U mornaričkoj literaturi često se spominje „pomorsko ratovanje u uskim morima“. Ipak, ako bi sebe i mnoge druge zapitali što je to „usko more“ imali bi ozbiljnih problema objasniti to inteligentnom sugovorniku koji želi samo činjenice i svaku riječ kritički važe. „Usko more“ nije jednoznačno određeno i nije isto gledano iz različitih perspektiva. Svakako, na prvu je najrelevantniji prostorni pogled, gdje je dužina takvog mora izrazito veća od širine. Slijedi potpitanje – koje širine? Logični odgovor bio bi – prosječne širine. Ne treba zanemariti, naprotiv, pogled na prostor kroz vrijeme, kao trajanje nekog događaja na/u tom moru dovedeno u vezu s tehničkim dostignućima civilizacije u promatranom razdoblju.

U ovome članku neće biti prevelikog širenja broja takvih mora. Svakako, težište će biti na dijelovima Sredozemnog mora, u prvom redu Jadranskom i manje Crnom moru. Imat će se na umu i  neka mora ili pak kanale na sjeveru Europe, posebice Baltičko moro. Težište će biti na vojnom pogledu na „usko more“ u kojem glavnu riječ imaju suvremena ratna sredstva dostupna za obranu i napad, u i preko takvih mora. U starogrčkom vremenu Gibraltar je smatran krajem svijeta, a danas je sasvim legitimno postaviti pitanje: „Je li u međuvremenu i Sredozemno more postalo usko?“ Također, sa sigurnošću se može tvrditi  kako niti jedno more ili ocean nisu dovoljno široki niti veliki kako bi činili konačnu prostornu zapreku za moguće djelovanje preko njega – naravno, kod oružanih snaga najmoćnijih država svijeta.

Sva navedena mora imaju – s motrišta međunarodnog prava – dijelove izvan punog suvereniteta (teritorijalnog mora) obalnih država, gdje ratno brodovlje bilo koje države može slobodno uploviti. Značajna ograničenja postoje u Crnom moru glede tonaže i vremena zadržavanja brodovlja država koje nisu crnomorske, te regulacije plovidbe kroz Bospor. No, zajedničko za sva ta tri spomenuta mora (Baltičko, Jadransko i Crno) je relativno mala udaljenost između po širini suprotnih obala, što se posebno odnosi na Baltičko i Jadransko more. Posebno je zanimljivo utvrditi mogućnost obrane uskih (ili u uskim) i skoro zatvorenih mora (a to su svakako Jadransko, Crno i Baltičko more), a zavisno o sukobljenim stranama i Sredozemnog mora kao cjeline.

Jadransko more ili Jadran

Dio Sredozemnoga mora između Balkanskog i Apeninskoga poluotoka do Otrantskih vrata na jugoistoku. Duljina mu je 783 km, prosječna širina 248,3 km, prosječna dubina 173 m, površina 138 595 km², slanost je oko 38‰. Prozirnost Jadranskog mora je od oko 20 do oko 56 metara. Nazvano je po Adriji, važnom lučkom središtu u antici (osobito od VI. do IV. st. pr. Kr.). Danas je to talijanski grad u pokrajini Rovigo (Veneto), na kanalu Bianco, između rijeka Adigea i Pada. Zbog nanosa iz tih rijeka od mora je udaljen 26 km (Hrvatska enciklopedija). Na Jadranskom moru svoje obale imaju: Italija, Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Albanija. Između obala Albanije i Italije su Otrantska vrata, jedina morska veza sa Sredozemnim morem (u užem smislu). Nakon ulaska Crne Gore u NATO tu je vjerojatno najmanja mogućnost sukoba iako postoje neslužbene, ali javne pretenzije na susjedne obale (no treba se više bojati službene šutnje). Pored toga, u prostorima koji gravitiraju Jadranskom moru postoje ne baš dobronamjerni interesi nekih moćnih država sa Sjevera, Istoka, Juga i Zapada. Neki se pozivaju na prošlost, a neki i na prošlost i religijske veze. Od svih država na Jadranskom moru jedino Italija ima pravu mornaricu s punim i cjelovitim kapacitetima te sposobnostima za djelovanje na cijelom Mediteranu, pa i šire. Na Jadranskom moru u vrijeme mira ona nema značajnijih pomorskih snaga, ali lako i brzo može izvršiti koncentraciju potrebnih snaga, kao nekad prije Viškog boja.

