Često smo svjedoci pitanja na koja možemo odgovoriti na mah, bez potrebe za promišljanjem. Takva pitanja su: „Trebaju li Hrvatskoj podmornice?“, ili pak: „Treba li Hrvatskoj borbeno (nadzvučno) zrakoplovstvo?“ Odgovor na oba pitanja je veliko DA! Svaki drugi odgovor bio bi neprimjeren i pokazao bi nepoznavanje geostrateških i geopolitičkih previranja u okruženju i u svijetu, kao i neprimjeren odnos prema nacionalnim vrijednostima te vlastitom državnom suverenitetu. To su ta, u najmanju ruku nekorektno smišljena pitanja, iako se načelno tvrdi kako je svako pitanje dobro, a tek odgovor može biti dobar ili loš. Ovo su definitivno manipulativna i politikantska pitanja, pitanja za dnevnu uporabu i dobivanje mandata u predstavničkim tijelima. Korektno pitanje bi glasilo: „Može li si Republika Hrvatska priuštiti podmornice i/ili borbeno (nadzvučno) zrakoplovstvo?“  U ovome članku započet ćemo diskusiju o podmornicama, u svrhu ponude odgovora na pitanje: „Može li si Hrvatska priuštiti podmornice?“

Svjedoci smo da se u RH jako malo ili skoro nikako ne govori o mornaričkim problemima koji su iz samo nekima poznatih razloga spušteni ispod vidljivog obzora. Pokazalo se kroz povijest kako zabijanje glave u pijesak neće riješiti nagomilane probleme. Dignuti alarm zbog borbenog zrakoplovstva puno je lakše nego po pitanju ratnih brodova, i poglavito podmornica. Politički moćnici vole biti u prvom planu pokazujući namješteni osmjeh upravo za tu prigodu, dok se iznad njihovih glava u atraktivnom letu „šepure“ borbeni zrakoplovi, parajući nebo uz nepodnošljivu grmljavinu mlaznih motora. Nasuprot tome, podmornice su samozatajne i nevidljive u morskim dubinama. Za ovladavanje cjelovitim podmorničkim sposobnostima potrebno je, uz značajne materijalne izdatke, uložiti stručnost najboljih umova u razdoblju ne kraćem od 15 do 20 godina. Ali, kome je stalo do morskih dubina, morskog dna i podmorja, koga je briga za ono što se ne vidi i ne donosi političke bodove toliko potrebne da bi se bilo na vlasti!?  Političku vlast, tu definitivno najgoru ljudsku strast, treba imati sada i ovdje, i za to nisu pogodni ni potrebni dugotrajni projekti.

Upravo i poradi toga, potrebno je prije jasnog ili uvjetovanog odgovora na postavljeno pitanje razjasniti neke dileme koje uzročno-posljedično utječu na odgovor. Te bi dileme definirali kao sljedeće:

1. Za koje bi zadaće podmornice bile dizajnirane?
2. Koliko ih treba?
3. Koliko to košta?
4. Kako ih nabaviti?
5. Ako ih ne može nabaviti, zašto?
6. Da li se na neki drugi način, u većoj ili manjoj mjeri, mogu supstituirati podmorničke sposobnosti?
7. Ako mogu – na koji način i s kojim sredstvima?
8. Koja su to sredstva i koliko koštaju?
9. Koliko je to povoljnije u odnosu na nabavu podmornica, ako je razlog odustajanja od podmornica bio nedostatak financijskih sredstava?

Tek odgovori na postavljena pitanja, generiraju odgovor na puno primjereniji upit: Može li si Hrvatska priuštiti podmornice, najsavršeniji ratni stroj? Ipak, prije odgovora na tako postavljeno pitanje potrebno je nešto reći o podmornicama i mjesto koje one zauzimaju u suvremenim mornaricama svijeta.

Važnost podmornica i tendencije razvoja

Smatra se da je ozbiljno podmorničarstvo počelo početkom prošlog stoljeća, točnije 1902. godine, a na našim prostorima 1908. godine.

