Ne bi li se izbjeglo sukobljavanja američkog predsjednika s ostatkom članica, koja su obilježila NATO okupljanje 2017. a onda i 2018. godine, predstojeće okupljanje Saveza u Londonu ima prilagođen dnevni red. U njemu dominiraju spomeni svemira i svemirskih djelovanja, kao i navodi koji pošto-poto pokazuju rast obrambenih izdvajanja širom organizacije, ne bi li se pokazalo kako europske članice slušaju Trumpa i njegova insistiranja. Sve to dolazi u doba objektivnog porasta napetosti unutar NATO saveza, gdje gotovo podjednaku pažnju privlači Francuska, čiji je predsjednik organizaciju karakterizirao kao žrtvu “moždane smrti”, ali i Turska sa svojom kupovinom ruskog naoružanja te osvajačkom avanturom u Siriji. Upravo je zato i predstojeći skup u Londonu sve samo ne standardan NATO summit. Formalno je riječ tek o proslavi 70. godišnjice djelovanja Saveza, no ideja je zapravo da se tek skupi sve čelnike na isto mjesto i pokuša smiriti ili barem zatomiti razlike – ne bi li skup prošao bolje od onog prošlogodišnjeg u Bruxellesu – gdje je Trump kritizirao sve oko sebe, a posebno Njemačku (oko obrambenih izdvajanja i suradnje te države s Rusijom, posebno oko plinovoda “Sjeverni tok 2”).

Budući da Sjedinjene Američke Države u Washingtonu nisu organizirale pravu proslavu te godišnjice, koja je pala na 4. travnja ove godine – ni događanje u Londonu se ne tretira kao “pravi summit”, već više kao svečani skup čelnika država članica za proslavu 70. obljetnice Saveza. Raspored događanja za ovaj skup namjerno je prilično kratak, i obuhvaća večernje kraljičino primanje u Buckinghamskoj palači 3. prosinca, ali ne i kasniju večeru, dok su jutarnja radna zasjedanja smještena u luksuzni hotel Grove (koji ima i golf-igrališta, što Trump voli) na sjeverozapadu Londona. Tog dana nema službenog ručka, već je termin ostavljen za bilateralne sastanke – ili posjet obližnjem tematskom parku “Making of Harry Potter” i božićnu kupovinu. Ovo lociranje na rub grada, nedaleko vanjskog prstena prometnice M25, trebalo bi smanjiti javne prosvjede protiv Trumpa, koji su bili itekako vidljivi ovoga lipnja tijekom njegovog državničkog posjeta Velikoj Britaniji. No, dok se iščekuje sastanak francuskog predsjednika Macrona s čelnicima zemalja središnje i istočne Europe, kojima su itekako loše sjele njegove kritike NATO saveza, posebnu zebnju opet izaziva Donald Trump – budući da NATO skup u Londonu dolazi samo desetak dana prije britanskih parlamentarnih izbora zakazanih za 12. prosinca ove godine. Dok je Trump do sada u više navrata hvalio Borisa Johnsona, aktualnog premijera iz redova Konzervativne stranke, a kritizirao laburista Jeremya Corbyna – mnoge ne bi začudilo da američki predsjednik i ovu posjetu iskoristi za pokušaj upliva na izbornu kampanju koja traje u Velikoj Britaniji.

Jednake probleme stvara i sastavljanje Zajedničke izjave za skup u Londonu, budući da skup niže razine od summita neće završiti ni za summit tipičnim “Formalnim komunikeom”. Dok je jasno kako će se u njoj pohvaliti snaga i zajedništvo 70 godina stare organizacije, kao i pozvati članice na pojačana izdvajanja za obranu – otvoreno je pitanje spomena novog Strateškog pregleda NATO misije u svijetu. Zadnji takav dokument, donesen sada već davne 2010. godine, temeljito je zastario, no mnoge bi NATO države rado rad na takvom dokumentu odgodile do idućih američkih izbora – te se takvog posla prihvatile u potencijalnoj post-Trump eri. Do tada, rješenje bi možda moglo biti nađeno i u “ekspertnoj grupi” čije je formiranje predložio njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas, gdje bi preispitivanje aktualnih izazova bilo provođeno pod vodstvom umjerenog Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO saveza koji se jako trudi održati dobre odnose s predsjednikom SAD-a i što je moguće višu razinu sklada među zemljama Saveza.