Talijanska ratna mornarica (Marina Militare, lit. „Vojna mornarica“), kao i Talijanska Republika, ima središnji položaj na Mediteranu. Ulazi u prve tri mornarice Europe (treća) i u prvih 10 (deveta) mornarica svijeta. Kada bi se iz rangiranja mornarica izdvojile nuklearne podmornice s raketama koje nose nuklearne bojne glave, bila bi još bolje pozicionirana. Glavne snage Talijanske ratne mornarice su:  osam podmornica, dva nosača zrakoplova, tri velika desantna broda, četiri razarača, 13 fregata, 16 patrolnih brodova, 10 protuminskih brodova, te veći broj ostalih brodova i plovnih sredstava. Talijanska obalna straža je dio Talijanske ratne mornarice koja je u vrijeme mira administrativno pod Ministarstvom prometa, a u vrijeme rata ulazi u sastav Mornarice. „Financijska straža“ je dio Oružanih snaga, a njen pomorski dio također bi u ratu djelovao pod nadzorom Ratne mornarice. Talijanska država je u svakom pogledu pomorska, a talijanska nacija velika pomorska nacija. More je u svim segmentima života Italije i Talijana, a ima i prvorazredni te dominantni značaj u talijanskom društvu. Talijanska mornarica ima respektabilno mornaričko zrakoplovstvo koje se sastoji od aviona (uključeno i F-35B), helikoptera i bespilotnih letjelica. U Sredozemnom moru može se osloniti i na snage Ratnog zrakoplovstva, a u bazama i na snage protuzračne obrane.

Slovenija nema zasebnu mornaricu, ali u okviru vojske ima organiziran mornarički odred sastava dva ophodna broda. Ophodni brodovi „Ankaran“ (Super Dvora II, Izrael) i „Triglav“ (Projekt 10412, Rusija) čine flotu Slovenske vojske. Gledajući s geografskog motrišta, Republika Slovenija ima hendikepirani pomorski položaj jer njeno teritorijalno more prema Konvenciji UN o pravu mora nema dodir s otvorenim morem.

Hrvatska ratna mornarica na Jadranskom moru ima najbolji geostrateški položaj. Hrvatski vanjski otoci od Mljeta, preko Korčule, Lastova, Visa, Žirja, Dugog otoka i Molata pa do Lošinja dominiraju Jadranskim morem. Zbog teško shvatljivih razloga HRM je u nepravedno podređenom položaju u sustavu obrane i nacionalne sigurnosti. To najbolje pokazuju uložena sredstva u grane OS RH od kraja Domovinskog rata do danas. Glavne snage HRM su: pet raketnih topovnjača i tri MOL-a (mobilna obalna lansera) čiji je teoretski plotun 48 protubrodskih raketa, dva DBM (desantni brod minopolagač), te pet ophodnih brodovi koji su po zakonu javni brodovi Obalne straže RH. U floti HRM i OSt RH im još manji broj različitih brodova i plovnih sredstava. Brodovi su dosta stari i svi – osim jednog ophodnog broda, jednog minolovca izgrađenih nakon Domovinskog rata i dvije topovnjače nabavljene iz „otpisa“ Finske mornarice – potječu iz JRM ili su zatečeni u gradnji na hrvatskim navozima. Obzirom na starost topovnjača i njihovog glavnog oružja, HRM je pod prijetnjom da se po sposobnostima transformira u manju obalnu stražu.

Mornarica Vojske Crne Gore nastala je od u ratu opljačkanih brodova JRM preko Mornarice Savezne Republike Jugoslavije i Mornarice Srbije i Crne Gore. Naime, veći dio tih brodova prije raspada SFRJ i pravorijeka Badinterove komisije bazirao se u prostoru Republike Hrvatske. Mornaricu Vojske Crne Gore čine: dva  patrolna broda (P-33 i P-34), koje Crna Gora želi prodati, nekadašnja RTOP-405 pretvorena u patrolni brod, P-105 „Durmitor“, RTOP-406 prevodi se u P-106, dva remorkera, PO-91, š/b „Jadran“, i više brodova i brodica različitih namjena.

