Nedaleko centra Kijeva, glavnoga grada Ukrajine, nalazi se Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine “Ivan Černjakovski” (Національний університет оборони України імені Івана Черняховського), koje smo nedavno posjetili. Riječ je o najvišem vojnom obrazovnom centru Oružanih snaga Ukrajine, podređenom tamošnjem Ministarstvu obrane, koji je u današnjoj formi osnovan 1992. godine (Akademija ukrajinskih Oružanih snaga) – da bi u travnju 1999. prerasla u Nacionalnu akademiju obrane Ukrajine, a u prosincu 2008. i u Nacionalno sveučilište obrane Ukrajine. Konačno, u veljači 2013. godine i tadašnji predsjednik Ukrajine instituciji je dodijelio i počasno ime “Ivan Černjakovski”.

Tradicija ove institucije započinje 1914. godine, kada su u Kijevu osnovane Druga kijevska vojna škola pješaštva i Nikolajevska topnička škola kao dodatne institucije pri tamošnjem Vladimirskom kadetskome koru. Školovanje u glavnoj zgradi započelo je u ožujku 1917. godine, da bi nakon sloma carske vlasti u tim prostorima tijekom ožujka 1919. započelo i školovanje u okviru zapovjedništva Ukrajinske Sovjetske Crvene armije u Kijevu. Od 1922. ta institucija djeluje kao Kijevska škola topništva, koja je tijekom Drugog svjetskog rata bila preseljena u Krasnojarsk i vraćena u Kijev u rujnu 1944. goine. Postupnim rastom, ona do 1974. godine postaje dio ustanova specijaliziranih za obuku protuzračnih snaga Sovjetske armije (kopnenih snaga SSSR). Od 1978. do 1992. ta institucija nosi počasno ime maršala A. M. Vasilijevskog – sve do kolovoza 1992. i svoga prelaska u današnje organizacijske oblike. Tijekom nedavne posjete Ukrajini, posebno su nas zainteresirali odabrani izlošci vojne tehnike koji krase pojedine dobro održavane zelene površine ove vojno-obrazovne institucije u Kijevu.

Oklopna tehnika i “Kaćuša”

Kao prvo, ondje su izložena četiri povijesna tenka, koji izgledaju izuzetno dobro očuvani. Tu su, prije svega, dva srednja tenka. Njemački PzKpfw IIIF je iz jedne od ranijih izvedbi, naoružan topom od 37 mm (KwK 36 L/45), kojeg se kasnije nadomještalo oružjem od 50mm. Drugi po redu je izložen američki M4A2 Sherman, koji je u Sovjetski savez dospio posredstvom ratnih “Lend-Lease” aranžmana. Preostala dva tenka su u klasi teških tenkova, i oba su sovjetskog podrijetla – IS-2 i njegov sljednik IS-3 – oba nazvana skraćeno po sovjetskome vođi Staljinu (Иосиф Сталин – ИС, odnosno IS).

Izložen teški tenk IS-2, odnosno Objekt 240, proizveden je u Skt. Peterburgu i naoružan topom D-25T (kalibra 122 milimetra). Ovdje je izložen u varijanti tijela tenka iz 1944. godine, koja na prvi pogled iznenađuje ratnom grubošću vanjske obrade. Uz to, tu je i kasniji Objekt 703, poznat kao IS-3, sovjetski teški tenk proizvođen u pogonima Uralvagonzavoda (UVZ) u Skt. Peterburgu i Nižnjem Tagilu, iz 1945. godine i također naoružan topom D-25T kalibra 122 mm. Riječ je o oružnom sustavu koji je zakasnio za uporabu u Drugom svjetskome ratu, a po prvi je puta javnosti bio predstavljen u rujnu 1945. godine, na skupnoj savezničkoj vojnoj paradi pobjede u Berlinu.

