. do 1991. godine. Projekt se provodi jer od idejnog začetka u prvoj polovici 19. stoljeća nikad nije ni prestao. Ta imperijalistička ideja male države i malobrojnog naroda je jasna, više ili manje prikrivena, a lučonoše su značajne sastavnice srbijanskog i srpskog društva. Bez prevelikog širenja potrebno je istaknuti državu Srbiju, Srpsku pravoslavnu crkvu (SPC) i Srpsku akademiju nauka i umjetnosti (SANU) – naravno, ima ih još u Srbiji i izvan Srbije. Pod velikim i otvorenim pritiskom su Crna Gora, Bosna i Hercegovina, Kosovo, pa i Makedonija – čiju crkvu ne priznaju, a mnogi i danas Makedonce drže južnim Srbima. Prema Hrvatskoj se djeluje nešto perfidnije, ali ne manje opasno.

SPC i SANU

Prije otvorenog napada na Hrvatsku treba stvoriti novo geopolitičko i geostrateško okruženje. U svim nabrojenim zemljama zauzete su negdje veće, a negdje manje „desantne osnovice“ koje na terenu kontrolira i usmjerava SPC kao izrazita imperijalna, parapolitička i državotvorna organizacija. Srbija u susjednim državama, preko svojih poslušnika na svim razinama vlasti, od lokalne uprave do vlade ili pak vlasti u entitetu, radi na destrukciji susjednih država. U Vladi RH instalirana je stranka koju su u svrhu osvajačkog pohoda osnovali ratni zločinci zaslužni za patnje Hrvata, ali i ostalih građana uključujući i Srbe. Slijednicima to ne smeta i ne traže zabranu stranke takvog imena. Možda ime i tko je osnivač nije važno, ali budimo dosljedni i za drugu stranu. Nije od bitne važnosti jesu li ljudi vjernici ili nevjernici jer je SPC politička, državotvorna i osvajačka snaga, pokretač srpske hegemonije, a krštenjem u SPC dijete „postaje“ i  pravoslavac i Srbin.  Za veliki broj jednih i drugih ideja „velike Srbije“ je  intelektualni opijum, pa i ako se zove „srpski svijet“. Prije i nakon desanta na Crnu Goru puno se pisalo i o nastanku SPC u sadašnjem obliku – koja je na ovim prostorima praktički sve pravoslavce uspjela pretvoriti u Srbe, a bilo je tu Grka, Bugara, Makedonaca, Albanaca, Vlaha, Morlaka, Rumunja, Cincara (Arumunja), naravno Hrvata i drugih. Tendencija izjednačavanja pravoslavlja i srpstva izražena je nakon stvaranja Kneževine, pa Kraljevine Srbije, a posebice nakon stvaranja Kraljevstva SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije i pripajanja pravoslavne mitropolije i eparhija s prostora nestale monarhije i s ostalih područja duhovno vezanih na Carigradsku patrijaršiju, te uspostavom crkve pod imenom SPC. Ovdje je odstupljeno, ne slučajno, od običajne prakse pa novouspostavljena crkva u svom nazivu nema ime države već njenog privilegiranog dijela što jasno svjedoči o njenoj ulozi u budućnosti. Ako se išlo na „pošteno“ ujedinjenje, zašto se crkva nije nazvala Pravoslavna crkva Kraljevstva SHS/ Kraljevine Jugoslavije? Zato jer je na taj način stvoren jaki igrač srpskog nacionalizma i hegemonizma. To se konačno dogodilo sramnom kupnjom prava od Carigradskog patrijarha.

