Nakon što je 15. ožujka 2012. u vojarni Kovčanje javnosti predstavljen nacrt novog Strateškog pregleda obrane (SPO), želja nam je u nekoliko odvojenih tekstova promotriti što to novoga donosi ovaj bitni strateški dokument. Pri tome, ne treba smetnuti s uma kako se ipak još radi o nacrtu, koji će možda biti i ponešto detaljnije raspravljan prije konačnog donošenja. Ako to zaista tako i bude, radit će se o velikom napretku s obzirom na proceduru prilikom donošenja prvog hrvatskog Strateškog pregleda obrane, kada je javna rasprava bila simbolička i nije utjecala na konačni dokument.
U tekstu koji slijedi, osvrnut ćemo se na SPO u njegovu dijelu o sposobnostima OS RH i pojedinih grana Oružanih snaga (promatranima kroz njihovu opremu) – dijelu gdje su kraćenja ispala najbolje vidljiva, a na što se koncentrirao i pretežiti dio javnih komentara. No, osvrt ćemo izvesti kroz usporedbu rješenja iz aktualnoga nacrta SPO s dva druga dokumenta – slična, a opet različita: Strateškim pregledom obrane iz 2005. (SPO 2005.) i Strateškim planom Ministarstva obrane 2011.-2013. godine (u daljem tekstu – Strateški plan).
SPO 2005.
Dokument iz proljeća 2005. relativno detaljno razrađuje tematiku”vojnih sposobnosti” RH, pojedinih grana OS i za to potrebne opreme. Osim toga, on je definirao i probleme koji su mučili hrvatski obrambeni sustav. Dok je slabo definirao promjene potrebne u sustavu MORH, većina je prostora bila posvećena Oružanim snagama, čija se budućnost promatrala u svjetlu tada aktualne tematike tzv. partnerskih ciljeva. Oni su ujedno i temelj na kojem se planiralo snage, što je uvelike na kraju i bilo ispoštovano. Kopnena vojska definira se u brigadnom ustroju s ponešto zasebnih rodovskih postrojbi, budućnost HRM opisana je kroz flotu i Obalnu stražu, a zrakoplovstvu su zadaće definirane kroz nadzor zračnoga prostora (senzorima i zrakoplovima), te potporu kopnenim snagama te civilnome sektoru Hrvatske. Uz nikad provedeno reformsko smanjivanje MORH-a, posebno tu u oči upada problematika kupovine novih borbenih zrakoplova definirana kod zrakoplovstva. Tu je bilo zadano nekoliko datuma – 2006. za studiju izvodljivosti nabave novih borbenih zrakoplova, te 2010. kao godinu obnove zastarjele Mig-21 flote – koje se idućih godina jednostavno odignoriralo. Kao posebno važna točka istaknut je bio i razvoj te zadržavanje taktičke transportne sposobnosti (helikopterima i zrakoplovima) – što je upravo ono čega se u 2012. planiramo odreći prije svega ostaloga.
Numericki formalan i birokratski nemaštovit dokument iz doba Branka Vukelića
Strateški plan
Povećanje “borbene sposobnosti”, kojem se vidi veliko ograničenje u zastarjelosti i neispravnosti vojne opreme i naoružanja, planiralo se doskočiti modernizacijom. Pri tome je, kao prioritet, postavljeno dostizanje interoperabilnosti s NATO snagama, koja se željela ostvariti nabavom tehnike (borbenih oklopnih vozila, njihovih daljinski upravljivih oružnih stanica, te novih pušaka), kao i integriranjem radarskog sustava FPS-117 u sustav NATINADS i uvođenjem te certificiranjem informatičke mreže NATO Security WAN. Budući je srž ovog dokumenta ipak grubo pojednostavljena i numerička, povećanje borbene sposobnosti razradilo se kroz samo tri prvospomenute planske točke – broj nabavljenih borbenih oklopnih vozila, broj daljinski upravljivih oružnih stanica za borbeno oklopno vozilo i broj nabavljenih pušaka. Dok se za borbena vozila planiralo obaviti nabavku svih 126 vozila do kraja 2012. godine, jednako kao i sve 72 planirane oružne stanice, do kraja 2013. godine planiralo se u četiri bloka kupiti ukupno 2900 domaćih jurišnih pušaka. Uz to, u svrhu boljeg nadzora unutarnjih morskih voda, teritorijalnog mora i ZERP-a, iskazala se potreba za pokretanjem izgradnje obalnih ophodnih brodova, dinamikom od jednog broda godišnje za trogodišnje razdoblje (od 2011. do kraja 2013. godine). Imajući u vidu sve navedeno, treba napomenuti da praktično ništa od planiranoga nije provođeno po ovome planu do drugog kvartala 2012. godine.
Nacrt SPO 2012.
