Možda su najveći problemi obrane Republike Hrvatske i Oružanih snaga kao njene glavne sastavnice zakonski nered, stavljanje u prvi plan vlastitih interesa i stalni obračun s „njima“. Kako bi se to popravilo nužno je na najvišoj razini ustavno i zakonski nedvosmisleno urediti prava i obveze u sustavu obrane između Sabora, predsjednika države i Vlade. Ovo je čisto političko pitanje, pitanje političkog sustava i o njemu u ovome članku samo toliko, kao naznaka da bi se na tom planu imalo što raditi. Drugo je pitanje uređenje prava i obveza vrhovnog zapovjednika, ministra obrane i načelnika GS OS RH. Jednostavno se to mora zakonski urediti i ni u kojem slučaju ne smije ovisiti o tome želi li netko s nekim surađivati za dobrobit države i naroda ili pak djelovati u korist vlastite pozicije, osobnu korist i probitke vlastite klijentele. Kako bi to mogli analizirati potrebno je vidjeti definiranost nabrojenih funkcija, i to u prvom redu – predsjednika/vrhovnog zapovjednika u Ustavu i Zakonu o obrani, a ministra obrane i načelnika GS OS RH u Zakonu o obrani.

Ustav i Hrvatski sabor

Za ovu temu najvažniji je: članak 94. stavak 3. Ustava Republike Hrvatske, „Predsjednik Republike odgovara za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Sva daljnja razmatranja uloge predsjednika kao vrhovnog zapovjednika OS RH moraju tu odrednicu ne samo imati na umu nego je dosljedno provoditi u svim zakonima koji reguliraju pitanje obrane i Oružanih snaga Republike Hrvatske. Ako pogledamo ovu obvezu predsjednika, deklarativno se ništa bitno nije promijenilo od prvog Ustava do Ustava na snazi, a na simboličnoj razini više nije Vrhovnik. Na papiru obveza je ostala, i to žestoka i eksplicitna, jer je to najvažnija zadaća te političke pozicije. Jasno, bez sposobnosti njene realizacije, ugrožena je opstojnost države i naroda, i ovisiti će o volji drugih, često ne tako moćnih ali agresivnih i imperijalističkih susjeda. Ono što se bitno promijenilo su predsjedničke ovlasti. Koji su to mehanizmi u rukama predsjednika nakon 2000., a posebno nakon 2013. godine, kako bi mogao ispuniti ustavnu obvezu? Jednostavno ih nema jer su mu bitne poluge vlasti uzete promjenom Ustava, ukidanjem polupredsjedničkog i usvajanjem „parlamentarnog“ političkog sustava koji sve više sliči kancelarskom.

Kakav nam je parlament, svima je jasno. On je umjesto glavne državne institucije doslovno „smokvin list“, stroj za glasovanje i davanje legitimiteta stranci i/ili koaliciji na vlasti.  Kvaliteta onog za što dižu ruku kod ovakvih saborskih zastupnika nema nikakvu vrijednost, iako članak 75. stavku 1. Ustava glasi – „Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat“, ma što to značilo – a vidimo da u većini slučajeva ne znači ništa dobro. Možda jedino ima utjecaja za trgovinu i očuvanje najboljeg „radnog mjesta“ u državi. Iznad zdravog razuma i postupanja po Ustavu u dobroj vjeri je stranačka/partijska ili koalicijska stega. Takvo ponašanje otvara prostor za političku trgovinu, a neki to dobro naplaćuju, u prvom redu manjinski zastupnici, zastupnici dijaspore, marginalne stranke, javni prebjezi, ali i stalni spavači (dok ih oni na vlasti ne probude, često i iz višegodišnjeg sna). Predsjednik nema nikakav utjecaj na Vladu i Sabor. Da bi osigurao uspješnu provedbu obveza mora imati mehanizme, a da bi ih izgradio – mora imati financije. Koliko se te obveze drže pro forma svjedoči i činjenica da još ni jedan Predsjednik od Vlade i Sabora, pa ako treba i od hrvatskog naroda, nije odlučno zatražio više sredstava za obranu RH. Saborski odbor koji se bavi obranom radi nevažne stvari, a i rezultati tamo nekih „istraga“ unaprijed su poznati dok se sav nerad i neznanje prikriva nekakvom tajnom ili kako je sad popularno reći – „podaci su klasificirani“. Hoćemo li doživjeti da saborski Odbor za obranu kaže Vladi – želimo više novca za obranu jer se s ovim novcem ne mogu ostvarit ciljevi postavljeni u Strategiji nacionalne sigurnosti i Strategiji obrane Republike Hrvatske. Vidi đavla – upravo Sabor donosi obje strategije i ne samo te strategije. Sabor odlučuje o ratu i miru, ali donosi i državni proračun. Možda ipak odbori služe za povećanja primanja slabo plaćenim i neprivilegiranim saborskim zastupnicima. Nije na odmet podsjetiti kako Sabor ostvaruje i građanski nadzor nad službama sigurnosti Republike Hrvatske. Važno je još jednom naglasiti da saborski zastupnici nemaju obvezujući mandat i da ne mogu na nikoga prenijeti odgovornost za ne činjenje i ne poduzimanje potrebnih mjera glede obrane i sigurnosti RH.