U današnje vrijeme, jedna od podjela podmornica s obzirom na vrstu pogona je na: nuklearne (nuklearni pogon) i nenuklearne podmornice. Nuklearni pogon u potpunosti je neovisan o dotoku atmosferskog zraka (AIP). Nenuklearne podmornice uvjetno možemo svrstati u podmornice s hibridnim pogonom (AIP+klasični diesel-električni pogon), te diesel-električne podmornice.

Važna podjela podmornica je prema oružju koje nosi. Ovdje su nastupile velike promjene zahvaljujući tehničkom i tehnološkom napretku, a što je imalo i ima izravni utjecaj na smanjenje protežnosti borbenih sustava, posebice oružja, u prvom redu raketnog. Tako se  pojavila posebna grana podmornica čije su glavno oružje krilate rakete. Ove podmornice postaju dostupne većem broju zemalja nakon što su – pored Amerikanaca te Francuza – još Rusija, Kina i još neke države smanjile gabarite svojih podmorničkih krilatih raketa na promjer najčešće korištene torpedne cijevi (kalibra 533 mm) i učinili ih dostupnim  trećim državama.

Nuklearni pogon podrazumijeva korištenje nuklearne energije za pokretanje podmornice i osiguranje potrebne energije za sve ostale potrebe života i rada na podmornici, te izvršenje namjenskih zadaća. Pored činjenice da vremenski, što se tiče energije, podmornica na nuklearni pogon nema ograničenje, ne manje važna je tajnost jer, kao što je rečeno, to je sustav koji radi neovisno o zraku (Air-independent propulsion – AIP). U lancu proizvodnje potrebne energije nakon nuklearnog reaktora je parna turbina i ona je, pored propelera ili vodo-mlaznog propulzora, najveći izvor šuma podmornice s nuklearnim porivom.

Zavisno o namjeni, suvremene nuklearne podmornice naoružane su balističkim raketama, najčešće s nuklearnim bojnim glavama, krilatim raketama s klasičnim ili nuklearnim bojnim glavama, te s torpedima. Uvijek tu postoji mogućnost i krcanja mina te osiguranje uporabe specijalnih mornaričkih snaga. Razvrstane su u tri kategorije: (1) nuklearne višenamjenske (napadne) podmornice (SSN), (2) nuklearne podmornice s krilatim raketama (SSGN) i (3) nuklearne podmornice s balističkim raketama (SSBN).

Kategorija SSGN polako nestaje. Postoje samo dvije klase, i to – američka klasa „Ohio“ i ruska Project 949A (Antey) (NATO oznaka „Oskar-II“). Prva je nastala konverzijom SSBN, a druga je građena kao SSGN. Podmornica „Ohio“ nosi 154 krstareće krilate rakete „Tomahawk“, a „Oskar-II“ 24 rakete tipa P-700 „Granit“ (NATO oznaka SS-N-19 Shipwreck). Kroz modernizaciju vjerojatno četiri podmornice vrši se i zamjena starih „Granita“ novim, lakšim i univerzalnim raketama 3M-54K „Kalibr“. U jednu lansirnu cijev smještaju se tri rakete pa će modernizirani „Oskar-II“ nositi 72 rakete. Prema dostupnim informacijama, ne razvijaju se nove SSGN. Ipak, kod klasifikacije ruskih podmornica, projekta 885/885M „Yasen/Yasen II“, postoji dvojba pa se one u literaturi mogu naći svrstane među napadne, odnosno višenamjenske (SSN), ali i kao podmornice s krstarećim raketama (SSGN). Također se, kao i za „Oskar-II“, često rabi naziv atomska podvodna raketna krstarica. Izgleda kako kod Rusa dolazi do promjene u klasifikaciji jer se čak i modernizirani „Oskar-II“ sve češće svrstavaju u višenamjenske podmornice na nuklearni pogon. Ulogu SSGN preuzimaju višenamjenske podmornice (SSN), bez posebnog isticanja da nose krstareće ili nekrstareće krilate rakete. U njihov trup sve se češće ugrađuju zasebni moduli za krstareće-krilate rakete.

