Nedugo nakon povratka iz Drugog burskoga rata (koji je trajao od 9. listopada 1899. do 31. svibnja 1902. godine), britanski je satnik Ernest Dunlop Swinton svoja borbena iskustva sažeo u formu knjige. To kratko, ali vrlo zanimljivo djelce objavljeno je 1904. godine pod nazivom “The Defence of Duffer’s Drift” te je, usprkos svojoj formi fantastične novele, ubrzo postalo priznatim vojno-teorijskim klasikom. Zbog svojih praktičnih pouka zasnovanih na zdravom razumu, ova knjiga o taktici malih postrojbi kasnijih je desetljeća nastavila biti proučavana kako u Ujedinjenome Kraljevstvu, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, Kanadi i Rusiji. Kroz njena didaktički jasna i čitljiva poglavlja generacije mladih dočasnika i časnika stjecale su dodatni uvid u osnove obrambene taktike – gdje se negdašnji okvir kolonijalnog ratovanja današnjim čitateljima začuđujuće dobro uklopi u vizuru mirovnih misija, provođenih po usporedivo zabačenim krajevima svijeta.
Ernest D. Swinton
Sir Ernest (Dunlop) Swinton,1917. godine
Njen autor, u doba izdavanja ove knjige još satnik, na kraju je svoje vojne karijere dotjerao do čina general bojnika, rođen je u Bangaloreu, u Indiji, 1868. godine. Nakon školovanja je s dvadeset godina započeo časničku karijeru u inženjeriji (Corps of Royal Engineers), da bi tijekom službe u Indiji 1891. postao natporučnikom. Iako se kao satnik pretežito bavio gradnjom željezničkih pruga, za svoje sudjelovanje u Drugom burskom ratu je i odlikovan krajem rujna 1901. primanjem u Red uvažene službe (Distinguished Service Order – DSO, britansko vojno odličje pretežito za borbene zasluge). Na tom temelju osobnih interesa (taktika, fortifikacije, učinkovitost novih oružja – posebice zrakoplova, mina i psiholoških sredstava), imao je izlete i u spisateljske vode – gdje je 1904. na stranicama “British United Service Magazine”, a pod pseudonimom “poručnik N. Backsight Forethought (kraće “BF”), objavio i kratko djelo “The Defence of Duffers Drift” koje ovdje predstavljamo.
Traktor Holt Caterpillar 120, oko 1914. godine
Dok je Ernest Dunlop Swinton u godinama pred 1914. radio kao stožerni časnik, te službeni povjesničar tada aktualnog Rusko-Japanskog rata, mnogima je više zapeo za oko svojim djelovanjem tijekom Prvog svjetskoga rata. On je u Francusku stigao kao službeni vojni dopisnik za zapadno ratište, da bi mu temeljem ondje viđenog onda negdje oko 19. listopada 1914. na pamet pala revolucionarna ideja. Naime, primivši od prijatelja pismo o zanimljivom radnome stroju na gusjenicama (američki traktor tipa Holt Caterpillar) – Swintonu se učinilo da ovaj stroj pruža i šire vojne mogućnosti od čistoga transporta opreme po teškim uvjetima bojišta ( što je navodno i na svoje oči vidio). Temeljem tog promišljanja, a po povratku na stožernu službu u Velikoj Britaniji, sada već pukovnik E. D. Swinton je Sir Mauriceu Hankeyu, tada sekretaru Odbora za imperijalnu obranu (Committee of Imperial Defence – tijelo zaduženo za istraživanje i vojnu strategiju), predložio da se na njegovu temelju izradi oklopno gusjenično vozilo za uništavanje neprijateljskih strojničnih položaja. Među ostalim, upravo se njemu pripisuje i smišljanje naziva “tank”, kao dodatne mjere prikrivanja takvog novoga oružja.