Dokumente koji definiraju te potrebe i mjere možemo gledati zasebno, ali uvijek i kao cjelinu. Naravno da u tu cjelinu svakako spada i DPR (Dugoročni plana razvoja Oružanih snaga). Mala zemlje s malobrojnim ljudskim potencijalom može imati samo male djelatne oružane snage. One moraju biti izvrsno opremljene, a njeni pripadnici/e  izvrsno školovani/e, obučeni/e i uvježbani/e i to u sve tri grane. Za Hrvatsku to znači – vojska, mornarica i zrakoplovstvo. Prema mnogočemu se čini kako je za neke mornarica višak, ali eto more im se dopada. Nakon iznijetog nameće se zaključak da Predsjednik nema mogućnost nametnuti Vladi volju da uloži potrebna sredstva za provedbu njegove ustavne obveze u svezi obrane neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske. Prema Ustavu, Vlada de jure odgovara Saboru, a kako je u praksi, valjda je jasno i pticama na granama jer očito Sabor odgovara Vladi.

Predsjednik Republike – vrhovni zapovjednik

Za Zakon o obrani i sustav obrane u najširem smislu izuzetnu važnost trebao bi imati članak 7. stavak 1. Zakona o obrani, koji eksplicitno započinje: „Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga“, kao da se radi o dvije osobe. Je li ovo pogreška, slabo prepisano iz Ustava ili je zlonamjerno rušenje autoriteta vrhovnog zapovjednika? Ako nemamo zle namjere ili manjka inteligencije, apsolutno je jasno da nema ni jednog zakona koji na zakonit način to može promijeniti. Ustav apsolutno ne ostavlja nikakvu mogućnost da netko s vrhovnim zapovjednikom dijeli zapovjedno pravo nad oružanim snagama, a ni odgovornost za učinjene pogreške. S ovako eksplicitnim izrijekom Ustava nema nikakve mogućnosti dijeliti zapovjedno pravo vrhovnog zapovjednika na ratno i mirnodopsko, i onda to mirnodopsko dati nekom drugom. Svaki pokušaj te nesuvisle rabote bez promjene Ustava je neprihvatljiv i čini mi se nedjelo. Jedini koji ima potpuno zapovijedanje nad OS RH je vrhovni zapovjednik i nitko više. Ne može Zakon o obrani derogirati to pravo i prenijeti ga na ministra obrane, načelnika GS OS RH ili bilo koga. Kako bi predsjednik/vrhovni zapovjednik mogao obavljati funkciju vrhovnog zapovjednika, koju za razliku od nekih drugih funkcija ni s kime ne dijeli, u njegovom uredu trebalo bi biti najviše osoba sposobnih ga poduprijeti u toj za državu izuzetno važnoj dužnosti. Za OS RH važan je i članak 39. stavak 1. Zakona o obrani – „Oružane snage štite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske te brane njezinu teritorijalnu cjelovitost“. To je upravo ono za što je odgovoran Predsjednik država prema članku 94. stavku 3. Ustava.

