Prošloga tjedna vijestima je dominirala tema migracija i pokušaji Europske unije da barem privremeno stane na loptu po ovom itekako problematičnome pitanju. Na sastanku Europskog vijeća, tijekom kojeg je 25. i 26. lipnja u Bruxellesu boravila i hrvatska delegacija predvođena premijerom Zoranom Milanovićem, nije ni izbliza došlo do ikakvog velikog sporazuma – postignut je tek još jedan djelomični i privremeni kompromis, koji je samo zajamčio da se diskusija nastavlja uz manje ili više nezadovoljstva sa svih pogođenih strana.

Europski problem

Nije nikakva nepoznanica da priljev svakolikih migranata na prostor Europske unije eskalira posljednjih mjeseci. Pred sukobima u Siriji, Iraku, ali i Libiji, te širom Afrike, samo tijekom ove godine pristiglo je na granice EU preko 153.000 migranata. Pri tome, godišnje brojke su tu radikalno veće od onih prošlogodišnjih (ukupno 61.500 u 2014. godini), dok se u posljednja dva mjeseca bilježi i dramatično ubrzanje ritma pristizanja ljudi – gdje se za prvu silu i ne razlikuje tražitelje azila, ekonomske i političke migrante, izbjeglice i progonjene. Za sve njih iz šireg prostora “Arapskog proljeća” očigledno se profiliraju dvije osnovne rute pristizanja u EU – kao prvo, ona pomorska, preko Mediterana, i kao drugo, kopnena ruta koja posljednje vrijeme učestalo ide pokraj Hrvatske, ulazeći u schengensku zonu u nama susjednoj Mađarskoj.

Pri tome, na prostoru EU je tijekom prošle godine oko 626.000 ljudi tražilo azil, što je porast od 44 posto prema broju tražitelja u 2013. godini. No, zabrinjava aktualni trend ovih podataka – gdje je u prvome kvartalu ove godine ta brojka praktično pa udvostručena u usporedbi s istim periodom 2014. godine. Pa ipak, dok oko 40 posto ovogodišnjih zahtjeva otpada na one podnesene u Njemačkoj, ti podaci nisu ujednačeni za čitavu EU. Slovačka, inače jedna od najžešćih protivnika novih režima, u 2014. godini imala je 25 posto manje zahtjeva nego 2013. (gdje je od 330 zahtjeva bilo odobreno njih 14).

Europska je unija prošloga tjedna pokušala po pitanju nadolazećeg vala imigranata postići barem nekakav politički sporazum, kojim bi se na snagu stavio i svojevrsni plan rada. Kao prvo, na stolu su se našle mjere pomoći Italiji i Grčkoj, prema kojima bi cijela EU prihvatila dio ondje registriranih tražitelja azila – gdje bi se njih 40.000, prvenstveno iz Sirije i Eritreje, raspodijelilo po ostalim EU članicama u sustavu nametnutih nacionalnih kvota (prema nacionalnom BDP-u, broju stanovnika, stopi nezaposlenosti, već primljenom broju ljudi i drugo), uz još i primanje i 20.000 izbjeglica iz pojedinih izbjegličkih logora izvan prostora EU. Time se u isti paket pokušalo staviti tražitelje azila i izbjeglice, dok je potpunom nepoznanicom ostalo pitanje ilegalnih imigranata, koje je zapravo tu glavni te najveći dio ukupnog problema.

No, i ovakav djelomični prijedlog očekivano je naletio na širok otpor brojnih EU članica (prvenstveno tzv. Višegradske skupine sastavljene od Poljske, Češke, Mađarske i Slovačke, ali i još niza država), što je sve nakon otvaranja teme na radnoj večeri 25. lipnja kulminiralo i javnim razmimoilaženjem zemalja EU u petak, 26. lipnja ove godine. Sustav kvota nije dobio podršku članica (od kojih neke primaju i izbjeglice iz Ukrajine, o kojima se bitno manje čuje u javnosti), a države EU su se tu radije odlučile za prilično općeniti poziv na davanje individualnih doprinosa – sustav primanja migranata za kojeg se iz Hrvatske čulo da postoji određena spremnost, iako strogo jednokratna. Pri tome treba napomenuti kako se i to, sada dragovoljno raspoređivanje tih oko 40.000 migranata iz Italije i Grčke (24 tisuće iz Italije i 16 tisuća iz Grčke) rasteglo na idućih 18 mjeseci – načelno do kraja 2016. godine.

Pri tome, u nedostatku ikakvog podrobnijeg slaganja zemalja članica, čitava rasprava o operativnim detaljima ovog rješenja odgođena je za srpanj ove godine. No, treba imati na umu činjenicu kako i u postignutom kompromisnom prijedlogu EU za primanje tog nekog dobrovoljnog broja potencijalnih tražitelja azila ima vidljivih razlika među državama. U toj su “privremenoj i izvanrednoj” mjeri” određene popuste dobile Mađarska i Bugarska, kao zemlje na posebnom udaru, dok su iz čitavog režima isključene još i Velika Britanija, Irska te Danska, temeljem svog izuzeća iz važenja pojedinih EU emigracijskih pravila. Ujedno, ako je tu povijest ikakvo mjerilo – sličan plan dragovoljne preraspodjele tražitelja azila širom EU članica, kakav je 2011. godine bio isproban u okviru pomoći Malti, ionako je smatran neuspjelim.