Obrambena potrošnja u fokusu

Unutanjim temama Saveza, uz pitanje odnosa Francuske i Turske prema ostatku organizacije, dominirat će baš ono za što je Hrvatska nedavno izjavila kako nema plan – rast obrambenog proračuna i izdvajanja za modernizaciju. To je ključni sadržaj za Donalda Trumpa, vođu kojeg je obilježilo i nedavno inzistiranje na peterostrukom porastu iznosa kojeg bi Južna Koreja trebala plaćati SAD-u za održavanje američke vojne prisutnosti na Korejskom poluotoku. Dok svi očekuju da Trump ponovi svoje zahtjeve o potrebi rasta obrambenih izdvajanja 29 članica Saveza, NATO se izgleda nada predusresti Trumpove kritike objavom svježih podatka o dostizanju cilja o nacionalnim izdvajanjima za obranu od 2 posto BDP-a do 2024. godine, te od toga 20 posto za modernizaciju. Tu se misle pohvaliti s već petom godinom uzastopnog rasta obrambenih proračuna članica, gdje je od veljače 2017. (kada je Trump preuzeo vlast u Washingtonu) do danas dodano oko 100 milijardi USD u tu svrhu.

Kao prvo, i ovdje se krenulo simbolički umirivati SAD, promjenom metodologije kojom se izračunavaju nacionalni doprinosi za zajedničke rashode NATO saveza koji iznose oko 2,4 milijarde USD u 2019. godini, i koje se prema formuli ekonomske snage dijele među članicama. Tim će računskim potezom doprinos SAD-a za središnje troškove NATO saveza s dosadašnjih 22 posto opasti na oko 16 posto (ušteda od oko 150 milijuna USD godišnje) – što će taj njihov doprinos izjednačiti s onim Njemačke, čiji će iznos za tu svrhu rasti od 14,76 na 16 posto. Prema novom izračunu, time bi i SAD i Njemačka na godišnjoj razini trebali plaćati oko 380 milijuna eura za zajedničke troškove Saveza. Preostali dio ove promjene snosit će i većina preostalih NATO članice, osim Francuske – koja je ovaj potez označila kompletno simboličkim, te odbila njime usrećivati Donalda Trumpa.

Kao drugo, u sklopu teme rasta izdvajanja za obranu NATO članica bila je i objava novih NATO podataka o obrambenim izdvajanjima članica, koje je u petak 29. studenog iznio Glavni tajnik Jens Stoltenberg. Po njemu, trenutno samo 9 od ukupno 29 članica ispunjava cilj investiranja 2 posto BDP-a za obranu (Bugarska, Estonija, Grčka, Latvija, Litva, Poljska, Rumunjska, Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija), dok su prije tri godine samo tri članice ispunjavale ovaj cilj postavljen 2014. na summitu u Walesu. Iako se iz Hrvatske čulo suprotno, Stoltenberg je tim povodom izjavio: “Većina saveznika ima planove za dostizanje cilja od dva posto do 2024. Saveznici investiraju milijarde u nove sposobnosti i pridonose djelovanju NATO-a diljem svijeta“. No, i usprkos izostanku planiranja, računovodstveni trikovi su za RH barem privremeno omogućili priču o povećanju ukupnog izdvajanja za obranu – koje se prema posljednjim podacima vodi na 1,59 posto BDP u 2018. godini (za razliku od prethodnih NATO podataka koji su još krajem lipnja ove godine spominjali 1,71 posto u 2018. godini) – dok je tekuća godina zabilježena na rebalansom spominjanih 1,68 posto BDP-a (za razliku od 1,75 posto s kraja lipnja ove godine). Time su ova, računovodstveno dotjerana ukupna izdvajanja za obranu lani bila najmanja od 2013. godine – dok su ovogodišnji podaci gotovo pa jednaki onima iz 2017. godine, bez trenda porasta. Dapače, nasuprot korigiranom izdvajanju od 1,84 posto u 2014. godini, ovogodišnjih 1,68 predstavlja pad od 8,7 posto između NATO summita 2014. u Walesu i predstojećeg sastanka u Londonu.