Trošak su platili svi narodi, kako bi ih ugnjetavale srpske institucije, a SPC širila srpstvo. SPC kao državna crkva odgovorna „vladaru“ djelovala je na tragu velikosrpstva kroz povijest kao isturena snaga za razgradnju svake pomisli na stvaranje hrvatske državnosti, a sad djeluje na slabljenju i – ako bi se ukazala prilika – na uništenju ili svođenju hrvatske države na “ostatke ostataka“.  Koliko je pametno na svom prostoru legalizirati  i materijalno pomagati destruktivno djelovanje snaga dokazanog mrzitelja s agresivnim namjerama prema vlastitoj državi i narodu? Kako je moguće prihvatiti uzurpaciju imovine pravoslavne mitropolije i eparhija s područja Hrvatske u okviru Austrougarske? Zar je normalno za  vrijeme suše moliti Boga da kiša padne u Srbiji, a ne tamo gdje živiš? Naravno, svaki čovjek i  domoljub u RH treba bez zadrške podržati pravoslavlje kao dio kršćanstva i istovremeno svetosavlju odlučno reći ne. Veliki dio pravoslavaca preko parohija, eparhija i mitropolije, podređeni su vjerski, kulturno i politički patrijarhu SPC, a on državnom poglavaru. Na taj način Srbija legalno rovari u  Republici Hrvatskoj. Jasno, SPC je moćna poluga srbijanskog i srpskog političkog vodstva države Srbije.

SANU se trudi oblikovati u „istinu“ sve zablude i povijesne  neistine kao podlogu osvajačkih pohoda na „srpske zemlje“. Svako malo se čuje o novim memorandumskim dostignućima SANU. Čudno kako njima – a poglavito dijelu srpskog naroda – nije dosta neracionalnog ponašanja koje vodi u moguće nove sukobe na ovim nemirnim i neuređenim prostorima. U srpskoj ideologiji i povijesnom sjećanju pamte se samo loši završeci kao gorivo za nove sukobe. Njih ne interesiraju uzroci, događaje vade iz konteksta ukupnih zbivanja, pa tako gledaju i na Oluju kao zasebno događanje, kao da nisu 1991. godine okupirali trećinu Hrvatske, mučili, zlostavljali, silovali, ubijali i protjerivali Hrvate i ne-Srbe sa svojih ognjišta. Iskreno treba žaliti za svakom nevinom i nepotrebnom žrtvom nakon Oluje. Ipak, mora se znati da je malo Srba na okupiranim područjima bilo nenaoružano, od maloljetne djece do starica, neki su mobilizirani u postrojbe, neki su bili u seoskim stražama, neki jednostavno imali vojničko oružje u kućama, a mnogi su dragovoljno pristupili zločincima, kapetanu Draganu i Arkanu. Nema razuma tamo gdje se glavna ideologija formira na pseudoznanstvenim i nakaradnim političkim učenjima – V. S. Karadžića, I. Garašanina, S. Moljevića, S. Miloševića i sad „vrlog ratnika“, huškača na ratne zločine, govornika  iz Gline i „manekena“ iznad sramotno uništavanog Sarajeva. Ta nakaradna politika polaže prava do granica Otomanskog Carstva gdje su stigli najčešće kao vjerne sluge. Lakše je bilo biti vjerni sluga i pljačkaš u drugom valu nego se  boriti i pokušati sačuvati zavičaj. Jedna pametna glava napisa. „Sačuvaj me Bože srpskog junaštva…“. Ni sad se ne bi usudili ovako nerazumno ponašati da nemaju moćnog zaštitnika u pozadini. Jest, saveznik je pouzdan i svatko bi ga u ratu poželio, ali je puno bolje rat izbjeći jer na ovim prostorima bez krvi se granice neće promijeniti.

