Kada se priča o služenju vojnoga roka, tu treba raditi veliku razliku između opće obveze služenja vojne obveze, kakva se desetljećima pretezala na našim prostorima, od sustava dobrovoljnog služenja te obveze. Dok je Hrvatska opću obvezu služenja vojne obveze ukinula s 1. siječnja 2008. godine, Crna Gora je tim putem krenula nekoliko godina ranije. No, dok je Hrvatska unutar godine dana uspostavila sustav dobrovoljnog služenja vojnoga roka, u Crnoj Gori je ova tema donedavno ostala van većine ozbiljnih rasprava, usprkos prednostima koje takav sustav pruža.

Crna Gora i vojni rok

Zakletva ročnika Vojske Srbije i Crne Gore u Kragujevcu, ožujak 2006. godine

Ukratko, treba spomenuti da je 30. kolovoza 2006. godine tadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović donio odluku o ukidanju regrutne obveze služenja vojnoga roka, u suradnji s premijerom Milom Đukanovićem (koji je tada obavljao i funkciju ministra obrane), te s načelnikom Generalštaba Vojske Crne Gore Jovanom Lakčevićem. Tim je temeljem Generalštab Vojske Crne Gore 5. rujna 2006. izdao i priopćenje da su dan ranije svi vojnici koji su se zatekli na odsluženju vojnog roka otpušteni kući, u skladu s odlukom o profesionalizaciji vojske. Otpustom oko sto ročnika koji su tada bili na odsluženju svoje vojne obveze, Crna Gora je postala treća među državama nastalim na prostoru bivše SFR Jugoslavije, koja je odlučila prijeći na potpuno profesionalni sastav svojih Oružanih snaga (Slovenija je prva izvela ukidanje u rujnu 2003. godine, dok je Bosna i Hercegovina ročno služenje ukinula s 1. siječnja 2006. godine). Pri tome, odustajanje od ročnog služenja vojne obveze je tu bilo totalno, što se kao činjenica ni do danas nije promijenilo.

Za razliku od takvog “totalnog pristupa”, Hrvatska je unutar godinu dana od ukidanja dotadašnjeg sustava opće obveze služenja vojne obveze (korigiranog institutom “civilne službe”) u zemlji uspostavila ograničeni sustav “dragovoljnog služenja vojne obveze”. Takav specifičan pristup širenja vojnih znanja u krugu zainteresirane mladeži pokazao je u Hrvatskoj brojne kvalitete, dok se o nečem sličnom u Crnoj Gori tek načelno govori. Na tom je tragu posebno zanimljivo i istraživanje javnoga mnijenja provedeno tijekom ožujka 2016. godine od strane Atlantskoga saveza Crne Gore.

Usprkos dugogodišnjim diskusijama o opravdanosti ukidanja sustava općeg služenja vojne obveze, kako u Hrvatskoj, tako i u Crnoj Gori – te dileme zapravo imaju malo konkretne veze s “dobrovoljnim” ili “dragovoljnim” služenjem te javne obveze, kakvo danas postoji u Hrvatskoj. Upravo zato, široka podrška općem služenju vojnoga roka, o kakvoj se u posljednje vrijeme čuje u Hrvatskoj (zaokruženih 52 posto “za” obvezu, 42 posto “protiv” i 7 posto “za, ali uz opciju civilnog služenja”, objavljeno 26 travnja ove godine, a provedeno u režiji portala Educentar na 680 ispitanika), više je zasnovana na želji nasilnog uozbiljavanja mladih i nametanja nekog imaginarnog društvenog reda iz davnih dana, nego na ikakvom sagledavanju prednosti i mana (pa i troškova) koje bi država mogla imati iz obnove takvog općeg i načelno represivnog sustava. Upravo zato, bitno je konstruktivniji pristup kojim je posljednjih mjeseci krenuo Atlantski savez Crne Gore – koncentrirajući se na perspektivu organiziranja bitno manjeg, jeftinijeg i nedvojbeno korisnog sustava “dobrovoljnog služenja vojne obveze”.

Spomenuto istraživanje provedeno je od 9. do 25 ožujka ove godine, i objavljeno 4. travnja 2016. na skupu “Perspektiva Vojske Crne Gore kao članice NATO” u Podgorici. Riječ je o postupku koji je proveden na 765 ispitanika, isključivo studenata Univerziteta Crna Gora, Univerziteta Donja Gorica, i Univerziteta Mediteran, od toga 57 posto muškaraca i 43 posto žena u dobi od 18 do 24 godine. Time je postupkom obuhvaćen baš onaj dio stanovništva kojeg dobno pogađa služenje vojne obveze, dok njegova obrazovna struktura ukazuje na vjerojatnost buntovnog i hrabrog iskaza rubno oštrog gledanja na ovu temu. U tom uzorku prvo se pitalo o opravdanosti ukidanja općeg služenja vojne obveze u Crnoj Gori 2006. godine – s čime se nije složilo čak 61 posto ispitanika (uz 23 posto “za”, i 16 posto ispitanika bez formiranoga stava). Na takve temelje se onda nadovezuje i pitanje dobrovoljnog služenja vojne obveze ili kolokvijalno nazvanoga “vojnog roka”.

