Iako knjiga “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” već zbog svoje šire tematike itekako dotiče većinu popularnih tema vezanih uz njemačke snage u Drugom svjetskome ratu, postrojbe Oscara Dirlewangera ili Bronislava Vladislavovića Kaminskog nisu tema ovoga djela. Ono čime se Philip W. Blood bavi mnogo je šire i obuhvaća širu strukturu kojom se Hitlerova Njemačka obračunavala s pozadinskim otporom na Istoku, u Francuskoj, Italiji ili na Balkanu, kao i idejne zasade principa “Bandenbekämpfung” – njegova povijesnog nastanka, razvoja i operativnih implikacija. Sve to obuhvaćeno je kroz 306 stranica teksta, 34 crno-bijelih fotografija i niz shema, tablica te grafikona – ali, nažalost, praktično bez zemljopisnih karata, čija bi prisutnost u mnogo navrata olakšala praćenje kompleksne i detaljne materije.

Na pobunu naroda Herero odgovoreno je istrebljenjem

U svome djelu Philip Blood zaključuje da pojam “Bandenbekämpfung” u Njemačkoj nije izmišljotina iz doba Drugog svjetskog rata. On podrijetlo ovog operativnog principa nalazi u kaosu Njemačke u doba Tridesetogodišnjeg rata, njegovu primjenu u njemačkim kolonijama s kraja 19. stoljeća te iz kolonijalnog perioda prije Prvog svjetskog rata (“Deutsch-Südwestafrika“, pobuna naroda Herero između 1904. i 1907. godine), te ustanovljava prijenos tih kolonijalnih praksi u Europu tijekom, te nakon Prvog svjetskoga rata. Nadalje, poslijeratnim raspadom sustava etapa (pozadinskog logističkog ustroja tipičnog za Njemačku do kraja Prvog svjetskog rata) on opisuje kako su principi okrutnog obračunavanja s pobunjenicima, stranim infiltratorima i partizanima u praksi Drugog svjetskoga rata postupno izjednačeni s formom “Bandenbekämpfung” pristupa – za provođenje kojeg se širom pozadinskih linija svih bojišta Drugog svjetskog rata našla odgovorna ujedinjena struktura SS i njemačke policije (Ordnungspolizei), potpomognuta svim raspoloživim naoružanim strukturama svekolikih okupacijskih vlasti (njemačkih vojnih i civilnih, kao i lokalnih vlasti, raznih saveznika, satelita i okupacijskih tvorevina).

Pri tome, Philip Blood jasno povlači razliku između pojma “Bandenbekämpfung” – za razliku od pojma “Partisanenbekämpfung“, principa koji je od 1942. pa do kraja rata bio i formalno napušten. Dok se njemački autori (posebice bivši zapovjednici i dužnosnici, recimo, u sklopu programa Foreign Military Studies (provođenog od US Army Historical Division) i nakon rata upiru tvrditi da je u Njemačkoj čitavo vrijeme rata bila riječ o “suzbijanju partizana”, kao pristupu koji načelno razlikuje uniformiranu vojsku, partizane, pobunjenike, bandite i civile (gdje su onda pokolji kategorija ljudi zaštićenih međunarodnim humanitarnim ili ratnim pravom ekscesi pojedinaca) – činjenice jasno govore u prilog namjernog zamagljivanja stanja, prikrivanja punih razmjera uporabe principa “suzbijanja bandi”, te ispuštanja iz vida razmjera u kojima su, uz njemačku policiju, te razne postrojbe SS, i pripadnici njemačke vojske surađivali u provođenju principa “Bandenbekämpfung” – okrutnom razračunavanju okupacijskih vlasti sa svima koji bi se bunili ili jednostavno bili pripadnici nekih od grupa, naroda ili vjera s “liste problematičnih”.

Postrojba Dirlewanger ulazi u pobunjenu Varšavu

Time se “Bandenbekämpfung” stavlja na mjesto jednog od tri osnovna modela represivnoga odnosa prema stanovništvu nenjemačkih i okupiranih područja (uz genocid nad pojedinim skupinama, te masovno prikupljanje radne snage za robovski rad u okvirima Reicha), gdje se na temelju periodički obnavljanih procjena sigurnosne ugroženosti pojedinih područja, stvaraju karte ugroženosti, a pojedina područja proglašavaju za “Bandenkampfgebiet” – kategorija podijeljena u tri klase: (1) relativno čist (“bandenfreies Gebiet“), (2) lošiji (“bandenverdächtiges Gebiet“) i (3) najlošiji (“bandenverseuchtes Gebiet“), na kojem su provođene i u pravilu krvoločne akcije čišćenja (“Säuberungsaktionen”). Pri tome se na djelu vidi čitava lepeza organizacijskih struktura njemačkog sigurnosnog sustava – ujedinjeno obuhvaćena u okviru sustava SS, na čelu s osobom Heinricha Himmlera (“Reichfürer-SS“) i njegovim pripadajućim stožerom, kao i nižim strukturama – teritorijalnim (mreža ustanova “Hohere SS- und Polizeifürung” – HSSPF), te funkcionalnim (Erich von dem Bach-Zelewski kao “Chef der Bandenkampfverbände” i njegovi operativni stožeri te postrojbe). Na ovu se operativnu strukturu vezao i zaseban kontinentalni sustav veza (začudo, bežičnih i pogodnih za masovno britansko prisluškivanje), koji je koordinirao aktivnosti “suzbijanja bandi” na terenu provođenih kombinacijom svih dostupnih njemačkih snaga.