Uz to, od motoriziranog naoružanja još se mora spomenuti i legendarni raketni sustav BM-13 (poznata “Kaćuša”), u kalibru 132 mm i varijanti prilagođenoj za ispaljivanje po 16 projektila M13 (koji je ovdje također izložen). Pri tome, dok službeni podaci o čitavom sustavu govore kako je ovdje riječ o varijanti zasnovanoj na kamionu ZIS-6 (u proizvodnji od 1933. do 1941. godine), većina ovoga sklopa vizualno više odgovara kasnijim varijantama sustava – izrađenim nakon Drugog svjetskog rata, i zasnovanim na sovjetskome kamionu ZiL-157 (u proizvodnji od 1958. do 1966. godine). Pri tome, napomenimo kako je “Завод имени Сталина” (ZiS) postojao u Moskvi od 1931. do 1956. godine, da bi onda samo promijenio ime u “Завод имени Лихачёва” (ZiL) pod kojim je dalje radio do svog praktičnog kraja 2012. godine.

Protuzračno topništvo

U skladu sa činjenicom kako je prije 1992. ova vojno-obrazovna institucija bila posvećena obrazovanju protuzračnih snaga Sovjetske armije, ne čudi da među izloženim primjercima oružja ima i nekoliko zanimljivih komada automatskih protuzračnih topova. Predstavljena oružja ovog kalibra sežu od 37 pa sve do 100 milimetara, a sva četiri oružja su u tegljenoj varijanti, iako su neka od njih svojedobno doživjela i samohodne izvedbe.

Protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm

Ovdje je najmanji po kalibru sovjetski protuzračni top M1939 (61-K) kalibra 37 mm. Riječ je o automatskom oružju razvijanom krajem 1930-tih, koje je u uporabi bilo od 1939. pa sve do sredine 1950-tih godina. Ovaj je automatski top razvijan u SSSR temeljem Boforsa 25 mm model 1933, a konačna verzija sustava težila je oko 2,1 tonu, bila je instalirana na podvozje ZU-7 sa četiri kotača i imala mogućnost djelovanja u punome krugu, uz elevaciju od -5 do 85 stupnjeva. Borbeni komplet je sačinjavalo 200 granata u kalibru 37*252SR, koje su korištene u okvirima po pet komada. Krajem Drugog svjetskog rata ovo je oružje dobilo i samohodnu varijantu nazvanu ZSU-37, zasnovanu na tijelu lovca tenkova SU-76.

Automatski protuzračni top AZP S-60 kalibra 57 mm

Ponešto većeg kalibra je sovjetski automatski protuzračni top AZP S-60 (Автоматическая зенитная пушка С-60), koji ima kalibar 57 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj počeo krajem 1940-tih, s idejom nadomještanja postojećih takvih oružja kalibra 37 mm – temeljeći se na iskustvima s njemačkim topom 5 cm Flak 41 i zarobljenim prototipovima njemačkog topa 5,5 cm Gerät 58 – završen je sredinom 1950-tih kada novo oružje i ulazi u službu, u kojoj ostaje sve do 1970-tih. Oružje je koristilo streljivo kalibra 57*348SR s horizontalnim sustavom hranjenja. Operativna masa čitavog sustava iznosi oko 4,66 tona, a oružje je postavljeno na podvozje s četiri kotača koje se obično transportiralo korištenjem teretnog vozila Ural-375GP (kojim su prevoženi i radari te računačka oprema). Ovaj je automatski protuzračni top postao temeljem samohodnog sustava ZSU-57-2, a imao i velikog izvoznog uspjeha – izvezen je u ukupno 37 država, dok su ga Poljska, Mađarska, te Kina i proizvodile po licenci.

Protuzračni top KS-12 M-1939 kalibra 85 milimetara

Iduće po redu je oružje kalibra 85 milimetara, ponešto stariji top KS-12 M-1939, kojeg je Sovjetski savez u osnovnoj varijanti proizvodio od 1939. do 1944. godine u Iževsku. Ovaj jednometni protuzračni top na podvozju sa četiri kotača imao je akcijski radijus od 360 stupnjeva, uz elevaciju između -3 i 82 stupnja. Masa samog oružja je oko 4,3 tone, a za njegov se transport koristilo kamione kakav je na primjer ZiL-157. Njegovih 7 ljudi posade osigurava efikasna djelovanja do 10.000 m vertikalno i 15.600 metara horizontalno. Nakon poduzetih modifikacija 1944. godine, velik broj ovih oružja ostao je u uporabi još desetljećima u nizu oružanih snaga saveznika SSSR.

Protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara

Konačno, tu je i teški protuzračni top AZP KS-19 u kalibru 100 milimetara. Riječ je o oružju čiji je razvoj pokrenut sredinom 1940-tih, s idejom nadomještanja oružja u kalibru 85 mm. Tijekom 1949. prvi primjerci ovoga oružja ušli su u službu, a njegova je osnovna varijanta proizvođena do 1951. godine. Riječ je o jednometnom oružju kalibra 100*695R s 15 ljudi posade, koje može djelovati u punome krugu, s elevacijom između -3 i 85 stupnjeva. Sustav ima ukupnu masu od oko 9,55 tona i prevožen je srednjim (AT-S) ili teškim (AT-T) topničkim vozilima na gusjenicama. Treba napomenuti da se ovo oružje predviđalo koristiti i protiv kopnenih ciljeva – za što su bila razvijena i dva namjenska tipa potuoklopnog streljiva.

Zemaljsko topništvo

Protuoklopni top M1937 53-K u kalibru 45 mm

Na prostorima Nacionalnog sveučilišta obrane u Kijevu ukupno je izloženo šest primjeraka zemaljskog topničkog naoružanja – sve primjerci iz doba prije i tijekom Drugog svjetskog rata. Kao prvo, tu treba spomenuti tri protuoklopna topa, i to dva u kalibru 45 mm (M1937 53-K, te kasniji M1942 M-42) i jedan u kasnijem kalibru od 57 mm (M1943 ZiS-2). Pri tome, zanimljivo je spomenuti i da najraniji od njih, M1937 53-K, nije kompletan budući mu nedostaju kotači i dijelovi oklopa. Riječ je tu o topu koji se proizvodio od 1937. do 1943. godine, kalibra 45 mm i dužine cijevi 46 kalibara (2.070 mm). Ovo oružje ukupne mase 560 kg koristilo je streljivo 45*310R i već početkom Drugog svjetskog rata smatralo se zastarjelim.

Protuoklopni top M1943 ZiS-2 kalibra 57 mm

Njegov nasljednik, protuoklopni top M1942 M-42 dobio je dužu cijev (66 kalibara), jače streljivo (45*386SR), deblji oklop za posadu i pune kotače. Ovo je oružje u proizvodnji bilo od 1942. do 1945. godine, kada ga je u službi uvelike zamijenio protuoklopni top kalibra 57 mm s oznakom M1943 ZiS-2. Proizvod Topničke tvornice br. 92, okićene i svečanim imenom Josifa Staljina, protuoklopni top ZiS-2 je u razvoj krenuo u svibnju 1940. godine, a u serijsku proizvodnju početkom lipnja 1941.godine – da bi nakon pauze njegova proizvodnja za ozbiljno krenula sredinom lipnja 1943. godine (kada su se postojeći protuoklopni topovi definitivno pokazali preslabima za novije njemačke tenkove) i trajala je do 1945. godine. Ovo je oružje imalo cijev dugu 73 kalibra (4,16 m) i koristilo je streljivo tipa 57*480R. Masa čitavog sustava iznosila je 1250 kg, a ovaj je top nakon svoje protuoklopne namjene još dugo korišten i kao lako topničko oružje za sovjetske zračno-pokretne postrojbe (uz ulogu oružja i u više varijanti lovaca na tenkove).

Divizijski top M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm

Odmah uz protuoklopni M1943 ZiS-2 izložena su i dva “divizijska” topa – stariji  kalibra 76 mm (M1942 ZiS-3) i njegov nasljednik u kalibru 85 mm (D-44). Pri tome, M1942 ZiS-3 kalibra 76 mm u proizvodnji je bio od 1941. do 1945. godine, u već spomenutoj Topničkoj tvornici br. 92 u Gorkom (Завод №92 имени Сталина), dok je D-44 od 1944. do 1953. proizvodio Zavod br. 9 (danas u okviru “Uralmasha”) iz Sverdlovska, odnosno Jekaterinburga. Dok je sustav ZiS-3 kombinirao lako podvozje protuoklopnog topa ZiS-2 i modificirani sustav prijašnjeg ruskog divizijskog topa F-22USV, njegov je nasljednik D-44 nastao daljnjim razvojem topa D-5 prvotno dizajniranog za tenk T-34-85. Dok je ZiS-3 ima cijev duljine 42,1 kalibara (3,2 m), kod D-44 je to 55 kalibara (4,68 m) – slično im se kreću i težine, koja kod ZiS-3 u borbenom položaju iznosi 1.200 kg, a kod D-44 punih 1.725 kg (za čiji se transport mislilo koristiti kamione Ural-375D i ZIL-131, ili gusjeničara Ja-12).

Haubica M1938 M-30 kalibra 122 milimetra

Konačno, među izlošcima je i jedna haubica – M1938 M-30, kalibra 122 milimetra. Ovo je oružje razvijano tijekom 1938. godine u sklopu tadašnjeg natjecanja za novu sovjetsku haubicu u kalibru 122 mm, a njegova je proizvodnja započela 1939. i trajala sve do 1955. godine (pretežito u već spominjanim zavodima br. 92 i 9). Borbena masa ovog sustava iznosila je 2,45 tona, uz cijev duljine 23 kalibra (2,8 m) sposobnu za elevaciju između -3 i 63,5 stupnja. Njena posada od ukupno 8 ljudi mogla je u minuti ispaliti 5 do 6 granata teških oko 21,7 kg, na maksimalnu udaljenost do 11,8 kilometara. Cijev ovog oružja bila je korištena i pri konstrukciji jurišnih oružja SU-122, dok je kolijevka poslužila pri konstrukciji kasnijih haubica u kalibru 152 mm (M1943 D-1). Ujedno, radi se o oružju koje je izvezeno u više od 40 država (od kojih su ga neke i modificirale), a mnoge ga i danas operativno koriste.

Teški minobacači

Za kraj, izložena su i ukupno tri teška minobacača. Za razliku od minobacača kalibra 120 mm, kakvog je bilo u arsenalu SFRJ i kojeg se u raznim inačicama itekako viđalo tijekom Domovinskoga rata, preostala dva prikazana oružja su ponešto zanimljivija. Kao prvo, to je minobacač M-160 kalibra 160 mm, proizvođen od 1944. godine u Tuli i Iževsku. Iz cijevi dužne 3 metra ispaljivala se mina težine 41,2 kilograma, za što je već trebao i sustav stražnjeg punjenja te mehanizam za ublažavanje trzaja pri ispaljivanju. Masa ukupnog sustava je 1300 kilograma, a za njegov prijevoz na vlastita dva kotača korištena su teretna vozila, u novije vrijeme redovito kamion GAZ-66 (u proizvodnji od 1964. do 1999. godine).

Treći izloženi minobacač još je masivniji. Riječ je o minobacaču M-240, kalibra impresivnih 240 milimetara. Ovo oružje je u uporabi od 1965. godine, ima cijev dužine 5,34 m (22,25 kalibara) i ispaljuje minu težine oko 130 kilograma. Također se puni straga, nakon spuštanja cijevi u horizontalni položaj, što uvjetuje i relativno malu brzinu gađanja od maksimalno 1 mine u minuti. Sustav ima masu od oko 3,61 tone (4,150 kad je napunjen i opremljen), a pretežito se transportirao uz pomoć teretnog vozila Ural. Zanimljivo je spomenuti kako su za teški minobacač M-240, uz redovitu uporabu rasprskavajućih mina (domet do 9.700 metara), bile razvijene i dodatne varijante streljiva s raketnim motorima za produžavanje dometa, i to – (1) rasprskavajuće, (2) kasetne, (3) nuklearne, i (4) zapaljive.

Usporedni pogled na sva tri spomenuta minobacača