Relativno kratko djelo “Afghanistan & the troubled future of unconventional warfare” zanimljivo je iz više aspekata. S jedne strane, ono je nuzgredni proizvod studije koju je za svoje interne potrebe od specijaliziranog znanstvenika naručila sama američka vojska 2002. godine – navodno iz ureda Assistent Secretary of Defence (Special Operations/Low Intensity Conflict), mjesta u uredu američkog ministra obrane, koje je tijekom prvog mandata Donalda Rumsfelda od 2001. do 2003. godine bilo službeno kadrovski nepopunjeno. S druge strane, iako predstavljana knjiga u svome naslovu spominje Afganistan, u njenom je tekstu ovo bojište korišteno tek kao opsežni praktični primjer. Na temelju tog praktičnoga primjera izvode se onda zaključci bitno širega opsega i dubine koja itekako prelazi neke konkretne “recepte” za djelovanje na ovom, jednom bojištu.
Autor Hy S. Rothstein dugo je godina vezan uz američke oružane snage. Prvo je bio časnik u američkim specijalnim snagama, da bi iz djelatnoga sastava otišao u mirovinu 1999. godine. Uz magisterij iz vojne vještine i znanosti s US Army Command and General Staff College-a ima i civilni magisterij prava i diplomacije, te doktorat iz međunarodnih odnosa, stečen na najstarijoj američkoj obrazovnoj instituciji tog profila – Fletcher School of Law and Diplomacy, koju sveučilište Tufts vodi u suradnji s Harvardom. Rothstein je trenutno aktivan na Naval Postgraduate School u Montereyu, u saveznoj državi California – gdje predaje na tamošnjem Odjelu za obrambenu analizu (Departement of Defense Analysis). Dok je posljednjih godina Hy Rothstein više puta bio u javnosti prisutan kao urednik zanimljivih i aktualnih knjiga vojne tematike, “Afghanistan & the troubled future of unconventional warfare” njegovo je samostalno djelo – koje se bavi upravo temama nekonvencionalnoga ratovanja, protu-pobunjeničke borbe (counterinsurgency – COIN), psihološkog ratovanja i vojnih varki, koje su autoru i specijalnost.
Kratkih 220 stranica ove knjige obuhvaća sam tekst (182 stranice), bilješke (22 stranice), bibliografiju (8 stranica), te indeks i crticu o autoru, popraćenu s jednim prilogom sastavljenim od 25 zanimljivih slika iznimno loše crno-bijele kvalitete. Sadržajni dio knjige podijeljen je na predgovor (djelo Seymoura Hersha, poznatog novinara, koji svojim pohvalama definitivno nije odmogao prodaji ovog inače vrlo stručnog uratka), uvod i šest poglavlja, u kojima se definira autovu tezu, argumentira je i predlaže rješenja. Teza koju autor provlači je da američke oružane snage, kao veliki mehanizam, nisu baš najbolje u strategiji (koju on razlikuje od planiranja konkretnih vojnih operacija, gdje zapravo ima vrlo malo integriranih čistih političkih odluka), za koju tvrdi da se često svela na zasipanje bojišta resursima, kojih SAD ima u izobilju. Taj se pristup, koncentriran na kvantitativnost, prenosio i na tzv. “male ratove” – kojih su dobar primjer i posljednji ratovi u Iraku i Afganistanu – a na račun principa nekonvencionalnog ratovanja i fleksibilnosti postupanja, što je onda postalo i izvorom problema na današnjim bojištima.
Početak rata u Afganistanu 2001. godine – oko 180 neortodoksnih američkih ratnika
Ovu tezu autor definira postupno. U prvome poglavlju on ocjenjuje sposobnosti obrambenoga sustava SAD za nekonvencionalno ratovanje na temelju iskustava iz Afganistana – početnih djelovanja protiv Talibana, i onda strukturnih konfiguriranja snaga koje su promijenila karakter te uspješnost djelovanja SAD na bojištu. Ovdje se definira kako je sukob od početno konvencionalnog (na što su SAD odgovorile neortodoksno) postupno prešao u svoju nekonvencionalnu faza – dok je odgovor SAD, umjesto da prati promjene na terenu, dodatno konvencionaliziran uvođenjem na bojište velikih postrojbi s njihovim kompleksnim zapovjednim lancima. Zatim, u drugom poglavlju autor razmatra povijesni kontekst nekonvencionalnog ratovanja u vojnoj povijesti Sjedinjenih Američkih Država, posebice od Drugog svjetskog rata na ovamo. Ovdje je uključeno definiranje svrhe i doktrine specijalnih snaga, kao i razvoj njihove strukture i uporabe, sve do vremena sukoba u Afganistanu. Slijedi teorijski dio, gdje u sklopu trećeg poglavlja autor definira principe organizacijske teorije i njenoga razvoja, uporabive na slučaj vojne organizacije. Pri tome, razmatra se učinke organizacijskih konvencija na organizaciju, kao i proces inoviranja – da bi onda to sve krenuo primjenjivati na praksu, u dva nadolazeća poglavlja – koja su i ključni dio knjige.
