Posljednjih tjedana britanski Financial Times postao je poprište verbalnih bitaka između bivših britanskih i američkih vojnih dužnosnika i diplomata o tome tko je više ili manje kriv/odgovoran za to što nije spriječen genocid u Srebrenici u srpnju 1995. Sve je počelo početkom srpnja ove godine, kada je sud u Nizozemskoj presudio kako je država Nizozemska kriva za smrt 3 Muslimana nakon pada Srebrenice ’95. godine, te zbog toga mora platiti odštetu obiteljima ubijenih. Parnicu protiv Nizozemske pokrenula je obitelj ubijenog Rize Mustafića, te Hasan Nuhanović, kojem su u Srebrenici ubijeni brat i otac. Nizozemska je vlada nekoliko puta tvrdila kako je UN ostavio njihove vojnike na cjedilu kada im nisu poslali podršku iz zraka, a sud je u presudi obrazložio da nizozemski kontingent UN-a nikako nije smio izručiti Muslimane snagama bosanskih Srba.
Nepuna dva tjedna nakon presude, 18. srpnja, u rubrici “Pisma čitatelja” Financial Timesa osvanulo je pismo britanskog generala Michaela Rosea, bivšeg zapovjednika vojne misije Ujedinjenih naroda BiH 1994. godine, koji je, među ostalim, braneći nizozemski kontigent napisao da NATO i UN snose jednaku odgovornost za Srebrenicu, optužujući SAD da su “ukidanjem embarga na oružje uništile vjerodostojnost UN-a u očima zaraćenih strana i minirale njegove mirovne napore“. “Nakon razbijanja embarga NATO je naoružao Muslimane i Hrvate, što je ovim prvima dalo lažnu nadu da bi mogli vratiti svoj teritorij silom oružja, nadu koju je izdao Dayton. To je bio stvarni kolaps UN-ove misije 1995. koji je ohrabrio srpskog generala Ratka Mladića za napad na Srebrenicu“, napisao je Rose, poznat po osebujnim stavovima. “Misija UN-a u BiH nije bila da brani i štiti šest sigurnosnih zona, među kojima je i Srebrenica, niti su mirovne snage UN-a imale mandat i bile obučene da sudjeluju u ratnim operacijama“, piše general Rose, tvrdeći da je to bila dužnost NATO-a. “Na žalost, NATO je svoju ulogu ograničio na bombardiranje“, zaključuje bivši zapovjednik UNPROFOR-a u Bosni i Hercegovini, jedne od najneuspješnijih UN misija u povijesti.
Generala Rosea često se proziva zbog otvorenog zagovaranja prosrpskih stajališta
Na Roseovo je pismo 27. srpnja, opet preko stranica Financial Timesa, odgovorio bivši američki veleposlanik pri NATO, od 1993. do 1998. godine, Robert Hunter. On smatra kako upravo Velika Britanija snosi velik dio odgovornosti za pokolj u Srebrenici, budući je bila jedina članica NATO-a koja se sustavno tokom ratnih sukoba na području bivše Jugoslavije protivila upotrebi zračne sile protiv Srbije. “I Francuska i Kanada su, također, nerado dale svoj pristanak za vojnu akciju. Ali shvatio sam da će, ako pridobijem Francuze, Velika Britanija ostati izolirana i pristati na neku vrstu vojne akcije“, pojašnjava Hunter. Britanci su popustili tek nakon masakra u Srebrenici pa je, uz pomoć vojnih uspjeha Hrvata i Bošnjaka na pojedinim područjima BiH, NATO bombardiranjem uspio zaustaviti srpsko vojno napredovanje. Od trenutka popuštanja, Velika Britanija svoju pažnju usmjerava prema Vijeću sigurnosti UN-a.
Ovlaštenje za korištenje zračnih snaga, kako bi se zaštitile formalno zaštićene zone BiH, bilo je podijeljeno između NATO-a i UN-a (i njegovog glavnog tajnika Boutros Boutros Ghalija) – to je bio takozvani sistem s dva ključa. ” Ovo je omogućilo Velikoj Britaniji osiguravanje da se barem ključ UN-a ne okrene nakon što je nadglasana u NATO-u. Sam Boutros Ghali kazao je glavnom tajniku NATO-a Manfredu Woerneru, a on meni, da neki naši saveznici “govore zmijskim jezicima”, piše Hunter o opstrukcijama iz Londona.
U prepisku se potom uključuju i dvojica britanskih predstavnika u NATO-u od 1990. do 1995. i od 1995. do 2000. godine , John Weston i John Goulden, optužujući Huntera da je iskrivio sliku stvarnih događaja u NATO-u i tvrdeći da “… upravo SAD u to vrijeme nisu bile voljne priključiti se Europljanima (i Kanađanima) u pokušajima zaštite, te konvojskoga prijevoza hrane do mnogih opkoljenih enklava u Bosni“. Nadalje, “Američka politika dozvoljavanja slobodnog pritoka oružja u Bosnu, kao i zračnog bombardiranja Srba, bila je neodgovorna. To je bilo i daleko od većinskog pogleda na stvari unutar samog NATO saveza. Većina je saveznika imala trupe raspoređene na terenu i zato je bila u boljoj situaciji za razumjeti što se događa i kako poduzeti nešto pozitivno za ublažavanje raširenih patnji – posebice (ali ne isključivo) među bosanskim Muslimanima. Za razliku od SAD, Velika Britanija je imala raspoređene i izložene trupe koje su štitile zonu oko Goražda – zbog čega su ondje Bošnjaci bili pošteđeni ekstremnoga nasilja kakvo je zadesilo one u Srebrenici“, pišu dvojica Britanaca. Oni dalje naglašavaju da krivica za Srebrenicu pada na “srpske paravojne snage, ali i na nekoliko drugih strana: ne i prvenstveno na Nizozemce (koji su učinili najbolje što su mogli, s potpuno neodgovarajućim snagama), već na one saveznike koji su odbili pomoći Nizozemcima, i na one – uključujući tu SAD i Veliku Britaniju – koji su nepromišljeno proglasili pojedina “sigurna područja”, bez da su osigurali sredstva kojima će ih i zaštititi. Pouka “nikad više”, tu vrijedi za sve nas“, smatraju Weston i Goulden. Prema njima, svi su krivi i nitko nije kriv, što je teza s kojom se nizozemski sud (onaj s početka priče) nije složio!
UNPROFOR-ova misija u BiH proglašena je jednom od najgorih od svih UN-ovih misija
.