Uzor za ideju…

Srbija s ovom vlašću nije odustala od „Velike Srbije“, samo je po uzoru na „ruski svijet“ („росийски мир“) u igru uvela naizgled blaži izraz, „srpski svijet“. No, i to znači – svi Srbi u jednoj državi, ili bar bi svi Srbi odgovorni jednoj vlasti. Što to znači u praksi, vidi se na primjeru Crne Gore, Kosova, Bosne i Hercegovine. U Hrvatskoj također rade razne kuhinje na svim razinama i svim područjima djelovanja. Koriste poziciju u najvišoj državnoj vlasti, jer govorimo o tri mandata koja u krajnjoj vulgarizaciji nakaradnog izbornog sustava mogu ostvarit tri Srbina i odlučiti o parlamentarnoj većini, a onda to i naplatiti. Prema onome što se može razabrati – „srpski svijet“ bio bi još jedna poluga u ostvarivanju velikosrpskih ambicija jer bi svaki Srbin, neovisno o državi čiji je građanin i gdje živi, bio odgovoran i koordiniran iz Beograda. Zar nije na tom tragu bio poziv Srbima ma gdje god bili da 15. rujna izvjese srpsku zastavu i krše zakone države u kojoj žive?! Zar to nije bio pokušaj da se preko građana drugih država šire osvajačke ideje vlastite države?! Svakako treba istaknuti, u ovom slučaju, zreli stav vodstva Srba u Hrvatskoj u nadi da će ih biti sve više u budućnosti. Kako bi reagirali Vučić i njegove marionete kad bi hrvatski predsjednik pozvao ono malo Hrvata što ostadoše u Srbiji da 5. kolovoza, na Dan pobjede, izvjese hrvatske zastave? Je li ovo što dolazi iz Srbije, novi poziv Srbima na pobunu? To nije dobro jer znamo kako je balvanima počelo, a nakon mitinga na Petrovoj gori se rasplamsalo, i na koncu kako je Olujom završilo, ako je uopće završilo.

Treba se uozbiljiti i poduzeti odgovarajuće mjere. Ne smije se vjerovati ni patrijarhu koji kaže da se on i Hrvatska vole javno i da voli sve ljude u Hrvatskoj ma kom narodu pripadali. Nije mogao preko jezika prevaliti ime naroda po kojem je ta država koju voli javno dobila ime, ali mu nije teško pjevati o kokardi popa Đujića na Dinari. Vuk dlaku mijenja ali… Ne treba se pouzdati ni u EU i NATO, jer tu u ozbiljnom sukobu nema dovoljno ni snage ni odlučnosti, a niti želje ginuti za druge. Više od 30 godina su u svojevrsnoj hibernaciji. SAD odlazi u indijsko-pacifički prostor i na Arktik, a „jadna Europa samo što se ne raspadne“ od nesloge i kratkoročnih sebičnih interesa. Bez dugoročne strateške vizije i nerazumijevanja vitalnih interesa, ona gospodarski jača potencijalnog neprijatelja. Očiti primjer za to je „Sjeverni tok II“. Treba li se zapitati koji su to motivi da Njemačka, koja je uz Francusku najzaslužnija za stvaranje EU, stavlja klin pod kotače njenog daljnjeg integriranja. Je li to strah ili teret povijesti u odnosima s Rusijom, slično kao što je i odnos SAD i Velike Britanije donedavno otežavao napredak EU. Istovremeno  bi birokrati u Bruxellesu stvarali europske oružane snage, a ne mogu na nekoliko načela ustrojiti ni Graničnu i obalnu stražu EU, ili udruženo pristupiti razvoju borbenog zrakoplova nove generacije.

„Srpski svijet“ je nedjeljiv dio „ruskog svijeta“ u kojem je već odavno Bjelorusija, te dijelovi pa i neke čitave države Euroazije.

Što bi se dogodilo kad bi „srpski svijet“ za početak bar djelomično uspio, uzmimo hipotetski – u Crnoj Gori? To bi strahovito poboljšalo geostratešku i geopolitičku poziciju Rusije i Srbije, a istovremeno oslabilo poziciju susjednih zemalja, članica EU i NATO. U crnogorskom primorju i Boki Kotorskoj, te u unutrašnjosti Crne Gore, izgradili bi ogromnu pomorsko-zračnu bazu/e. Preko luke Bar mogli bi dovesti tehniku koju žele na prostor Crne Gore i Srbije. Crnogorci bi vjerojatno postali zavičajna kategorija. Nakon toga bi bio permanentni pritisak na BiH s ciljem izdvajanja Republike Srpske i njenog ujedinjenja sa Srbijom, pritisak na Kosovo s ciljem izdvajanja sjevernog dijela i Metohije koju srpsko vodstvo i SPC drže crkvenom imovinom. Razgradnjom i uništenjem BiH, Srbija i naravno Rusija bi do krajnjih granica pritiskale jug Hrvatske s područja istočne Hercegovine i Crne Gore. Naravno, to ne bi bio prvi put. Ako se povijest pravilno tumači ona je učiteljica života, pa evo jednog opisa rusko-crnogorskog djela iz 1806. godine.