U takvoj ispitnoj sredini zabilježeno je 55 posto ispitanika koji bi pristali dobrovoljno služiti vojni rok od tri mjeseca (ukupno 12 tjedana), 33 posto ispitanika koji to ne žele, te još 12 posto ispitanika koji o svemu tome nemaju profiliran stav. Ovo je rezultat koji ohrabruje, budući da daje podršku upravo sustavu služenja vojne obveze koji se i u hrvatskoj praksi pokazao društveno povoljnim za nacionalni obrambeni sustav. No, da bi to podrobnije prikazali, trebamo se detaljnije pozabaviti iskustvom koje je Republika Hrvatska tijekom posljednjih godina imala po pitanju svoje organizacijske konstrukcije nazvane “dragovoljno služenje vojne obveze”.

Ukidanje obveznog služenja vojne obveze u Hrvatskoj

Obuka “obveznih” ročnika u Hrvatskoj, Muzil u Puli

Usprkos višegodišnjim naznakama o mogućem ukidanju ročnog služenja vojne obveze, i prelasku Hrvatske na sustav profesionalne vojske, trebale su godine da se od teorije i politike prijeđe na praksu. Na toj je liniji bio prvi “Dugoročni plan razvoja Oružanih snaga RH” (za period 2006.-2015.), koji je po prvi put dotadašnjim pričama dao i nešto konkretno – kada je na svojoj 6. stranici naveo načelne željene vrijednosti broja ljudi u obrambenome sustavu RH za promatrano plansko razdoblje – “…vizija OS RH je: veličina OS RH koja neće prelaziti 16.000 djelatnih vojnih osoba, 2.000 civilnog osoblja, 2.000 dragovoljnih ročnika (ukupni godišnji kontingent) i do 6.000 pripadnika ugovorne pričuve“. Ove planske okvire se početkom 2007. godine i predstavilo javnosti – dakle, zamrzavanje dotadašnjeg obveznog služenja vojne obveze, nastavak upisa mladih u vojne evidencije (sada dragovoljno i djevojaka), te pregled i upućivanje na služenje samo onih koji to mogu te izričito i hoće. Time se, umjesto ukupnog kontingenta od oko 30 tisuća novaka, u postupak planiralo uzeti tek oko 2.000 mladih koji to izričito žele, dok se na kraj planiralo stati i valu tzv. civilnog služenja vojne obveze, koji je do te 2007. godine krenuo obuhvaćati većinu ukupnih raspoloživih novaka po generaciji. Uz smanjivanje troškova ročnoga sustava, planiralo se u preostale “dragovoljne” ročnike ujedno uzeti samo one posebno motivirane za vojsku. Od tog se poteza očekivalo dramatičnu promjenu karaktera ove skupine mladih – što se uskoro i ostvarilo u praksi.

U sam postupak ukidanja ročnog služenja vojnoga roka, zacrtan ovim strateškim dokumentom, Hrvatska je zapravo krenula početkom travnja 2007. godine – kada je Vlada RH u Hrvatski sabor po redovnome postupku uputila akt “Izmjene i dopune Zakona o obrani”. Ovaj je propis 20. travnja prošao svoje prvo čitanje, a onda do početka srpnja te iste 2007. godine i drugo čitanje – da bi 6. srpnja 2007. godine bio i usvojen, bez rasprave i s omjerom 90 glasova za i tek 4 suzdržana. Sam akt “Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obrani” objavljen je u Narodnim novinama broj 76 od 23. srpnja 2007. godine, te je stupio na snagu osam dana po objavi, 31. srpnja 2007. godine.

Ministar Rončević poštedio je posljednju skupinu “obveznih” ročnika

Takav je dopunjen “Zakon o obrani” u pravni sustav Republike Hrvatske uključio odredbe kojima je postalo moguće zamrznuti sustav ročnog služenja vojne obveze, odgoditi pozivanje novaka na takvu službu, te ujedno istim putem i zaustaviti sustav civilnog služenja vojne obveze. Već sredinom listopada te 2007. godine postalo je jasno da Hrvatska u ovakvo zamrzavanje općeg ročnog služenja vojne obveze misli krenuti od 1. siječnja 2008. godine. Odluku o tome je izradilo Ministarstvo obrane, uz suradnju Glavnog stožera OS RH, a temeljem sigurnosnih procjena stanja u zemlji, kao i potreba Oružanih snaga, koje su bile u vihoru reformskih priprema za NATO članstvo. Tadašnji ministar obrane Berislav Rončević objavio je i da ne misli na odsluženje vojne obveze u dotadašnjem obliku pozvati zadnju klasu od oko 1.000 novaka, koji su te jeseni trebali krenuti na odsluženje svojih 6 mjeseci vojnoga roka.