Iako 4 stranice duži od svog prethodnika iz 2005. godine, nacrt SPO 2012. nakon relativno površnog raščlanjivanja sadašnjih “obrambenih sposobnosti” Republike Hrvatske i postojeće strukture OS RH, brzo prelazi na definiranje planiranih promjena u toj zatečenoj strukturi. Pri tome, u tekstu je korišteno i nekoliko grafičkih prikaza, kojima doduše često nisu ujedno dodani i pripadajući numerički podaci, tako da zapravo nagađamo o kolikim se tu postocima i udjelima zaista radi (npr. učešća u pojedinim tipovima inozemnih misija, plovidba brodova, nalet zračnih snaga). Za razliku od prvog hrvatskog SPO, priloga gotovo da nema, gdje posebno vidljivo nedostaju numeričke tablice kakve su krasile dokument iz 2005. godine. Zato, opet za razliku od prethodnika, nacrt SPO 2012. je na Internetu dostupan putem animirane aplikacije koja doduše lijepo izgleda, ali čiji tekst nije pretraživ i kojeg se samo može otisnuti, ali ne i skinuti sa stranica ministarstva. Sve to radikalno ruši i ukupnu uporabljivost ovako objavljenoga dokumenta.
Nakon godina kašnjenja, nactr novog SPO-a ipak je nedavno ugledao svjetlo dana
Opis promjena započinje općenito – izjavom da će se zadržati postojeća granska i rodovska struktura, kako u OS RH, tako i u ustroju Glavnoga stožera (kojeg se tek kozmetički mijenja). Time se čitave promjene, uz neizbježne ali pomalo čudne rezove, ponovo dobrim dijelom svode tek na preimenovanje postojećih ustrojbenih “kućica” i njihovu preraspodjelu – umjesto reforme – što je i inače bila glavna boljka svih obrambenih reformi u Hrvatskoj. Dok uštede ili povećanje efikasnosti uopće nisu nužni ishod najavljenih promjena, može se sa priličnom sigurnošću računati na radikalno opadanje i one nominalne vatrene moći hrvatskih Oružanih snaga – što je pojava o kojoj kao da nitko ne vodi zasebnoga računa.
U ovome su dokumentu najbolje prošle kopnene snage, i dalje osnovno organizirane oko 2 brigade. One će zadržati tenkove i oklopna vozila na gusjenicama, dok bi nova vozila BOV na kotačima sada i izrijekom bila stavljena na raspolaganje za misije u inozemstvu (što se nagađalo sve tamo od njihove kupnje). Rasformirava se topničko-raketnu pukovniju i pukovniju PZO, čijim bi se materijalom i ljudstvom pojačalo brigade. Time je s jedne strane praktično priznato da PZO u zrakoplovstvu ne postoji – ali je uz vjerojatno smanjenje ukupne vatrene moći izgleda zadržan kaos u lepezi korištenih topničkih kalibara. Naime, kako brigade koriste paralelno i zapadne i istočne kalibre – kada se veli da će biti iz uporabe povučeni samo zastarjeli i istrošeni sustavi – nije se riješilo ništa. No, nisu mnogo bolje prošle ni rodovske postrojbe u KoV koje se ne planira ukinuti, s obzirom da su njihovi budući rang te funkcije ostali poprilično nejasni (veza, inženjerija – koja je preformirana u borbenu i pozadinsku – obavještajna postrojba itd.). Kako još nemamo ni naznaka pričuve, a već godinama više nema ni ročnika, ukida se i nekad planirano mješovito popunjavanje pojedinih postrojbi – što je samo još jedna od mnogih pretežito papirnatih promjena koje dominiraju nacrtom SPO 2012.
Zračne snage i dalje bi trebale zadržati eskadrilu borbenih aviona i dvije eskadrile transportnih helikoptera. Nadzor zračnoga prostora bi se radio i dalje, navodno dobrim radarskim sustavom FPS-117, a borba protiv požara te medicinski prijevozi i dalje bi dominirali u percepciji hrvatske javnosti o tome – čemu uopće služi vojska. Iako nije održano Vijeće obrane, i time nije donesena ni nikakva odluka o budućnosti borbenog zrakoplovstva u RH, nacrt SPO 2012. gotovo da eksplicira daljnje oslanjanje na zrakoplove MIG-21, bez obzira na njihovu starost, nepouzdanost i izraženu neekonomičnost. Helikopteri, iako znatno unaprijeđeni pribavljanjem Mi-171 Š prije nekoliko godina, posljednje se vrijeme pojačano troše – u zemlji, ali i inozemnim misijama. Kako izgleda, ovaj će se trend u budućnosti nastaviti, a možda i pojačati. Uz to, nacrt SPO 2012 donosi i prijedlog praktično kompletnog odustanka od klasičnih zračno-transportnih sposobnosti – kako strateških, koje nisu postojale (a sada se izrijekom ni u budućnosti neće razvijati), tako i taktičkih – koje su postojale, i gdje se najavljuje otpis postojeća dva zrakoplova tipa An-32B. Spomenimo da su to upravo oni zrakoplovi koji su u žižu interesa hrvatske javnosti došli 2009. godine – u svibnju (nesretni let nekolicine generala na liniji Zagreb-Kabul-Mazar, tijekom kojeg je došlo i do udara groma) i prosincu (povratni let jednog državnog tajnika na liniji Zagreb-Bagdad). Uz to, najavljeno je i smanjivanje broja školskih zrakoplova PC-9, od kojih bi nekoliko moglo biti prodano.