„Već 30. svibnja dođe do prvog ozbiljnijeg okršaja kod Zvekovice. Stotinjak Francuza borilo se pet sati protiv tri stotine Crnogoraca. Pristigla neprijateljska pojačanja prisile Francuze da napuste Cavtat 3. lipnja. Stanovništvo se povuče s vojskom spašavajući najnužnije. No kada pravoslavna rulja upadne u taj starodrevni gradić, ‘oni po azijatskom običaju pretresu preostale domove, opustošiše kuće u gradu i okolini, u čemu ih, piše admiral Senjavin caru Aleksandru, ‘nismo mogli spriječiti’.

Napoleonove vojnike, koji su vojevali po mnogim europskim ratištima, osobito iznenadi i zaplaši okrutni postupak sa zarobljenicima i ranjenicima, kojima odreda ‘sijecahu glave i noseve’! Kao svjedočanstvo citiram pismo koje je general Lauriston uputio po posebnom tekliću ruskom vrhovnom zapovjedniku Senjavinu:

‘Dubrovnik, 8. lipnja 1806.
Gospodine generale, Vi ne možete ne znati za barbarski način ratovanja Vaših vojnika i onih što ratuju pod ruskim zastavama; u ratu je taj način do sada među uljuđenim narodima bio nepoznat. Ne govorim samo o pljački i požarima koji se posljednjih osam dana oboriše na nesretne stanovnike neodgovorne za ovaj rat. Europa će izreći svoj sud o njima. Ali ima nešto drugo, gospodine generale, na što mi je red tražiti od Vas odgovora.
U nekoliko bojeva ovih posljednjih dana, ja sam vidio šest francuskih vojnika, odsječenih i na najužasniji način unakaženih glava. Ja sam o tom izvijestio Nj. V. Cara Francuza i kralja Italije. Vi znate da u Francuskoj ima 18.000 ruskih zarobljenika i da se s njima tamo postupa na najčovječniji način. Rad sam vjerovati, gospodine generale, da ćete podsjetiti Vaše postrojbe i one što se bore pod Vašim zastavama na prava ratna načela’.

No sve je bilo uzalud. Rat neuljuđenih pravoslavaca postajao je sve okrutniji…“.

(Kako su Rusi potpomognuti s Crnogorcima palili i razarali Dubrovnik; neutralni izvor, prijevod s talijanskog jezika (prevela Fani Muhoberac, napisao Francesco Maria Appendini) – Ratovanje oko Dubrovnika godine 1806.)

To je bilo 1806. godine a 1991. nam je još uvijek u živom sjećanju. Prošlo je 200 godina, a metode, pohlepa i neprijateljstvo nisu se mijenjali.

Geostrateški aspekti

Dmitri Medvedev, Aleksandar Vučić i Milorad Dodik – “tri oka u glavi”

Geostrateški, zbog mora, Rusima je važnija Crna Gora od Srbije koja tek osigurava dubinu. Dalje bi pritisak jačao na pravoslavne zemlje od Krima, preko Ukrajina, Moldavije, Rumunjske, Bugarske, Makedonije, Grčke i  Cipra… te dalje. Ako se Europa i „slobodni svijet“ na vrijeme ne opamete to bi mogao biti dio novog rasporeda na velikoj geostrateškoj i geopolitičkoj šahovskoj ploči. Naravno, bilo bi toga još, poglavito u Baltičkoj regiji. Kome nije jasno neka pogleda udaljenost od Crne Gore do atlantske obale Portugala. Ohrabrujuće je što veći dio pravoslavnih zemalja nije osvajački orijentirano, članice su EU i NATO pa se i one moraju na vrijeme probuditi. Srbi žele „svoje“ područje dominacije na prostoru bivše Jugoslavije ili bar zapadnog Balkana, a Rusi bi se vratiti u status velike sile. Ako ne gospodarski, a ono politički i vojno. Put širenja je upravo na pravoslavni svijet jer im je u susjedstvu, dok je na dalje i uz njihovu pomoć stasala moćna Kina.

