Nakon što je 3. lipnja otkazana 5. sjednica Odbora za obranu – na kojoj se trebalo odlučiti o promjeni broja ljudi u Afganistanu, ali i o Godišnjem izvješću o obrani – ipak se barem o dijelu tih tema naknadno uspjelo raspravljati. U srijedu, 15. lipnja, ponovo je bio zakazan Odbor za obranu, koji se uspio i održati (poduprt sa sedam glasova vlasti na odlasku, i predsjednikom Dragovanom iz SDP-a). No, ovoga se puta na dnevnome reda našla samo jedna točka dnevnoga reda, za koju su i dva tjedna ranije predstavnici MORH-a ustvrdili da je posebno bitna – pitanje određivanja brojnosti predstojećeg kontingenta OS RH u misiji “Resolute Support” u Afganistanu.
I opet, kao i 18. svibnja ove godine, kada je taj akt donijela sada već bivša Vlada RH, prijedlog Ministarstva obrane obrazlagao je Tomislav Ivić, zamjenik danas tehničkog ministra obrane Josipa Buljevića. Obrazloženje je bilo kratko, a u manje od tri minute Ivić je izrekao tekst iznimno sličan onome kojim je taj akt obrazložio Vladi RH mjesec dana ranije. Konkretno, evo što je rekao:
“Naime, još u rujnu 2015. godine, Hrvatski sabor je donio odluku o sudjelovanju pripadnika OS RH u misiji potpore ‘Resolute Support’ u Afganistanu, na temelju koje je u 2016. godini bilo moguće uputiti od 1. siječnja do 30. lipnja 2016. godine do 110 pripadnika OS, a od 1. srpnja do 31. prosinca 2016. godine do 70 pripadnika OS, uz mogućnost rotacije. Nakon donošenja navedene odluke, dolazi do pogoršanja sigurnosne situacije u Afganistanu, paralelno sa smanjivanjem potpore NATO snaga afganistanskim nacionalnim obrambenim i sigurnosnim snagama. Talibani, odnosno pobunjenici su počeli vršiti pojačani pritisak na te snage, nanoseći im sve veće gubitke. Stoga je potrebno donošenje odluke o izmjeni Odluke o sudjelovanju pripadnika OS, na temelju odluke na razini Saveza. Donesena je odluka o privremenom zaustavljanju daljnjeg smanjivanja snaga. Stoga predlažemo da Hrvatski sabor donese Odluku o sudjelovanju pripadnika OS RH u misiji potpore mira, na način da se omogući da se u misiju od 1. srpnja pa do 31. prosinca 2016. godine upućuje umjesto 70 – do 95 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije. Dakle, prijedlog je da umjesto predviđenih 70, omogućimo odlukom Sabora slanje do 95 pripadnika OS RH, uz mogućnost rotacije.
Ono što treba ovdje posebno naglasiti, je činjenica da su financijska sredstva za provedbu ove odluke osigurana u državnom proračunu RH, na razdjelu Ministarstva obrane – tako da neće biti potrebno, tako, nikakve posebne odluke što se tiče financija. Dakle, financije su osigurane, i s te strane Hrvatski sabor može donijeti ovakvu odluku“.
Temeljem ovoga obrazloženja Odbor za obranu započeo je i prilično tanašnu raspravu – u kojoj su tijekom narednih dvadesetak minuta uz određena tematska vrludanja riječ uzimali redom zastupnici HDZ, Most i stranke Milan Bandić 365. Saborski zastupnik Josip Đakić je dio razloga za izlaz u susret zahtjevima MORH-a vidio i u pojavi ISIL-a u Afganistanu – ustvrdivši ujedno i da se spomenuto pogoršanje sigurnosnoga stanja nije moglo predvidjeti. Za Peru Čorića (HSP AS) zahtjev je opravdan samom činjenicom da to traži NATO, dok je Miodrag Demo (MB365) uz ispunjavanje zahtjeva Saveza, to povećanje kontingenta vidio i kao jačanje spremnosti OS RH. Ujedno, zanimalo ga je i uvezivanje Ministarstva hrvatskih branitelja i sektora obrane (za slučaj nesreće za pripadnike OS RH) – da bi tek tada dobio objašnjenje kako ti sustavi nemaju baš nikakve veze, te da prava hrvatskih branitelja nemaju dodirnih točaka s aktualnim sastavom OS RH, kojeg se barem djelomično zbrinulo sklapanjem ugovora o osiguranju tijekom boravka u misiji.