Albanske pomorske snage (Albanska obalna straža) dobro je opremljena pomorska služba za zadaće obalne straže i sastoji se od četiri suvremena ophodna broda Obalne straže Damen Stan 4207 (klase Ilirija), od kojih su tri izgrađena u domaćem brodogradilištu, i više od 29 namjenskih brodica. Brodovi nekadašnje mornarice su otpisani, pa je praktički mornarica kao borbena flota prestala postojati.

U Jadranskom moru je izrazita nadmoć Talijanske ratne mornarice. Još nešto sposobnosti za površinsku borbu ima HRM, dok su slovenske i albanske sposobnosti jako, jako male.

Crno more

Najistočniji dio Sredozemnoga mora obuhvaća 436 402 km². Prostire se između Europe i Azije. S Mramornim morem veže ga prolaz Bospor, a s Azovskim Kerčka vrata. Oko 4.070 km dugu obalu obrubljuje pojas do 200 m dubokoga morskog dna, kojemu pripada i Azovsko more. Prosječne je dubine 1.253 m (najveća 2.212 m). Najveća širina mu je 615 km, najveća duljina 1.175 km, duljina obale 4.340 km, slanost je od 3 do 23‰, a prozirnost od 2 m uz obalu do 20 m na otvorenom moru. Države koje imaju dio crnomorske obale su: Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, Rusija, Gruzija i Turska. Crno more je preko uskog prolaza – Bospor kojeg Turska kontrolira s obje strane – povezano s Mramornim morem i dalje kroz Dardanele s Egejskim i Sredozemnim morem. Najmoćnije mornarice u Crnom moru imaju Rusija (Crnomorska flota) i Turska koja može relativno lako prebaciti snage i iz Sredozemnog (Egejskog) mora u Crno more.

Crno more je po površini osjetno veće od Jadranskog i Baltičkog mora. Situacija u Crnom moru je dosta složena i još uvijek nedefinirana. Crno more i Kaspijsko jezero (more) za Rusiju imaju veliki značaj jer im omogućava utjecaj na Bliski istok i Sredozemlje. Prve krstareće rakete na ciljeve u Siriji lansirane su s brodova Kaspijske flotile preko Irana i Iraka. Kako bi poboljšala svoj geostrateški položaj Rusija je praktički anektirala Abhaziju i Južnu Osetiju, iako ih formalno priznaje kao samostalne države. Obala Abhazije je duža od preostalog dijela obale Gruzije. Međutim, najveći značaj za Rusiju, ali i za Ukrajinu, na Crnom moru ima poluotok Krim kojeg je Rusija 2014. integrirala u svoj teritorij, što Ukrajina smatra ratnim činom (a uz blagu reakciju, najveći dio svijeta se protivi i, kao obično, u svojoj nemoći poziva na mirno rješenje). To je svakako jedan od razloga pogoršanja svjetske sigurnosne arhitekture. Pored Krima, ključnu ulogu za opće stanje u Crnom moru i Azovskom jezeru ima morski prolaz Bospor.

Na Crnom moru egzistiraju mornarice Bugarske, Rumunjske, Ukrajine, Rusije, Gruzije i Turske. Pri tome su Bugarska, Rumunjska i Turska članice NATO saveza, a Ukrajina i Gruzija su pod utjecajem NATO saveza. Ukrajinska mornarica i Gruzijska obalna straža (dio granične straže) su u velikim materijalnim problemima, Bugarska i Rumunjska se oporavljaju uz vlastito ulaganje, ali i pomoć savezničkih zemalja. Naime, te dvije mornarice – uz Tursku mornaricu – imaju veliki značaj za NATO u prostoru Crnog mora.