Dva problema

Kad već govorimo o OS RH, u Ustavu se ne spominje i ne daje mogućnost da se u Zakonu kao istoznačnica za OS RH ozakoni naziv Hrvatska vojska. U hrvatskom jeziku prijevod latinske riječi „militaris“ ima oblik pridjeva i znači „vojni“, a u srpskom prijevodu je imenica i ima značenje „vojska“. Slično je i s engleskim „military“ koji je u Hrvatskom jeziku pridjev – „vojni“, ali i kao imenica – „oružane snage“. Nekad je bilo relevantno što je pojam obuhvaćao/značio u latinskom jeziku, a danas je važno i relevantno koje značenje ima u engleskom jeziku. Ipak kako bi zadovoljili neke visoko misleće ministre obrane, načelnike GS OSRH, generale i šutljive admirale, eksplicitna odredba Ustava se ne poštuje, pa eto – „Oružane snage RH“ tko želi, a zbog straha i poltronstva to su mnogi, mogu ih zvati „Hrvatska vojska“. I što nam se dogodilo? Dogodilo se da je „vojska“ pojela „oružane snage“, a u vojnom leksiku smo dobili kaos, pa je „vojska“ – i Military, i Armija, i Armada, i Army, iako su armija i armada odavno punopravne riječi u hrvatskom jeziku. Prvotno su se ti termini rabili u mornarici pa ih je Napoleon preuzeo za kopnene snage. No, kad „mudraci“ napišu i dostave na Hrvatski radio, npr. Načelnik GS Hrvatske vojske (umjesto Oružanih snaga RH)  je u službenoj posjeti Republici Sloveniji, a vijesti idu i na engleskom dobijemo prijevod – „The Chief of Staff of the Croatian Army is on an official visit to the Republic of Slovenia“. Govornik, pa i onaj koji samo natuca engleski, shvatit će kako se radi o posjeti načelnika stožera kopnene vojske, odnosno kopnenih snaga. Maksimum što bi hrvatski jezik mogao prihvatiti je: „Oružane snage Republike Hrvatske ili Vojne snage republike Hrvatske“ („Armed Forces of the Republic of Croatia or Military Forces of the Republic of Croatia“), ali definitivno za tim nema potrebe. Ovo je mali izlet od težišta teme kako bih naglasio potrebu obrane Ustava i svake njegove riječi, pa i od presizanja izvedenih promjenama ili dopunama zakona. Naime, ako u Ustavu nešto nije dobro to treba u najkraćem roku promijeniti – ali nikako prtljanjima po zakonu, već ustavnim promjenama.

Sad malo o pogrešnoj percepciji Republike Hrvatske kao pomorske države. Članak 7. stavak 5 Ustava RH koji glasi „Oružane snage Republike Hrvatske mogu prijeći njezine granice ili djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora, koju predlaže Vlada Republike Hrvatske uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike Hrvatske“ jako je sličan članku 49. stavku 1. Zakona o obrani koji kaže: „Oružane snage mogu prijeći granice Republike Hrvatske i djelovati preko njezinih granica na temelju odluke Hrvatskoga sabora koju predlaže Vlada uz prethodnu suglasnost Predsjednika Republike“. No, svakom tko ima i zrno logike u glavi jasno je kako ovo ne valja. Ni jedna pomorska država, osim ponosne i nekad pomorske sile Hrvatske, ne zabranjuje svojoj floti izlazak iz teritorijalnog mora. Granica teritorijalnog mora je i granica državnog suvereniteta te integriteta na moru, a ulazak u gospodarski pojas i/ili otvoreno more te u nekim slučajevima i u teritorijalno more susjedne države dopušten je prema Konvenciji UN o pravu mora. Naše se teritorijalno more dodiruje na sjevernom Jadranu sa slovenskim, te na sjevernom Jadranu i kod Palagruže s talijanskim. Očito kako ni naši ustavotvorci, kadaa su pisali Ustav, niti naši kasniji zakonodavci, kao da uopće nisu percipirali hrvatsko more – a samim time ni specifičnosti mornarice, pomorskih snaga, flote/flotile, obalne straže. Jednostavno, suglasno Konvenciji UN o pravu mora, ratni i vladin brod u ne-trgovačke svrhe/javni brod ima pravo naći se u bilo kojoj točki otvorenog mora, bilo čijem gospodarskom pojasu, a u nekim slučajevima i u teritorijalnom moru druge države. Vidimo da se i u Južnom Kineskom moru dižu tenzije oko slobode plovidbe sukladno Konvenciji. No, u nas je stanje kao da su tu odrednicu prepisali od države koja nema izlaz na more – kao što su Austrija, Češka, Slovačka, Mađarska ili tko zna koje druge kopnene države. Ovo je samo dokaz kako su površinski, suprotno logici i dobroj praksi, neke stvari loše uređene. Valja reći kako je ovdje zakonodavac točno prepisao odrednicu iz Ustava. Međutim, kad analiziramo Zakon o obrani i naročito učinjene promjene nakon 2011. godine čovjek se može samo zapitati: “Tko je to radio?” Neću spominjati atribute jer oni su i bez toga sasvim razumljivi i na dohvat svakom razumnom biću.

