Posljednjih se dana u fokusu javnosti našla tema migrantskoga vala koji tzv. “Balkanskom rutom” zapljuskuje Mađarsku, ne bi li se onda dalje odlio prema Austriji, Njemačkoj, Švedskoj i kojim god to zemljama za koje si mase umišljaju da su Eldorado. Pri tome, malo je koga u Hrvatskoj zainteresirala samo tema mađarske gradnje zida prema susjednoj Srbiji – sve do trenutka kada je 18. kolovoza ministar vanjskih poslova Srbije Ivica Dačić na pitanje novinara o utjecajima te ograde na smjerove kretanja migranata odvratio da bi se njihova matica mogla preseliti i na Hrvatsku. Tu je onda, nakon dugo vremena izričitog izostanka interesa za ovu bitnu temu, i u Lijepoj našoj najednom krenula moda ponešto podrobnijeg promatranja toka te migrantske rijeke. I do čega se u tom promatranju došlo?
Kojeg je to opsega izbjeglička kriza u Siriji?
Kao prvo, stekao se dojam da je tu riječ o novom fenomenu, kao da je rijeka ljudi koji se preko Grčke pokušavaju preliti u Europu potekla nedavno. Na portalu Obris.org smo o ovoj migrantskoj ruti pisali još 2012. godine, s time da se stanje u toj zemlji tijekom posljednjih godina definitivno pogoršalo. S jedne je strane tu riječ o posljedicama gospodarske krize, dok je određenog utjecaja imalo i svojevrsno odustajanje Turske od pridruživanje Europskoj uniji – čime je ova zemlja izgubila interes za obranu EU od navale migranata. Naravno, ovaj problem ilegalnih migracija dodatno je modificirao negdašnji profil putnika na “Balkanskoj ruti”, a na njega se nije dobro odrazilo ni stanje kaosa u Libiji, kao niti zaoštravanje internih sukoba u Jemenu i Somaliji, koje sve gledamo posljednjih godina.
Otkud ide tko?
Mediteranske rute migracija, s prometom i brojem žrtava na svakoj pojedinačnoj
Pri tome, postupno varira popularnost pojedinih od dva jasno vidljiva načelna pravca aktualnih migracija u Europu – onog pomorskog, iz Libije preko Mediterana u Italiju, i onog kopnenog, preko Turske i Grčke, u Makedoniju i Srbiju, pa u prostor EU Schengenske zone u Mađarskoj. Dok je prije koju godinu bila popularnija pomorska ruta, nakon brojnih havarija i utapanja putnika, taj je put pomalo izgubio na snazi. Tome je doprinijela i njegova čvršća mornarička kontrola, u kojoj posljednjih tjedana aktivno sudjeluje i jedan brod hrvatske Obalne straže. Za to je vrijeme jačao pritisak na kopnenoj ruti, “Balkanskim smjerom”, gdje će promet vjerojatno u dogledno vrijeme biti i gušći, s nastupom jačih jesenskih oluja na središnjem Mediteranu.
Načelni migracijski putevi u širem okolišu Europske unije, Reuters, 2. rujna
Što se podrijetla izbjeglica tiče, za medije je stvar jasna – to su Sirijci! U Siriji je rat, ljudi bježe, tjera ih okrutna Islamska država o kojoj se posljednjih tjedana isto ponešto više čulo, a za njom ne zaostaje ni režim Bashara al Assada u Damasku. Nažalost, ta naoko koherentna priča ima nekoliko elemenata koji je dovode u pitanje. Kao prvo, prilično je jasno da migrantskim putevima u EU ne idu samo ratne izbjeglice, nego je tu i ponešto klasičnih ekonomskih migranata (radi kojih je Njemačka čak prijetila da će navala Sirijaca značiti obustavu primanja samih Balkanaca – gdje je Albanaca, Kosovara i Crnogoraca 2014. u Njemačkoj azil tražilo čak 515 posto više nego u 2013. godini). Pri tome, u masi migranata ima i Afganistanaca, Kurda, Sudanaca, Somalaca, Eritrejaca, kao i građana niza država podsaharske Afrike – sve zemalja u kojima negdje bjesni rat, negdje se loše živi, a negdje ikakve sređene države zapravo i nema već desetljećima. Naravno, ikakva točnija identifikacija svih ovih ljudi tek je uvjetno moguća, budući da oni u pravilu ne nose dokumente, a nisu ni spremni službeno potvrditi podrijetlo radi straha od vraćanja na samo polazište svoje putne epopeje.
