U posljednjih godinu dana, otkako je na snagu stupio novi Zakon o obrani, od Odbora za obranu Hrvatskog sabora zatraženo je mišljenje tek za dvije nabave u obrambenom sektoru – jedno o izgradnji skladišta za UbS u Doljanima (4. listopada 2013. godine) i drugo o nastavku procesa remonta helikoptera Mi-8 (22. svibnja 2014. godine). Kad je pred Odbor jučer stigao i treći takav zahtjev – umjesto rasprave i konačnog mišljenja dobili smo tek ozbiljan izostanak transparentnosti, prikaz uznapredovale političke nebrige, te gorak ukus u ustima. 

Ministrove želje

Jučer (petak, 11. srpnja) je Ministarstvo obrane od resornog saborskog Odbora zatražilo mišljenje o „opremanju OS RH sa samohodnim haubicama PzH 2000“. Projekt je to o kojem se govori već neko vrijeme, a koji je, kako nam je dan ranije potvrdio ministar obrane Ante Kotromanović, postao moguć zahvaljujući odluci njemačke vojske o smanjivanju topničkih postrojbi i „rezanju“ više od 10 tisuća vojnika.

„To su sustavi koji su novi, relativno novi, 10-ak godina su stare Panzerhaubitze. U razgovoru načelnika stožera rekli su da imaju višak takvih sredstava, mi smo bili zainteresirani – to je cilj sposobnosti koji moramo ostvariti. Mislim da ćemo dobiti dobru cijenu, naši su išli gore (stručnjaci, ne ja naravno) razgovarati o tome i sutra (petak, 11. srpnja, op.a.) ćemo prezentirati Odboru za obranu tehničku specifikaciju, parametre i otprilike cijenu koju smo postigli, i način na koji to mislimo ostvariti u idućih nekoliko godina – kupovinu i plaćanje.“

O detaljima ovog posla moći će se saznati nakon što budu prezentirani Odboru za obranu, a za sada je jasno tek da se radi o višegodišnjem financiranom projektu, koji će u konačnici bitno doprinijeti povećanju vatrene moći hrvatskih Oružanih snaga.

„Da, upravo to. Mene će to strašno veseliti. To je haubica koja je sjajna, s novim streljivom ona može doći do dometa i 60 km – užasno veliku vatrenu moć ima. Mi ćemo imati novi sustav za upravljanje vatrom, nove sposobnosti, obučit ćemo nove časnike na novim tehnologijama. Mi se radujemo da ćemo u idućih, nadam se, dvije godine imati jednu jaku topničku snagu u Hrvatskoj i nadam se da ćemo je prezentirati što prije“,

rekao je Kotromanović u četvrtak, 10. srpnja. Nakon što se godinama ponavlja kako OS RH imaju problem zbog neispunjavanja raznih ciljeva (partnerskih, ciljeva snaga, a sada i ciljeva sposobnosti), Ministarstvo obrane i OS RH konačno imaju razloga za pohvaliti se u Bruxellesu. Među 42 cilja sposobnosti, koji su prošle godine utanačeni s NATO savezom, pod domaću zadaću OS RH nalazi se i topništvo. Upravo taj cilj bi se navodno sada ispunio nabavom PzH 2000. Dapače, na nedavnim ponovnim razgovorima u Njemačkoj dodatno je spuštena cijena cijelog posla i to za čak nekoliko milijuna eura, dodao je Kotromanović, te je dogovoreno da uz haubicu dolaze i pričuvni dijelovi. Uz to, njih se može osigurati i preko nadležne NATO-agencije, kako bi bili što povoljniji.

Parlamentarna realnost

No, u vožnji prema ostvarenja tih planova hrvatskog ministra obrane jučer je smanjen gas. Zauzeti pripremama za vikend, uvaženi saborski zastupnici, članovi Odbora za obranu, nisu se udostojali pojaviti u zakazano vrijeme. Točnije, na sjednicu ih je došlo tek 6 – 3 iz HDZ-a i 3 iz SDP-a, uz 3 vanjska člana koji nemaju pravo glasa. Nakon iščekivanja, telefoniranja i malo nervoze, predsjednik Odbora za obranu Tomislav Ivić (HDZ) nije imao druge nego zaključiti da nema kvoruma (minimalno 7 zastupnika), te da se sjednica ne može održati. Tako se predstavnica Ministarstva obrane, zamjenica ministra Višnja Tafra, vratila na Krešimirov trg neobavljena posla. Popravni ispit, odnosno nova sjednica saborskog Odbora za obranu na ovu istu temu zakazana je za ponedjeljak, 14. srpnja, u 14 sati.

No i ta će sjednica, baš kao i ovaj jučerašnji neuspjeli pokus, biti – zatvorena za javnost. Bit će to prva takva sjednica Odbora za obranu održana u ovome mandatu, i ukupno peta od formiranja samostalnog Odbora za obranu Hrvatskoga sabora početkom 2008. godine (gdje pretežita većina „zatvorenih“ sjednica ili nije održana legitimno, ili je imala problema s kvorumom). Uostalom, prilično je neobično da se za javnost zatvara sjednica povodom davanja suglasnosti Odbora za provođenje javne nabave vojne opreme – i to upravo u trenutku kada se Ministarstvo obrane gotovo svakodnevno bori s optužbama da javna nabava remonta i modernizacije MiG-ova nije bila transparentna, te kada već 2 godine MORH radi na otvaranju ukupnog sustava javne nabave u obrani javnosti, sa što manje oznaka klasifikacije. Upravo je zato ministar obrane Ante Kotromanović bio nemalo zatečen informacijom da Odbor za obranu o nabavi PzH 2000 namjerava raspravljati iza zatvorenih vratiju.