Loše uređenje kao redovita praksa

Ponovimo, nakon prelaska iz polupredsjedničkog u parlamentarni sustav došlo je do značajnog smanjenja ovlasti predsjednika države u cijelosti, pa i u funkciji vrhovnog zapovjednika. U ovom članku nije fokus na oduzimanju ovlasti već na neujednačenosti ovlasti i obveza te „zakonskim“ umanjenjima ustavne pozicije predsjednika kao vrhovnog zapovjednika, te protuustavnom davanju prava zapovijedanja nad OS RH nekom drugom. Taj je proces naročito intenziviran nakon 2011. godine. Budući da Ustav kaže kako je Predsjednik vrhovni zapovjednik OS RH bilo bi logično da se u Zakonu o obrani tog i takvog predsjednika titulira vrhovnim zapovjednikom. No, famoznom izmjenom Zakona s početka 2000.-ih (NN 33/02 od 29. ožujka 2002. godine), gdje je u članku 7. stajalo – „Predsjednik Republike Hrvatske vrhovni je zapovjednik Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: vrhovni zapovjednik)“, došlo se od 2013. (NN 73/13 od 18. lipnja 2013. godine) do danas na formulaciju „Predsjednik Republike Hrvatske i vrhovni zapovjednik Oružanih snaga (u daljnjem tekstu: Predsjednik Republike)“. Na ovaj način, kao prvo, otvoren je prostor da se Zakonom o obrani na protuustavan način na najvišu razinu zapovijedanja, razinu sveukupnih OS, uvode ministar obrane te prostor za neprihvatljivo širenje ovlasti načelnika GS OS RH (Zakon iz 2019.) – kao nosioca ovlasti punog zapovijedanja/full command, a to je ustavno pravo Predsjednika/vrhovnog zapovjednika i nikog više. Kao drugo i ne manje značajno: negiranje uloge vrhovnog zapovjednika ogleda se u oduzimanju prava da daje mišljenje u postupku imenovanja ministra obrane. To je dodatno ubrzalo i povećalo intenzitet sukoba između ministra obrane (često u ime predsjednika Vlade) i vrhovnog zapovjednika. Istina, ti sukobi su bili stalni od prelaska na parlamentarni politički sustav. U ovim prepucavanjima najveća žrtva je načelnik GS jer ga je Zakon postavio u nemoguću ulogu, ulogu glavnog vojnog savjetnika i vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane, dok je u zapovjednom lancu (ovisno o čemu se radi) odgovoran i vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. U ovim igricama strašno su zloupotrijebljene ovlasti za stanja rata, neposredne ratne ugroze i mira, te zadaće Oružanih snaga – ili konkretno prema Zakonu „uporaba OS“, „korištenje i pomoć OS“, i konačno „zapovijedanje OS“.

