Uobičajenom domaćem proučavatelju Revolucionarnih i Napoleonskih ratova sudjelovanje britanske vojske rado promakne, s jasnom iznimkom finalne bitke kod Waterlooa. Uistinu, u množini Napoleonovih pohoda – primjerice talijanskih, egipatskih, protiv Austrije i Pruske, te konačno u Rusiji – svekoliki Poluotočni pohod nešto je poput sporednog ratišta. Jasno, za Britance je ova kampanja u središtu interesa.
To se odražava i u knjizi Wellingtonove vojske autora Phillipea J. Haythornthwaitea, premda je metodologija proučavanja ponešto drukčija od onih na koje smo navikli. Naime, u Anglosasa nije neuobičajeno izdvojiti nekog znamenitog vojskovođu – u ovom slučaju to je Arthur Wellesley, prvi vojvoda od Wellingtona – te ga pratiti kroz opise vojski kojima je zapovijedao, odnosno kroz pohode koje je poduzimao. Takva je i ova knjiga, s težištem na prikazu vojske, dok su kampanje opisane uzgred, podrazumijevajući da su čitatelju ionako uglavnom poznate.
Knjiga je podijeljena u 15 poglavlja. Prva dva bave se općenito položajem Britanije i vojnim sustavom. Sljedeća tri bave se novačenjem časnika i vojnika, te svakodnevnim životom u vojsci. Čak sedam poglavlja posvećeno je pojedinačnim rodovima: pješaštvu, konjaništvu topništvu i inženjeriji, opskrbništvu, sanitetu, strancima u britanskoj vojsci, te, naposljetku, zapovjedništvima i stožerima. Posljednja poglavlja posvećena su domovinskom frontu, doživljaju pohoda, te konačno i samim kampanjama. Poglavlja nose prikladne naslove, u pravilu temeljem suvremeničkih citata. Primjerice, ‘Vjerni i ljubljeni‘ odnosi se na časnike i na onodobni uvod ukaza kojim je netko proglašen časnikom, ili ‘Više nego što ih se možemo riješiti‘ odnosi se na Wellingtonovu primjedbu o njegovim stožernim časnicima.
Iz knjige se puno doznaje o onodobnom britanskom sustavu novačenja vojnika i časnika u malu profesionalnu vojsku (samim time, prilično arhaičnu po mjerilima Napoleonskih ratova). Bio je to sustav u kojemu su časnički činovi još uvijek bili na prodaju, a novačenje vojnika ponekad je poprimalo bizarne oblike. Tako saznajemo o sastavu skupina časnika i dočasnika koje su išle naokolo i vabile ljude, u pravilu u pratnji svirača, ali ponekad i patuljaka odbjeglih iz cirkusa (!) ili plemkinja koje bi novacima darivale poljupce (!). Jednom riječju, novačenje u pukovnije bilo je zahtjevan posao koji je tražio stamenu pojavu, slatkorječivost i lukavost. Sve to bilo je u oštroj opreci s prisilnim novačenjem u Kraljevsku mornaricu, gdje se skupljalo nasumične namjernike i pod bajunetama ih vodilo na brod. O mornarici je ipak ovisio opstanak zemlje, dok je vojska bila nešto bez čega se moglo.
Nadalje, puno doznajemo i o smještaju vojske u domovini i na pohodu, plaćama i sljedovanjima, disciplini i kaznama, naoružanju i ustroju, kao i o taktici rodova na bojištu. Primjerice, onodobna britanska vojska imala je razmjerno jako malo konjaništva i topništva. No, dok je konjaništvo jednostavno ‘galopiralo posvuda‘, topništvo je imalo svoj vlastiti sustav školovanja i unapređivanja časnika, a inventivnošću je nadoknađivalo malobrojnost, primjerice izumom te primjenom šrapnela i raketa.
Knjiga je opremljena vrlo korisnim dodacima, poput pregleda proračunskih troškova (ukratko danih i na početku), popisa postrojbi i jako dobrodošlog rječnika tadašnjih vojnih izraza. Uostalom, napisana je vrlo pitkim stilom, uz obilno citiranje onodobnih izvora, s posljedično ponekad neobičnim pravopisom. Zaključno, ovu knjigu možemo toplo preporučiti proučavateljima Revolucionarnih i Napoleonskih ratova koji se žele podrobnije uputiti u onodobnu britansku vojsku.
Podaci o knjizi:
THE ARMIES OF WELLINGTON, autor Philip J. Haythornthwaite., ilustrirano, 318 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Brockhampton Press, UK, 1998.