Vjerojatno bi ispravan naziv za nove podmornice koje polako zamjenjuju napadne podmornice (SSN) i podmornice s krilatim raketama (SSGN) bio – višenamjenske ili multifunkcionalne podmornice na nuklearni pogon. Važno je zapaziti tendenciju kako nove generacije nuklearnih podmornice postaju sve više univerzalne, pa će tako nova američka SSBN klase „Columbia“, pored balističkih raketa (BM), nositi i krstareće rakete (CM).

Promatrajući rat kao vođenje politike drugim sredstvima, SSBN je teško ili bolje reći nemoguće svrstati u sredstva za vođenje politike. To su prije svega snage odvraćanja, a u slučaju uporabe balističkih i/ili  krilatih raketa s nuklearnim bojnim glavama, posebice u većem broju kada pouzdano postaju sredstvo za uništenje ne samo naše ljudske civilizacije, već i života na Zemlji općenito. Tendencije su zabrinjavajuće, pa umjesto da ti monstrumi nestanu sa svjetske scene, neke zemlje postaju novi imaoci tog strašnog oružja. Pojavljuju se i novi aspiranti na nuklearno oružje, pa na klasične podmornice (SSK) razmještaju krstareće, krilate ili pak balističke rakete s nuklearnim bojnim punjenjem i na taj način podmornica, kao nekad, postaje SSBK.

Ako isključimo uporabu nuklearnih bojnih punjenja, SSN su zaista najučinkovitiji ratni stroj kojeg je čovjek sagradio. Koliko su SSN važne moćnim zemljama i njihovim mornaricama/flotama, najbolje svjedoči mišljenje američkih eksperata, ovdje preneseno iz ruske literature, da američke napadne nuklearne podmornice čine oko 30% borbenih sposobnosti (snage) mornarice, angažiraju 7% ljudskih potencijala i troše 17% sredstava, dodijeljenih za troškove uporabe mornarice.

Još značajnije mjesto zauzimaju podmornice u ruskoj floti. One nuklearne s balističkim naoružanjem (SSBN), s ostalim nuklearnim raketnim snagama u kopnenoj i zračno-svemirskoj komponenti drže stratešku ravnotežu na razini uništenja, a nuklearne podmornice (SSGN), višenamjenske (SSN) i klasične (SSK) s protubrodskim raketama jedine predstavljaju pravu opasnost za najmoćniju svjetsku površinsku flotu. Kao i šezdesetih godina prošlog stoljeća, moć ruske flote zasniva se na podmornici i raketi.

Da bi podmornica uspješno izvršila zadaću ona mora ostati neotkrivena, kako bi njeno djelovanje u najvećoj mjeri predstavljalo iznenađenje. Upravo zbog tih razloga razina šuma je izuzetno važan čimbenik u vrednovanju podmornica, posebno SSN. Na polju izgradnje podmornica sa što manjim potpisom, gdje razina šuma ima najveći značaj, vodi se stalno natjecanje između dvije najveće nuklearne sile.

Razina šuma suvremenih podmornica je iz dana u dan sve niža pa se ukupni šum podmornice i pri većim podvodnim brzinama „utapa“ u šum mora. Iz tog razloga se za otkrivanje podmornica sve više koriste aktivni senzori što samo po sebi uzrokuje nove probleme i stvara nove izazove.

Podmornice na nenuklearni pogon, hibridne i klasične diesel-električne, glede naoružanja mogu se svrstati u skupinu raketno-torpednih i torpednih podmornica. Nažalost, i rakete i torpeda teoretski mogu nositi nuklearnu bojnu glavu.