Samo ruska Crnomorska flota i Turska mornarica imaju puni spektar pomorskih/mornaričkih sposobnosti, a što uključuje i podmorničke snage. Obale su im postavljene jedna nasuprot drugoj. Svakako, zbog kontrole Bospora geostrateški je Turska mornarica u prednosti. U prednosti je i geopolitički jer bi u slučaju potrebe mogla dobiti savezničku pomoć. Zaista, u trenutnoj situaciji i „balansiranju“ Turske prikladnije su riječi „mogla dobiti“ od tvrdnje „dobit će“. Zbog nadzora Bospora moguć je manevar snagama iz Sredozemnog mora. Ponašanje Turske i nesporazumi s NATO članicama oko sukoba u Siriji, odnosa prema Kurdima i kupovine ruske vojne opreme, savezništvo je sve „klimavije“. Aktualni odnosi samo potvrđuju kako savezništva nisu vječna i da u prvom redu zavise o interesima strana. Ako tek pogledamo u prošlost, ne smiju se zaboraviti često neprijateljski odnosi i ratovi Turske (Otomanskog carstva) i Rusije (Ruskog carstva). Odnosi  Grčke i Turske su povijesno napeti, puni netrpeljivosti do otvorene mržnje i neprijateljstva. Turska također ima problema s pozicioniranjem u islamskom svijetu, kroz rivalitete pa i neprijateljstva s nekim susjednim državama. U slučaju sukoba u Crnom moru glede mornaričkih snaga, iako nije crnomorska država, od izuzetnog bi značaja bila grčka potpora jednoj od strana ili pak neutralnost.

Ruska Crnomorska flota u zadnjih desetak i više godina dobila je visoki prioritet u Floti Ruske Federacije i Oružanim snagama u cjelini. U sastav je primila veći broj suvremenih brodova, kao što su tri fregate projekta 11356M i za sada tri korvete klase „Bujan-M“ (u planu je sedam). Također, u floti je veći broj korveta protupodmorničkih i raketnih protubrodskih korveta različitih tipova. Tu su još dvije stare fregate „Krivak“ i jedna krstarica projekta 1164 („Moskva“). Posebnu vrijednost ima šest novih podmornica projekta 636.3 „Varšjenka“ („Improved Kilo“) i jedna podmornica „Kilo“, 877V „Airosa“ s vodomlaznom propulzijom. Pored navedenog, ima veliki broja brodova opće i specijalističke namjene te brodova granične straže u nadležnosti FSB. Na ruskoj crnomorskoj obali, a posebno na anektiranom poluotoku Krim, izgrađena je izuzetno snažna obalna obrana s brojnim raketnim i topničkim sustavima. Posebno u prostoru Krima raspoređeni su ponajbolji PR/PZ sustavi te brojne zračne snage.

Turska također ima snažnu mornaricu s punim spektrom sposobnosti. Odgovorna je za Crno i Egejsko more. U Crnom moru nasuprot joj je ruska Crnomorska flota, a u Egejskom moru Grčka flota. U Egejskom moru u zadnje vrijeme zakomplicirali su se odnosi vezano za ležišta ugljikohidrata u ciparskim vodama. U turskoj floti trenutačno se nalazi 12 podmornica U-209. Starije idu u otpis, a zamjenjuju ih nove podmornice U-214. U floti je 16 višenamjenskih fregata, 10 višenamjenskih korveta, veći broj brzih raketnih brodova, patrolnih brodova, te protuminskih brodova. Pored brodova borbene namjene, flota raspolaže i s većim brojem brodova i plovnih sredstava opće i specijalne namjene. Također u sastavu pomorskih snaga nalaze se zrakoplovne i helikopterske snage, izviđačke, protupodmorničke i protubrodske namjene. Mornarica može računati na potporu snaga obalne obrane te zrakoplovnih snaga koje baziraju na kopnu. Turska obalna straža kao peta grana Oružanih snaga u vrijeme mira upravno je odgovorna Ministarstvu unutarnjih poslova, a u vrijeme rata čini dio turske Mornarice (turskih pomorskih snaga).