Uz to, kako se i očekivalo iole detaljnijim gledanjem ove tematike, još su tragičniji podaci o hrvatskim izdvajanjima za modernizaciju. Naime, i taj je parametar očekivano zaronio – od 9,45 posto od obrambenih izdvajanja, koliko se u lipnju ove godine navodilo za 2018. godinu, na novu lanjsku vrijednost od samo 3,37 posto (gotovo upola manje od tradicionalno loše Slovenije koja je godinama bila na dnu ove liste). Ovaj spektakularni pad RH na začelje NATO zemalja za ovu godinu je rebalansom uljepšan novim planom od samo 6,73 posto (dok se u lipnju još baratalo s 11,64 posto). Kao i prošlogodišnji podaci, koji su nas zabetonirali na kraj tablice zemalja po ovom kriteriju (na razine koje NATO nije vidio od 2016. i početka Trump-pritiska na izdvajanja), ni ovogodišnji podaci nisu Hrvatsku pomakli s tog neslavnog mjesta – dok tek treba vidjeti hoće li i oni ispasti dohvativi do kraja tekuće godine, ili ćemo uskoro i tu gledati dodatne korekcije na niže.

Francuske kritike

Kako se vidjelo i tijekom svečane večere povodom 30. godišnjice pada Berlinskog zida, uz francusko zaustavljanje EU-članstva za Albaniju i Sjevernu Makedoniju na EU summitu 17. i 18. listopada, ni komentari Emmanuela Macrona o stanju NATO saveza (izrečeni 7. studenog u razgovoru za The Economist) u Njemačkoj nisu naišli na razumijevanje. Spomenom kako zbog nevoljkosti SAD da pomogne u obrani svojih NATO saveznika “Ono što trenutno doživljavamo je moždana smrt NATO saveza“, Macron se samo nadovezao na svoje dosadašnje stavove, radikalno braneći stav kako je Europa “na rubu ponora“, te da mora sama početi razmišljati strateški kao geopolitička sila, jer inače “više neće kontrolirati svoju sudbinu“. No, kao i lani, ovakve su izjave suprotne njemačkom EU i NATO pragmatizmu, a izazivaju i burne reakcije zemalja na čitavom krilu NATO saveza koje sa zebnjom gleda prema granicama Rusije i njihovih raznolikih saveznika. Dok se od Angele Merkel moglo čuti: “Razumijem vašu sklonost politici koja protresa stanje“, ipak je Njemačka tu u neugodnoj situaciji – “No, umorna sam od skupljanja ostataka za vama. Svako malo iznova, na meni je da lijepim šalice koje ste polupali, ne bi li svi mogli sjesti i zajedno popiti čaj“. Upravo se ove francusko-njemačke napetosti odražavaju i oko NATO sastanka u Londonu, gdje ponovo želja Francuske za radikalnijim promjenama kolidira s nastojanjem Njemačke da stvari idu polagano, postupno i sa što je moguće manje dubinskih lomova među članicama. Pri tome, analitičari upozoravaju i kako pojedini francuski prijedlozi nailaze na oporbu u različitim segmentima njemačke “velike koalicije” – dok Socijalni demokrati blokiraju ideje o europskoj vojsci i zajedničkoj sigurnosti, Kršćanski demokrati zaustavljaju francuske težnje za užom ekonomskom integracijom, jačanjem zajedničke potrošnje te reformama eurozone – što ukupno stvara neuobičajeno teške odnose između Francuske i Njemačke, dvije najveće države Europske unije.

