U petak, 1. veljače, Sabor je izglasao prijedloge Zakona o obrani i Zakona o službi u OS RH, a sve primjedbe i mišljenja iz rasprave provedene u kasne noćne sate srijede, 30. siječnja, iskoristit će se za pripremu konačnih prijedloga ovih zakona. Iako je rasprava o dva nova temeljna obrambena zakona provedena objedinjeno, glasalo se o svakom prijedlogu zasebno. Tako je prijedlog Zakona o obrani svoje prvo čitanje prošao sa 121 glasom „za“, 3 „protiv“ i 1 „suzdržanim“, dok je prijedlog Zakona o službi istom prilikom dobio 123 glasa „za“, 2 „protiv“ i 2 „suzdržana“. Takav rezultat ne čudi, budući da se rasprava vodila pred tek 10-ak zastupnika, koji su se u izlaganjima uglavnom bavili sami sobom, odnosno definiranjem uloge parlamenta u obrambenim stvarima, umjesto obranom i oružanim snagama.
Rasprave u ime klubova zastupnika
Kao i obično, nadležni Odbor za obranu, odnosno njegov predsjednik Tomislav Ivić – koji je ujedno trebao biti i izvjestitelj Odbora na raspravi – nije našao za shodno podnijeti izvješće o stavu Odbora po pitanju predloženih zakona, dok je u ime Kluba HDZ-a govorio bivši ministar obrane, Davor Božinović. On je pohvalio prijedlog Zakona o obrani kao dobro pripremljen u dijelu koji se odnosi na uređivanje odnosa, obveza, procedura i nadležnosti u međunarodnim vojnim aktivnostima OS, dok je smatrao da su u dijelu koji se odnosi na nadležnosti, procedure i odgovornosti na nacionalnoj razini još uvijek moguća određena poboljšanja. No, glavni Božinovićev prijedlog odnosi se na, s jedne strane – jačanje uloge Hrvatskog Sabora u području obrane, a s druge strane – na jačanje transparentnosti i borbe protiv korupcije u obrambenom sektoru. Božinović, naime, predlaže da Sabor, po uzoru na druge parlamente u modernim demokratskim zemljama, preuzme kontrolnu ulogu pri većim ili velikim vojnim nabavama.
„Hrvatska je, nažalost, u prošlosti sama iskusila određene negativnosti u ovom području, od kojih su neke dobile, a neke još čekaju na sudski epilog. Odgovor na slične probleme na Zapadu pronađen je, ne samo u jačanju parlamentarnog nadzora, već i u uključivanju parlamenta, a time i najšire javnosti, u postupke većih vojnih nabava. Primjerice, u našem slučaju – rješenje pitanja borbenog zrakoplovstva, novih brodova, razvoja određenih tipova naoružanja i opreme – posao je od velike važnosti za državu. Istodobno, radi se o odlukama koje nisu jednostavne i nisu jednoznačne – one, naime, moraju uključivati određena specifična znanja iz više područja (vojnog, strategijskog, financijskog, pregovaračkog), a u konačnici te su odluke uvijek političke, one su dugoročne i zbog toga smatram da je Sabor, njegov Odbor za obranu posebice, važno mjesto rasprave, pa i svojevrstan jamac provedbe, pogotovo u slučaju kada u međuvremenu, logikom demokratskih procesa, dolazi do promjene vlasti. Također, radi se o vrlo složenim kupoprodajnim postupcima u kojima se država još uvijek pojavljuje kao glavni sudionik posla.
MMF je u svom istraživanju iz 2006. procijenio da oko 15% od ukupne potrošnje na kupovinu naoružanja u svijetu odlazi na razne vrste mita i potplaćivanja. Zbog toga su brojne demokratske države zakonski regulirale rješenje po kojem je potrebna formalna suglasnost parlamenata koji de facto odobravaju ugovore u obrambenom području koji prelaze određeni prag, odnosno vrijednost, npr. milijun kuna ili milijun eura. Osim toga, specifično za države koje ne raspolažu viškom visoko specijaliziranih kadrova za odlučivanje o takvim poslovima, a to je i naš slučaj, jeste da upravo koriste parlament ili specijalizirani odbor kako bi uspješnije odgovorile tom izazovu. Uključenost parlamenta znači uključenost više ljudi s političkom odgovornošću, ali i javnosti i civilnoga društva u posao koji je od vitalnog interesa za obranu zemlje.“
Uz to, parlamentarizam u Hrvata mogao bi se ojačati i kroz još dvije mogućnosti: (1) da ubuduće i Strateški pregled obrane bude raspravljan u Saboru i njegovom Odboru za obranu, te da (2) predstavnik Odbora za obranu (odnosno predsjednik i/ili nekoliko članova Odbora) bude član Vijeća za obranu.
