Izvanredna konferencija za tisak, na Pantovčaku 22. listopada 2012. godine, o curenju informacija i smjenama u obavještajno-sigurnosnom sektoru

Nakon što smo počeli detaljnije promatrati aferu oko neovlaštenog prisluškivanja, kojom su nenamjerno (uslijed nekontroliranog curenja podataka u javnost) Ured vijeća nacionalne sigurnosti, policijski USKOK i Sigurnosno-obavještajna agencija (SOA) posljednjih dana uveseljavali hrvatske građane, učinilo nam se da je problem dublji no što bi se to na prvi pogled moglo činiti. Posebice se to pokazalo na izvanrednoj konferenciji za tisak koju su 22. listopada u 14 sati zajednički sazvali Predsjednik RH Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović po pitanju stanja i kadrovskih promjena u sigurnosno-obavještajnome sektoru RH. Dok će to zanimljivo događanje još biti predmetom detaljnije analize na portalu obris.org, za sada smo smatrali potrebnim tek ukazati da ti problemi u Hrvatskoj nisu novi – dapače, da se ove svježe incidente može promatrati i u svijetlu višegodišnjeg problematičnog odnosa vrha vlasti prema jednom nedovoljno duboko reformiranome dijelu države.

Tekst koji slijedi pisan je početkom 2010. godine, u jeku predizborne kampanje za izbor Predsjednika RH. U njemu je promatran odnos dvojice glavnih takmaca za tu prestižnu funkciju po pitanjima obrane i nacionalne sigurnosti. Dok je obrambena strana danas posve ista, kao i u siječnju te 2010. godine – sa svim istim problemima, ali sa gotovo tri godine više na leđima – problemi koji su se tada nazirali u pogledu nacionalne sigurnosti kao da su posljednjih dana procvali u svoj svojoj očekivanoj ružnoći.

————————————

Ovaj je pregled pisan za web-portal zaklade Heinrich Böll Stiftung Hrvatska – gdje je i objavljen 7. siječnja 2010. godine, tri dana prije drugoga kruga glasovnja. Tekst je i danas dostupan, pod nazivom “Dossier: Predsjednik s generalima ili bez njih ?”, na adresi: http://www.hr.boell.org/web/index-276.html.

————————————

Franjo Tuđman tijekom prisege 1997. godine

Republika Hrvatska (RH) do sada je četiri puta birala predsjednika. U prva dva navrata, 1992., te nakon kraja rata 1997. godine, pobjedu je u prvome krugu odnio Franjo Tuđman. Nakon njegove smrti, u siječnju 2000. i kasnije, 2005. godine – za predsjednika je biran Stjepan Mesić. U prva dva izborna navrata nije bilo drugoga kruga, dok se ta faza izbora udomaćila od 2000. godine na ovamo. Dok je prvi predsjednik umro tijekom svog posljednjeg mandata, Stjepan Mesić prvi je predsjednik koji nakon završetka drugoga mandata odlazi u mirovinu. Sada, krajem 2009. i početkom 2010. godine, Hrvatska bira predsjednika po peti put. Na osobnoj razini, traži se treći predsjednik.

Ne smije se zaboraviti velika razlika u ovlastima koju je tijekom čitavog tog perioda sa sobom nosila funkcija Predsjednika RH. Tijekom 1990-tih, u doba Franje Tuđmana, državni ustroj bio je usmjeren na osobu i ovlasti Predsjednika – Hrvatska je odgovarala ustrojbenome modelu polupredsjedničke republike. Nakon 2000. godine, a za trajanja prvoga mandata Stjepana Mesića, provedene su ustavne promjene koje su bitno suzile ovlasti predsjednika, te državu više usmjerile u smjeru parlamentarnoga ustroja, doduše kancelarskoga tipa, stavljanjem dodatne težine uz poziciju predsjednika Vlade RH.

Predsjedničke ovlasti

Ovlasti Predsjednika bazično definira Ustav RH, modificiran državno-političkim promjenama krajem 2000. te početkom 2001. godine, ali i niz zakona. Ustavne ovlasti Predsjednika RH su brojne, ali i pretežito ograničene potrebom supotpisa predsjednika Vlade.

Područja u kojima je Predsjednik Republike ponešto samostalniji sadržavaju članci 93. (predstavljanje RH u inozemstvu, briga za redovito djelovanje te stabilnost vlasti, obrana neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države), 98. (sudjelovanje u provođenju vanjske politike, sudjelovanje u osnivanju diplomatskih misija i njihovom kadrovskom popunjavanju, primanje vjerodajnica i opozivnih pisama stranih diplomata), 99. (Predsjednik kao vrhovni zapovjednik Oružanih snaga koji u skladu s zakonom imenuje i razrješava vojne zapovjednike, objavljuje rat i sklapa mir, a uz supotpis predsjednika Vlade može narediti uporabu Oružanih snaga i van ratnoga stanja) te 102. (Predsjednik RH i Vlada zajedno usmjeravaju rad sigurnosnih službi te supotpisuju imenovanja njihovih čelnika).