Dragovoljno služenje vojne obveze u Hrvatskoj

Nakon pauze od gotovo godinu dana, u Hrvatskoj je krajem 2008. zaživio i najavljivani sustav dragovoljnog služenja vojne obveze. Konkretno, 22. studenog 2008. godine je u Požegi prisegu položilo prvih 241 dragovoljnih ročnika (među njima i 14 žena). U to je doba Hrvatska za njih uspostavila sustav obuke u trajanju od 14 tjedana – 6 tjedana temeljne obuke i još 8 tjedana specijalističke obuke (Đakovo) – što je krajem 2009. godine, nakon ukupno dvije generacije dragovoljaca, skraćeno na ukupno 8 tjedana (5 tjedana temeljne i 3 tjedna specijalističke obuke). Načelno gledano, tijekom idućih godina Hrvatska je ustrajno dragovoljno vojno osposobljavala bitno manje ljudi od planiranih 2.000 godišnje. Tijekom prve tri godine primjene ovoga sustava, program obuke završio je ukupno 1.781 ročnik, od čega 1.579 muškaraca i 202 žene, da bi se kroz proteklo vrijeme taj broj ustalio na oko 900 dragovoljnih ročnika godišnje – pozivanih u dva odvojena sezonska bloka. Ukupno, od kraja 2008. do kraja 2015. godine kroz ovaj je sustav u Hrvatskoj prošlo 4.840 ročnika, a sredinom veljače 2016. godine na obuku je krenuo ukupno 16. naraštaj dragovoljnih ročnika, kojeg je sačinjavalo 444 muškarca i 49 žena.

Takva služba, iako dragovoljna, nije volonterska, budući je Hrvatska za nju propisala i odrađenu novčanu naknadu. Tijekom prvih 7 naraštaja dragovoljaca, riječ je tu bila o mjesečnoj naknadi od 2.660 kuna (oko 355 eura), što je početkom ožujka 2012. godine smanjeno na 1.200 kuna (oko 160 eura). Ova promjena, u javnosti opravdavana krizom, nije bitno smanjila broj zainteresiranih za ovakav oblik savladavanja vojnih vještina – koji je posljednjih godina konstantno značajno iznad konkretnog broja raspoloživih mjesta za kandidate.

Sedmi naraštaj dragovoljnih ročnika, Požega, svibanj 2011. godine

U sustav dragovoljnog vojnog osposobljavanja može se ući do 29 godine (dok je gornja granica za djelatnu vojnu službu postavljena na 27 godina starosti), a od izmjena hrvatskog Zakona o službi u Oružanim snagama RH iz ljeta 2013. godine takva je dragovoljna služba ujedno postavljena i kao preduvjet za ulazak u djelatnu vojnu službu u Hrvatskoj. Ta je promjena dodatno povećala ionako velik interes za ovaj sustav, ali je pojačala i motiviranost mladih osoba koje se za ovo prijavljuju. Naravno, time je ujedno skraćen i odvojeni selekcijski postupak za prijem u djelatnu vojsku, što je put načelno paralelan onome za pribavljanje budućih časnika kroz kadetski sustav na Hrvatskom vojnom učilištu.

Zaključak

Dok Crna Gora tek ispitivanjima javnoga mnijenja pokušava ustanoviti raspoloženje svoje javnosti po pitanju dobrovoljnog modela služenja vojne obveze, u Hrvatskoj je jasno vidljivo da takav sustav uživa popriličnu popularnost. Odaziv na takvu priliku za susret “oči u oči” s vojnim pozivom privlačan je velikom broju mladih ljudi, kojih se redovito za “dragovoljno vojno osposobljavanje” javlja bitno više no što to obrambeni sustav RH može apsorbirati. Ujedno, u praksi se pokazalo da je tu riječ o sustavu koji poprilično odgovara Oružanim snagama Republike Hrvatske, budući da im osigurava redovit pritok motiviranog i provjerenog mladog kadra, što je bitan faktor za svake profesionalne oružane snage. Upravo zato, za očekivati je da će i Vojska Crna Gore biti nedvojbeno otvorena za uvođenje nečeg sličnog, za što izgleda postoji i dobra podloga u gledanjima lokalnog stanovništva. Ustanovljavanje te važne društvene činjenice bitan je doprinos Atlantskoga saveza Crne Gore budućnosti i razvoju obrambenog sustava države Crna Gore.

* ovaj je tekst izvorno objavljen na portalu Atlantskog Saveza Crne Gore (http://www.ascg.me/) 16. lipnja ove godine, u sklopu 10. broja njihova magazina “Bezbjednost”. Ovaj se časopis u originalnom obliku može pronaći na adresi: http://www.ascg.me/sites/default/files/securitymagazine_final.pdf