Početkom kolovoza prošle godine Hrvatskom se proširila priča o ponešto vojne tehnike koju će Oružane snage RH dobiti/kupiti od saveznika. U paketu opreme koji su mediji tada spomenuli mnogima su za oko zapela američka teretna i terenska vozila s protuminskom zaštitom, MRAP (Mine Resistant Ambush Protected) – Oshkosh M-ATV, Navistar MaxxPro Dash i BAE Systems RG33 HAGA (Heavily Armored Ground Ambulance). Dok smo o nekim općim aspektima ovoga posla već pisali detaljnije na portalu Obris.org, treba konstatirati da je početkom ovoga mjeseca u ruke OS RH stvarno i pristigla prva skupina ovih vozila – 30 vozila Navistar MaxxPro Dash, koje je Vlada SAD donirala Hrvatskoj, dok će preostalih 182 vozila iz ove donacije u Hrvatsku pristići postupno (162 vozila M-ATV i 20 vozila HAGA).
Ipak, u ovim je govorkanjima nama konstantno bitno zanimljiviji bio spomen pribavljanja njemačkih samohodnih haubica tipa Panzerhaubitze 2000 – teškog topničkog sustava koji svojom vatrenom moći i modernošću radikalno odskače od svega što se može vidjeti u OS RH posljednjih godina. Pri tome, mediji su spominjali kupovinu 18 komada ovih samohodnih oružja, uz spominjanu cijenu od ukupno oko 200 milijuna kuna (oko 26 milijuna eura). Nekoliko mjeseci kasnije, priča je ponešto ohlađena tvrdnjama kako “MORH-u u narednim godinama tek predstoje pregovori o mogućoj nabavi rabljenih samovoznih haubica s ministarstvima obrane drugih zemalja“, da bi se prije koji tjedan iz Ministarstva obrane RH službeno ustvrdilo kako se nabava sustava Panzerhaubitze 2000 planira provesti višegodišnjim financiranjem, gdje: “Konačna visina financijskih sredstava nije još definirana, te nije ni započeo postupak nabave“.
No, prateći ponešto detaljnije saborske rasprave o obrambenome proračunu, tijekom posljednjih pet mjeseci moglo se čuti i svojevrsnu evoluciju stavova o sustavu Panzerhaubitze 2000 u Hrvatskoj. Od početne činjenice da ovoga sustava nije bilo u planu za 2013. godinu, prvi je korak napravljen do kraja studenog prošle godine, kada se pred Saborom našao prijedlog državnog proračuna za 2014. godinu.
U njemu je po prvi put bilo spomenuto načelno odvajanje 10 milijuna obrambenih kuna za ovu svrhu. Budući je saborskom zastupniku HNS-a Petru Baranoviću ovaj iznos izgledao isuviše malen, o tome je povedena i omanja rasprava. Uz određeno nesnalaženje saborskih zastupnika i državnih dužnosnika – gdje je priča o samohodnome topništvu s njemačkog sustava “Panzerhaubitze” gotovo pa skliznula na ruski sustav “Pancir” (kombinirani topničko-raketni protuzračni sustav Pancir S1 ili SA-22 Greyhound) – tu se tek čulo kako se ovo oružje namjerava nabaviti “polovno”, nakon pregovora s “našim strateškim partnerom”.
———————————
21.11.2013. – saborski Odbor za obranu – pitanje o nabavi topništva
———————————
Dodatne se detalje moglo čuti pri raspravi o rebalansu državnoga proračuna za tekuću 2014. godinu, kada je na Odboru za obranu 12. ožujka ove godine zamjenica ministra obrane Višnja Tafra istaknula:
“Drugi kapitalni projekt za Ministarstvo obrane je projekt “Obalnog ophodnog broda” – smanjuje se za 35,5 milijuna kuna, od čega se iznos od 15,5 milijuna kuna preraspodjeljuje za nabavu Panzerhaubitze 2000, također kao višegodišnje financiranje… 10 milijuna kuna se planiralo u proračunu, i sad mu s ove pozicije dodajemo još 15,5 – što će ukupno iznositi 25,5 milijuna kuna“.
Činjenica ponovljenog rezerviranja proračunskih kuna u ovu svrhu kao da ukazuje na određenu mogućnost da sustav Panzerhaubitze 2000 zaista i osvane u Hrvatskoj – naravno, ako se predstojećim prekrajanjima nešto radikalno ne promijeni po pitanju obrambenih financija.
Što je Panzerhaubitze 2000?
Panzerhaubitze 2000 (PzH 2000) je samohodni topnički sustav kalibra 155 milimetara, kojeg danas proizvodi njemačko poduzeće Krauss-Maffei Wegmann (KMW), sa sjedištem u njemačkome gradu Kasselu. Ovaj sustav originalno je projektirao konzorcij predvođen Wegmannom, jednim od negdašnja dva velika njemačka proizvođača gusjeničnih vozila. Njegovi prvi primjerci prihvaćeni su za službu pri njemačkoj vojsci 1995. godine, kada je sklopljena i narudžba za prvih 185 komada ovoga oružja. Prvi serijski proizvedeni primjerci predani su korisniku sredinom 1998. godine.
Sadašnji Krauss-Maffei Wegmann je nositelj proizvodnje, odgovoran za kupolu i integraciju čitavog oružnoga sustava, dok Rheinmetall Landsysteme proizvodi podvozje. Pri tome, uz standardnu oklopnu zaštitu ovog sustava (varena konstrukcija pancirnog čelika), gornje plohe vozila i kupole mogu biti i dodatno zaštićene instaliranjem reaktivnoga oklopa, ne bi li se time pojačala zaštita od sustava koji oklop napadaju vertikalno. Od ukupno pet osoba posade, vozač sjedi naprijed desno, pogonska je skupina njemu na lijevo, dok je borbeni dio sustava iza njega. Ukupno gledano, riječ je tu o relativno masivnome vozilu, širine 3,58 m, visine oko 3 metra i dužine od 11,67 metara do usta cijevi (uz 7,3 metra dužine samog vozila), uz 40 cm razmaka od podvozja do tla (clearance).