Porast broja izbjeglica u susjedstvu Sirije nastavljen je i tijekom ove godine
Kako bilo da bilo, koncentriranjem migrantske priče samo na Siriju, nije ujedno pojačano i praćenje stanja na tom bojištu kompleksnog građanskog rata. Naime, prilično je jasno da ondje teče neprekinuti rat više načelnih političkih blokova, podijeljenih vjerom, etničkom pripadnošću i političkim uvjerenjima. Dok se međunarodna koalicija svojom borbom protiv organizacije Islamska država u Siriji bavi više teorijski, ti isti radikalni islamisti postigli su posljednjih mjeseci određene pomake na bojištu – kako protiv režima u Damasku (zauzimanje grada Palmira oko 20. svibnja ove godine), tako i protiv ostatka oporbe (zauzimanje mjesta Habal posljednjih dana, i jačanje opsade mjesta Marea – kraja smještenog usred nesuđene turske “sigurnosne zone” uz sjeverozapadne granice Sirije). Jednako tako, moglo se registrirati i propast primirja koje su proteklih tjedana dogovarali režim u Damasku i oporba okupljena oko koalicije Jaish al-Fatah oko mjesta Zabadani, Kefraya i Foua. No, nema dvojbe da u posljednjih nekoliko mjeseci na svim tim bojištima nije došlo do nekakvih preokreta koji bi sami po sebi bili okidač vala ilegalnih migranata koje posljednjih tjedana mediji podrobno prate od Makedonije do Austrije.
Broj izbjeglica iz Sirije u registru UNHCR skokovito je porastao samo tijekom borbi za Kobane, u siječnju 2015.
Naravno, ovakvo traženje nekog neposrednog povoda za rečenu migraciju iz vida gubi činjenicu kako ovo nije novi proces – iako bi lako moglo biti da se on u zadnje vrijeme intenzivirao u Hrvatskoj bliskim krajevima. Pri tome treba imati na umu i ogroman broj izbjeglica iz Sirije koji su proteklih godina pribježište našli u Siriji susjednim zemljama – gdje je posebice strelovito rastao njihov broj u Libanonu (koji je najednom postao zemlja s najviše stranih izbjeglica po glavi stanovnika), i Turskoj (u kojoj na velike brojeve s početka ove godine treba dodati još i val Kurda kojeg su pokrenule osvajačke operacije Islamske države na sjeveru Sirije). Time prema podacima UNHCR-a (Syria Regional Refugee Response) krajem kolovoza ove godine dolazimo do brojki od 1.938.999 sirijskih izbjeglica u Turskoj, njih 1.113.941 u Libanonu, 629.266 u Jordanu, 249.463 u Iraku, 132.375 u Egiptu, te još 24.055 u ostatku Sjeverne Afrike. Sve to su bazeni izbjeglica iz kojih oni postupno teku dalje prema boljem životu – dakle, prvenstveno prema Europskoj uniji. Upravo ta postupnost kretanja i dinamika prelijevanja vala izbjeglica donekle i dovodi u pitanje sam njihov status ratnih izbjeglica, budući da se do njihovog biometrijskog registriranja na prilazima Europskoj uniji nerijetko radi o ljudima koji su prethodno prošli čitav niz više ili manje mirnih država, često i uz određeno zadržavanje u svakoj od njih.
Primanje došljaka
Države tzv. “Višegradske skupine” skeptične su prema otvaranju svojih granica
Dok ta rijeka ljudi na putu u Europsku uniju dosad uvelike zaobilazi Hrvatsku, ni ova država nije ostala izvan EU-diskusija o tome da li primati te ljude, i ako da – koliko, kako i gdje. Za razliku od zemalja Višegradske skupine, te još nekih EU-članice, Hrvatska je od samoga početka jasno otvorena za primanje određenog broja izbjeglica, iako više načelno. O kvotama tih ljudi diskutiralo se posljednjih mjeseci – od prijedloga Europske komisije u svibnju, gdje se raspodjeljivalo ukupno oko 54.760 ljudi, a Hrvatskoj se namjeravalo dodijeliti njih oko 1,73 posto ili 1062 čovjeka (747 sirijskih i eritrejskih izbjeglica, koji se sada nalaze u Italiji i Grčkoj, te još 315 ljudi koji su sada izvan EU-a), gdje je onda Vlada RH odlukom iz sredine srpnja stigla do broja od 550 migranata (njih 400 iz Grčke i Italije, a još 150 iz izbjegličkih logora u trećim državama koje graniče sa Sirijom). Sada, tri i pol mjeseca kasnije, došlo je do zaoštravanje migracijske situacije u Mađarskoj, i Europska je komisija očigledno pribjegla potpuno istoj metodi proračunavanja nacionalnih kvota kao i u svibnju.