Bugarska mornarica još uvijek ima stare sovjetske brodove. Malo se „osvježile“ kupnjom i uvođenjem u uporabu tri stare belgijske fregate. Također u sastavu ima i tri korvete (od toga dvije PPd), te veći broj protuminskih brodova te brodova opće i specijalističke namjene. Rumunjska mornarica u sastavu ima tri fregate (od čega dvije tip 22 nabavljene od britanske Kraljevske mornarice), sedam korveta, tri torpedna broda i pet protuminskih brodova. Mornarica također raspolaže i s tri PPd helikoptera. U flotnoj listi ima i jednu podmornici „Delfinul“ („Kilo klase“). Floti je predana 1985. godine, a od 1995. je izvan uporaba. Nalazi se u statusu pričuve.

Ukrajinska ratna mornarica (Військово-Морські Сили України, ВМСУ): iako je Ukrajina u SSSR-u bila središte gradnje površinskih brodova i naprednih pogonskih sustava – u prvom redu plinskih pa i parnih turbina, u današnje vrijeme je neprepoznatljiva i sa zanemarivim mornaričkim sposobnostima. Na papiru glavne snage čini jedna fregata „klase Krivak III“, devet patrolnih brodova od 40 do 270t (od kojih su dva klase „Island“ otpisani iz USCG, prilagođeni i donirani Ukrajini). Također ima veći broj brodova i plovila različitih namjene te upitne ispravnosti. U podjeli imovine SSSR-a Ukrajina je ostala bez nuklearnog naoružanja i mornarice, čemu je dodatno kumovala gospodarska kriza i stalna neprijateljstva s Rusijom. Gubitkom Krima od dominantnog geostrateškog položaja u Crnom moru došla je u inferiorni položaj. Gruzijska obalna straža (dio Granične straže) ima solidne borbene sposobnosti pod uvjetom da su snage navedene u flotnoj listi ispravne i borbeno sposobne. Tu su dvije protupodmorničke korvete, četiri torpedna i dva raketna broda, veći broj patrolnih brodova i brodica, četiri protuminska broda i više desantno-jurišnih bodova. Iz dostupnih izvora teško je sa sigurnošću raspravljati o borbenim sposobnostima Gruzijske obalne straže.

U Crnom moru dominantnu ulogu imaju Turske pomorske snage i ruska Crnomorska flota. Sigurno bi bez velike nevolje izbjegavale međusobni sukob.

Baltičko more

Unutarnje more Atlantskog oceana između europske kontinentalne mase, poluotoka Jyllanda i Skandinavskog poluotoka obuhvaća 386 000 km². Maksimalna duljina mu je 1.601 km, a maksimalna širina 193 km. Malim i Velikim Beltom te Øre Sundom (Øresund), Kattegatom i Skagerrakom spojeno je sa Sjevernim morem. S ušćem Labe (Elba) povezuje ga Kielski kanal. Izlaz iz Baltičkog mora zatvara skupina danskih otoka. Finskim i Botničkim zaljevom prodrlo je na istoku duboko u kopno. S Bijelim morem spojeno je kanalom (Bjelomorsko-baltički kanal). Prosječna dubina je 86, a najveća 457 m, slanost je u širokim prolazima Skagerraka i Kattegata oko 30‰ a prema istoku se smanjuje. Kod Kopenhagena je 10‰, u Riškom i Finskom zaljevu 5 do 6‰, a u Botničkome 1‰. Države koje okružuju Baltičko more su: Švedska, Finska, Rusija, Estonija, Latvija, Litva, Rusija (Rusija – Kalinjingradsk oblast po Kalinjingrad/Königsberg), Poljska, Njemačka i Danska. Baltičko more je teatar izravnog vojnog i pomorskog sučeljavanja između NATO i Rusije. Rusija je u nepovoljnijem položaju u odnosu na nekadašnji SSSR. Koliko je Baltik važan za Rusiju svjedoči i postojanje zasebne Baltičke flote RF, iako je najslabija od četiri flote. Kalinjingradska oblast pretvorena je u pravi bastion iz kojeg se mogu ugroziti veliki dijelovi Europe, a samim tim i NATO zemlje. NATO je dobio neke geostrateške prednosti ulaskom baltičkih zemalja u njegov sastav ali i veliki izazov u traženju načina kako te iste zemlje zaštititi u slučaju ruske invazije na njih. To je zasigurno prostor najbliskijih dodira dviju antagonističkih snaga, gdje bi značajnu ulogu u eventualnim borbenim djelovanjima mogao imati i centralno položen otok, Gotland, u rukama neutralne Švedske.