Što se NATO saveza tiče, francuske tvrdnje o “moždanoj smrti NATO saveza” Merkel je nazvala “drastičnima“, dok je francuski analitičar François Heisbourg za svog predsjednika komentirao da “govori kao osoba iz think-tankova“, a ne kao vođa nuklearne sile i jedne od ključnih NATO država. No Macronove su riječi još i mnogo lošije dočekane u Poljskoj te na Baltiku. Zbog njih je poljski premijer Mateusz Morawiecki nazvao Macrona neodgovornim, budući da dodatno u pitanje dovodi NATO garancije kolektivne obrane sadržane u 5. članku Washingtonskog ugovora – što onda pod sumnju stavlja i budućnost kako EU, tako i NATO saveza. Sve ove razlike je pred NATO skup u Londonu pokušao izgladiti Jens Stoltenberg, koji je krajem prošloga tjedna posjetio Pariz i ondje razgovarao s Emmanuelom Macronom. Pri tome je francuski predsjednik ostao pri svom gledanju na “moždanu smrt NATO saveza“, napominjući kako “Pitanja koja sam postavio su otvorena pitanja, koja još nismo riješili” – a jednako je tako ostao i pri zagovoru zatopljavanja odnosa s Ruskom Federacijom, inzistirajući kako je “glavni neprijatelj” NATO saveza terorizam, a ne Rusija. Dok na ovakve teze NATO članice s ruske granice upozoravaju kako popuštanje Moskvi bez postizanja promjena u ruskoj politici zapravo znače pokazivanje slabosti – još je u tim krajevima lošiji prijem francuskih ideja o nekakvim europskim sredstvima nuklearnog odvraćanja, odvojenim od dosadašnjeg oslonca na SAD. Naime, em u Njemačkoj i na istoku NATO saveza nema vjere da je francuski nuklearni arsenal sposoban pokriti čitavu Europu, em su te države itekako svjesne činjenice da i britanski nuklearni arsenal itekako ovisi o širokoj pomoći i suradnji tih istih Sjedinjenih Američkih Država.

Turska kao remetilački faktor

Problemi koje SAD i NATO imaju s Turskom svode se na tri točke. Kao prvo, tu je turska kupovina ruske vojne opreme – konkretno, ruskog protuzračnog sustava S-400. Iako je Turska godinama pokušavala kupiti vlastite raketne sustave za protuzračnu obranu, među ostalim i kineskog podrijetla (od čega se odustalo zbog pritiska NATO saveznika) – u rujnu 2017. sklopila je ugovor o kupovini ruskog sustava S-400. Ovo borbeno neisprobano oružje bilo je bitno jeftinije od svojih američkih pandana, a svojom konfiguracijom obećavalo je i uspješan odgovor na moguće unutarnje prijetnje – budući su borbeni avioni F-16 igrali bitnu ulogu u pokušaju vojnog udara na vlast predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana, sredinom srpnja 2016. godine. Taj posao je obuhvaćao ukupno 4 baterije sustava S-400, vrijedne oko 2,5 milijardi USD, a vezao se i na širenje vojno-industrijske suradnje Ruske Federacije i Turske. Nakon isporuke prvih komada S-400 u Tursku sredinom srpnja 2019. godine, odnosi Turske i SAD naglo su zahladili, što je obuhvatilo obustavu niza industrijskih suradnji te dvije NATO članice. Dok se zaprimljeni S-400 tek postupno uvode u uporabu tijekom listopada i početkom studenog, da bi u potpunosti bili isporučeni do travnja 2020. godine, navodno je došlo do zastoja u pregovorima Turske i Rusije o kupovini dodatnih S-400, a i time povezanoj industrijskoj suradnji. No, budući je Turska 23. studenog aktivirala prve S-400 i provela testove njihovih radara, bliži se kraj izbjegavanja sankcija u skladu s američkim propisom “Countering America’s Adversaries Through Sanctions Act” (CAATSA) – iako ta tema ostaje aktivno u pregovorima između službene Ankare i SAD, a vjerojatno će skupa s pitanjem plinovoda “Turski tok” (čija je gradnja započela u svibnju 2017. godine, da bi glavni dio do kraja tekuće godine bio pušten u promet, s planiranim produžetkom kroz Bugarsku, Srbiju i Mađarsku) biti raspravljana i na marginama NATO skupa u Londonu.