I zastupnica Most-a, Ines Strenja Linić, temeljem dosadašnjih angažiranja založila se za zahtjev MORH-a riječima: “Sve pohvale. Ovo je sasvim logična situacija, obzirom na sigurnosnu situaciju“. Jednako tako je mislio i Željko Dilber (HDZ) – koji je potporu dao uz riječi: “Mislim da ne treba uopće dovodit u pitanje ovaj zahtjev Ministarstva obrane, ukoliko bi Ministarstvo procijenilo da je to potrebno. S obzirom na naše članstvo u NATO-u i naš ozbiljan pristup toj asocijaciji, naravno da… što se mene tiče, svakako dajem potporu tom prijedlogu, i mislim da je to nešto očekivano. I, ne bi me iznenadilo da u kratkom vremenu se pojavi potreba za još većim odlaskom“.
Jedino je zastupnik Damir Krstičević (HDZ), uz puko slaganje s prijedlogom MORH za dodatnih 25 vojnika, tu dodao i još ponešto. Naime, prvo je konstatirao da je misija u Afganistanu teška i složena, i da su se tamošnji sigurnosni uvjeti promijenili. Tim temeljem, Krstičević je zaključio: “Apsolutno sam… ako je to… evo, tu je zamjenik ministra… Ja sam apsolutno za tih 25. Sigurnost nema cijenu, prema tome, apsolutno tu – i vjerujem, svi skupa… znači, tih 25… da ti naši dečki se tamo osjećaju još sigurnije. Ja isto, sebi tu postavljam pitanje – vi najbolje znate, znači, u okviru Ministarstva obrane – da li treba još nešto? Ja ne znam. Da li treba još neki dodatak opreme ili nečega? Da ti naši dečki… koje su to naučene lekcije? Da li mi tu, svi skupa, odgovorno, trebamo još nešto – da ti… stvarno… naši dečki tamo imaju ono sve što trebaju imati, i da mogu tu svoju misiju u tih 6 mjeseci napraviti na najbolji mogući način?“. No, nažalost, na ova pitanja MORH nije imao odgovora.
Na još je manje razumijevanja naišao dodatan prijedlog zastupnika Krstičevića, koji se dotakao i prave bolne točke čitave ove tematike:
“Još jednu stvar, ja bih možda otvorio. Ja bih volio da se dogodi, možda, jedan sastanak… Evo, sada, i u okviru Ministarstva obrane. To je ona druga priča – kako ove naše misije da pomognu našem gospodarstvu? Ja bi volio isto, da otvorimo tu temu. Znači, sigurnost – to mi je drago. Drago mi je da naši dečki rade odličan posao tamo, da su profesionalci… Ali, ja bi volio da govorimo i, kako oni… da vidimo, što trebamo napraviti, mi u Hrvatskoj, da kroz te misije – da bude naš proizvod? Da bude naš servis, da bude nešto… jasno, na jedan transparentan način, ali… To nam treba. Znači, je li to naša kaciga? Je li to naša pašteta? Je li to naš mesni narezak? Je li to nešto drugo? Mislim da smo sada u poziciji da trebamo… da vidimo, da čujemo iz Ministarstva, da mi čujemo u našem Odboru, da vidimo zajedno… i neka zaduženja – tako da… Ja bih kazao – ja vidim uvijek tu svaku misiju – da vidimo koja je troškovna priča, a koja je prihodovna priča za našu Hrvatsku. Mislim da, o tim stvarima, u buduće, da bi trebali također povesti računa. Da, na neki način, pomalo, dolazi i prihod našoj zemlji – osim tog dijela gdje mi doprinosimo kroz taj dio sigurnosti“.
Upravo ta tema, “druga faza naše odgovornosti” – razmatranje ekonomske strane hrvatskog djelovanja u međunarodnim vojnim misijama, pokazala se jednim od gorućih pitanja danas – kako u sektoru obrane, tako i na polju obrambene politike RH uopće. Nažalost, to je još jedno od polja na koja MORH već neko vrijeme nema odgovora, i ono posebice dolazi do izražaja na primjeru Afganistana – gdje je odluka o povećanju kontingenta 15. lipnja donesena sa 7 glasova “ZA” i jednim glasom “PROTIV” (onim oporbenog predsjednika Odbora, Igora Dragovana).
