Ratni memoari Ericha von Mansteina, njemačkog visokog časnika i proslavljenog zapovjednika u Drugom svjetskome ratu, spadaju u klasike vojne memoarske proze. No, iako knjiga “Izgubljene pobjede” opisuje samo von Mansteinovo zapovijedanje u Drugom svjetskom ratu, za puno razumijevanje njegovih iskustava i motivacije treba ponešto detaljnije promotriti i dotadašnji životni put ovog zapovjednika – kojeg je nakon 1945. i na Zapadu pratio glas “najsposobnijeg zapovjednika u njemačkim Oružnim snagama i osobe koju je većina zapovjednika zapravo željela na mjestu vrhovnoga zapovjednika” (Liddell Hart, na temelju ispitivanja zarobljenih njemačkih generala).

O autoru

Klasično djelo vojno-memoarske proze – tri uvoda i tri odjeljka sadržaja

Tvorac knjige “Izgubljene pobjede” (“Verlorene Siege” u originalu) rođen je 24. studenog 1887. godine kao Fritz Erich Georg Eduard von Lewinski, deseto dijete u obitelji pruskog generala Eduarda von Lewinskog, da bi još kao malo dijete bio usvojen od Georga von Mansteina (majčin šogor, također pruski i njemački general, 1844–1913) – čime je stekao i svoje drugo prezime, pod kojim je danas znatno poznatiji.

Mladi Erich von Manstein još je za života svoga oca i poočima krenuo putem vojnog poziva, gdje je nakon obuke u pruskom kadetskome koru 6. ožujka 1906. stupio u njemačku carsku vojsku s dočasničkim činom zastavnika (Fähnrich). U svojoj prvoj postrojbi, 3. gardijskoj pješačkoj pukovniji, bio je unaprijeđen i u svoj prvi časnički čin, 27. siječnja 1907. godine (dok mu je sam časnički patent tom prilikom datumiran na 14. lipnja 1905. godine), a sudjelovao je aktivno i u Prvom svjetskom ratu – na Zapadu (Belgija, kod Namura), pa na Istoku (prva bitka kod Mazurskih jezera, a onda u Gornjoj Šleskoj), gdje je i ranjen. Nakon oporavka služio je na stožernim pozicijama u sastavu njemačke 10. Armije u Litvi, na Balkanu, pa opet na Zapadu (Verdun, rijeka Somme), i onda opet na Istoku – ovoga puta već kao načelnik stožera 4. konjaničke divizije u Rigi te, konačno, na istoj dužnosti i pri 213. pješačkoj diviziji na zapadu, kod Reimsa, početkom 1918. godine.

Između dva svjetska rata von Manstein je nastavio svoju profesionalnu vojnu karijeru, kao jedan od 4000 mirom u Versaillesu Njemačkoj dopuštenih časnika. Služio je na više stožernih dužnosti, te sudjelovao u reformama koje su Weimarskoj republici očuvale kvalitetne vojne sposobnosti, među ostalim i obavljanjem dužnosti u međuratnome njemačkom Glavnom stožeru. U to se vrijeme bavio vojnom poviješću i taktikom, radio je na njemačkim mobilizacijskim planovima, da bi od 1934. ponovo preuzeo operativne stožerne dužnosti u području Berlina. Godinu dana kasnije, zadužen je za operacije u stožeru njemačke Kopnene vojske (dio Oberkommando des Heeres – OKH), kada su zabilježeni i njegovi kontakti s Heinzom Guderianom te Oswaldom Lutzom, zagovornicima radikalnih promjena u ratovanju – posebno po pitanju korištenja oklopnih snaga. Prvi generalski čin dobiva u listopadu 1936. godine, drugi u veljači 1938., kada je i preskočen pri imenovanjima za načelnika Stožera kopnenih snaga, što stvara trajnu nesnošljivost između von Mansteina i generala Franza Haldera. Do početka Drugog svjetskog rata radi još i kao načelnik stožera Armijske grupe jug, generala Gerda von Rundstedta, gdje sudjeluje u formiranju operativnih planova za Fall Weiss, njemačku invaziju na Poljsku.