Na Baltičkom moru po snazi su na čelu Njemačka i Ruska (Baltička) flota. Na Baltiku je velika  koncentracija snažnih lokalnih, pa i regionalnih mornarica, a neke od njih imaju kapaciteta u združenim snagama saveza operirati i daleko od svojih obala. Pored Njemačke i Rusije, respektabilne flote imaju Danska te Švedska, dok i Finska jača svoju flotu.  Za očekivati je veće ulaganje Poljske (obzirom na ubrzani gospodarski razvoj) u inače zastarjelu flotu, i realnu opasnost koju predstavlja ruska Baltička flota te silne snage raspoređene u Kalinjingradskoj oblasti. Baltičko more (najmanje od ova tri mora) je s jako isprepletenim interesima i velikim nepovjerenjem, naročito između bivših članica Varšavskog ugovara. S jedne strane je Rusija, a s druge sve ostale države koje su u međuvremenu postale članice NATO saveza. Naravno, na toj su strani i stare članice NATO, te dvije „nečlanice“. Iako je more malo, tu su velike pomorske snage s dobro izbalansiranim brodovima i snagama obalne obrane upravo za to more.

Rusi su u njemu razvili Baltičku flotu s ciljem djelovanja u punom spektru, s jakim sastavnicama obalne obrane, mornaričkog i zrakoplovstva zračno-svemirskih snaga. Ima puno starih brodova iz vremena SSSR, ali i sedam suvremenih korveta. Zbog većih obveza, ali i potreba u ostalim flotama, modernizacija Baltičke flote je usporena. Najkritičnija je podmornička sastavnica jer Flota raspolaže s jednom do dvije relativno zastarjele podmornice. Po planu bi Baltička flota trebala dobit šest suvremenih podmornica projekta 636.3. U slučaju rata Baltička flota ne može računati na pomoć iz drugih flota – u prvom redu iz najveće i najmoćnije Sjeverne flote – jer bi joj put Norveškim i Sjevernim morem bio onemogućen, a Bjelomorsko-baltički kanal nije kapacitiran za manevar pomorskim snagama. Druga strana ima također snažne i namjenski dizajnirane pomorske i obalne snage za puni spektar djelovanja. U tom malom prostoru respektabilne podmorničke snage imaju Njemačka i Švedska. Poljske podmorničke snage su na „izdisaju“, ali je za vjerovati kako će ta država uložiti krajnje napore da ih zadrži. Iako bi u slučaju potrebe NATO u Baltičko more mogao poslati i pojačanja, taj je prostor jako nepovoljan za djelovanje površinskih pomorskih snaga. Naime, suvremene raketne protubrodske snage s kopna situaciju na moru za površinske snage čine jako opasnom i tu bi bio izuzetan izazov preživjeti. Uvjet za djelovanje površinskih pomorskih snaga je uništenje protivničkih obalnih raketnih sustava i ostvarenje prevlasti u širem zračnom prostoru. Vjerojatno bi glavnu riječ u sukobu imale podmornice, snage obalne obrane, te ostale snaga s kopna i iz zračnog prostora. Polaganje mina površinskim i zračnim snagama bilo bi otežano do onemogućeno (osim prije početka otvorenog sukoba), pa bi i tu zadaću po potrebi preuzele podmornice.