Što se tiče balističkih raketa (BR), one po pravilu nisu u naoružanju nenuklearnih podmornica. Izuzetak je Sjeverna Koreja koja razvija balističku raketu (BR) za svoje diesel-električne podmornice klase „Sinpo“. Zanimljivo je mišljenje kako je ova podmornica dizajnirana vjerojatno temeljem iskustava s našim podmornicama „Heroj“ i „Sava“, ali i više sovjetskih i kineske klase 033 (licenca sovjetske, 633 „Romeo“) – a sve one vuku porijeklo od njemačke podmornice „U-Boot-Klasse XXI“ iz Drugog svjetskog rata. To je u ono vrijeme bila revolucionarna podmornica sa stalnim elektromotornim pogonom (Type XXI U-Boat Electric-Powered Attack Submarine). Poslužila je za daljnji razvoj podmornica na zapadu i istoku, uključujući i podmornice na nuklearni pogon.  Nenuklearne podmornice s AIP sustavima su daljnji napredak klasičnih diesel-električnih podmornica (SSK).

Vrste AIP sustava su: (1) Nuklearni pogon (Nuclear Propulsion), (2) Vodik-peroksidni sustavi (Hydrogen Peroxide Systems), (3) diesel-motori zatvorenog ciklusa (Closed Cycle Diesel Engines), (4) Parne turbine zatvorenog ciklusa (Closed Cycle Steam Turbines), (5) Sterling-motori (Sterling Cycle Engines), te (6) Gorive ćelije (Fuel Cells). Neke glavne značajke nuklearnog pogona već su rečene. U daljnjem tekstu težište je na nenuklearnim podmornicama s ciljem stjecanje kvalitetne predodžbe o složenom i trnovitom putu razvoja podmorničkih AIP sustava.

Vodik-peroksidni sustavi (Hydrogen Peroxide Systems)

Vjerojatno prvi primjenjiv AIP sustav za podmornice na bazi vodikovog peroksida (H2O2) razvijen je u Njemačkoj 1944. godine. Razvila ga je njemačka tvrtka Walter i primijenjen je na pokusnoj podmornici U 1407 (U-Boot-Klasse XVIIB). Vodikov peroksid (poznat i kao High Test Peroksid – HTP) korišten je i za pogon balističkih raketa A-4/V-2. Uz pomoć manganovih katalizatora vodikov peroksid se razlaže na kisik i vodenu paru. Pogonski stroj je Walterova turbina, nazvana po briljantnom njemačkom inženjeru-konstruktoru dr. Helmuthu Walteru.

Njemačka mornarica je izgradila nekoliko (tri?) podmornice tipa XVIIB. Snaga diesel motora bila je 210KS i Walter plinske turbine pogonjene HTP, 2500KS. Britanska kraljevska mornarica domogla se jedne podmornice. Krstila ju je kao HMS Meteorite. Napravili su neka poboljšanja i izgradili još dvije (HMS Explorer i HMS Excalibur). Podmornice su postizale podvodnu brzinu od 25 uz, što se u to vrijeme smatralo iznimnim. Međutim, javili su se veliki problemi u rukovanju s nestabilnim HTP, pa su obje podmornice iz flote ispisane 1960. Nakon toga HTP više nije korišten kao AIP za podmornice. Sovjetski Savez izgradio je samo jednu podmornicu (Projekt 617Eh, NATO klasa Whiskey, konverzija „Katran“) s HTP i Walter turbinom na temelju diesel-električne podmornice klase Whiskey. Možemo zaključiti kako AIP temeljen na vodikovom peroksidu s postojećim znanjima i dostupnim tehnologijama nije povoljan za uporabu kao AIP na podmornicama, ali „nikad ne reci nikad“, a Walter turbina ima velike mogućnosti.