Pogonsku skupinu sustava Panzerhaubitze 2000 sačinjava diesel motor MTU 881, s 8 cilindara i snagom od 736 kW (1000 konjskih snaga) – koji na oko 55 tona mase ovog borbenog sustava daje vozilu specifičnu snagu od oko 13,3 kW po toni (18 konjskih snaga po toni). Maksimalna brzina PzH 2000 na cestama iznosi oko 60 kilometara na sat (oko 45 km/h terenski), uz dovoljno goriva za cestovni akcioni radijus od oko 420 kilometara. Uz to, navodi se i sposobnost prelaska vertikalnih prepreka visine do 1 metra, rovova dubine do 3 metra, uz maksimalni savladivi nagib od 50 stupnjeva. Ovjes vozila izveden je sustavom torzionih poluga, uz pogonske kotače gusjenica naprijed, sedam potpornih kotača na svakoj strani, te ljenjivcima na kraju – temeljem rješenja korištenih pri njemačkome tenku Leopard 1.
Kupola ovog oružnog sustava može se okretati u punome krugu, uz elevaciju oružja od -2,5 pa sve do +65 stupnja. Sam top od 155 milimetara ima cijev dužine 52 kalibra i volumen barutne komore od 23 litre. Uz uporabu sustava za automatsko punjenje, navodno je dostižna brzina paljbe od 3 granate u 10 sekundi, odnosno 10 granata u minuti. Uporabom ugrađenog balističkog računala i radijskih linkova za prijenos podataka ovom je sustavu omogućeno brzo započinjanje vatre te koordiniranje snopa s drugim, udaljenim oružjima putem zajedničke jedinice za upravljanje vatrom. Maksimalni domet ovog sustava je preko 40 kilometara, za granate s pomoćnim pogonom, ili oko 30 kilometara za klasične topničke projektile. Uz svoje osnovno oružje, PzH 2000 ima i strojnicu kalibra 7,62 mm, montiranu na gornjoj ploči kupole, te još i dva bacača dimnih punjenja raspoređena na obje strane topovske cijevi (sa po 4 patrone u svakome). Borbeni komplet pojedinog vozila ima ukupnu masu od oko 3,5 tone. Čini ga 1000 metaka za strojnicu i 60 granata za osnovno oružje (uz 48 šestodjelnih, modularnih ili 67 klasičnih barutnih potisnih punjenja) – gdje je prostor za streljivo načelno odvojen od posade.
PzH 2000 i hrvatsko topništvo
Prije svega, treba napomenuti da je PzH 2000 borbeni sustav visoke vatrene moći, izuzetnih maksimalnih dometa djelovanja – a sve to u NATO standardu streljiva. Time je on temeljito različit od prakse današnjeg topničkog materijala u hrvatskim Oružanim snagama, čiji su donedavni razvojni trendovi bili duboko zabrinjavajući.
Pri tome, treba napomenuti kako PzH 2000 rabi NATO streljivo koje ne koristi ni jedan drugi oružni sustav u hrvatskoj uporabi – dakle, nema logističkog preklapanja koje karakterizira dvojac “Gvozdika” i “D-30”. Time se, uz određeno približavanje NATO standardu (što je pozitivno), ujedno podiže i razina već ionako neuobičajeno uznapredovalog kaosa u logistici topničkog streljiva (što baš i nije tako pozitivno). Ipak, nedvojbena činjenica da bi nabava ovakvog oružnog sustava zapravo radikalno podigla postojeću vatrenu moć čitave HKoV stavlja ovaj posao u dodatno pozitivno svjetlo. Posebice to vrijedi ako se u obzir uzme činjenica da PzH 2000 može koristiti i stvarno napredna navođena topnička streljiva (kakvo je Raytheon Excalibur, čije je uspješno demonstracijsko gađanje iz PzH 2000 održano u SAD krajem prošle godine).
Pa ipak, dosadašnje šture naznake ovoga posla ostavljaju nepoznatima čitav niz zanimljivih logističkih pitanja. Naime, uza sve svoje pozitivne strane, PzH 2000 je sustav čija borbena težina iznosi oko 55 tona. Taj je podatak bitan, budući da on ukazuje da se radi o sustavu koji je više od tri puta teži od do sada u Hrvatskoj prisutnog samohodnog oružja (SO-122 Gvozdika teži oko 15,7 tona), ali i poprilično teži od lokalno prisutnih tenkova (T-55 s borbenom težinom od oko 36 tona, i M-84 sa svojih oko 42 tone). Dakle, upitno je da li bi se za takvo novopribavljeno oružje uopće moglo koristiti išta od postojećih željezničkih vagona i kamionskih prikolica koje za prijevoz oklopnih sredstava koriste ili posjeduju OS RH. Još je bitnije pitanje – hoće li takva oružja moći normalno koristiti mostove na prometnoj mreži u RH, budući je prilikom gradnje ove infrastrukture svojedobno bila vođena briga o maksimalnoj nosivosti zasnovanoj na domaćoj, tada jugoslavenskoj vojnoj tehnici. No, to su sve zanimljivosti kojima ćemo se dodatno baviti kada i ako sustav Panzerhaubitze 2000 zaista i pristigne u Hrvatsku.