Afganistan – nemilosrdna grobnica želja i planova
Nažalost, tog 15. lipnja je u okviru ove teme pred Odborom za obranu jasno na svjetlo dana izašao sav jad trenutnog djelovanja OS RH u Afganistanu. S jedne strane, MORH je svoje zahtjeve obrazložio u manje od tri minute čitanog teksta – koji je krajnje općenit, te gotovo identičan onom na otvorenome dijelu sjednice Vlade RH od dva tjedna ranije. Toliko o detaljnijem informiranju matičnog radnog tijela Hrvatskoga sabora – od kojeg se očekuje rasprava i podrška. Dapače, ta se štura litanija nadovezala na činjenicu da je proteklih godina MORH ionako praktično pa prestao podnositi redovita izvješća o stanju u Afganistanu – gdje se zadnja makar i površna analiza stanja u toj državi pred Odborom za obranu našla na njegovoj 39. sjednici, održanoj 22. rujna prošle godine. Bila je to prilika kada je MORH tražio odobrenje za slanje ljudi u Afganistan tijekom 2016. godine, čemu je ujedno bio priložen i kratak opis stanja u toj državi.
Sabornica tijekom plenarne sjednice na obrambene teme, 23. rujna 2015. godine
U gužvi tadašnjeg predizbornog raspuštanja Sabora, ovaj je akt pred Odborom bio 22. rujna, gdje je obavljen bez rasprave i izglasan jednoglasno (9 glasova za). Lošoj kvaliteti sjednice doprinijela je i činjenica da se obranu predložene materije ispred MORH-a prepustilo pomoćnici ministra Sunčani Vukelić, koja je tom prilikom jasno pokazala svoj nedostatak upućenosti u tematiku. Ta se materija na plenarnoj sjednici našla popodne idućeg dana, 23. rujna 2015. godine – samo dva dana prije okončanja 7. saziva Hrvatskog sabora, u petak 25. rujna 2015. godine. Tijekom plenarne rasprave, koju je ispred MORH-a predstavljala zamjenica ministra obrane Višnja Tafra, pitanje Afganistana i pripadnika OS RH u misijama raspravljalo se objedinjeno s još 6 načelno obrambenih tema, a sve se njih na kraju stiglo slistiti u manje od sat vremena, zajedno sa strogo formalnom raspravom pred gotovo pustom sabornicom.
Glasovanje na Odboru za obranu 22. rujna 2015. godine
Dokument od ukupno 11 stranica formalnog teksta kojim se planiralo ići u smanjivanje hrvatskog kontingenta u misiji “Resolute Support” tijekom druge polovice 2016. godine usvojen je zadnjeg dana tog saziva Sabora, 25. rujna 2015. godine, i to sa 106 glasova “ZA” i 6 glasova “PROTIV”. Iako tu nipošto nije bila riječ o ozbiljnome pregledu stanja u Afganistanu, već je ondje bilo vidljivo da broj žrtava u toj zemlji raste, što je lakonski objašnjeno: “Zabilježen je trend povećanja broja poginulih i ranjenih među pripadnicima afganistanskih snaga sigurnosti tijekom 2015. godine, no on je razumljiv obzirom da Afganistanci sada samostalno provode operacije te su postali glavna meta pobunjeničkog djelovanja“. Jednako tako, i onda je već bilo spomenuto jačanje organizacije ISIL u Afganistanu – što je nadolazećih mjeseci ipak iznenadilo zastupnika Đakića (koji je i tada bio saborski zastupnik te član Odbora za obranu).
Treba spomenuti da su samo nekoliko dana kasnije, 28. rujna 2015. godine, pobunjenici u Afganistanu preuzeli kontrolu nad gradom Kunduzom, tradicionalnom uporištu Paštuna na sjeveru države. To je bilo prvo provincijsko središte u rukama pobunjenika sve tamo od 2001. godine, kojeg vladine snage nisu uspjele vratiti pod svoju kontrolu sve do sredine listopada – kada su se pred napadima snaga vlade u Kabulu i zapadnih saveznika pobunjenici povukli, kao razlog povlačenja citirajući “sve veće gubitke i utrošak raspoloživog streljiva“. Od tada je stanje u čitavom Afganistanu nastavilo lagano kliziti u kaos, pobunjenici su polagano preuzimali u svoje ruke sve veći dio ruralnih područja države, a ozbiljni napadi su postali svakodnevica i velikih gradova – s posebnim usmjerenjem na strana veleposlanstva. Sve je to dovelo do promjene vojnog gledanja SAD, gdje je predsjednik Obama 9. lipnja objavio određene promjene – iako i dalje ustrajava na smanjivanju ljudstva do kraja ove godine (sa sadašnjih 9.800 vojnika na njih oko 5.500), on je autorizirao aktivnije korištenje tih snaga u potpori lokalnim vojnim i sigurnosnim strukturama, kao i šire korištenje američkog zrakoplovstva u napadima na pobunjeničke ciljeve. I tako, dok SAD ustrajavaju na smanjivanju snaga u Afganistanu – Hrvatska od toga preventivno odustaje, bez uvida u stanje na terenu, praktično bez rasprave, i samo zato jer je tako traženo.
Tko traži – ne mora nužno i dobiti
Zanimljivo je da se slušajući izvore iz NATO saveza posljednjih tjedana moglo čuti i o još jednom zahtjevu za suradnjom i slanjem ljudstva, mimo saborskim zastupnicima tako bliskog Afganistana. Naime, tijekom posljednjih mjeseci glavni tajnik NATO saveza Jens Stoltenberg sve učestalije spominje pitanje jačanja NATO misije u Iraku – koja bi trebala obukom snaga pomoći tamošnjim vlastima u suočavanju s aktualnim sigurnosnim izazovima – kako u Bagdadu, tako i na kurdskome sjeveru Iraka. No, tu nije riječ o onoj obučnoj misiji, koja je od 2003. do 2011. trajala pri Nacionalnom obrambenom sveučilištu u Bagdadu (i u kojoj je Hrvatska tek posredno sudjelovala), već o nečem novom. Riječ bi bila o širenju misije kakva je početkom travnja ove godine započela u jordanskome Ammanu, kada se 350 iračkih časnika krenulo kroz 6 mjeseci trenirati u vojnoj medicini, odgovoru na improvizirane eksplozivne naprave i drugome. Širenje ovakvih obučnih aktivnosti u sam Irak našlo se na rasporedu i prošlotjednog sastanka ministara obrane NATO zemalja u Bruxellesu (14. i 15. lipnja), a glavni tajnik NATO saveza Stoltenberg je tu temu čvrsto najavio i za predstojeći NATO summit u Varšavi (8. i 9. srpnja ove godine).
Veleposlanik Jurić predaje vjerodajnice u Bagdadu, 13. lipnja 2016. godine
Irak nije novost za hrvatski obrambeni sustav. Tijekom prošlih godina su moguće aktivnosti ondje aktivno izviđali i ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić, jednako kao i ministar obrane Ante Kotromanović. Dapače, u skladu s tim načelnim pomicanjem fokusa, u Bagdad je još krajem prošle godine najavljeno slanje novog veleposlanika – donedavnog generala OS RH Ivana Jurića, koji je na svojoj novoj civilnoj funkciji konačno osvanuo 13. lipnja, kada je u Bagdadu predao svoje vjerodajnice. No, za razliku od Afganistana, gdje je stanje sve lošije, a mogućnosti ikakve suvisle ekonomske suradnje male ili nepostojeće – Irak je funkcionalna država (doduše s ponešto sigurnosnih problema), s aktivnim gospodarstvom, velikim petrokemijskim sektorom i tržištem na kome bi se zasigurno našlo mjesta za robu i poslove poduzeća iz Hrvatske. Upravo bi takvo djelovanje bilo u skladu i sa riječima generala Krstičevića, izrečenima na Odboru za obranu 15. lipnja.
Dok je za sada prilično sigurno kako će Hrvatski sabor do svog novog samoraspuštanja zakazanog za 15. srpnja ove godine uspjeti usvojiti spomenuto povećanje brojnosti kontingenta OS RH u Afganistanu, tu stvari zaista ne bi trebale i ostati tako plošne – a preduvjet za sve to bi bio samo da se nađe itko sposoban Ministarstvu obrane RH objasniti da se vremena mijenjaju. Afganistan je u doba misije ISAF za Hrvatsku pružao bitno više vojno-ekonomskih koristi i izazova nego danas, a u doba tamošnjeg prisustva jakih međunarodnih snaga možda se na horizontu mogao nazirati čak i neki tračak potencijalnog mira ili skromnog prosperiteta. Budući da svega toga danas ondje ima radikalno manje, jednako kao i za Hrvatsku stvarno korisnih vojnih djelovanja u toj državi – vrijeme je za promjenu fokusa. Irak izgleda kao dobra lokacija ubuduće za koncentriranje pažnje hrvatskih snaga – kako u vojnom, jednako kao i u ekonomskome smislu, sa NATO savezom i samostalno.