Glavni oslonac ruske Baltičke flote bila bi izdvojena Kalinjingradska oblast, a da bi se održala potrebna joj je kopnena povezanost s Rusijom. Drugo uporišno područje je Lenjingradska oblast i Sankt Peterburg. Od raspada SSSR, Njemačka je značajno smanjila broj brodova i podmornica specijalno dizajniranih za ratovanje u Baltičkom moru. Nestala je nekad brojna flota brzih i relativno malih raketnih brodova („Tigar“, „Albatros“ i „Gepard“), brojna flota podmornica U-206 i U-205, a i broj minolovaca je značajno smanjen. Od borbenih brodova za Baltičko more najpodesnije su korvete K-130 (pet) i novih šest u gradnji i planu. Njemačka raspolaže i sa šest suvremenih podmornica U-212. Nekadašnja mornarička zrakoplovna flotila aviona prebačena je u ratno zrakoplovstvo. Iako je zrakoplovstvo dobilo zadaću podrške flotnim snagama, to je nesumnjivo umanjilo sposobnosti njemačke mornarice. Uz to, za ulazak fregata njemačke flote i većih brodova iz Sjevernog mora u Baltičko morali bi se stvoriti odgovarajući uvjeti.

U Poljskoj, mornarica ne da nije dobila prioritet, već je iz razumljivih razloga daleko iza zrakoplovstva i kopnenih snaga. Od planiranih višenamjenskih korveta se odustalo, a jedna čija je gradnja počela pretvorena je u ophodni brod. Nabavljene su iz otpisa dvije američke fregate koje su primjerenije oceanu nego Baltičkom moru. Također su nabavljene iz otpisa norveške podmornice njemačke proizvodnje, U-207 „Koben“, koje su ponovo pred otpisom. U kakvoj takvoj uporabi još su samo dvije, a jedina podmornica „Kilo“ iz vremena Varšavskog ugovora dulje vrijeme je izvan uporabe. Sve u svemu, teško je govoriti o značajnijim sposobnostima poljske podmorničke flote. Najviše je napravljeno modernizacijom tri raketna broda klase „Orkan“. Dobili su suvremeni pogon, radarsko-upravljački sustav i suvremene rakete RBS-15 Mk-3. Poljska ima brojnu flotu protu-minskih brodova, a uvođenjem suvremenih obalno-raketnih sustava s norveškim raketama (Naval Strike Missile – NSM) značajno je ojačala obalnu obranu.

Mornarice baltičkih država, nekadašnjih članica SSSR, su male i u velikom sukobu ne bi mogle imati veću ulogu, ali bi svakako mogle zagorčavati život protivniku. Pitanje je koliko bi mogle izdržati i opstati na vlastitoj obali. Baltičkom moru najbolje prilagođene snage imaju Švedska i Finska, s time da Finska nema podmornice. Švedska ima pet izvrsno prilagođenih podmornica vlastitog dizajna. Od površinskih snaga naoružanih protubrodskim raketama su dvije korvete „Göteborg“, pet korveta „Visby“ i dva patrolna raketna broda „Stockholm“. Korvete su opremljene i za PPd borbena djelovanja. Švedska mornarica ima i suvremene protuminske brodove, te raspolaže s raznovrsnim i za Baltičko more prilagođenim plovnim sredstvima. Finska ima ukupno osam raketnih brodova, od kojih četiri klase „Hamina“ nakon aktualne modernizacije na pola životnog vijeka dobivaju nove protubrodske rakete te protupodmorničke sposobnosti. Također se kao zamjena za četiri starija raketna broda klase „Rauma“ grade četiri suvremene višenamjenske korvete. Finska raspolaže i s protuminskim brodovima.

Danska s jedne i Švedska s druge strane imaju kopneni nadzor nad ulaskom iz Sjevernog u Baltičko more. Danska ima kvalitetne snage površinske flote s težišnim usmjerenjem prema otvorenom mora i oceanu, između ostalog i zbog obveza u moru Grenlanda. Glavne snage im čini šest fregata, dva broda za borbenu potporu klase fregata i tri velika ophodna broda. Danska ima veliku flotu patrolnih i protuminskih brodova, te izuzetno razvijenu pomorsku domovinsku stražu. Nema zasebnu obalnu stražu, a zadaće obalne straže u morskom prostoru s punim suverenitetom – uz ostale snage državne uprave na moru – obavlja ratna mornarica, posebno njena 21. eskadra, koja bi se uvjetno mogla nazvati domovinskom. U gospodarskom pojasu i na otvorenom moru interese Kraljevine Danske štiti Kraljevska ratna mornarica. Otpisom višenamjenskih, modularnih brodova Standard Flex 300 (SF-300) znatno su joj oslabile sposobnosti u Baltičkom moru. Norveška formalno ne pripada Baltičkim državama, ali u sastavu svoje flote ima šest korveta (malih raketnih brodova) klase Skjold, koje bi se mogle izvrsno snaći u Baltičkom moru.