 Diesel-motori zatvorenog ciklusa (Closed Cycle Diesel Engines)

Ova tehnologija također zahtijeva spremanje kisika na podmornici za osiguranje i omogućavanje rada diesel-motora bez uzimanja zraka iza atmosfere. To je neophodno u podvodnoj plovidbi želi li se povećati vremenska i daljinska autonomija podmornice. Kisik se pohranjuje u tekućem stanju (tekući kisik – LOX). Kisik se iz spremnika dovodi do motora i omogućava sagorijevanje diesel goriva. Zbog potrebe simuliranja atmosfere, odnosno atmosferskog odnosa kisika u smjesi i kako bi motor mogao raditi sigurno bez oštećenja, kisik se miješa s inertnim plinom (obično argonom) i u takvoj smjesi dolazi u motor. Ispušni se plinovi obrađuju kako bi se izdvojili ostaci kisika i argona te ponovo koristili, a ostaci plinova ispuštaju se u more. Najveći izazov ove tehnologije je sigurno spremanje tekućeg kisika (LOX) na podmornici.  Ova tehnologija je dosta korištena na sovjetskim podmornicama šezdesetih godina prošlog stoljeća – koje su bile sklone čestim požarima.

Dok su se na Zapadu jedno vrijeme bavili Walterovom turbinom  i THP-om, Sovjeti su dali težište na izgradnju podmornica sa zatvorenim diesel-motornim ciklusom.

Po sovjetskom projektu 615 (NATO oznaka – klasa Quebec) izgrađeno je 30 podmornica uz korištenje tekućeg kisika (LOX) za pokretanje jednog od tri diesel agregata u AIP načinu rada. Ovaj projekt vuče korijene iz 1939. godine, ali je eksperiment prekinut zbog rata. Podmornice Quebec klase bile su deplasmana 460 tona, i naoružane s četiri torpedne cijevi s mogućnošću krcanja četiri torpeda, bez ponovnog punjenja. Imale su puno poteškoća s čestim požarima u strojarnici, a prema dostupnim podacima dvije su i izgubljene u požarima. Zbog sklonosti požarima nazivane su „ZIP“ (po poznatom upaljaču). Iako je SSSR nastavio izgradnju diesel-električnih podmornica, nakon pojave nuklearnog pogona odustao je od AIP diesel-električnih podmornica.

Tek u zadnje vrijeme Rusija ponovo pokušava izgraditi podmornicu na hibridni pogon (klasa „Lada“) na novi tehnologijama. Uočljivi su problemi, i kad će takve podmornice u Ruskoj floti biti zrele za operativnu primjenu – još je neizvjesno.

Zbog nesigurnosti prekinuta je daljnja uporaba i izgradnja podmornica sa zatvorenim diesel-motornim ciklusom. Možemo zaključiti da ovaj sustav nije poželjan za pogon modernih podmornica, iako je relativno jeftin i pojednostavljuje logistiku upotrebom standardnog dieselskog goriva.

Zatvoreni ciklus parne turbine (Closed Cycle Steam Turbines)

Parne turbine koriste izvor energije za zagrijavanje i pretvaranje vode u paru kako bi se pokrenula turbina. Kod nuklearnih pogona to je riješeno jer energije koju osigurava nuklearni reaktor ima u izobilju. Na konvencionalnim podmornicama to je veliki problem jer se mora osigurati izvor pare pomoću nenuklearnog izvora energije za zatvoreni ciklus parne turbine.

Jedini takav dostupni  sustav u svijetu je francuski MESMA (Module d’Energie Sous-Marine  Autonomous/Autonomous Submarine Energy Module). Ovaj sustav koristi etanol i kisik kao energetski izvor. Izgaranje etanola i kisika odvija se pod visokim tlakom i na taj se način stvara para. Generirana para je radni medij koji se koristi za pokretanje turbine. Izgaranje pod dovoljno visokim tlakom omogućava ispuštanje ugljičnog dioksida u more na bilo kojoj dubini bez korištenja kompresora.
Prednost MESMA je veća izlazna snaga u usporedbi s alternativnim AIP pogonima, a samim tim i postizanje veće podvodne brzine. Glavni nedostatak je manja učinkovitost, velika potrošnja kisika i složenost sustava. Ovi nedostaci sve češće odbijaju potencijalne kupce, koji se učestalo opredjeljuju za dostupne alternativne AIP sustave, temeljene na Sterling-ciklusu i gorivim ćelijama. Analizom naručenih podmornica s MESMA AIP (a on je jednak nuli) s velikom sigurnošću može se svjedočiti o njegovom postupnom nestanku, slično kao i kod prethodne dvije alternative.