Svakome je jasno kako je „pravi“ zapovjednik onaj tko zapovijeda u miru. Iako to izrijekom ne piše, kod miroljubivih država i naroda, glavna zadaća oružanih snaga je da svojim postojanjem osiguraju mir, a tek ako to ne uspije moraju biti spremne voditi rat. Naravno, kod imperijalnih i osvajačkih država to može biti i drugačije, o čemu svjedoči imperijalni ruski pohod na Ukrajinu, a nije davno bio ni srpski osvajački rat na našim prostorima. Prema Zakonu iz 2003. ministar obrane je bio odgovoran vrhovnom zapovjedniku za provedbu zapovijedi u skladu s odredbama Zakona (čl. 100. stavak 1.). Međutim, u Zakonu iz 2013. ta odrednica je nestala. U Zakonu iz 2013. možda je i ključan novi čl. 12. – „Ministarstvo obrane kao središnje tijelo državne uprave ima planske, usmjeravajuće, koordinacijske i nadzorne funkcije u obrani te osigurava uvjete za funkcioniranje i djelovanje Oružanih snaga“. Što još fali za puno zapovijedanje? To je na nešto drugačiji način rečeno u članku 70. Ovo jasno pokazuje put kojim će se razvlastiti vrhovni zapovjednik, odnosno Predsjednik.

Zakon o obrani iz 2013. i ovaj na snazi iz 2019. preferira predsjednika umjesto vrhovnog zapovjednika. U poglavlju o Oružanim snagama ima puno neprincipijelnih i neodrživih konstatacija, pa tako članak 46. kaže: „(1) O uporabi Oružanih snaga odlučuju Hrvatski sabor, Predsjednik Republike, predsjednik Vlade i ministar obrane u skladu s Ustavom i ovim Zakonom. (2) Odluke i naredbe o uporabi Oružanih snaga izdaju tijela i osobe iz stavka 1. ovoga članka u skladu s odredbama ovoga Zakona. (3) Odluke i naredbe o uporabi Oružanih snaga iz stavaka 1. i 2. ovoga članka provode se putem zapovijedi načelnika Glavnog stožera“. Vidimo kako o uporabi OS pored Hrvatskog sabor i Predsjednika/vrhovnog zapovjednika odlučuju Vlada i ministar obrane, i to kako kažu – suglasno s Ustavom i ovim Zakonom. Glede uporabe oružanih snaga, Ustav ne daje eksplicitno ovlast Vladi, a ministar obrane uopće nije ustavna kategorija. Sabor sudjeluje posredno, jer donosi odluku o ratu i miru, te o prijelazu OS preko državne granice. Vlada sudjeluje tek uvjetno jer Ustav predviđa da u nekim prilikama predsjednik donosi naredbu o uporabi OS na prijedlog ili uz suglasnost predsjednika Vlade. Prema ovom članku predsjedniku/vrhovnom zapovjedniku oduzeto je pravo izdavanja zapovijedi kako bi ga se u stavku 2. izjednačilo sa Saborom, predsjednikom Vlade i ministrom obrane. Doduše, to će mu kasnije barem dijelom biti vraćeno jer su vjerojatno zaboravili što su gdje napisali. Tako članak 47. Zakona o obrani glasi: „Predsjednik Republike naređuje uporabu i zapovijeda Oružanim snagama u ratnom stanju te je odgovoran za obranu neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske“. Ovakva formulacija implicitno otvara mogućnost da netko drugi zapovijeda OS u vrijeme kada nema rata. Važno je opet podsjetiti kako Ustav ne vidi različite vrhovne zapovjednike u ratu i miru. Predsjednik je po Ustavu jedini vrhovni zapovjednik u svako vrijeme i u svim prilikama. Naravno da neke ovlasti osim uporabe OS može prenijeti na druge, u prvom redu ministra obrane i načelnika GS, ili pak na zapovjednika operativnih snaga u prostoru. Treba znati kako se prenesena ovlast ne može dalje prenositi i na taj način sa sebe skinuti odgovornost.

