Knjiga “Sovjetsko-afganistanski rat” nezaobilazno je vojno štivo koje i dan-danas ima praktičnu primjenu. Radi se zborniku naučenih lekcija iz razdoblja sovjetske intervencije u Afganistanu, a čiji sam nastanak predstavlja neke vrsti kuriozitet. Sovjetska je armija intervenciju u Afganistanu držala mnogostrukim zastranjenjem i zapravo nije poduzela sustavnih napora ni prikupiti ni objediniti naučene lekcije, te provesti njihovu sustavnu diseminaciju. “Sovjetsko-afganistanski rat” stoga je djelo koje stoji u oštroj opreci s ranijom sovjetskom praksom.
Naime, tijekom II. svjetskog rata Crvena armija je odmah na početku izdvojila oveću skupinu najbriljantnijih stožernih časnika i zadužila ih neka prikupljaju i analiziraju iskustva s bojišnice, te ih sustavno obrađuju kao naučene lekcije za daljnju uporabu u postrojbama. Rezultat ovog napora bilo je šezdesetak masivnih svezaka koji su čuvani tajnima.
Nasuprot tome, intervencija u Afganistanu nekih tri i pol desetljeća kasnije bila je zastranjenjem, i to ponajprije doktrinarnim, jer Sovjet nisu smatrali da bi rat u Afganistanu pružio ikakvih uporabljivih pouka. Nadalje, sama situacija u Afganistanu bila je aberantnom: Sovjetima nije išlo u glavu da zapravo protiv sebe imaju narodni ustanak, već su cijelo vrijeme doživljavali kako su u brdima plaćeničke bande koje su stalno pred kolapsom (zlobnici bi dodali kako nekima ne ide u glavu kako može postojati ogromna afganistanska oružana opozicija protiv vlasti ugrubo izabranih prema obrascu zapadnjačke demokracije). Pri povlačenju iz Afganistana, većina arhiva sovjetske 40. armije (okvirne postrojbe “Ograničenog kontingenta sovjetskih snaga” u Afganistanu) jednostavno je uništena, a časnici raspršeni: činilo se kako su afganistanske lekcije bez vrijednosti. Nasuprot tome, uslijedili su sukobi u Čečeniji, Dagestanu, Ingušetiji i drugdje gdje su bile angažirane snage Ruske Federacije.
Lester Grau, urednik i istaknuti američki stručnjak za Afganistan
No, ipak se polovinom devedesetih okupila omanja skupina časnika, čina uglavnom do brigadira, koja je na svoju privatnu inicijativu naknadno napisala i u knjigu uobličila iskustva deset godina rata u Afganistanu. Ali, u Rusiji krajem devedesetih nije se našlo sredstava za tiskanje ove knjige, pa je zapravo američko izdanje ranije doprlo do čitatelja nego rusko. Djelo je opsežno komentirao Lester W. Grau, inače vrstan poznavatelj sovjetsko-afganistanskog rata te autor knjiga The Bear Went Over the Mountain, Soviet Combat Tactics in Afghanistan (1996.) The Other Side of the Mountain: Mujahideen Tactics in the Soviet-Afghan War (1996.) koje obrađuju pojedine aspekte rata u Afganistanu iz mudžahedinske vizure. Upravo Grauovi komentari bacaju dodatno svjetlo na ponekad kriptičan jezik sovjetskih časnika, a većina dodataka i tabličnih prikaza je opet Grauov urednički rad.
Knjiga je podijeljena u devet dijelova, kojima prethode predgovori i uvod autora sa zemljopisnom i povijesnom skicom afganistanskih prilika. Prvi dio bavi se fazama i tijekom sukoba, te daje sovjetsko viđenje tijeka sukoba. Drugi dio tiče se ustroja, naoružanja i obuke sovjetskih i vladinih snaga, s dosta tehničkih podataka o naoružanju, te prilično kritičkim prikazom vojske Demokratske Republike Afganistana. U ovom dijelu prikazani su i napori na razini niži postrojbi da se borbena iskustva ipak diseminiraju među novopridošlim osobljem, no čini se kako ti napori ipak nisu bili sustavna službena politika. Treći dio – ustroj, naoružanje i taktika mudžahedina – koje prevoditelj i urednik Grau u svojim komentarima žestoko kritizira kao manje-više plod fantazije, te želje Sovjeta da unesu prividan red i strukturu u heterogen te labav gerilski pokret. Četvrti dio bavi se operativnim umijećem – i opet uz kritiku urednika koji vođenje rata spušta na taktičku razinu, a bez ozbiljnih šansi da Sovjeti primijene svoje nadmoćno umijeće u vođenju složenih operacija.