Sama knjiga “Izgubljene pobjede”

Knjiga “Izgubljene pobjede” je djelo koje, vremenski gledano, obuhvaća period od ljeta 1939. godine i osnivanja Armijske grupe jug u Neuhammeru, vojnome poligonu u Šleskoj, pa sve do von Mansteinovog razrješenja s čelne zapovjedne dužnosti Južne armijske grupe, 30. ožujka 1944. godine, i predaje svih dužnosti svježe unaprijeđenom maršalu Walteru Modelu 2. travnja 1944. godine. Opis događanja tijekom ovog perioda  podijeljen je u tri odvojena poglavlja – prvo, nazvano “Kampanja u Poljskoj” (46 stranica teksta); drugo, “Kampanja na Zapadu” (118 stranica) i treće, “Rat na Istoku” (376 stranica teksta). Uz to, knjiga je i dobro ilustrirana – uz tek jedan umetak sa 12 crno-bijelih slika, ona sadrži i 24 karte bitne za praćenje teksta, te grafičko objašnjenje vojnih simbola korištenih na spomenutim kartama operacija.

Pobjedom na Krimu von Manstein je zaradio čin maršala (Generalfeldmarschall)

Sadržajno, riječ je tu o izuzetno zanimljivome djelu. Dok početak knjige opisuje von Mansteinovo sudjelovanje u borbama u Poljskoj, te kasniju ulogu – prvo pri modificiranju ratnih planova za napad na Francusku, a onda i pri njihovom terenskome provođenju – glavnina je djela posvećena borbama protiv Sovjetskoga saveza na istoku. Pri tome su sadržajno odvojene početne operacije i osvajanje Krima – uspjeh za koji je Erich von Manstein dobio i svoj maršalski čin – zatim kratko djelovanje oko Lenjingrada i prebacivanje do Staljingrada. Ondje je von Manstein samo dan nakon otpočinjanja sovjetske ofanzivne operacije Uran preuzeo formalno zapovjedništvo nad novoformiranom Armijskom grupom Don, da bi u svoj novi stožer pristigao 24. studenog i odmah prionuo stabilizaciji linije fronte te pripremama za pokušaj proboja obruča koji je u Staljingradu okružio njemačku 6. armiju.

Ono što slijedi je detaljan opis “Staljingradske tragedije“, te zimskih operacija krajem 1942. i početkom 1943. godine. Na to se nadovezuju operacije kod Harkova u ožujku 1943. i “Citadela” kod Kurska u srpnju 1943. godine. Nakon toga, njemačka strana totalno i apsolutno prelazi u defanzivu, koju se prati od bitaka na Dnjepru i oko industrijskog područja kod Donetska, pa sve natrag, do povratka na granice Rumunjske i prijeratne Poljske. Pri tome, posebno su zanimljive i opservacije maršala Ericha von Mansteina o samoj njemačkoj vojsci, te Adolfu Hitleru – političaru, majstoru praktične psihologije i vojnome amateru “s određenim talentom za operativna otvaranja” – s čijim se miješanjima von Manstein počeo susretati nakon dolaska na čelo Armijske grupe Don.