Kontroverzni EU prijedlog kojeg je 3. rujna objavio britanski Daily Mail
Naime, prema podacima koje je 3. rujna objavio britanski Daily Mail (a koji su se pokazali ispravnim curenjem stavova Komisije), novi EU sustav bi dijelio ukupno 160.000 ljudi, a Hrvatskoj je opet bilo namijenjeno 1,73 posto od tog broja, odnosno 3.200 ljudi za primanje. Dok aktualni pregovori o ovoj temi još itekako traju, na tematskome sastanku ministara vanjskih poslova u Luxembourgu isplivao je i nešto manji prijedlog – 120.000 ljudi za diobu, od toga Hrvatsku bi dopalo 0,89 posto ili 1.064 osobe iz ukupno tri zemlje koje su suočene s najvećim izbjegličkim teretom (od ukupno 15.600 iz Italije RH bi prihvatila njih 138, od njih 50.400 iz Grčke u RH bi završilo 447, a od 54.000 prolaznika kroz Mađarsku mi bi trebali primiti njih 479). Dakle, to bi završilo taman u onim okvirima koje smo po pregovorima uspjeli odbiti ljetos – a trebali bi biti sretni što se ipak govori samo o svibanjskih oko 1000 ljudi, a ne o 3.200 kako je prije samo koji dan neslužbeno bilo bačeno na stol.
Naravno, o službenom stavu RH još nema nedvojbenih informacija, a tek je zabilježena jučerašnja izjava ministrice Vesne Pusić za RTL televiziju, o tematskim razgovorima u Luxembourgu:
“Nije bilo riječi o kvotama. To su različiti prijedlozi. Međutim, u ovom trenutku još nije dovršen onaj prvi plan po kojem je Hrvatska trebala primiti 550 ljudi jer nije definiran kriterij na koji način bi se odredili koji su to ljudi koji bi došli u Hrvatsku. Te brojke su čista špekulacija. Ono što je jasno je da Europa mora definirati zajedničku politiku jer veliki dio tih ljudi su zaista izbjeglice. Nema migranata iz Kobanea ili ratne zone iz Sirije“.
Novi izazovi i novi problemi
Pri tome, koliko god da ljudi Hrvatska na kraju primi, nedvojbeno je da će njih dobar dio ovdje ostati samo kratko. Naime, u toj je populaciji jasno vidljiva nesmanjena magnetska privlačnost Njemačke i Švedske, zemalja koje ti putnici konzistentno smatraju svojim pravim ciljevima putovanja. No, ako se po tom pitanju stvari promijene – lako je za predvidjeti i čitav niz do sada nezabilježenih novih pitanja koja bi mogao otvoriti ovakav pritok novih državljana Lijepe naše. Naime, barem na papiru, Hrvatska za svoje državljane osigurava oveći raspon manjinskih prava. Pri tome, neke od manjina u RH i nisu velike. Prema popisu stanovništva iz 2001. tu je bilo ukupno 12 Vlaha, 247 Austrijanaca, 300 Turaka, 331 Bugar, 475 Rumunja, 567 Poljaka, 576 Židova, 906 Rusa, 1.977 Ukrajinaca, 2.237 Rusina, 2.902 Nijemca, 9.463 Roma – a ovo nabrajanje je važno, jer tih 19.993 hrvatskih građana imaju osigurano jedno zajedničko manjinsko mjesto u Hrvatskome saboru.
Dok je jasno da neočekivano intenzivan priljev Sirijaca, Libijaca ili Afganistanaca ipak neće brojem novih građana odmah dostići neke od većih manjinskih zajednica u Hrvatskoj, već bi i omanje njihovo primanje u državljanstvo moglo izazvati zanimljive političke promjene u formiranju ovakvih skupnih mandata saborskih zastupnika manjinskih zajednica. Naravno, sve to ujedno nosi i osnivanje političkih stranaka takvih grupacija, za koje ne bi bilo čudno da krenu nastupati s jasno izraženim stavovima o načinu na koji oni žele da se Hrvatska postavi po pitanju odnosa prema njihovim bivšim domovinama i tamošnjim političkim stanjima – što uopće ne bi čudilo imamo li u vidu koliko su na trenutke bile aktivne i postojeće zajednice ljudi u Hrvatskoj, podrijetlom iz takvih kriznih područja. Sve su to pitanja koja tek dolaze na dnevni red, a za koja bi bilo pametno da ih politička klasa u Hrvatskoj otvori zajedno s aktualnim raspravama oko otvaranja državnih granica za migrante, izbjeglice, potencijalne azilante, te ostale zamislive kategorije pridošlica iz dalekih kriznih krajeva svijeta.