U svome radu Predsjednik ima pravo samostalnoga izbora savjetnika, koji djeluju u sklopu Ureda predsjednika i čija imenovanja ne bi smjela kršiti trodiobu vlasti u državi (članak 106. Ustava).

Ovlasti Predsjednika RH u području obrane pobliže su definirane nizom zakona čiji je pun popis dostupan na internetskim stranicama Ureda predsjednika RH Stjepana Mesića. Pretežito se tu radi o osiguravanju funkcioniranja sustava obrane (sadašnjeg i budućeg), njegovom kadroviranju i nagrađivanju zaslužnih. Osnovno ograničenje je i ovdje nužnost usuglašavanja s Vladom ili potvrde Hrvatskoga sabora, bilo većine zastupnika ili nadležnog saborskog odbora. Drugu vrstu ograničenja ovlasti predstavlja činjenica da konkretne dokumente koje se donosi, odobrava ili na koje se daje suglasnost, u pravilu izrađuju tijela upravne vlasti nad kojima Predsjednik i nema konkretnih ovlasti – pretežito Ministarstvo obrane i Oružane snage RH. Time Predsjednik RH, njegovi savjetnici i Ured, na obranu više utječu negativnim djelovanjem – odbijanjem i blokiranjem, a manje afirmativno. Praktična suradnja Predsjednika i njegovih ljudi oko izrade pojedinih dokumenata predstavlja nadogradnju ovlasti danih propisima. Ona pomaže pri usuglašavanju, ali sama nije nužno zadana.

Kampanja 2009. godine

Obuhvativši dvanaest predsjedničkih kandidata, predizborna kampanja 2009. godine trajala je neuobičajeno dugo. Započela je 19. studenog i trajala do 25. prosinca uključno, da bi 27. prosinca bio održan i prvi krug izbora. On nije donio pobjednika većinom glasova izašlih birača, pa su u drugi krug izbora ušli nezavisni kandidat Milan Bandić i kandidat SDP-a Ivo Josipović.

Od 12 predsjedničkih kandidata iz prvoga kruga, njih je 8 bilo smatrano ozbiljnima

Kampanja za drugi krug izbora započela je praktično odmah nakon objave prvih službenih rezultata prvoga kruga, u ranim satima 28. prosinca 2009. godine. Kampanja za drugi krug, obilježena brojnim sučeljavanjima dvojice protukandidata, traje do 8. siječnja 2010. godine. Predsjednički izbori kulminiraju drugim krugom glasovanja, 10. siječnja 2010.

Prvi krug kampanje obilježilo je temeljito nesnalaženje pojedinih kandidata u opsegu ovlasti konkretne dužnosti za koju se natječu. Pretežito se pričalo o načelnim stavovima, o gospodarstvu i nizu tema koje baš i nisu u domeni Predsjednika RH. Pitanja iz domene sigurnosti i obrane praktično nisu dirana – osim površnih referenci na hrvatske snage u Afganistanu, vojne nekretnine i status ratne luke Lora. Drugi se krug izbora koncentrira na samo dva kandidata, a više sati njihovih javnih sučeljavanja dalo je bolji uvid u poražavajuću upućenost budućeg predsjednika u pitanja sigurnosti i obrane zemlje.

Stavovi kandidata o pitanjima sigurnosti i obrane

TV-duel na RTL televiziji 3. siječnja 2010. godine

Prilikom javnih sučeljavanja kandidata (tekstom su obuhvaćena sučeljavanja kandidata Bandića i Josipovića na HTV1 i NovaTV 30. prosinca 2009. godine, te RTL Duel 3. siječnja 2010.), na vidjelo je izišlo njihovo opće nesnalaženje. Oba kandidata kao da se natječu za mjesto predsjednika RH iz doba od prije ustavnih promjena, budući da svoju ulogu doživljavaju vrlo akcijski.

Zastrašuje volja da se sigurnosne službe koriste za istragu sumnji u kriminalna ili korupcijska djelovanja – gdje su kandidati istakli kako bi im tako dobiveni materijali služili kao podloga za kasnije angažiranje policije, državnoga odvjetništva ili USKOK-a. Kada bi to i bilo u opsegu ovlasti Predsjednika, ostaje činjenica da u Hrvatskoj, s mnogo loših iskustava oko djelovanja sigurnosnih službi u široj zajednici, takve inicijative treba gledati s iznimnim oprezom. Uz to, zanimljivo je da se ni jedan od kandidata nije izjasnio o problemima ustroja sigurnosnih službi koje bi tako rado koristili. Naime, iako propisi RH govore o samo dvije sigurnosne službe u državi, u praksi nije jasno riješen status namjenske uprave (tzv. VII. uprava) Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija, koja ponekad figurira kao treća služba.