„Nemam pojma, ja stvarno ne znam o tome ništa. Ne znam, to nije nikakva tajna. Mi smo nagovijestili kupovinu. Ne znam zašto je tako, iskreno ne znam. Ne znam, to treba pitati Ivića, ja stvarno ne znam“,

iznenađeno je rekao Kotromanović. Onaj tko zna, dakle, predsjednik je saborskog Odbora za obranu Tomislav Ivić (HDZ). Po njemu, sjednica je zatvorena iz razumljivih razloga, a koji su to razlozi, i tko je to odlučio – ostalo je nejasno:

„S obzirom da je riječ o ograničenom… o materijalima koji imaju povjerljivu narav, donesem odluku da bude zatvorena sjednica. (…) Po zakonu, Odbor daje mišljenje Ministarstvu obrane za postupak javne nabave, ako je vrijednost  veća od 5 milijuna eura. Ovdje je veća vrijednost od 5 milijuna eura, jer je riječ o nabavki borbenih sredstava – i zbog toga je zatvorena sjednica“.

Očigledno, uz spominjanje „povjerljive naravi“ materijala, tu je zapravo došlo do izričitog razmimoilaženja u poimanju stvari – između MORH-a s jedne strane, i saborskog Odbora za obranu s druge strane. Pri tome, temeljem izjave ministra obrane, ali i uvidom u druge izvore, zaključujemo kako Ministarstvo obrane RH tu nije bilo ono koje je zatražilo zatvorenu sjednicu nadležnog radnog tijela Sabora (a niti je put parlamenta otposlalo klasificirane podatke o nabavi PzH 2000). Time ispada da je pravo pitanje zapravo – tko je dobio dojam da su takvi podaci ipak “povjerljive naravi” samo zato jer se iole tiču borbene tehnike (o kojoj se u detalj može čitati i u Hrvatskom vojniku), odnosno još jednostavnije : „Tko je za javnost zatvorio pristup informacijama o hrvatskoj obrambenoj kupovini desetljeća?“

Ovu je dilemu razriješila potpredsjednica Odbora, Dunja Špoljar (SDP), označivši Tomislava Ivića kao inicijatora te zanimljive proceduralne ideje:

„On je odredio proceduru sjednice Odbora. Mi ostali smo prihvatili odrednicu njegovu… Nažalost, Odbor se nije održao iz formalnih razloga, pa i svaka daljnja rasprava o tome… mislim da je u ovom trenutku… ‘izvan priče’ “.

Je li šutnja zlato?

Posljedice pristajanja na ovakve „odrednice“ uopće nisu banalne. Kao prvo, ovim je postupanjem postavljen presedan – da se o dokumentu bez klasifikacije, kojeg i nadležna državna tijela smatraju relativno bezopasnim, raspravlja tajno, i to temeljem jedne diskrecijske ocjene. Pri tome, prilično je čudno da se tradicija otvorenosti ovog Odbora, teškom mukom zasnovana u mandatu Borisa Šprema (kao prvog oporbenog predsjednika Odbora za obranu), sada napušta u tišini – dapače, na prijedlog oporbe, a tek uz prešutnu podršku vladajućih u Saboru. Kao drugo, treba konstatirati da bi u neka bolja (politička i parlamentarna) vremena, bilo praktično pa nemoguće vidjeti i da SDP-ovi zastupnici u odborima pristaju na HDZ-ove procedure – radeći time protiv načela transparentnosti, ali i protiv politike istaknutog ministra iz vlastitih redova (kojeg za kvalitetu rada često hvale i vladajući i oporba).

No, nedostatak političkog integriteta samo je jedan od problema koje ima (i) ovo saborsko tijelo. Prateći redovito rad saborskog Odbora za obranu tijekom aktualnog saborskoga saziva, često je neugodno gledati nezainteresiranost njegovih članova za pretresanje obrambenih pitanja. Neugodno je gledati i učestalo prazna mjesta za stolom, praćena olujom telefonskih poziva – ne bi li se saborske zastupnike potaknulo da barem na minutu uskoče na sjednicu Odbora, i time daju kvorum potreban za započinjanje razmatranja (često i uz usporedno „kuvertiranje“ glasova, prije ponovnoga odlaska po nekom drugom poslu). A kad se kvorum i prikupi, pa sjednica stvarno i započne, gotovo pa u pravilu s predstavnicima MORH-a raspravljaju vanjski članovi – što ispunjava formu, dok će onda uvaženi saborski zastupnici ionako dići ruke kako je „centrala“ dogovorila.

U takvim okolnostima –­ gdje većinu rasprava nose vanjski članovi, a zastupnici tek teškom mukom sastavljaju i osnovne uvjete za održavanje sjednica – sama svrha Odbora za obranu kao ozbiljnog sredstva parlamentarne kontrole obrambenog sektora ozbiljno je ugrožena. Time gubi na značaju i zakonska ovlast kontrole velikih javnih nabava u obrani, budući da kod parlamentaraca postaje upitno čak i elementarno znanje, te želja za prepoznavanjem smisla, svrhe ili pak neracionalnosti pojedinih MORH-ovih projekta. Jedino što u takvim okolnostima postaje vrhunski logično – upravo je nova praksa održavanja sjednica iza zatvorenih vrata, pa i kad to u normalnim okolnostima ne bi bilo potrebno. Naime, ne radi se tu o „povjerljivoj naravi nabave borbenih sredstava“, ni o „Neželjenom Nekom“ koji žudi saznati broj i vrijednost njemačkih topova koje bi kupili – već je riječ o činjenici da se iza zatvorenih vrata nitko ne mora čak ni formalno truditi prikriti neznanje, nebrigu i nerad.