Erwin Rösener, Obergruppenführer SS, suđen i obješen u Jugosalviji 1946.

Djelovanje čitavog ovog sustava opisano je i primjerično – prvenstveno na temelju djelovanja na Istoku, u pozadini borbenih linija, gdje se opsežnije govori o politici naseljavanja životnog prostora (“Lebensraum“) putem mreže kolonističkih naselja (“Wehrdörfer“), ali i o obuci snaga za “suzbijanje bandi” u okvirima obučno-logističkog centra “SS-Waldlager Bobruisk” u današnjoj centralnoj Bjelorusiji. Uz to, detaljnije se razrađuje primjer djelovanja na prostoru Poljske (pokolj Židova u Lembergu, u Varšavi i Lublinu; obrana Kovela u siječnju 1944. i gušenje ustanka u Varšavi u kolovozu 1944. godine), te na zapadu Europe – na Balkanu i u Italiji (HSSPF Alpenland u Salzburgu i njegov “Bandenstab Rösener” u Ljubljani, HSSPF Kroatien u Zagrebu, HSSPF Adriatisches Küstenland u Trstu) i Francuskoj. U svemu tome, riječ je tu o nizu sigurnosnih operacija, od kojih su neke poznate više (Weiss, Schwartz, Rösselsprung s naših prostora), a neke manje (Cottbus, Nasses Dreieck, Frühlingsfest, Osterglocke, Braunschweig, Avanti, Koblentz i druge).

Erich von dem Bach-Zelewski, Obergruppenführer SS

Na kraju, Philip Blood opisuje i raspad sustava “suzbijanja bandi”, smrt i uhićenja njegovih protagonista, kao i suđenja koja su nekim od njih uslijedila. Pri tome, opet je posebno istaknut Erich von dem Bach-Zelewski, koji je ne samo uspio izbjeći vlastiti postupak pred sudištem u Nürnbergu – već se postupno premetnuo u glavnog ekspertnog svjedoka optužbe u nizu suđenja bivšim kolegama. Pri tome, Blood tvrdi kako je njegovo djelovanje, jednako kao i djelovanje generala Franza Haldera (te drugih bivših njemačkih časnika okupljenih pod okriljem već spomenute američke instucije US Army Historical Division) – postupno potisnulo pojam “Bandenbekämpfung“, te ga u prijevodima na engleski zamijenilo pojmom “Partisanenbekämpfung“, jednako kao što je zamaglilo postojanje čitavog složenog sustava obračunavanja s “bandama”, a odgovornost za pokolje i zločine prebacilo na pokojnike – Himmlera i niz visokih operativnih zapovjednika Općeg SS-a.

Autor knjige “Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe” svoje djelo izričito ograničava na studiju povijesti, ne ulazeći u recepciju njemačkih iskustava oko provođenja sigurnosnih operacija nakon kraja Drugog svjetskoga rata. Svojim opisivanjem sustavnog praćenja i kartografiranja sigurnosne situacije na područjima sukoba, opisima ustrojavanja više ili manje zasebnih lovačkih postrojbi (od velikih, kao SS-Sondereinheit Dirlewanger, pa do raznolikih malih i lokalnih Jagdkommando postrojbi), te opisima nepovoljnih posljedica koje je njemačka izuzetna grubost imala na sigurnosno stanje u područjima na kojima se “Bandenbekämpfung” prakticirao – ova studija itekako budi asocijacije na razvoje stanja na aktualnim bojištima tijekom posljednjih godina. Ipak, detaljnije proučavanje ovog fenomena ostaje za temu nekih drugih istraživačkih poduhvata, kojima je Philip W. Blood postavio tek dobre temelje.

Podaci o knjizi:

Hitler’s bandit hunters: The SS and the Nazi Occupation of Europe, Philip W. Blood, ilustrirano, 401 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Potomac Books, Inc. SAD, Dulles, Virginia, 2006.