SDP-ovoj Sandri Petrović načelno se svidio prijedlog o proširenju Vijeća za obranu još nekim predstavnikom Sabora (uz već zakonom predviđenog predsjednika Sabora), iako to, po njoj, ne mora biti nužno predsjednik Odbora za obranu. Ona, pak, predlaže da se dodatni član Vijeća bira iz redova zastupnika Hrvatskog Sabora, većinom glasova svih zastupnika. I SDP-ov koalicijski partner HNS, preko svog zastupnika Petra Baranovića, izjasnio se da podržava prijedlog proširenja Vijeća za obranu, ali je skloniji Božinovićevom rješenju – da u tom tijelu predsjedniku Sabora radi predsjednik saborskog Odbora za obranu. Baranović je podržao i Božinovićev prijedlog o saborskoj kontroli većih vojnih nabava. Prisjećajući se nekih nebuloza, poput nikada do kraja razjašnjene nabave S-300, ili nešto novijih odluka o nabavi Patrijinih BOV-ova ili raketnih topovnjača klase Helsinki, Baranović je istaknuo:
„Kad se pogleda u zadnjih 10 godina kvaliteta u planiranju, opremanju, donošenju odluka, načinu nabave – minolovac koji se opremao u Grebenu 10 godina (ja sam ga u tom periodu 2-3 puta posjetio tako da svjedočim kako se radio sporije nego Keopsova piramida) – sve to otvara potrebu da se raspravi o toj ideji, da u najmanju ruku saborski Odbor za obranu ima značajniji uvid u to što se događa, kako se potpisuje i tko potpisuje.“
Ako Sabor donosi i potvrđuje proračun, kako državni tako i obrambeni, ako donosi odluku i o eventualnoj obvezi služenja vojnog roka, ako odlučuje o slanju vojnika izvan granica RH, onda bi hrvatski parlament, smatra Baranović, jednako tako trebao imati određeni utjecaj i na opremanje i modernizaciju oružanih snaga.
Laburista Mladen Novak imao je primjedbe sasvim druge naravi – njega je mučilo koja su to znanja i vještina koje trebaju imati žene da bi podlijegale obvezi služenja vojnog roka u pričuvnom sastavu, i tko to uopće određuje? Za uho mu je zapelo i to da nema sindikata, nema članstva u političkim strankama i nema plaćanja prekovremenih sati. Novakova je logika pritom jednostavna – do prekovremenog rada dolazi kada nemate dovoljan broj izvršitelja (u ovom slučaju vojnika), dok bi članstvo u političkim strankama trebalo biti dozvoljeno sve dok ne dođe do političkoga angažmana. Ovako se, prema Novaku, „zabranama stvaraju nezadovoljni ljudi unutar sustava, a stvarno nema nikakve potrebe za time“.
Pojedinačne rasprave zastupnika
Pojedinačnu raspravu otvorio je HDZ-ov Zvonko Milas, ponovivši neke stavove koje je tjedan dana ranije izrekao na sjednici Odbora za obranu. Milas smatra da se zakonskom definicijom prema kojoj Plan uporabe OS predlaže ministar, a ne načelnik Glavnog stožera – otvara put politizaciji vojske.
„Mislim da načelnik GS-a, dakle struka, mora biti ta koja predlaže Plan uporabe OS – ako će ga provodit, onda ga mora i predložiti! Jer ministar dolazi iz političke stranke, on je politička osoba.“
Politizaciju vojske Milas vidi i u novim ovlastima ministra – ako Predsjednik Republike, kao vrhovni zapovjednik, raspoređuje na zapovjedna mjesta samo određeni broj visokih časnika (admirala i generala), a sve ostale raspoređuje ministar obrane, onda to znači, tvrdi Milas, da ministar obrane na dužnost imenuje čak i zamjenika načelnika GS-a ili zapovjednika HVU-a: „To se može usporediti s tim da ministar Jovanović odredi tim rukometaša, i da ga izborniku Goluži da, da on to rješava dalje.“
Milas smatra i da u članku 49. Zakona o obrani nije definirano mogu li se i pod kojim uvjetima dijelovi OS RH dodijeliti pod strano zapovjedništvo, odnosno nisu definirani uvjeti prijenosa ovlasti, kao ni ograničenja za djelovanje oružanih snaga država saveznica na teritoriju RH. Slična mu se pitanja nameću i u odnosu OS RH i DUZS-a – Milas, naime, drži se u situacijama zaštite i spašavanja OS RH ne bi trebale podređivati DUZS-u, već bi svoje planove tek trebale iskoordinirati s DUZS-ovima. Što se prijedloga Zakona o službi u OS RH tiče, Milasa najviše smeta ugovorna shema 3+5+5, jer smatra da je to „kratka granica za biti u vojsci“. Prema njemu, bolja varijanta je 3+5+5+5+5, uz ograničenje službe „do 45 godina starosti“.