Rat se promijenio raspoređivanjem množine resursa, praćene kompleksnim i krutim strukturama
Četvrto poglavlje promatra američke probleme u suočavanju s nekonvencionalnim ratovanjem s gledišta situacijske teorije organizacije (“Contingency theory”), naglašavajući da nema inherentno najboljeg oblika organiziranja, već se taj pojam najboljega mora definirati kroz obilježja situacije za koju se pojedina struktura ustrojava. Po Rothsteinu, ovdje danas USSOCOM tek prikriva prave opsege problema i nesposobnost američkog Združenog stožera (JCS) po pitanjima nekonvencionalnoga ratovanja – gdje su se pitanja omjera iscrpljivanja (Attrition) i manevra (Maneuver) u djelovanjima širom Afganistana zapravo rješavala konvencionalno, usprkos napretku u komunikacijama, zapovijedanju i provođenju psiholoških (i njima srodnih) operacija. Peto poglavlje promatra te iste američke probleme u suočavanju s nekonvencionalnim ratovanjem, ali s gledišta utjecaja procesa inoviranja – uporabe organizacijskih, taktičkih i tehničkih inovacija u vojnom djelovanju na bojištima Afganistana. Početna operativna neovisnost postrojbi specijalne namjene, bespilotne letjelice, brzo zapovjedno komuniciranje i video-linkovi neki su od faktora što su se prožimali s organizacijskom strukturom na bojište otposlanih postrojbi. Ujedno, nekonvencionalnost situacije u Afganistanu dodatno je povećala zahtjeve koji su postavljeni kako pred američke planere, stratege, ali i pred postrojbe raspoređene na terenu. Rezultat ovoga sučeljavanja s novim, kao i izostanak suštinskih prilagodbi, ocrtao je krizu koja u Afganistanu zapravo traje i danas, uoči koalicijskoga povlačenja iz zemlje.
Koja je budućnost snaga za nekonvencionalno ratovanje u SAD, ali i njima savezničkim oružanim snagama?
Na temelju niza jasnih zaključaka s kraja svakoga od dvaju prethodnih poglavlja, Hy Rothstein u svom zaključnom, šestom poglavlju daje i određene ukupne pouke te prijedloge. Inzistirajući na činjenici da samo korištenje snaga specijalne namjene ne čini automatski i sukob u kome se one koriste nekonvencionalnim, autor ne staje na zaključcima primjenjivim tek na američko ratovanje u Afganistanu posljednjih godina, već svoj okvir postavlja šire – dajući zaključke bitne za buduće korištenje postrojbi specijalne namjene, te razvoj takvih snaga u SAD općenito. Upravo tim svojim pristupom autor nadrasta i osnovni prigovor koji bi se danas ovoj kratkoj i specijaliziranoj knjizi mogao staviti – da je svojim koncentriranjem na događanja iz perioda od 2001. do 2004. godine (i izdanjem 2006. godine) već pomalo pregažena vremenom te razvojem događaja. Kako nije riječ tek o opisu vojnih djelovanja i američkih problema u prvoj polovici dosadašnjeg ratovanja u Afganistanu, čitav je tu niz zanimljivih pitanja, postavki i zaključaka, koje “Afghanistan & the troubled future of unconventional warfare” čine itekako relevantnim i zanimljivim djelom vojno-organizacijske tematike.
Podaci o knjizi:
Afghanistan & the troubled future of unconventional warfare, autor: Hy S. Rothstein, ilustrirano, 220 stranica s dodacima i indeksom, izdanje Naval Institute Press, SAD, Annapolis, Maryland 2006.