Manstein i Vrhovni zapovjednik

Vođa i maršal nisu se slagali u fundamentalnim pitanjima

Dok von Manstein Hitleru priznaje izuzetnu snagu volje, baratanje tehničkim problemima i detaljima vojne opskrbe i proizvodnje, ipak smatra da je diktatoru nedostajalo iskustva, vojnih znanja i pravoga uvida u stanje na terenu – čime su i njegove intervencije u razvoj operacija zapravo stvarale neprekidne probleme profesionalcima koji su ih u cjelini trebali voditi. Pri tome, naglasak je stavljen i na činjenicu da si je Hitler konstantno ostavljao neka područja odgovornosti (pa i čisto zemljopisno), gdje bi zapovjedni lanac zapravo preskakao uobičajene stožere – dok bi na drugim mjestima, uz odgovorne strukture stožera, diktator volio uspostavljati i vlastite, paralelne zapovjedne i izvještajne lance. Upravo je jedan takav lanac odgovornosti, uspostavljen u Staljingradu, u stožeru 6. Armije (otpošiljanjem ondje posebnog časnika za vezu, opskrbljenog i vlastitom radio-komunikacijom, neovisnom od sustava 6. armije) – imao značajnoga utjecaja na odluku tamošnjih časnika da ni ne pokušaju proboj iz grada, u skladu s Hitlerovim fantazijama o izdržavanju do daljnjeg. Upravo je ovaj primjer štetnosti politički motiviranih paralelnih lanaca zapovjedanja i šire ilustrativan, te vrijedi i za situacije Domovinskog rata, a i danas.

Dobar dio profesionalnih pogleda Ericha von Mansteina vrijedi i danas

Uz to, naglasak čitavoga djela stavljen je i na pitanje mobilnosti ratovanja, u skladu s principom djelovanja maksimalnim snagama na protivnička težišta, u skladu s pogledima Carla von Clausewitza. Pri tome von Manstein ističe kako je baš u mobilnim operacijama u punini do izražaja dolazila i njemačka razlika u kvaliteti ljudstva, zapovijedanja te opreme, dok je vezivanje snaga – koje je zagovarao Hitler – tek davalo izražaja sovjetskoj nadmoći u ljudstvu i tehnici. Prema von Mansteinu, da se njemačkim snagama 1942. i 1943. godine dopustilo operativnu mobilnost, sa ili bez pridodavanja barem dijela uzastopno obećavanih pojačanja (čije je konačno uzdržavanje predstavljalo još jedan od Hitlerovih specijaliteta) – umjesto raspada borbene situacije početkom 1944. godine, Njemačka se mogla približiti i separatnome miru sa Sovjetskim savezom. Dok ostaje itekako upitna općenita mogućnost takvoga ishoda rata na Istoku, vrlo je jasno do kuda je Njemačku odveo princip držanja prostora pod svaku cijenu, uspostave predugih i tankih obrambenih linija, te organiziranja tzv. utvrda, bez uporišta u realnome stanju na terenu.

Uz to, von Manstein žestoko kritizira i sklonost Adolfa Hitlera da, u svome svojstvu Vrhovnoga zapovjednika, pažnju dijeli između taktičkih intervencija u sam tijek operacija, i širokih političkih vizija neke post-ratne budućnosti – pri tome preskačući onu pravu i osnovnu dužnost vrhovnog vojnog zapovjednika, da organizira sredstva i predviđa ishode operacija koje su upravo između tih dviju razina promatranja – dakle, da se bavi i vojnom strategijom kao svojevrsnom nadgradnjom operativne vještine. Činjenica da je Erich von Manstein, kao rješenje tog problema, predlagao Hitleru da ponovo uspostavi ili propisni Glavni stožer, ili barem Vrhovno zapovjedništvo operacija na Istoku, uvelike je doprinijela i njegovu padu, te smjeni sa svih zapovjednih dužnosti u ožujku 1944. godine. Time je najbolji njemački operativni zapovjednik udaljen od “neprekidnog kalkuliranja” i “uvijek samo tog nekog operiranja“, za koje ga je optuživao Hitler, a Treći je Reich završio ondje gdje je završio.

Iako osuđen u Nürnbergu, Erich von Manstein je 1973. pokopan uz pune državne počasti

Podaci o knjizi:

Lost Victories, The War Memoirs of Hitler’s Most Brilliant General, Erich von Manstein (autor), Anthony Powell (uređivanje i prijevod), B.H. Liddell Hart (uvod), Martin Blumenson (uvod), ilustrirano, 574 stranice s prilozima i indeksom, izdanje Zenith Press, USA, 2004. godine