U Baltičkom moru prednost u pomorskim snagama je na strani zapadnog saveza. Nedostatke i slabosti na samom moru Rusija nadoknađuje snažnom obalnom obranom, slojevitom, najboljom raspoloživom PR/PZO, te snažnim mornaričkim i zrakoplovstvom iz svemirsko-zračnih snaga (KVS).

Teška prošlost, napeta sadašnjost i oprezna budućnost

Iako su to po površini relativno mala mora, burna događanja koja su se odvijala na njima i njihovim obalama kroz povijest svjedoče o njihovoj važnosti. Ta važnost je velika i danas jer se na njima sukobljavaju različiti interesi, posebice ako se promatra i Sredozemlje kao cjelina. Različiti i suprotni interesi izraženi su u gospodarskom i kulturološkom smislu s posebnim naglaskom na religijskim i razvojnim različitostima. Te razlike izravno djeluju na sigurnosno okruženje u širem i užem kontekstu i čine dio globalnih geopolitičkih i geostrateških igara, s mnogo javno izrečenih ili prešutno odobravanih težnji u suženim prostorima sva tri navedena mora, te cjelovitog Mediterana, Sjevernog mora, Sjevernog Atlantika i Arktika.

Zanimljiva je pozicija Rusije, velike euro-azijske države na tim morima. Čvrsto se usidrila na Baltiku gdje joj je glavno sidro Kalinjingradska oblast. Iz te enklave – koje se dočepala nakon Drugog svjetskog rata – Rusija kontrolira zapadnu i središnju Europu. Hendikepirani položaj na Crnom moru riješila je aneksijom Krima. Odatle kontrolira Crno more, Jugoistočnu i Srednju Europu, te uz korištenje sirijske obale Istočno Sredozemlje. Svakako velika žal Rusije je gubitak utjecaja na Jadranskom moru. Upravo ta činjenica tjera na oprez jer nije za očekivati rusku „predaju“ i odustajanje od često nerealnih ciljeva u prostorima gdje žive „pravoslavna braća“ – Boka Kotorska i Crnogorsko primorje su im poseban trn pod noktom. Dovoljno se prisjetiti ruskog angažiranje za vrijeme Napoleona, Balkanskih ratova, Prvog i Drugog Svjetskog rata, u nedavnoj prošlosti, ali i u sadašnjosti.

Vlast sadašnje Turske također javno pokazuje apetite za širenje vlastitog utjecaja prema srcu Europe polažući pravo na prostore koji su nekad bili pod okupacijom Osmanskog carstva. Javno je rečeno kako je nekadašnji vođa bosanskih Muslimana (sad Bošnjaka) današnjem predsjedniku Turske ostavio BiH u amanet, ma što to značilo. Na nekim zemljopisnim kartama Mađarske, sjevernog kopnenog susjeda RH, nalaze se i dijelovi današnje Hrvatske, tražeći pravo u nekadašnjem ugarskom dijelu Austrougarske monarhije. Tu nisu samo kopneni dijelovi s kojima Mađarska graniči, tu je i Rijeka kao nekadašnji ugarski izlaz na Jadransko more. Te karte nisu samo u neslužbenoj javnosti, iste se mogu vidjeti i u službenim zdanjima najviše razine. Iredentističke snage iz Italije, zapadne susjede Republike Hrvatske, pokazuju javno pretenzije prema istočnoj obali Jadranskog mora tamo gdje iz mora ne „izrastaju“ planine,ali i duboko u kopno. O svemu tome nema jasnog očitovanja službene politike, a znamo kako je to bilo prije Viškog boja, kako u Prvom i kako u Drugom svjetskom ratu, dok se i neki potezi za vrijeme Domovinskog rata ne mogu okarakterizirati kao korektni.

 

*gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini