„Kroz sedam, ili najviše deset dana mogla bi se održati sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost“, izjavio je danas inicijator sazivanja VNS-a, predsjednik RH Ivo Josipović. Također je potvrdio i da je s premijerom Milanovićem dogovorio i dnevni red sjednice koji, unatoč pompoznim mlataranjima zahtjevom za sjednicom VNS-a proteklih dana, neće biti ni spektakularan ni izvanredan. Naime, razmatrat će se godišnja izvješća sigurnosnih službi i kadrovske politike u njima:

„Pričekat ćemo još izvješća saborskog povjerenstva i stručnih službi. Na Vijeću se nećemo baviti samo jednim slučajem, nego ćemo vidjeti gdje su sistemski problemi i kako ih otkloniti da se pogreške ne bi ponavljale“,

rekao je dr. Ivo.

Tako su se sva dosadašnja skanjivanja oko zapošljavanja u SOA-i bez sigurnosnih provjera, čime je „možda ugrožen i sigurnosni sustav“, pretvorila u razglabanje godišnjih izvješća i sistemskih problema, odnosno u teme koje bi se u svakoj normalnoj državi našle na dnevnom redu ovakvoga skupa na samom početku svake pojedine godine i pojedinog mandata svakog od supredsjedatelja takvoga tijela. Višegodišnja je javna tajna da je SOA godinama služila za uhljebljivanje raznih HDZ-ovih kadrova, rođaka stranačkih i državnih dužnosnika, kao i to da su u Agenciji zaposlene i osobe iz najužeg obiteljskog kruga barem dvojice eminentnih hrvatskih novinara. Zato je više nego smiješno predstojeću sjednicu VNS-a najavljivati uz pratnju fanfara i kao neku veliku prekretnicu u radu spomenute Agencije – naročito kada, kao u ovom slučaju, sazivanje „sastanka na vrhu“ služi u svrhu predsjedničke predizborne kampanje.

I do sada su se sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost, te Vijeća za obranu, sazivale prilično rijetko, uglavnom zbog „sistemskih problema“, a ne konkretnih tema – iako je i njih bilo u nekoliko navrata. Najviše je upadalo u oči nesazivanje sjednice Vijeća za obranu, tijela koje se u Josipovićevom mandatu nije sastajalo više od dvije i pol godine, ili ukupno tek dva puta tijekom njegove 4 godine na čelu države. Iako ni sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost nisu česte, njih se sazivalo u barem donekle zamjetnome ritmu.

Posljednji je put redovita sjednica VNS-a održana 18. prosinca 2013. godine, sa zanimljivom točkom dnevnog reda: „moguće ugroze javnih elektroničkih komunikacija“. Tada su članovi Vijeća upoznati i s prijedlogom Godišnjih smjernica za rad sigurnosno-obavještajnih agencija za 2014. godinu, dok će se o ostvarenju takvih smjernica u 2013. razgovarati tijekom narednih dana. Jedan od razloga zašto je sjednica VNS-a najavljena ovako neodređeno vjerojatno leži i u činjenici da se nadležno parlamentarno kontrolno tijelo, Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, još uvijek nije pozabavilo zapošljavanjima i sigurnosnim provjerama, iako je i sam Josipović očekivao da se to napravi. Za sada posljednju, 35. po redu sjednicu, taj je Odbor održao prije puna tri tjedna, odnosno sada već davnog 5. ožujka.

Kada je prije dva dana predsjednik Josipović najavio da je premijeru Zoranu Milanoviću uputio prijedlog za održavanje sjednice VNS-a, rekao je i da od čelnika sigurnosno-obavještajnog sustava traži da pripreme analizu kadrovske politike, posebno s težištem na ispunjavanju uvjeta za rad u sustavu. Našavši se ugroženim, prije svega zbog svog predsjednika, a nekadašnjeg šefa SOA-e Tomislava Karamarka – HDZ je, putem člana svog Predsjedništva, stanovitog Andrije Mikulića, odmah uzvratio lopticu:

„Da je predsjednik Josipović kojim slučajem morao proći sigurnosnu provjeru radi nezakonitog izvlačenja novca iz Komercijalne banke, radi afera ZAMP, Emporium, Adriatic.net, Štedionica Zlatica, ne bi mogao postati predsjednik Hrvatske“.

Dodao je Mikulić i da je Josipović ugrozio nacionalnu sigurnost postavivši za svog glavnog analitičara Dejana Jovića, prije negoli je završila njegova sigurnosna provjera. No, nekim čudom, HDZ je propustio prozvati Josipovića zbog njegove najočitije greške – zadržavanja Saše Perkovića na mjestu savjetnika za nacionalnu sigurnost u vrijeme dok mu je otac Josip bio na Interpolovoj tjeralici, da bi par godina potom isti bio i uhićen te izručen Njemačkoj, gdje trenutno sjedi u zatvoru.

Da se Josipović želi ozbiljno baviti ugrozama nacionalne sigurnosti, sazvao bi sjednicu VNS-a i nakon podizanja optužnice protiv vrha Vojne sigurnosno-obavještajne agencije – osim ako je situacija kad visokopozicionirani kadrovi (imenovani temeljem supotpisa i samog Predsjednika RH) „zamračuju“ novce iz posebnih obavještajnih fondova na neki način manje opasna od u agencijama zaposlene rodbine i prijatelja?! Da se zaista želi baviti nacionalnim ugrozama, Josipović bi tražio izvješće o tome koji sve bjelosvjetski kriminalci imaju hrvatsku putovnicu i kako su je stekli, kao i popis njihove imovine u RH. Da se zaista ozbiljno misli baviti jednim od rijetkih resora u kojem ima kakve-takve ovlasti i funkciju kontrolnog tijela, Josipović bi zasigurno našao još nekoliko tema o kojima bi se moglo razgovarati na sjednici Vijeća za nacionalnu sigurnost. Umjesto toga, on se odlučio koncentrirati na šefa HDZ-a Tomislava Karamarka, kao da mu je to glavni protukandidat u predstojećim predsjedničkim izborima. Nije nimalo nevažno da je priča o zapošljavanjima u obavještajnoj zajednici krenula s pričom kako je tijekom Karamarkovog vremena u SOA-i zaposlena osoba koja 3 puta nije prošla sigurnosnu provjeru. Karamarko već gotovo 6 godina nije na čelu SOA-e, u kojoj bi se o tom periodu vjerojatno našlo i većih krimena od ovog navedenog – prije svega vezano uz selektivno sljepilo kada su u pitanju kriminalne radnje bivšeg premijera Ive Sanadera i HDZ-a.

Zbog svega toga, danas je prilično neozbiljno sastančiti po pitanju modela baratanja obavještajnim (i ne samo obavještajnim) službama koji je u „Lijepoj našoj“ na snazi pune 24 godine, još od osamostaljenja RH. Al’ ovo je ipak izborna godina, pa su i umjetne teme dobrodošle za stvaranje privida da i ovakav predsjednik države ima nekakvoga smisla.