Sterling-motori  (Sterling Cycle Engines)

Sterling-motor je agregat zatvorenog ciklusa s radnom tekućinom koja je trajno u sustavu. Izvor energije se koristi za zagrijavanje ove radne tekućine koja zauzvrat pokreće klipove motora. Na motor je spojen generator koji proizvodi struju i puni baterije. Za proizvodnju energije koristi se LOX kao oksidator i dieselsko gorivo. Izgaranje dieselskog goriva stvara toplinu za zagrijavanje radne tekućine. Ispuh se pročišćava i ispušta u more.

Prednost korištenja Sterlingovih motora je jednostavna dostupnost i niski troškovi dieselskog goriva u usporedbi s gorivim ćelijama. Također, Sterling-motori su tiši od MESMA. Zbog navedenih prednosti u izgradnji podmornica preferiraju ih Japanci za klasu „Sōryū“, Švedska za „Gotland“ i „Västergötland“ klasu, i Kina za klasu „Yuan“. Glavni nedostatak je bučnost  u usporedbi s gorivim ćelijama zbog prisutnosti velikog broja pokretnih dijelova. Sterling-motori zauzimaju više prostora u usporedbi s gorivim ćelijama. Operativna dubina podmornice koja koristi Sterling AIP ograničena je na 200 m kada je uključena AIP.

Ipak, kada se uzmu u obzir prednosti (jednostavnost i niski troškovi) i manjkavosti (tišina pogona), u ovome trenutku to su – prema broju podmornica u uporabi – najrasprostranjenije AIP nenuklearne podmornice na svijetu (32). Svakako tome doprinose prije svega Kina i Japan. Što se tiče naručenih podmornica (naručeno 19), one zaostaju za AIP sustavom na gorive ćelije.

Gorive ćelije (Fuel Cells)

Goriva ćelija je sustav koji pretvara kemijsku u električnu energiju. To se čini korištenjem goriva i oksidirajućeg sredstva. Tipična goriva stanica pretvara vodik (gorivo) i kisik (oksidator) u električnu energiju, a voda i topline se oslobađaju kao nusproizvodi. To se postiže elektrolitskom ćelijom koja se sastoji od dvije elektrode, jedne pozitivne (anode) i druge negativne (katode), odvojene elektrolitom. Reakcija između katode i anode stvara električnu struju koja se koristi za punjenje baterija. Korištenjem kemijskih katalizatora može se ubrzati reakcija i na taj način u jedinici vremena dobiti više energije (struje). U određenim okolnostima gorive ćelije mogu postići učinkovitost i preko 80%.

Gorive ćelije danas su najnaprednija i najpoželjnija AIP tehnologija. To je prije svega zbog velikih prednosti koje oni nude u nezamjetljivosti (steltnosti). U sustavu gorivih ćelija nema pokretnih dijelova, što znatno smanjuje akustički potpis podmornice. Skaliranje gorivih ćelija u velike ili male veličine je jednostavno. To je još jedna primjena načela modularnosti i fleksibilnosti. Gorive ćelije također su vrlo prihvatljive za okoliš budući da ne stvaraju ispušne plinove, što zauzvrat eliminira potrebu za strojevima za zbrinjavanje ispušnih plinova. Dva, ali za mnoge nepremostiva „nedostatka“ su cijena i složenost. Njemačka je svjetski lider u razvoju i implementaciji ove vrste AIP-a za nenuklearne podmornice. Velike narudžbe iz inozemstva omogućit će daljnji razvoj i unapređenje. Tome bi mogli biti svjedoci već na podmornicama klase HDW 218 SG, te na novim podmornicama klase 212NG za Norvešku i Njemačku.

Francuska je shvatila inferiornost svog sustava (MESMA) pa razvija novu generaciju AIP gorivih ćelija kao zamjenu za MESMA. Indija također razvija AIP na bazi gorivih ćelija. Kombinacija litij-ionske baterije s gorivim ćelijama mogla bi biti pogon budućnosti za nenuklearne podmornice. Takav hibridni pogon mogao bi omogućiti fantastične akcione radijuse i sposobnost višemjesečnog boravka u zaronjenom stanju.

Zemlje s razvijenim  vlastitim AIP sustavom za podmornice su: (1) Njemačka, Indija, Rusija, Španjolska – gorive ćelije, (2)  Japan, Švedska, Narodna Republika Kina – Sterling, te (3) Francuska – MESMA.

Diesel-električni pogon

Diesel-električni pogon doživljava procvat zahvaljujući u velikoj mjeri suvremenim litij-ionskim baterijama. To povećava sposobnost ostanka podmornice u podvodnoj plovidbi i više tjedana bez potrebe izlaska na šnorkel dubinu. U svijetu već postoje manje podmornice s litij-ionskim baterijama. Najveći iskorak se očekuje u Japanu koji daljnje primjerke podmornica iz klase „Sōryū“ oprema litij-ionskim baterijama koje će zamijeniti olovne baterije i AIP na bazi Sterling-motora. Očekuje se kako će podmornica s Li-ionskim baterijama imati veću podvodnu autonomiju u odnosu na dosadašnje podmornice iste klase s hibridnim pogonom koji se sastoji od olovnih baterija i AIP-a na bazi Sterling-motora.

Kao što je Njemačka svjetski lider u AIP-u na bazi gorivih ćelija, tako je  Japan svjetski lider u proizvodnji, a sad i podmorničkoj primjeni Li-ionskih baterija. Kao i u mnogim primjerima kroz povijest, kada se radi o primjeni novih tehnologija, i ovdje je najveći problem cijena.

Prva podmornica „Sōryū“ klase s Li-ionskim baterijama trebala bi koštati  koštati 566 milijuna USD, za razliku od 454 milijuna USD, koliko je koštala prethodna podmornica iz serije s klasičnim baterijama i AIP-om na bazi Sterling motora. Velik dio ove razlike od 112 milijuna USD je zbog baterija i specifičnih električnih instalacija. Iako je početna investicija za Li-ionske baterije znatno veća, za vrijeme eksploatacije i životnog vijeka podmornice one su znatno ekonomičnije, sigurnije i znatno lakše, a to znači da imaju veću gustoću energije u odnosu na volumen ili masu baterije. Ako bi tražili glavnu prednost Li-ionskih baterije onda je to svakako energetska gustoća, a glavni nedostatak je potreba za zaštitnim električnim krugom što povećava troškove. S ovim baterijama podmornicu se kolokvijalno naziva „Super Sōryū“. Na primjeru cijene ovih podmornica vidi se koliko je to sve jeftinije ako se implementira domaća pamet, tehnologija i tehnička rješenja. To je jedna od najvećih nenuklearnih podmornica na svijetu s površinskim deplasmanom od 2.900 tona i podvodnim od 4.200 tona. Cijena po toni površinskog deplasmana podmornice Soryu je oko 157.000 USD, a prema predviđanju za podmornice „Super Sōryū“ oko 195.000 USD. Pouzdano će ove baterije znatno povećati sposobnosti podmornica s diesel-električnim pogonom i osigurati im poželjan izbor većeg broja kupaca, posebno kad se radi o obalnim podmornicama.

Nakon završetka Hladnog rata i raspada SSSR došlo je do velikog smanjenja broja podmornica kod SAD, Rusije i europskih zemalja. Europske zemlje su u odnosu na 1990. strahovito smanjile broj podmornica. To se zorno vidi i na primjeru Njemačke, a bila je manja za istočni dio.

U tim velikim promjenama nastalim s prestankom Hladnog rata nestale su i hrvatske podmorničke sposobnosti. Upravo hrvatske, jer su glavni čimbenici podmorničkih sposobnosti od projektiranja do izgradnje bili u Republici Hrvatskoj. Na žalost nismo bili dovoljno pametni i našli pouzdanog partnera za nastavak razvijanja podmorničke misli i gradnju podmornica. Znam da smo imali šansu s pouzdanim partnerom graditi male, neki kažu obalne podmornice. U to vrijeme, to su načelno bile podmornice deplasmana od oko 400 do 1.200 tona.

Danas u Europi postoje samo tri ozbiljna projektanta i graditelja  nenuklearnih podmornica (Njemačka, Francuska i Švedska). Po njemačkoj licenci suvremene nenuklearne podmornice grade se još u Italiji i Grčkoj, te u Turskoj kao europsko-azijskoj državi i članici NATO saveza. Za sada ih ne gradi ni Izrael kao visoko znanstveno-stručno, tehnološki i tehnički razvijena država, već sudjeluju u dizajniranju s njemačkim stručnjacima i grade ih u Njemačkoj. Španjolska u svom novom projektu gradnje podmornica klase „S-80“ nailazi na velikih problema iako ima svesrdnu američku potporu. U tom projektu Amerikanci žele u praksi ispitati svoju inačicu AIP-a (gorive ćelije, Fuel Cells). Velika Britanija i Francuska u sastavu svojih flota imaju samo nuklearne podmornice i to SSBN i SSN.

Od ostalih europskih zemalja, ukupno devet zemalja raspolaže s podmornicama, i to:  Norveška (6 x „Ula“-klase), Švedska (2 x „Södermanland“-klase i 3 x „Gotland“-klase), Poljska (1 x „Kil“-klase i 4 x „Kobben“-klase), Njemačka (6 x „Klasse 212A“), Nizozemska (4 x „Walrus“-klase), Španjolska (3 x „Galerna“-klase), Portugal (2 x „Tridente“-klase), Italija (4 x „Todaro“-klase i 4 x „Sauro“-klase) i Grčka (3 x „Glavkos“-klase; 3 x „Poseidon“-klase; 1 x „Okeanos“-klase i 4 x „Papanikolis“-klase). Turska kao euro-azijska (više azijska) država i članica NATO raspolaže respektabilnom podmorničkom flotom od 12 podmornica (4 x „Atilay“-klase 209/1200; 4 x „Preveze“-klase 209T1/1400 i 4 x „Gür“-klase 209T2/1400). Već na prvi pogled je očito kako je, što se tiče NATO podmornica, najveća zasićenost na Sredozemnom moru. To proistječe iz više razloga, a među najvažnijim su: naslijeđene bojazni od bivšeg SSSR i njihove snažne 5. eskadre u Sredozemnom moru (što nedavno angažiranje Ruske flote oko Sirije to i potvrđuje), jačanje Crnomorske flote Ruske Federacije, turbulentno stanje na Mediteranu, postojanje većeg broja država s velikom pomorskom i podmorničkom tradicijom, te svakako međusobno nepovjerenje među nekim članicama NATO.

Većina europskih nenuklearnih podmornica u opremi nema raketno naoružanje. Podmorničke rakete su predviđene na podmornicama grčke, španjolske i portugalske mornarice. Pored opće geopolitičke i geostrateške situacije svakako na broj podmornica i broj zemalja koje ih imaju utječe i njihova cijena. Vjerojatno jedino još Danska i Belgija, te vjerojatno u suradnji s Nizozemskom, mogle bi bez većih problema financirati nabavu podmornica.

Razvoj podmorničkih tehnologija, te smanjenje dimenzija krilatih raketa čini podmornicu izuzetnim ratnim strojem. Krstareće krilate rakete „Kalibr“ nude se s podmornicama Projekta 865 „Pirana“ (NATO oznaka – klasa „Losos“) deplasmana već od 220 tona.

 

*U sutrašnjem nastavku: ima li Republika Hrvatska razloga nabavljati podmornice i u koje svrhe?

**gost autor: Zdravko Kardum, bivši zapovjednik: Flote HRM, Hrvatske ratne mornarice i Obalne straže RH; viceadmiral u mirovini