Dvovlašće kao norma

Dobar primjer za sve ovo sadržan je u članku 70. Zakona o obrani, koji je postavljen u Zakonu o obrani iz lipnja 2013. godine (NN 73/13), a zadnje i rubno modificiran u ožujku 2018. godine (NN 30/18). U njemu je pod posebnim naslovom „5. Zapovijedanje i rukovođenje u oružanim snagama“ na neprimjeren način uređeno zapovijedanje u OS RH. Naime, jedna od nedopustivih pogrešaka u organizaciji rukovođenja i zapovijedanja, pa i upravljanja, je stanje u kojem podređeni ima dva ili više nadređenih. Ovdje se očito željelo izbjeći da je ministar podređen predsjedniku. Na taj način stvoren je totalni zakonski nered pa su u konačnici prva tri stavka u suprotnosti sa stavkom 7 istoga zakonskog članka. Pogledajmo kako to izgleda u Zakonu o obrani:

Tko zapovijeda, a tko rukovodi?

„(1) Načelnik Glavnog stožera ima ovlast punog zapovijedanja u Oružanim snagama na temelju zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike, odluka ministra obrane te odredbi ovoga Zakona.

(2) Načelnik Glavnog stožera odgovoran je Predsjedniku Republike za provedbu zapovijedi i naredbi te ministru obrane za provedbu odluka iz stavka 1. ovoga članka.

(3) Načelnik Glavnog stožera dužan je o provedbi akata iz stavka 2. ovoga članka kojima se regulira uporaba ili korištenje Oružanih snaga istodobno izvijestiti Predsjednika Republike i ministra obrane.

(…)

(7) Zapovijedanje i rukovođenje u Oružanim snagama zasniva se na načelima jednočelništva i subordinacije“.

Kako vidimo ovdje je „dvostruko čelništvo“. Naime, stavak 1. je u najmanju ruku nespretno napisan. Pravo punog zapovijedanja nad Oružanim snagama ima samo Predsjednik/vrhovni zapovjednik i nitko više. Ovaj stavak mogao bi glasiti: „Načelnik Glavnog stožera ima pravo (ovlast) zapovijedanja u Oružanim snagama na temelju prenijetih ovlasti, zapovijedi i naredbi Predsjednika Republike“. Drugi dio rečenice nema tu što tražiti, jer na perfidan način izjednačuje pozicije ministra i Predsjednika. Na istom su tragu i citirani stavci 2. i 3 ovog članka Zakona o o brani.

Zaključno

Što na kraju reći a ne upasti u nekakve političke konotacije? Volio bih da se vrijedni čitatelj prisjeti tko su bili načelnici stožera i ministri obrane u razdoblju od 2012. do 2020. godine. Za ovo razdoblje moglo bi se reći kako je u složnom radu bila rušena pozicija vrhovnog zapovjednika. Također treba znati da je tako nešto teško zamislivo bez suglasnosti predsjednika Vlade. Ipak, možda je i najinteresantnije olako prihvaćanje oduzimanja nadležnosti od strane samog Predsjednika/Predsjednice, ujedno i vrhovnog zapovjednika/vrhovne zapovjednice. Čini mi se kako bi za to moglo biti više razloga:

(1) Slab i nestručan vojni dio Ureda predsjednika države;

(2) Slabo, odnosno skoro nikakvo vlastito znanje vrhovnog zapovjednika o Oružanim snagama. Iako „razvlašteni“, oni su se osjećali dobro u društvu s najvišim pripadnicima OS, a imali su time i više vremena za neke druge stvari. Možda su bili uvjereni kako rata neće biti – ako ne nikad, a ono bar ne za vrijeme njihova mandata.

(3) Ministri obrane su nadjačali načelnike i u prvi plan postavili sebe te predsjednike Vlade;

(4) Načelnici su u „poslu“ s ministrom u prvi plan stavili sebe, umjesto da štite poziciju vrhovnog zapovjednika.

Iz prezentirane lepeze mogućih načina ustroja vrha zapovjednog lanca nacionalnih sustava obrane vidljive su različite mogućnosti u monarhijama, te predsjedničkom, polupredsjedničkom, parlamentarnom i kancelarskom sustavu. U monarhijama i parlamentarnim sustavima – gdje se predsjednik bira u parlamentu – ministar obrane podređen je premijeru. U kancelarskom sustavu ministar obrane podređen je kancelaru, ali kancelar uz neka ograničenja u vrijeme mira ovlast vrhovnog zapovjednika prenosi na ministra obrane. No naravno da iz grubog prikaza ovakve vertikale nije moguće odmah utvrditi precizne odnose između dionika. Za to bi bilo potrebno svaku državu i njene oružane snage zasebno analizirati.

