Avion MiG-21 je svrstan u II. generaciju lovačkih aviona te je već duže vrijeme (od početka 80-tih godina) tehnološki zastario s vrlo ograničenim taktičkim i operativnim sposobnostima. Tijekom 2023/24. godine ističe životni vijek i međuremotni resurs hrvatskih aviona MiG-21, koji im je dodijeljen nakon provedenog remonta u Ukrajini provedenog od 2013. do 2015. godine. Operativno su raspoloživa 4 jednosjeda i 4 dvosjeda. Za 4 aviona (jednosjedi kupljeni od Ukrajine) su ukinute dozvole za plovidbenost, jer prema tehničkoj dokumentaciji ne može se utvrditi podrijetlo niti stvarni preostali resurs dijelova konstrukcije aviona, motora i agregata. Zadaće „Air Policinga“ – mirnodopski nadzor zračnog prostora u sustavu NATO integrirane protuzračne i raketne obrane – provode se danju i u povoljnim meteo-uvjetima što je ograničena sposobnost, jer puni zahtjevi su sposobnost i djelovanja noću te u složenim meteo-uvjetima uz uporabu NVG-a, data linkova te kriptirane komunikacije i identifikacije.

Nedavni postupci nabave VBA

Ozbiljan proces nabave višenamjenskog borbenog aviona (VBA) pokrenut je 2017. godine na temelju Taktičko-tehničke studije OS RH (TTS) kojom se zahtjevaju sposobnosti koje imaju borbeni avioni IV. generacije. Našom studijom su tražene osnovne sposobnosti VBA uz mogućnost (potencijal) budućeg opremanja novim sustavima i snažnijim naoružanjem tijekom životnog vijeka aviona (20-25 godina), a u skladu s financijskim mogućnostima RH (npr. „pametne bombe“, rakete zrak-zrak većeg dometa, data linkovi, novi softveri i slično). U ponudi se traži 12 aviona (10 jednosjeda i 2 dvosjeda, te mission simulator), osiguranje operativne ispravnosti flote minimalno 60 posto i godišnji nalet od 150 sati po avionu. Ponude su bile iznesene od strane SAD – novi F-16 blok 70, Grčke – F-16 blok 30 (ponuđeno 10 + 1 avion), Izraela – F-16 block 30 (izvorna inačica jedinstvena i modernizirana od strane izraelske zrakoplovne industrije) i švedska ponuda za avion Gripen JAS 39 C/D. Svi ovi avioni imaju tražene sposobnosti i na temelju višekriterijske analize (kroz 4 domene) odabran je izraelski F-16. Do realizacije ugovora nije došlo jer SAD nisu odobrile prodaju trećoj strani, tzv. TPT (Third Party Transfer).

Temelj za „drugi proces“ nabave VBA je pokrenut uspostavom Međuresornog povjerenstva Vlade RH u srpnju 2019. koje je kadrovski obnovljeno 3. rujna ove godine. Planirani kraj postupka bio je određen za svibanj 2020. godine, po zaprimanju i ocjeni svih ponuda prema ranije provedenoj metodologiji. Kao tehničko i stručno tijelo za prvi i drugi proces određena je Služba za projekte MORH-a. Nakon što se u travnju ove godine čulo o odgodi provedbe ove nabave, ona je ipak nastavljena početkom rujna. Na to je 11. studenog provedena još i dodatna faza prikupljanja tzv. „Najboljih i konačnih ponuda“ (BAFO), a 12. prosinca se očekuje i okončanje procesa evaluacije pristiglih ponuda, gdje se spominje kao nove avione F-16 block 70 iz SAD i JAS 39 Gripen C/D iz Švedske, te rabljene Dassault Rafale iz Francuske i opet dorađeni F-16 block 30 iz Izraela. S obzirom na krizu izazvanu pandemijom bolesti Covid-19, nije jasno hoće li Hrvatska i doista kupiti borbene avione temeljem čitavog tog postupanja.