Temeljem spomenute intervencije, ali i rada na višim stožernim funkcijama, Ernest Dunlop Swinton je sredinom ožujka 1916. unaprijeđen u čin brigadira. Povjereno mu je bilo uvježbavanje prvih britanskih tenkovskih postrojbi, za koje je izradio i prve taktičke upute za oklopno ratovanje. Swinton je iz aktivne vojne službe izašao 1919. godine u činu general bojnika, da bi kraće nastavio raditi u pojedinim civilnim ministarstvima, a od 1922. i kao jedan od direktora u poduzeću Citroën (što ne čudi, budući je od sredine travnja 1916. on bio i nositeljem ordena Croix de Chevalier, početnog razreda francuske Legije časti). Od 1925. do 1939. je na Sveučilištu u Oxfordu bio načelnik katedre vojne povijesti (Chichele Professor of Military History – što je mjesto kojeg danas drži profesor Hew Strachan), a od 1934. do 1938. djelovao je i kao počasni pukovnik Kraljevskih oklopnih snaga (Royal Tank Corps). U starosnoj se mirovini Swinton konačno našao 1938. godine, da bi nakon plodne karijere (među ostalim i istaknutog proučavatelja raznih bojišta Prvog svjetskog rata) Ernest Dunlop Swinton umro 15. siječnja 1951. u Oxfordu.
“Obrana Glupanovog gaza”
Knjiga o kojoj govorimo postavlja hipotetsku situaciju, koju u prvome licu priča poručnik “Backsight Forethought” (naknadno-promišljeni), ili kraće “BF” – što je ujedno i pseudonim kojim je Ernest Dunlop Swinton i potpisao svoje u početku anonimno djelo. Uz opis riječnoga gaza kojeg spomenuti poručnik mora braniti, zajedno sa svojih oko 50 ljudi, knjiga se sastoji od šest odvojenih dijelova – opisanih kao pojedini “snovi”. Svaki od tih snova započinje isto, s istim zadacima i snagama, ali i s upamćenim poukama iz prošlih pokušaja izvršenja zadatka – čuvanja riječnoga gaza i zaustavljanja prolaska iznenada naišle postrojbe Bura, koja višestruko nadjačava prisutne britanske snage.
Nakon svakog od prvih pet pokušaja obrane zadanog riječnoga prijelaza – koji redom završavaju loše – glavni lik knjige ostaje s praktičnim poukama (njih ukupno 22 u knjizi). Dok prve četiri obrambene varijante završavaju i zarobljavanjem pripovjedača, te velikim brojem mrtvih i ranjenih britanskih vojnika – u petoj varijanti dostignuta razina vojne vještine već je takva da Britanci ostanu slobodni, iako ne uspiju ispuniti konačni zadatak radi kojega su raspoređeni na konkretan teren. Tek šesti pokušaj, ovoga puta uz uvažavanje čitavoga seta prikupljenih praktičnih pouka, na kraju dovede i do ispunjavanja čitave zadane zadaće, uz prihvatljive gubitke i pobjedu nad neprijateljem.
Treba priznati kako bi doslovna primjena jednoga dijela spomenutih praktičnih pouka u današnje doba bila problematična – posebice kad je riječ o postupanju s civilima na bojištu. Naime, da podsjetimo, Drugi burski rat je upravo onaj sukob u kojem su Britanci smislili pojam “koncentracijskih logora”, u kojima se prisilno skupljalo lokalno stanovništvo, ne bi li ga se odvojilo od gerilskih postrojbi koje su operirale prostranstvima Južne Afrike (a koje se onda podvrglo taktici “spržene zemlje”). Upravo takvo postupanje – prikupljanje i držanje svog lokalnog življa, makar i u priručnim uvjetima, te njegovo intenzivno korištenje kao izvora radne snage u fortificiranju vlastitih položaja – i Swinton savjetuje kao neke od neophodnih koraka, kako za lišavanje protivnika dobrog izvora obavještajnih podataka, tako i za ubrzano ukopavanje te utvrđivanje položaja vlastitih snaga. Jednako tako, u mnogim je izdanjima ove knjige lagano ublažen i određeni crno-bijeli rasizam, koji se provlači kroz izričaj pojedinih odlomaka i pouka – prvenstveno kroz način na koji autor opisuje bijele Bure i crne urođenike na terenu.
Ipak, istini za volju, takvih je problema u ovoj knjizi malo. Većina pouka koje Swinton dijeli svojim likovima i čitateljima i danas itekako drži vodu, posebice u situacijama “malih ratova”, borbe s pobunjenicima i gerilom uopće. Upravo zato, “The Defence of Duffers Drift” je jedna kratka, ali iznimno zanimljiva knjiga, koju ni danas nije teško preporučiti. Posebna je pogodnost za potencijalne čitatelje i činjenica da je riječ o starom književnome uradku, kojem su odavno istekla autorska prava – tako da je “The Defence of Duffers Drift” dostupan na internetu, kako u sklopu “Projekta Gutenberg”, tako i u izdanjima američkog Marinskoga kora.