Čini se interesantno ovdje podsjetiti kako je uređen lanac zapovijedanja na najvišoj razini u nekim državama.

• Norveška: Kralj – premijer – ministar obrane – načelnik obrane;
• Velika Britanija: Kraljica – premijer – ministar obrane – načelnik stožera obrane,
• Francuska: Predsjednik – ministar oružanih snaga – načelnik stožera obrane,
• Italija: Predsjednik – premijer – ministar obrane – načelnik stožera obrane,
• Grčka: Predsjednik – premijer – ministar obrane – načelnik glavnog stožera;
• Finska: Predsjednik – ministar obrane – načelnik obrane;
• Poljska: Predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – načelnik glavnog stožera:
• Estonija: Predsjednik – premijer – ministar obrane – zapovjednik obrambenih snaga;
• Njemačka: Kancelar – federalni ministar obrane – glavni inspektora. Napomena: Temeljem prenijete ovlasti kancelara, vrhovni zapovjednik u miru je federalni ministar obrane. U ratu je vrhovni zapovjednik kancelar;
• Austrija; predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – načelnik glavnog stožera.

Kod nas je dodatni problem što su neki nerazumno, ne vodeći računa o različitosti političkog sustava, pokušali kopirati onaj američki i tome dodati puno svog „ekspertnog“ znanja. U američkim Oružanim snagama predsjedavajući Združenih stožera (množina) je glavni vojni savjetnik predsjedniku, odnosno vrhovnom zapovjedniku i ministru obrane. Ondje to ne čini prijepor jer i ministra obrane i predsjedavajućeg Združenih stožera bira taj isti predsjednik. Načelno, predsjednik i ministar pripadaju istoj političkoj opciji, istoj administraciji i kabinetu. Združeni stožeri (vojska, marinci, mornarica, zračne snage, svemirske snage) su sastavnica Pentagona. Kao glavni vojni savjetnik predsjedavajući je priznato prvi među jednakim admiralima i generalima Oružanih snaga SAD, ali zato nije uključen u operativni lanac zapovijedanja. Operativno zapovijedanje načelno ide – predsjednik/vrhovni zapovjednik – ministar obrane – zapovjednik u prostoru, iako je apsolutno jasno tko je kreirao zapovijed.

Na kraju svega iznijetog držim kako nemamo mjesta za ponos glede učinjenog u obrambenom sustavu i Oružanim snagama RH od kraja rata do danas. U sustavu je uspostavljen sustavni zakonski nered. To najviše plaćaju Oružane snage i njihovi vrijedni pripadnici, a posebice odgovorni načelnik Glavnog stožera te zapovjednici grana. Materijalno stanje nije zadovoljavajuće, a ljudsko je kritično i bit će sve teže dobiti kvalitetne ljude. Nešto zbog statusa, nešto zbog pomanjkanja izazova, a možda najviše zbog zakonskih nedorečenosti i nesigurnosti – jer kako god netko dođe iznova, postupa kao da je sve s njim počelo. To se može najbolje vidjeti na mornarici, koja je izrazito tehnička grana i trebala bi jamčiti obranu mora, podmorja, zračnog prostora iznad mora, te naravno obale i primorskog dijela kopna. Kakve su borbene sposobnost to najbolje znaju oni koji odlučuju o opremanju i koji misle da će mornarica riješiti probleme borbenih sposobnosti izgradnjom još četiri obalna ophodna broda za obalnu stražu. Možda, jer brod ipak ima poluautomatsko daljinsko upravljivi top kalibra od čak 30 mm – a to je ipak alatka, zar ne?

Nadam se da će akteri odlučivanja u RH smoći snage i urediti sustav gdje će zakoni biti u skladu s Ustavom, ili će promijeniti Ustav i uspostaviti neku sasvim drugu hijerarhiju. No, ne poznajem niti jedan sustav u kojem ministar obrane nije podređen vrhovnom zapovjedniku.

 

* gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže; viceadmiral u mirovini