Mnogo konvencionalne tehnike i manjak lakih te mobilnih specijaliziranih postrojbi
Slijede dijelovi knjige koji obrađuju taktičku razinu i koji su zapravo možda najvrijednijim dijelovima knjige. Peti dio bavi se taktikom združenih rodova, tj. ponajprije motostreljačkih postrojbi, pri čemu su uočljiva dva momenta. (1) Jedan su taktičke inovacije poput tzv. bronegrupe, privremenog taktičkog sastava nekoliko tenkova, odnosno drugih oklopnih vozila koje su bez organskog pješaštva podupirale izravnom vatrom i manevrom borce u izravnom kontaktu s protivnikom. (2) Drugi moment jest pogrešna uporaba motostreljačkih postrojbi u ulozi prepadnih snaga, snaga za kordonsko češljanje terena te osiguranje cestovnih konvoja i statično osiguranje baza i komunikacija. S ovom ocjenom se slaže i američki urednik: jedan od razloga slabih sovjetskih rezultata u Afganistanu leži u manjku specijaliziranih postrojbi KGB-a i MVD-a koje su namjenski obučavane upravo za ovakve zadaće, dok su nositelji prepada ipak trebale biti padobranske i desantne snage, a kojih nikada nije bilo dosta.
Šesti dio bavi se taktikom drugih borbenih rodova: (1) topništva (koje je primjerice inovativno rabilo geofone pri vatrenim zasjedama), (2) oklopništva (čija uloga je iterativno bila sve manja), (3) padobranskih i desantnih snaga (zapravo jedinih zbilja mobilnih borbenih postrojbi) te (4) armijske avijacije, tj. dijelova VVS-a izravno podređenih 40. armiji. Sedmi dio obrađuje borbenu potporu: izvidnike, snage za osiguranje, sveprisutnu inženjeriju koje je uvijek manjkalo te postrojbe ABKO koje su bile zadužene za baratanje aerosolnim eksplozivima na terenu. Osmi dio bavi se rodovima i službama, te sadrži neke od najsablažnjivijih stranica. Naime, dok su tehnička potpora i opskrba streljivom bile manje-više na visokoj razini, logistika u užem smislu te pitanja opskrbe potrepštinama, smještaja i plaća odražavaju sovjetske stavove o minimalnoj brizi posvećenoj ovim aspektima. Odore i čizme sklone raspadanju, jednolična ishrana i sustavna korupcija erodirali su učinkovitost vojnika. K tome, mizerna plaća u tzv. čekovima i zabrana točenja alkohola vodili su masivnom švercu alkoholom te prostituciji kojoj su se odavale ženske pripadnice sovjetskih snaga (zvane čekistke, jer su se podavale za čekove – referenca na nekadašnje čekiste je očita). Na kraju slijedi potanki opis saniteta: dok su rane i stres bili problemi s kojima se sanitet mogao nositi, zarazne bolesti su harale – Sovjeti su morali stvoriti kapacitete za tretman infektivnih bolesti koji su bili jednaki svekolikom ostatku saniteta!
Povlačenje preko “Mosta prijateljstva” kod Termeza
Slijedi deveti dio u kojemu se iznose određeni zaključci te dodaci koje je uglavnom sačinio Grau. Stožerno mjesto zauzima rekonstrukcija sastava sovjetskih snaga u Afganistanu, pri čemu urednik daje podatke o vrhuncu angažmana s nekih jedva 140.000 ljudi, jasno bez afganistanskih trupa, ali i uz minimalne snage KGB-a i uopće bez MVD-a, što je kao pristup možda ipak diskutabilno. Uključeni su i masivni pojmovnici koji bitno olakšavaju snalaženje u tablicama i na zemljovidima, posebno za čitatelje obučene na zapadnim modelima.
Djelo Sovjetsko-afganistanski rat daje prilično sveobuhvatni prikaz rata u Afganistanu iz vizure koja nije česta: ideološka i doktrinarna uskoća stajale su u opreci s nuždom prilagođavanja terenu i neuhvatljivom protivniku. S druge strane, inovativna uporaba vatrene moći i računalno planiranje operacija jesu aspekti koji iznenađuju. Naposljetku, rudimentarnost brige posvećene osoblju zapanjuje, iako nije baš neočekivana. Sve u svemu, ovu knjigu možemo najtoplije preporučiti svima koji se žele uputiti u pojedinosti sukoba u Afganistanu, zatim onima koji žele naći pouke primjenjive za kasnije sukobe na periferiji nekadašnjeg SSSR-a, ali i onima koji prate trenutačnu situaciju na obroncima Hindukuša.
Podaci o knjizi:
THE SOVIET-AFGHAN WAR, How a Superpower Fought and Lost, Ruski glavni stožer, grupa autora, preveli na engleski i uredili Lester W. Grau i Michael A. Gress, ilustrirano, 365 stranice s dodacima i indeksom, izdanje University Press of Kansas, SAD, Lawrence, Kansas 2002.