Kao drugo, na ovu krizu se tijekom studenog 2019. nadovezalo zaoštravanje odnosa između Turske i niza njenih zapadnih saveznica po pitanju Sirije – gdje je Turska isposlovala američki pristanak na intervenciju u Siriji, te onda bez mnogo konzultacija sa saveznicima krenula i vojno djelovati na prostoru te susjedne države. Samo nekoliko dana kasnije, 22. listopada ove godine, Erdogan je u Sočiju dogovorio novi režim podjele prostora i interesa između Turske i režima u Damasku te njegovih saveznika, što nije utjecalo na poziv u Washington – gdje je u Bijeloj kući bio ugošćen 13. studenog ove godine. Pa ipak, sva ova diplomacija nije uspjela zatvoriti sve nesuglasice Turske i većeg broja preostalih NATO članica po pitanju Sirije – te države nisu podržale turski vojni upad u Siriju, smatrajući takvo djelovanje štetnim za konačno gušenje ostataka Islamske države na prostoru te države, a niti su prihvatile turske tvrdnje o terorističkoj prirodi vojnih postrojbi sirijskih Kurda (YPG), koje su usprkos bliskim vezama sa zabranjenom kurdskom strankom PKK ipak sa Zapadom aktivno radile u suzbijanju Islamske države (dok je Turska to radila više verbalno, pružajući praktičnu podršku islamistima na razne načine).

Upravo je sve to navodno dovelo i do trećeg problema u odnosima Turske i ostatka NATO saveza – naime, temeljem izostanka podrške NATO saveznika za svoje poteze u obrani, službena Ankara je izgleda krenula dovoditi u pitanje preostala nastojanja Saveza, ne bi li pridobila silom podršku koju ne dobiva milom. Tako se posljednjih dana čuje da Turska planira zaustaviti obrambene planove NATO saveza za baltičke republike i Poljsku ako NATO ne podrži njihovu avanturu u Siriji, te kurdsku miliciju YPG ne proglasi terorističkom organizacijom. Naime, prema njima, to su bitna obilježja savezničkog plana za obranu Turske o kojem se navodno razgovaralo ranije ove godine – pa ako to ne prođe, ne mogu na red doći ni planovi za Baltik i Poljsku, koji sadržajno nisu sporni. Kako se moglo čuti od Ibrahima Kalina, turskog predsjedničkog glasnogovornika, “Turska je snažan član NATO, s drugom po veličini vojskom u Savezu, a želi se i pridružiti EU kao puna članica“, no u tom svjetlu “Saveznici moraju ozbiljno shvatiti prijetnje turskoj nacionalnoj sigurnosti, i raditi partnerski na njihovom prevladavanju“. No, kako je upozorio i francuski predsjednik Macron, Turska ne može očekivati solidarnost, ako u Siriji poduzima vojne operacije bez prethodnih konzultacija i koordinacija – odnosno, kako je to sažeo tijekom prošlotjednog posjeta Jensa Stoltenberga Parizu: “Ne možete, s jedne strane, tvrditi da smo saveznici i ustrajavati na solidarnosti, a s druge strane stavljati svoje saveznike pred svršen čin vojne intervencije koja ugrožava djelovanja protiv ISIS-a, koje provodi koalicija čiji je NATO član“. Upravo nedostatak takvih konzultacija Macron je okarakterizirao praktičnim primjerom “moždane smrti” NATO saveza, o čemu će u Londonu biti jednako prijepora kao i o turskim vojno-industrijskim avanturama.