Što se tiče vjerskog područja, nakon što je Carigradski patrijarh priznao Pravoslavnu crkvu u Ukrajini još je više porasla želja Moskve da ovlada pravoslavljem i konačno se ustoliči kao „Rim istoka“. Više ne želi biti treći Rim, nakon Rima i Carigrada. Glede Ukrajine ne prihvaćaju istinu – „Patrijarh dao, Patrijarh uzeo“. Zašto Patrijarh to ne bi mogao učiniti na našim prostorima i na taj način ispraviti nepravdu i prema Bogu i narodima nakon 1. svjetskog rata, jer je ta njegova nedovoljno mudra odluka pogoršala odnose na ovim našim prostorima?! Tko je bio mudar i nije podlegao trenutnim emocijama mogao je znati da na način na koji je stvoreno Kraljevstvo SHS nije bilo moguće spojiti nespojivo. Nažalost, u to smo se uvjerili kako u krvavom 2. svjetskome ratu, tako i u ratovima devedesetih godina 20. stoljeća.

Aneksijom Krima, Rusija je i geostrateški postala dominantna pomorska sila Crnog mora i dok su otvoreni Bospor i Dardaneli, a na raspolaganju pomorske i zrakoplovne baze u Siriji, te uvijek dobrodošlica u Alžiru – može snažno utjecati na sigurnost u Mediteranu. Baze u Crnoj Gori i Srbiji te sposobnosti bi značajno uvećale. Crna Gora bi bila „novi“ Kalinjingrad. U interesu je Hrvatske, susjednih zemalja, zemalja Mediterana, EU i NATO, zapada i miroljubivog svijeta baš suverena, samostalna i demokratska Crna Gora. Takva Crna Gora bi onemogućila rusko-srpski izlaz na Jadransko more, njegovu destabilizaciju i osvajačko širenje na susjedne zemlje, poglavito na istok. Takvi bi potezi lako doveli i do destabilizacije Hrvatske priljevom izbjeglica, jer je ona tu prva na putu prema zapadu.

Dio plakata na od NATO-a srušenom dijelu Ministarstva obrane Srbije

Vjerujem u mudrost naših političara i da neće žaliti napore ulažući svoj autoritet i povijesno iskustvo granične države kako bi otvorili oči nezainteresiranim „zapadnjacima“. Dobre mjere i odlučan stav s jasnom i vjerodostojnom gospodarskom, diplomatskom, vojnom i političkom podlogom mogu spriječiti pogoršanje odnosa i nove ratove na ovom trusnom prostoru. Svakako ne bi bilo dobro da se opće protivljenje politici sadašnje srbijansko vlasti, koja ne osuđuje politiku s kraja osamdesetih i devedesetih zbog krvavog pira, pretvori u mržnju prema Srbima i razumnom srpstvu. Naime, sadašnja srbijanska vlast onoj vlasti iz krvavih ratova devedesetih zamjera samo neuspjeh. Vjeruju u nove geostrateške i geopolitičke odnose pa ovo vrijeme drže dobrim za ostvarenje sna o „Velikoj Srbiji“, ne shvaćajući kako su premali i za Srbiju u sadašnjim granicama. Pameti nikad dosta.

Nada zadnja umirec, pa se uz maksimalni oprez treba nadati da će današnje progresivne snage u Srbiji i među Srbima biti mudrije od onih u prošlosti i same riješiti defekte u vlastitoj državi.

*gost autor: Zdravko Kardum; bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini