Europarlamentarci su sa svog posljednjeg zasjedanja u Strasbourgu zatražili od Europske komisije neka pojašnjenja o sigurnosti biometrijskih putovnica. Na to su ih potaknuli posljednji neugodni primjeri iz Francuske i Nizozemske. U Francuskoj se od 6 i pol milijuna biometrijskih putovnica njih negdje između 500 tisuća i milijun smatra lažnima, jer su dobivene na temelju krivotvorenih dokumenata. U Nizozemskoj, pak, lokalne su vlasti u Roermondu prilikom kontrole 448 nosilaca takvih dokumenata ustanovile da je u 21 posto slučajeva otiske prstiju iz dokumenta zapravo nemoguće provjeriti, pa su oni time i potpuno beskorisni.
Još 2008. godine, prilikom revizije čitavog sustava biometrije, Europski je Parlament identificirao nekoliko slabih točaka. To su: (1) vjerodostojnost otisaka prstiju uzetih od djece i starijih osoba, (2) razina pouzdanosti samog procesa prikupljanja biometrijskih podataka, (3) nedostaci u sustavima identifikacije i učestalost pogrešaka u zemljama-članicama, (4) nedostatak iskustva
u upotrebi ovih novih tehnologija, te (5) teškoće u provođenju pojedinih koraka u proceduri izdavanja i korištenja ovakvih podataka (kao što je prezentiranje početne dokumentacije, samo prikupljanje biometrijskih podataka, i njihova kasnija provjera na granicama) koje mogu biti izvori rizika od zlouporabe. Parlamentarci su te, 2008. godine, zatražili još jedan trogodišnji revizijski period, i zadužili Europsku komisiju da prouči svako od ovih rizičnih područja. Taj bi postupak dodatnih provjera trebao biti dovršen tijekom ove godine.
Iste godine kada su Europljani uočili rupe u sistemu, i zatražili detaljniji uvid, hrvatska je Vlada na sjednici od 12. prosinca 2008. prihvatila prijedlog projekta uvođenja biometrijskih putovnica za hrvatske državljane – koje su i jedan od uvjeta ukidanja viza za putovanja u SAD i Kanadu (a unatoč uvedenim biometrijskim putovnicama, ove vize ni do danas nisu ukinute). Tadašnja potpredsjednica Vlade, Đurđa Adlešić, izjavila je da će se “novim putovnicama smanjiti krivotvorenje hrvatskih putovnica, koje visoko kotiraju na crnom tržištu“, te da će hrvatske biometrijske putovnice, zbog sofisticirane tehnologije izrade, biti apsolutno nemoguće krivotvoriti. No već dvije godine ranije, 2006., njemački stručnjak za sigurnost podataka Lukas Grunwald dokazao je probleme s tom tezom o “apsolutno nemogućem krivotvorenju” biometrijskih dokumenata. On je, nakon samo 2 tjedna mozganja i s opremom vrijednom oko 200 dolara, uspio izvući podatke iz čipa koji se koristi u njemačkoj putovnici, i te podatke prebaciti na drugi, prazan čip.
No svejedno, što je Vlada 2008. naumila, to je od 30. lipnja 2009. počela i provoditi – od tada su svi hrvatski državljani kojima je istekla stara putovnica mogli u Zagrebu zatražiti izdavanje nove biometrijske, dok je od 2010. to moguće u cijeloj Hrvatskoj. Međutim, od 18. siječnja 2010. građani više ne mogu birati žele li “staru” ili “novu” putovnicu – moguće je dobiti isključivo onu biometrijsku.
Cijena izdavanja novog dokumenta pratila je napredak tehnologije, poskočivči sa 150 kuna, koliko je koštala “stara” putovnica, na 320 kuna za “biometrijsku” (odnosno 410 kuna u slučaju njenog izdavanja u žurnome postupku) – na što se onda dodaje još i upravna pristojba od 70 ili 220 kn (kod žurne izrade). Dok je hrvatska biometrijska putovnica sa svojom jediničnom cijenom od ukupno 390 ili 630 kn nedvojbeno jedan prilično skup dokument, tek očekujemo vidjeti novu turu sigurnosnih promišljanja koju – o tim sada i hrvatskim putovnicama – imaju nadležne institucije EU.