Vanjski izazovi NATO saveza

Uz to će u Londonu biti riječi i o globalnim strateškim pitanjima, tehnološkoj obnovi zajedničkih NATO resursa, te o potencijalnim djelovanjima Saveza u svemiru – još jednoj od tema koja okupira Donalda Trumpa – predsjednika koji je lani u ožujku najavio objavio i osnivanje “Američkih svemirskih snaga”, organizacije koja bi trebala zaživjeti 2020. unutar Ratnog zrakoplovstva SAD i onda do 2024. godine prerasti u zasebnu granu Oružanih snaga SAD.

Ruska Federacija i Kina

Dok nije sporno kako francuski predsjednik Macron obožava otvarati teme koje ostali izbjegavaju (barem javno), činjenica je i da otvaranje svih takvih tema na svjetlo dana izvlači i neslaganja među NATO članicama, koja su često suštinska i teško rješiva. Većina takvih lomova zapravo “stavlja šampanjac na led u službenoj Moskvi“, prelazeći preko činjenice kako Ruska Federacija od 2014. do danas nije ustuknula ni na jednom području gdje se to od njih očekivalo. Dapače, usprkos sankcijama Rusija je uspjela ovladati Sirijom, oslabiti Ukrajinu, pridobiti Tursku, a dio ostatka NATO saveza navesti da diskutira o idejama francuskog ili američkog predsjednika o potrebi barem djelomičnog popuštanja i normalizacije odnosa. Dapače, u tom smjeru idu i novi potezi Europske unije, koja blokadom ionako ultra-sporog puta prema članstvu Albanije i Sjeverne Makedonije tek otvara dodatni prostor remetilačkim faktorima na Balkanu – budući je baš Rusija godinama naporno radila na zaustavljanju proširenja EU i NATO na tu regiju, kao i na Ukrajinu i Gruziju. Ovakva kolebanja strateških usmjerenja ne samo da potkopavaju potencijalne članice euro-atlantskih organizacija, već daju i dodatan poticaj Srbiji da još aktivnije lavira između istoka i zapada, bez da provodi ikakve reforme ili smiruje odnose sa svojim susjedima.

Što se tiče Kine, koja sve aktivnije politički i ekonomski djeluje na rubnim prostorima Europske unije i NATO saveza u Africi i Europi, ova država postala je predmetom posebnog povjerljivog izvješća kojim se želi za nju definirati nova NATO politika. Navodno je ideja ovog poduhvata izgradnja sustavnog odgovora na sigurnosne izazove koje Kina nosi, uz zadržavanje ekonomskih prednosti iz međusobnih odnosa. Pri tome se nastoji izbjeći karakteriziranje Kine kao izričitog suparnika ili protivnika, budući da takvo definiranje nije samo po sebi bilo produktivno u odnosu s Ruskom Federacijom, povodom njihovih geopolitičkih i gospodarskih avantura. Dok se ustrajava kako Kina za NATO savez i EU ne predstavlja vojnu prijetnju, zemlje članice su zabrinute dominantnim ulogama koje Kina preuzima na području telekomunikacija (posebno 5G mreža) te razvoja tehnologije umjetnih inteligencija. Dok u odnosima SAD i Kine određenu ulogu u ovom kontekstu igraju i pitanja iskorištavanja tehnologije raketnog oružja srednjeg dometa (INF), europski je fokus uvelike i na razvoju odnosa sa državama kineskoga susjedstva – posebice s Japanom, Južnom Korejom, Vijetnamom, Australijom, te Novim Zelandom.

Senzorske oči NATO saveza

Nije tajna kako NATO savez priprema obnovu i produženje životnoga vijeka za svoju zajedničku flotu aviona za nadzor zračnoga prostora – po posljednji put prije njihovog planiranog otpisa 20135. godine. Sam Jens Stoltenberg, glavni tajnik Saveza, potvrdio je kako se planira potpis ugovora vrijednog oko milijardu USD, usmjerenog na “unapređenje, modernizaciju AWACS flote“. Ta flota od ukupno 14 aviona tipa Boeing E-3A jedan je od rijetkih resursa (uz manji broj specijaliziranih besposadnih letjelica), koji su zajednički za sve NATO članice, koje za njih solidarno plaćaju. Ovi avioni su bazirani u Njemačkoj, a bili su korišteni i tijekom krize između Ruske Federacije i Ukrajine, te prilikom pomaganja Turskoj u vrijeme rata u Siriji, kao i tijekom djelovanja globalne koalicije za borbu protiv Islamske države. NATO stručnjaci predviđaju kako ove letjelice neće biti u stanju za sigurno korištenje nakon 2035. godine, tako da pred NATO savezom uskoro stoji i posao usuglašavanja oko njihove zamjene.