Uvod u moguće rješenje…

Nabava višenamjenskog borbenog aviona za HRZ i OS RH je od velike važnosti u cilju zadržavanja sposobnosti borbenog zrakoplovstva u zadaćama nadzora, kontrole i zaštite hrvatskog (a možda i pružanja usluge drugima?) zračnog prostora. Borbeni avion u suvremenim vojskama predstavlja platformu koja kao sredstvo nije samo sebi svrha, već je integracijski faktor ukupne vojne sile s najvećom projekcijom brzog i učinkovitog djelovanja ili odvraćanja. S postojećim avionom MiG-21 zadaća zaštite zračnog prostora provodi se ograničeno po sposobnostima i vremenski do isteka resursa u 2023. godini. Značajno je napomenuti da mlađa populacija pilota nije motivirana za letenje na ovom tipu aviona iz razloga tehnološke inferiornosti, velike mogućnosti tehničke neispravnosti i posebice malog broja raspoloživih letnih sati.

Nabava borbenog aviona je višegodišnji proces u koji moraju biti uključeni svi čimbenici države, jer to i je državni projekt. Nabava aviona je trošak, ali isto tako može donijeti višestruke koristi za razne grane gospodarstva, obrazovanje i znanost u smislu proizvodnje i uključivanje u nove tehnologije. Iskustva nekih zemalja pri uvođenju aviona IV. generacije bila su pozitivna i usmjerena na promjenu načina razmišljanja i razvoja visokog obrazovanja, a poglavito gospodarstva (pa i novih gospodarskih grana). Financijski trošak nabave novog borbenog aviona je izrazito visok i država, ako želi zadržati takvu sposobnost kojom se zasigurno dobiva na političkom značaju među saveznicima, partnerima i šire, mora biti spremna platiti cijenu opremanja. Dakle, procjena troška nabave suvremenog aviona je na razini od 1,2 do 1,5 milijardi USD, ali ona isto tako može imati višestruke pozitivne učinke i za razvoj društva i gospodarstva. Pozitivni učinci u potpunosti zavise od naše sposobnosti apsorpcije takvih prilika.

Laki borbeni avion kao prijelazno rješenje

Budući da je naše zrakoplovstvo u značajnom tehnološkom zaostajanju po pitanju borbenog aviona, a nabava novog  je zahtjevna, skupa i višegodišnja – prijelazno i sustavno riješenje može biti i avion s manjim sposobnostima. Te manje sposobnosti imaju dozvučni laki borbeni avioni koji su niže nabavne cijene, bržeg postupka nabave, manjih operativnih troškova, ali su tehnološki čak napredniji i opremljeniji od većine VBA IV. generacije. Takvi avioni u modernim zrakoplovstvima zaista predstavljaju prijelazni tip namijenjen za naprednu obuku i pripremu pilota za višenamjenski borbeni avion (Multirole Fighter Aircraft – MFA) koji lete nadzvučnim brzinama. Oprema lakih borbenih aviona u taktičkom i operativnom smislu ima sposobnosti:

• provedbe zadaća zrak-zrak,
• bliske zračne potpore na kopnu i morskim površinama,
• primjene sredstava ECM samozaštite,
• primjene sredstava za upozorenja djelovanja protivnika,
• uporabu taktičkih linkova i drugih senzora,
• sigurne/kriptirane komunikacije i identifikacije
• opremanja raznovrsnim naoružanjem (vođenim i nevođenim) kao što su bombe opće namjene, GPS i laserski vođene, zrak-zemlja i zrak-zrak rakete kratkog i srednjeg dometa, i topničko naoružanje.

