Dok pažnju hrvatske javnosti privlači još jedno kašnjenje dolaska ikakvih borbenih zrakoplova s remonta u Ukrajini, ponešto je manje vidljivo prošla činjenica kako se tu radi tek o jednom od niza kašnjenja u sustavu obrane RH. Ispalo je, recimo, da još ni riječi nema o uvođenju “Koncepta vojnih specijalista u OS RH” – promjeni koja je u više navrata bila najavljena za period do kraja 2013. godine. Dok se još sredinom ljeta moglo ponešto o tome čitati na službenim internetskim stranicama Oružanih snaga RH, o ovoj su temi vođeni i pregovori s predstavnicima sindikata koji u obrambenome sustavu RH predstavljaju civile, državne službenike i namještenike. Najave su tada bile da bi prvi “vojni specijalisti” na poslu trebali osvanuti do kraja 2013. godine. Kraj godine došao, prošao – i ništa. No, o čemu je tu uopće bila riječ?

Pojam “vojnih specijalista”

Službeno gledano, “Temeljni razlog uvođenja vojnih specijalista je potreba Oružanih snaga RH za stručnjacima koji posjeduju posebna znanja, vještine i iskustvo od važnosti za održavanje sposobnosti i daljnji razvoj Oružanih snaga RH“. Pri tome, osobe koje sustav obrane plaća za zadovoljavanje ove potrebe definira se zakonski (NN 73/13, Zakon o službi u OS RH, članak 4, stavak 5) – “Vojni specijalist je osoba koja posjeduje specijalizirana znanja i vještine potrebne za obnašanje vojnih dužnosti u rodovima borbene potpore, službama i strukama i koja je raspoređena na poslove određene za vojnog specijalista“.

Prema gledanju OS RH, nužni preduvjet za službu tu ne bi bilo dovršenje slijedno rastućih vojnih izobrazbi, već status vojnih specijalista pretpostavlja (1) civilno znanje, (2) iskustvo u praktičnom izvršavanju zadaća, te (3) usavršavanje kroz funkcionalne tečajeve i seminare (gdje se kao primjere navodi tečajeve za poslužitelja centra ZMIN, mehaničara topničkog naoružanja, zrakoplovnog naoružanja i desantno-transportne opreme, motritelja zračnog prostora, sistem-administratora i drugo). To se prvenstveno odnosi na osoblje koje koristi i održava tehničke uređaje, opslužuje specifično oružje ili se bavi nekim drugim poslovima na pojedinim usko specijaliziranim područjima rada (gdje OS RH kao primjere opet posebice nabrajaju tehničare za raketno naoružanje, geoinformatičare, zrakoplovne tehničare, tehnologe, meteorologe i slično).

I to bi bilo dobro da već u najavama kroz ove definicije ne proviruje i još ponešto – “Vojni sustav ima niz specifičnih poslova na ustrojbenim mjestima časnika, dočasnika, službenika i namještenika za čije je kvalitetno obavljanje neophodna adekvatna civilna izobrazba, dugogodišnje iskustvo na tim poslovima i cjeloživotno usavršavanje te je nužno na tim poslovima i zadaćama što duže zadržati postojeće osoblje zbog održavanja postojeće kvalitete rada” (portal Obris.org istaknuo dio definicije zadataka takvih vojnih specijalista iz dokumenta OS RH).

Svrha uvođenja vojnih specijalista u sustav

Njihovo uvođenje, barem prema gledanju OS RH, treba dugoročno: (1) osigurati nesmetano funkcioniranje pojedinih usko specijaliziranih poslova ključnih za rad vojne organizacije, (2) omogućiti ostanak u sustavu i drugačiji profesionalni razvoj časnicima i dočasnicima uskih specijalnosti rada i deficitarnih znanja, koji je do sada bio ograničen razinom činova ustrojbenih mjesta i potrebnim završavanjem slijedno rastućih vojnih izobrazbi, (3) smanjiti broj kandidata za slijedno rastuće vojne izobrazbe – časničke i dočasničke, (4) odrediti ustrojbena mjesta vojnih specijalista za poslove koje su do sada obnašali službenici i namještenici što izravno uvjetuje mogućnost prijelaza zatečenih službenika i namještenika na mjesta vojnih specijalista, (5) riješiti pitanja zbrinjavanja viška službenika i namještenika koji rade na specifičnim poslovima i zadaćama, te (6) smanjiti izdvajanje i izlaske iz sustava na osobni zahtjev osposobljenog i iskusnog osoblja u najboljim godinama za rad zbog nemogućnosti daljnjeg profesionalnog razvoja.

Ti bi ljudi, na ustrojbenim mjestima vojnih specijalista, trebali ispuniti nekoliko idealnih zahtjeva – (1) “ostat će raditi specijalizirani posao do kraja karijere“, (2) “vrlo rijetko će mijenjati ustrojbeno mjesto“, (3) “neće završavati slijedno rastuće vojne izobrazbe” – a uz to bi trebali biti kompenzirani nazovi povlasticama, koje se opet svode na nešto malo novca , budući će (4) “napredovati u činu do razine čina ustrojbenog mjesta, a nakon toga će za svakih pet godina provedenih u službi napredovati u platnim razredima“. Time dolazimo do opisa vojnog specijaliste kao stručnjaka, koji uz nekakvo civilno zvanje ima i posebna, specijalizirana znanja te vještine (a možda i iskustvo) na nekom uskom području vojne službe. Ta je znanja, vještine i iskustvo stekao tijekom svoje službe u Oružanim snagama – i dobra je vjerojatnost da ih nije mogao na neki normalan ili uobičajen način steći drugdje.

Problemi s vojnim specijalistima

Iako načelno nužna i neophodna, kategorija vojnih specijalista – barem ovakvih kakve se predstavilo sredinom ljeta 2013. godine – pokazuje brojne problematične točke, koje su možda pridonijele i kašnjenju stvarnog zaživljavanja čitavog ovog koncepta. Kao prvo, sustav vojnih specijalista kakav je predložen – ne gleda na budućnost, već se bavi tek površnim saniranjem kadrovske rupe koja se posljednjih godina sve vidljivije otvara u obrambenome sustavu RH. Naime, dok se u buduće osoblje ulaže tek minimalno – često putem slanja na razne kratke tečajeve – postupno iz sustava izlaze ljudi koji su za pojedine specijalnosti školovani ozbiljno te dugotrajnije, a koji su onda na pojedinom specijalnom poslu stekli i duže radno iskustvo. Sustav vojnih specijalista, umjesto da osigura (1) temeljito obrazovanje budućih vojnih specijalista, te (2) uredi prijenos radnog iskustva od kadra na odlasku na nove i mlade ljude – radi prvenstveno na zadržavanju tih starih ljudi, da bi tek grubo i okvirno pričao i o nekakvoj budućnosti.

Kao drugo, obrazovni pojmovi kojima se tu barata čudni su i nekonzistentni. Spomen famozne “slijedno rastuće vojne izobrazbe” zanimljivo zaobilazi sva aktualna nastojanja za uspostavom ikakvog sređenog vojnog školstva u RH – gdje je barem utješno da to nizanje kratkih tečajeva ipak neće imati doticaja s formiranjem vojnih specijalista. Oni bi zato u obrambeni sustav već trebali doći s “civilnim znanjem”, na temelju kojeg bi stekli iskustvo, te opet krpež od tečajeva – samo ne “slijedno rastućih”, već nekakvih “funkcionalnih” – valjda hoće reći barem donekle konkretno usmjerenih. Pri tome treba napomenuti da velik broj specijalističkih obrazovnih profila potrebnih obrani često i ne proizlazi iz civilnog sustava obrazovanja u RH – uopće ili barem ne na iole redovitoj bazi. Naime, niže razine specijalnosti potrebne sustavu obrane rijetko već postoje kao zasebna zvanja koja bi mladi mogli upisati, a kada postoje – često nisu popularne, budući im je raspon potencijalnih budućih poslodavaca prilično uzak. Jednako tako, i visokoškolske specijalizacije potrebne obrani često su neuobičajene, studijski zahtjevne, te za privatnu postdiplomsku naobrazbu skupe – i opet, na tržištu rada u RH ne baš popularne. Time je pouzdavanje u neka iole specifična, prethodna, “civilna znanja” budućih vojnih specijalista uvelike jedna nerealna “šarena laža”.

Kao treće, dok svrha uvođenja vojnih specijalista (definirana kroz 6 odvojenih točaka) barem dijelom predstavlja radikalan odmak od dosadašnjih koncepata upravljanja osobljem u OS RH, ta novina nije provedena konzistentno. Naime, praktična uspostava razlike između dočasnika i časnika koji imaju ili koji nemaju ovlasti za obavljanje zapovjednih dužnosti (usporedivo donekle s negdašnjom britanskom podjelom na “linijske” i “specijalističke” časnike ili američkom mornaričkom podjelom na “Unrestricted Line Officers” (URL Officers) i “Restricted Line Officers”) – tema je prve dvije od ukupno 6 odrednica uspostave vojnih specijalista. Svrha odrednice broj 3 – “smanjiti broj kandidata za slijedno rastuće vojne izobrazbe – časničke i dočasničke” na prvi pogled izgleda anti-intelektualno, budući da cilja odvojiti pojedine kategorije DVO od dosad u RH pretežitih oblika vojne izobrazbe. Ipak, to može biti i podnošljivo, ako spomenuto smanjivanje sudjelovanja vojnih specijalista u općem sustavu vojne izobrazbe zaista i bude provedeno tek po uspostavi nekakvih sustava navedene “funkcionalne izobrazbe”. Za razliku od toga – naredne 2 odrednice gotovo pa su promašile temu. Naime, upitno je koliko uspostava sustava vojnih specijalista, kao dijela kategorije DVO – može i treba biti korištena pri smanjivanju broja ili raspona državnih službenika te namještenika u obrambenome sustavu RH. Nedvojbeno je da u RH obrani djeluje jedan broj civila koji su stručnjaci u pojedinim specijalnostima važnim za vojni sustav. Njih se proteklih godina uklopilo u sustav državnih službenika i namještenika – strukturu prvenstveno ustrojenu za općenito razvrstavanje svekolikih kancelarijskih djelatnika širom državne uprave. Umjesto da se sada u sustavu vojnih specijalista, uz časnike i dočasnike specijaliste, ustroji i kategorija “civila-specijalista” – tu se krenulo prividno lakšim putem i takve se ljude naglavačke tjera u status DVO. To je nastojanje osuđeno na propast, budući je već godinama kadrovska protočnost između kategorija (1) DVO i (2) državnih službenika te namještenika gotovo pa nepostojeća (dok će civili-specijalisti vjerojatno preferirati penziju ulasku u restriktivni sustav DVO, ni djelatni vojnici u dugogodišnjoj službi na civilnim mjestima širom MORH-a nisu skloni prelasku u civilstvo). Osim toga, kako je višak civila (državnih službenika i namještenika) u obrani proizvod mnogih valova političkog zapošljavanja i nepotizma, tako većina ljudi iz takvoga viška zapravo ni nema posebnih znanja ili vještina potrebnih za kategoriju vojnih specijalista (čiji odlazak želi usporiti ili spriječiti 6 odrednica). Time zapravo ni nema “viška službenika i namještenika koji rade na specifičnim poslovima i zadaćama” iz spomenute 5. odrednice – osim ako se pod vojne specijaliste tu ne krene smatrati i “papirologe opće prakse, niže kategorije”, što onda ipak ruši i sve ostale naznake čitavog ovog koncepta.

Logična građevina Koncepta vojnih specijalista u OS RH

Kao četvrto, u dokumentima objavljenim vezano s uspostavom kategorije vojnih specijalista ponovo je naglasak stavljen na formu umjesto na sadržaj. Dok se detaljno definira izgled činova (zlatne oznake na plavoj podlozi – umjesto, recimo, ponešto manje upadljivih oznaka čina u srebrnoj boji kod negdašnje usporedive JNA kategorije “vojnih službenika”), otpozdravljanje nadređenima i mogući oblici formiranja VSSp oznake – ostalo je bitno nejasnije zašto bi netko sa stručnim i posebnim znanjem uopće želio iz ikakvog civilnog života preći u takvu “razvojno ograničenu” kategoriju djelatnih vojnih osoba. Dok je jasna motivacija koja bi potakla višak DVO (posebice ako ne udovoljavaju punim kadrovskim standardima), ili pak civile već zaposlene u MORH ili OS RH, da možda odaberu status “vojnog specijaliste” pred odlaskom iz državne službe, a na današnje tržište radne snage – bitno je nejasnije koji bi tu interes mogao pronaći netko mlad i iole perspektivan. Dolaskom u OS RH, ta osoba prolazi jedinstveni vojnički tretman pri ulasku, mora proći obuku za dočasnika ili časnika (i za status punog DVO, i za “specijalistu”) – da bi onda iz nekog razloga dopustila da temeljem nekog znanja ili sklonosti završi sa svim istim dužnostima, ali s manje prava i perspektiva za napredak (a da nekakvih mamaca ili beneficija nema ni na vidiku).