Svemir, “peta domena”

Nakon kopna, mora, zraka i cyber-prostora, NATO se odlučio proglasiti svemir petim strukturnim prostorom svojih djelovanja. Upravo u tom prostoru oko zemlje kruži oko 2.000 satelita, koji preko polovice danas pripada državama članicama NATO saveza.  Njima se prenose komunikacijski signali, snimaju satelitske slike, osigurava navigacija i drugo, a prekid njihova korištenja izazvao bi kaos na površini. Pa ipak, kako je naglasio Jens Stoltenberg, pristup NATO saveza će “ostati defanzivan, te potpuno u skladu s međunarodnim pravom” (koje ovaj prostor vidi kao demilitariziranu domenu) – tako da “NATO nema namjeru postavljanja oružja u svemir“. Dok tehnički detalji  još ostaju za razraditi, jasno je da NATO ovu odluku donosi ne bi li američkom predsjedniku još jednom pokazao da je relevantan, da prati sve nove prijetnje, te da i na ovom polju doživljava ruski te kineski napredak u znanstvenim i vojnim sposobnostima. Naime, dok je Rusija kao partner i takmac već dugo izuzetno aktivna u svemiru, upravo Kina posljednjih godina aktivno ulaže u svemirsku tehnologiju – od razvoja i isprobavanja oružja koja mogu doseći objekte u orbiti, preko spuštanja na tamnu stranu Mjeseca, sve do planova o budućem postavljanju masivnih konstelacija načelno komercijalnih satelita za razne svrhe (među ostalima i vojne).

Moderne vojne snage uvelike ovise o dostupnosti i opstanku namjenskih satelita u orbiti, za navođenje oružja, navigaciju snaga, ali i obavještajno praćenje protivnika te potencijalnih lansiranja raketnog naoružanja. Specijalizirani sateliti mogu i manevrirati u orbitama, a uporabljivi su u miru, tijekom kriza i za vrijeme ratova. Dok su u miru ta sredstva pod nacionalnom kontrolom pojedinih NATO članica, proglašenje svemira NATO domenom operacija moglo bi otvoriti put i da se u vrijeme rata svi takvi resursi nađu pod ujedinjenim zapovjedništvom Vrhovnog savezničkog zapovjednika. Do tada već bi bio napredak, kako ističe Stoltenberg: “Na primjer, to može omogućiti NATO planerima da postave zahtjev prema saveznicima da na raspolaganje stave sposobnosti i usluge, kao što su to satelitske komunikacije i slikovni podaci“.

Pa ipak, još nije jasno kako tretirati neprijateljsko ometanje rada pojedinih satelita, hakerska preuzimanja satelita, ili fizičke napade na koji od satelita u vlasništvu NATO članica – bi li se što od toga moglo smatrati napadom na čitav Savez, te osnovom za aktiviranje garancija kolektivne sigurnosti iz 5. članka Washingtonskog sporazuma. Slično odluci NATO saveza s početka srpnja 2016. godine, na summitu u Varšavi, da se cyber-prostor proglasi domenom ratovanja, sada se sličan potez očekuje i za svemir – što će potaknuti vojno planiranje, propitivanje osjetljivosti NATO članica i sustava na prijetnje u tom prostoru, kao i promišljanja o jačanju zaštite kritično važnih vojnih te komercijalnih satelita s povremenom vojnom primjenom. Ukupno gledano, procjenjuje se kako bi čitavo to područje ljudskih djelovanja do 2040. moglo dostići vrijednost i do bilijun USD.