Milasov stranački kolega Ante Babić imao je niz primjedbi na Zakon o obrani. Primjerice, u Zakonu se definiraju temeljni dokumenti na području obrane, od kojih su neki upravo u fazi izrade. Prema Babiću, donositi Zakon o obrani prije nove Strategije nacionalne sigurnosti, i pritom je nigdje u Zakonu ne spomenuti, čak niti u kontekstu sudjelovanja MORH-a u njenoj izradi, samo pokazuje kako se država još uvijek nije jasno odredila prema ključnim pitanjima i postavkama u području sigurnosti.
Babiću je nejasna i odredba članka 87 – zašto u obavljanju inspekcijskih nadzora inspektori nisu ovlašteni pregledavati dokumente koji se odnose na Plan uporabe OS RH, dok su ovlašteni pregledavati sve druge dokumente koji se odnose na obranu. Baš kao i Milasa, i Babića muči odnos MORH-a i DUZS-a – ako su u određenim situacijama hrvatske oružane snage pod „zapovjedništvom“ DUZS-a, onda bi bilo logično, smatra Babić, da i ravnatelj DUZS-a, s obzirom na važnost te institucije u osiguravanju nacionalne sigurnosti, ima svoje mjesto u Vijeću za obranu. Babić također predlaže i da se izradi popis svih provedbenih propisa iz članka 120. Zakona o službi, koji bi se trebali donijeti u roku od 6 mjeseci od stupanja tog Zakona na snagu.
Miroslav Tuđman (također HDZ) složio se sa svojim prethodnikom Babićem o potrebi donošenja najprije nacionalnih strategija – pa tako i Strategije nacionalne sigurnosti – prije donošenja novih zakona. Složio se Tuđman i s laburistom Novakom o „glupoj“ zabrani članstva u političkim strankama – ta će se zabrana, vjeruje Tuđman, sigurno ukinuti ako ne u ovim obrambenim zakonima, a onda u nekim sljedećim. Podržao je i svoje prethodnike koji su se zalagali za proširenje Vijeća za obranu još jednim predstavnikom Sabora. No, prema Tuđmanu, Vijeće bi trebalo proširiti predsjednicima Odbora za obranu i Odbora za nacionalnu sigurnost (na čijem je čelu trenutno upravo on), budući su te pozicije u pravilu rezervirane za oporbu, pa bi se na taj način ključni dokumenti i odluke donosili s jednim širim konsenzusom. Ipak, glavna Tuđmanova primjedba ticala se članka 41, koji definira glavne grane OS kao dijelove za izvršavanje zadaća u određenim geografskim prostorima – na kopnu, moru ili u zraku. To je, drži Tuđman, suprotno modernim idejama o obrambenim sustavima:
„Bilo koji elementarni udžbenik nacionalne sigurnosti danas će vam reći da zemlje u 19. i 20. stoljeću, koje su imale dominaciju na kopnu, moru i zraku, su dominirale svijetom, a zemlje u 21. st. koje imaju dominaciju u informacijskom prostoru – vladaju svijetom. I onda, kad idete dalje – što se tiče prekršajnih odredbi oko prava i odgovornosti, ili pak onih komunikacijskih sustava zaštite podataka, onda se kaže ‘ako snima netko iz zraka bez dopuštenja ili ako zračne snimke ne pošalje na pregled’ – zvuči kao odredba arhaična, s obzirom na suvremene tehnologije kojima se to radi, ili kaže se u čl. 116 ‘ako obrađuje ili prenosi podatke o obrani koji su klasificirani, itd’ – ako nemamo ovu odredbu jednog modernog poimanja informacijskog prostora, odgovornosti OS za taj prostor ili ako znamo da naše OS nemaju takav ustroj da se bave i informacijskim ratom, pa to ne rade kad su u misijama u svijetu – onda bi barem to na neki način trebalo naznačiti, s obzirom da ne znamo da li se to mislilo ili nije, a po ovome nema naznaka da se o tome vodi računa.“
Nakon zastupničkih rasprava, zamjenica ministra obrane Višnja Tafra (koja je u ime MORH-a i obrazlagala razloge donošenja ovih propisa) obećala je tek da će se do 2. čitanja razmisliti i raspravljati o svim iznesenim primjedbama i prijedlozima. Već je sada izgledno da će se ozbiljno razmotriti Božinovićev prijedlog o proširenju Vijeća za obranu, dok onaj drugi, ozbiljniji – o saborskom nadzoru velikih vojnih nabava – čini se da nema baš gorljivih pobornika. Odgovorila je Tafra i na opservacije o rasporedu donošenja zakona i strategija – Strategija nacionalne sigurnosti, kaže zamjenica ministra, nije pitanje Zakona o obrani, ali se može raspravljati o tome je li ona trebala biti prva donesena. No, ona se već dugo donosi, a MORH više nije mogao čekati sa Zakonom o obrani i Zakonom o službi u OS RH.