Prednosti nabave ovakvog tipa aviona u količini od 8 do 10 komada uz simulator:

• omogućilo bi u kratkom vremenskom periodu zadržavanje postojećih i razvoj novih sposobnosti borbenog zrakoplovstva do nabave VBA,
• cijena nabave je višestruko niža od cijene VBA,
• obuka pilota i tehničkog osoblja je jeftinija i provediva u kratkom vremenskom periodu,
• održavanje aviona je jeftinije i manje složeno što osigurava visok postotak operativne raspoloživosti i dovoljan nalet pilota (dostizanje propisanih standarda)
• manji operativni troškovi,
• sustav se razvija na modernoj platformi (tehnološko premošćivanje),
• nova platforma osigurava profesionalni razvoj u zrakoplovstvu (faze obuke: 1. Školski avioni; 2. Prelazni avion – laki borbeni avion i 3. faza VBA)
• kraća obuka novog osoblja omogućava veću operativnu raspoloživost pilota, (prvenstveno pilota aviona PC-9 koji se mogu obučiti i na novom tipu)
• prestaje situacija u kojoj obuka naših pilota aviona završava na školskom i nenaoružanom avionu PC-9 bez taktičke i borbene obuke
• usvajanjem novog aviona osoblje se kvalitetno priprema za budući VBA i određene faze obuke mogu se provoditi na lakom borbenom avionu i time smanjiti troškove obuke na VBA

Značajno je da se uvođenjem novog zrakoplovnog sredstva pojačava motivacija postojećeg osoblja za ostankom u sustavu, te se stvara pozitivna motivacija kod mlade populacije za ulazak u sustav OS RH. Novo i moderno borbeno sredstvo predstavljalo bi izazov za potencijalne kandidate, kako za pilote tako i za tehničare. Uz to treba napomenuti da laki borbeni avion svakako nije krajnje željeno stanje, već bi to bilo prelazno razdoblje do nabave VBA što bi moralo biti artikulirano u dokumentima i projekcijama (DPR). Pozitivni učinci bi se ogledali u održavanju postojećih, pa čak i razvoju novih sposobnosti u ovome prijelaznom razdoblju koje bi trajalo do 10-tak godina.

Analizom tržišta vojnih aviona pokazuje se da je izbor lakih borbenih aviona danas u svijetu sveden na proizvođače iz Južne Koreje (avion FA-50) i Italije (avion M-346). Prednost pri odabiru tipa aviona svakako bi bila na strani talijanskog proizvođača, prvenstveno zbog većeg broja korisnika, velike mogućnosti odabira konfiguracije opreme prema našim zahtjevima, geografske blizine i jednostavnijeg osiguranja logističke potpore (pričuvni dijelovi i održavanje – nepotrebno razvijanje vlastitih sposobnosti i kapaciteta). Avion M-346 koriste zrakoplovstva Italije, Singapura, Izraela i Poljske. Ratno zrakoplovstvo SAD nije korisnik ovog aviona, ali je do završetka projekta i proizvodnje novog prelaznog aviona TX odabralo upravo M-346 kao avion s najpribližnijim sposobnostima njihovog budućeg prelaznog zrakoplova.

Svijet koji poznajemo i međunarodni poredak koji živimo mogu se raspasti kao i svi drugi prije našega. To znači da bi se raspao po „homogênima“ tj. državama, a onda je svatko upućen sam na sebe – vlastite ljude, vlastite resurse i vlastite sposobnosti. Čini se kako je laki borbeni avion upravo ta vrsta „čamca za spašavanje“ vojne sposobnosti ili prijelaznog rješenja i za našu državu. Jedno je sigurno – ako budemo čekali da se „stvar“ riješi sama ili „uvaljivali“ ovaj „vruć krumpir“ nekoj „sljedećoj Vladi“, jednom ćemo možda biti suočeni sa spoznajom tipa „Imunološki zavod“ – da specifična sposobnost ovakvog djelovanja nije smjela biti niti nekakav problem, a ponajmanje neprihvatljiv trošak.

*gost autor: mr.sc. Milenko Horvatić, pukovnik HV u mirovini