Tadašnji načelnik Glavnog stožera OS RH Josip Lucić bio je enigma za predsjedničke kandidate Bandića i Josipovića

Što se sektora obrane tiče, ni jedan od dvojice kandidata nije do kraja siguran tko su točno konkretne osobe koje ondje obnašaju visoke dužnosti. Dok g. Josipović smatra gen. Lucića zapovjednikom Hrvatske kopnene vojske, g. Bandić o pravoj osobi zapovjednika HKoV zna sve osim njegova imena i prezimena. Jednako tako, kadrovska se pitanja u obrani promatraju potpuno politički. Dok bi g. Bandić načelnika Glavnog stožera OS RH postavljao i smjenjivao po volji (dok opravdano zamjera sadašnjem predsjedniku Mesiću pokušaje kadrovskih zahvata u zadnjim danima mandata), g. Josipović bi pričekao kraj mandata sadašnjeg načelnika Lucića. Kandidatima se ni u jednom momentu nije postavilo pitanje ni mogućih razloga za preranu smjenu, niti opravdanosti takvih kadrovskih poteza, kao ni mogućih koristi ili šteta od takve promjene na vrhu Oružanih snaga. Ipak, dok g. Josipović u pitanjima materijalne obnove oružanih snaga nalazi za shodno istaknuti njihovu utemeljenost na strateškim dokumentima RH (pitanje nabave borbenih zrakoplova), njegov protukandidat ne pokazuje tu razinu upućenosti. On se zadržava na nejasnome pojmu „NATO standarda“ koje Hrvatska navodno mora održavati, pa i materijalnim nabavama.

Dok oba predsjednička kandidata podupiru uvođenje dodatnog odličja „Heroj domovinskoga rata“, ni jedan od njih nije se osvrnuo na kriterije po kojima bi se praktično 15 godina nakon kraja rata ono dodjeljivalo. Sve to, kao da u Hrvatskoj i danas vlada manjak propisanih odličja, a ne višak ljudi za koje nije sigurno kako su već dodijeljena im odličja zapravo zaslužili.

Jednaka zbunjenost vlada i oko izbora predsjedničkih savjetnika za obranu. Oba kandidata kao da predmnijevaju da to mjesto mora biti popunjeno umirovljenim visokim časnikom – dakle, bivšom djelatnom vojnom osobom, dok g. Bandić smatra da ona ujedno treba biti i „Heroj domovinskoga rata“. Pri tome, praksa dosadašnjega predsjednika postupno se okretala korištenju civilnih osoba – koje uz stručna znanja mogu donijeti i određenu fleksibilnost.

Dok je sam izbor savjetnika jedno od rijetkih samostalnih prava Predsjednika RH, tu su na vidjelo izašle i dodatne nedoumice. Naime, pitanje izbora savjetnika za obranu povezalo se s problemom odnosa prema skupini generala koje je predsjednik Mesić umirovio u jesen 2000. godine. Kandidat Josipović njihovo umirovljenje smatra opravdanim te konačnim, ispravno pri tome ukazujući na njihovo teško kršenje i vojničke stege i zakonskih propisa kao razlog prijevremenoga umirovljenja čitave skupine. On time, iako ne izričito, jača načelo civilnoga nadzora nad oružanim snagama – princip koji je 2001. godine unesen i u Ustav RH. Za razliku od toga, g. Bandić ne vidi ništa sporno u imenovanju takvih osoba na savjetničke dužnosti, a ne isključuje ni njihov povratak u aktivnu vojnu službu. Bez obzira na stručne kvalifikacije pojedinih umirovljenih generala te javno mnijenje dijela političke javnosti u RH, radi se tu o teškome propustu predsjedničkoga kandidata Bandića – propustu u tumačenju predsjedničkih ovlasti te Ustava RH, ali i pravila djelovanja obrambenoga sustava u demokratskome okružju općenito.

Zaključak

Oba protukandidata u drugome krugu izbora za Predsjednika tek su nakon 40. dana ukupne kampanje započela iznositi konkretne naznake svojih namjera na novom radnome mjestu. No, budući da kandidati ni sada nisu pokazali iole dublje poznavanje sektora nacionalne sigurnosti te obrane ili ljudi koji u njemu obnašaju najviše dužnosti, slobodno se može reći da će izbor pojedinih stručnih savjetnika za novog Predsjednika biti posebno važan.

Tek treba pomiriti aktivne ali površne predizborne ideje s realnim stanjem stvari. Velik dio raznih reformi nije dovršen, a vojna aktivnost Hrvatske u doba krize i pred Vrhovnog zapovjednika načelno stavlja problem mirenjem rasta obveza s padajućim proračunskim stavkama. Jednako tako, krajnji je rok za donošenje niza novih strateških dokumenata – u obrani, zaštiti i spašavanju, te pitanjima borbe protiv terorizma. A to su samo naznake nekih pitanja na kojima će doprinos Predsjednika i njegovih ljudi biti ključan.