Iako mornaričke snage također zadržavaju postojeću osnovnu strukturu – sačinjavaju ih flota, obalna straža, motrenje, logistika i obuka, unutar nje konfuzija vlada gotovo na svakom koraku. Tako će flotila “razvijati i održavati sposobnost pomorskog ratovanja”, a rakete RBS-15 biti će otpisane radi “dugotrajnog neodržavanja i nepouzdanosti” – čime je onda otpisano i jedino ozbiljno oružje kojim “flota” i čitava ta grana uopće raspolažu. Izrijekom se planira tijekom idućih godina prioritet u opremanju novim plovilima dati Obalnoj straži – što je dobro, iako je to činjenica koju su neprekidno spominjala i tri ministra obrane prije sadašnjeg – da bi se onda, izgleda, zaboravilo na već odavna jasno približavanje masovnoga kraja uporabnog vijeka (“block obsolescence”) većine postojećih plovila HRM (i flotile i obalne straže) tijekom idućih nekoliko godina.
Bez raketa - tek topovnjača
Zadržana je i dioba ophodnih plovila na obalna i izvanobalna – gdje, iako to nije jasno naznačeno, OS RH vjerojatno planiraju pribavljati ili graditi i jedna i druga. Budući da ministarstvo unutarnjih poslova posljednjih godina europskim novcem financira, gradi, a onda i periodički prima u uporabu manje brodove, vjerojatno tog “obalnog” tipa, konkurirati ovome naporu je uzaludno. Posebice, ima li se istodobno u vidu nepobitna činjenica da čitava takva MUP flotila zbog pravnih, ali i fizičkih ograničenja, ne može van teritorijalnih voda, u vode nesuđenog ZERP-a i do crte sredine na Jadranu – što je upravo posao za koji se HRM ustrajno ne oprema. Jednako tako, iako je HRM formalni nositelj sposobnosti stvaranja integrirane slike pomorske situacije na Jadranu, naznake centra za takvu integraciju nisu osvanule u Splitu (gdje je i sjedište HRM te vojna luka), već pri Lučkoj kapetaniji u Rijeci, gradu u kome uopće nema ni postrojbi ni institucija Oružanih snaga. Iako se Nacionalna središnjica za nadzor i upravljanje pomorskim prometom (VTS Hrvatska) formalno tek ustrojava, “promet i veze” su već “zakolčile” teren u Rijeci, da bi krajem veljače promjenama Uredbe o unutarnjem ustrojstvu Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture ipak bila određena naknadna seoba centra u nastajanju u Split. Ta je odluka onda opovrgnuta samo nekoliko dana od izbijanja detalja čitavog ovog sukoba u javnost, 22. ožujka, kada je na sjednici Vlade izmijenjena niti mjesec dana stara uredba i odlučeno da centar za upravljanje pomorskim prometom ipak ostane u Rijeci. Nastavak je to višegodišnjih međuresornih trvenja oko kontrole nad morskim prostorom i pomorskim prometom u Jadranu ministarstava obrane, unutarnjih poslova i Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture (koje je na temelju europskog novca po programu PHARE 2006, i ustrojilo centar u Rijeci, koji se sad ne uspijeva spojiti ni s HRM ni s Obalnom stražom RH) – što je i dovelo do toga da Hrvatska trenutno, barem u naznakama, ima kaos u ustroju centara za nadzor plovidbe, tri obalne straže i tri radarska sustava na moru (od kojih će onaj najskuplji – Advanced Peregrine – HRM ipak još jednom pokušati osposobiti, prije negoli ga se i konačno otpiše kao epski vojno-nabavni fijasko). U takvoj situaciji ne čudi ni ukidanje bojne mornaričkog pješaštva – resursa kojeg se simbolično koristilo i obučavalo, čiji će nestanak malo-tko osjetiti.
Da rezimiramo. Uz nastavljanje terminoloških i političkih vrludanja, najave smanjenja sposobnosti i rezanja opreme iznesene u dokumentu iz sredine ožujka 2012. daju vrlo upitne temelje za uspješno, racionalno i učinkovito djelovanje OS RH tijekom razdoblja koje dolazi. Iako je javnosti prezentiran grafički dopadljiv i na prvi pogled masivan dokument, mjere koje on najavljuje slabo su dokumentirane, numeričkih podataka iznimno je malo – kako u tekstu, tako i u prilozima (koji su, za razliku od 2005. godine, svedeni samo na simbolični pregled korištenih pojmova). Usprkos financijskoj krizi i posljednjih godina sve izraženijem problemu pri formuliranju strategijskih smjernica Republike Hrvatske, za nadati se da će nacrt SPO 2012. na području predviđenih obrambenih sposobnosti i za to predviđene opreme proći temeljito pretresanje prije ikakvog konačnog donošenja od Vlade RH.