Naravno, kakav god režim na kraju bio dogovoren, on ovisi i o tehničkome funkcioniranju čitavog EU sustava registracije pristižućih imigranata – koje treba registrirati uzimanjem otisaka prstiju, te onda pratiti u njihovu kretanju pravnim i fizičkim prostorom Europske unije. Ovo se registriranje već pokazalo problematičnim u Grčkoj, kao što je upitno i konzekventno provođenje pravila o provođenju postupka davanja azila u zemljama gdje su migranti po prvi put ušli u EU, te vraćanje ljudi kojima su zahtjevi za azil odbijeni u zemlje njihova podrijetla (ili prije toga, u zemlje u kojima su oni po prvi puta ušli na prostor EU – prema odredbama Uredbe Dublin III,  od 26. lipnja 2013. godine).

Za bolje provođenje registracije službeno zabilježenih migranata na jugu Italije i u Grčkoj planira se uspostava “strukturiranih pograničnih zona” te svojevrsnih EU-upravljanih centara, nazvanih “hot spots”, za bolju obradu pristizanja, registracije, a onda i ubrzane deportacije migranata za koje se ustanovi da su ilegalni ili potaknuti čisto ekonomskim razlozima. Ondje bi se posebno razdvajalo bjegunce pred ratnim zbivanjima i terorom, od ekonomskih i drugih nepoželjnih migranata. U okvir ovih mjera zapravo treba svrstati i najave koje se čuju iz Mađarske, o izgradnji sigurnosne ograde uz granicu prema Srbiji, te o suspenziji pravila prema kojima Mađarska mora primati i imigrante koji su u EU ušli u toj zemlji, ali su im zahtjevi za azilom odbijeni u drugim članicama EU. Ovo je posebno relevantno za građane Sirije i Eritreje, koje se zbog sigurnosne situacije u tim zemljama i nakon odbijanja njihovih zahtjeva ne uspijeva deportirati – tako da često zaostaju u nacionalnim sustavima za odlučivanje o azilu pojedinih zemalja članica EU.

Po pitanju same repatrijacije (slanja natrag u zemlje odakle su i došli) osoba kojima se ne prihvate njihovi zahtjevi za azilom, i tu je EU 26. lipnja dogovorila određene promjene. Dogovoreno je ubrzavanje postupka deportacije takvih osoba, ne bi li se i time dodatno obeshrabrilo ljude koji promišljaju plovidbu Mediteranom ili kretanje kopnenim putem u EU. Pri tome se očekuje i dodatna suradnja zemalja iz kojih takvi migranti tipično kreću, što se planira poticati i trgovinskim i financijskim mjerama. Pri tome, EU agencija Frontex trebala bi dobiti i novu ovlast – organiziranje takvih deportacija, čime bi se ubrzao proces koji su donedavno samostalno organizirale pojedine zemlje članice EU.

Pomorska ruta

Preko Mediterana je tijekom prva četiri mjeseca 2015. godine u Europsku uniju službeno registriran ulazak oko 105.000 ljudi, što je praktično pa duplo više nego prije samo godinu dana. Od tog broja polovica otpada na Italiju, o čemu se mnogo čulo, dok je druga polovica registrirana u Grčkoj, gdje je u javnosti bitno manje spominjan val migranata koji preko Turske pristižu na otoke istočne Grčke iz Sirije, Iraka i Afganistana. Vrlo malen broj ulazaka u EU tu još otpada na Španjolsku i Maltu, dok je praktično pa zanemariv i udio Cipra. Ako se pogledaju svježiji podaci UN-a i Frontexa s kraja lipnja, dakle, samo nekoliko tjedana kasnije – u EU je službeno zabilježen ulazak oko 153.000 migranata, od toga oko 63.000 u Grčku i 62.000 u Italiju. Prema prognozama vlasti u Italiji, konačne brojke migranata u 2015. godini mogle bi biti i oko 200.000 ljudi, za razliku od 2014., kada je ondje bilo službeno nabrojeno njih oko 170.000.

Kao dodatna mjera na suzbijanju migracije preko Mediterana pomorskim putem, u ponedjeljak, 22. lipnja ove godine, pokrenuta je i prva faza pomorske operacije EU NAVFOR MED, o kojoj smo već pisali na portalu Obris.org. Za početak, pokrenuto je prikupljanje podataka, koje bi trebalo prethoditi pravom i punom vojnom djelovanju (koje je isto tako još ponešto sporno). Ako se za tako nešto uspije pribaviti mandat UN-a (prema rezoluciji na kojoj rade Velika Britanija i Francuska), snage Europske unije bi u kasnijim fazama ove operacije trebale biti u stanju raditi pretrage brodova, pa i potapati plovila koja na Mediteranu koriste šverceri ljudima.

Ukupno bi u ovoj operaciji trebalo sudjelovati 10 EU nacija od kojih se očekuje da na raspolaganje stave oko 15 plovila, te određeni broj zrakoplova i bespilotnih letjelica. Naravno, i uz načelno naglašavanje kako će se raditi razliku između migranata i švercera ljudima, nije jasno kako bi tu bile smanjene iznimne mogućnosti kolateralnih šteta, gdje samo jedan od problema predstavlja i protivljenje vlasti pojedinih mediteranskih država da u svojim vodama toleriraju ovakvo EU djelovanje. Upravo zato, za sada se predviđa djelovanje samo u međunarodnim vodama, dok će se razne potrebne obavještajne podatke za ovu operaciju obrađivati u zasebnom centru koji je nedavno pod okriljem EUROPOL-a uspostavljen na Siciliji. O opsegu potencijalnoga posla govori i procjena organizacije Frontex da se trenutno samo u Libiji nalazi između 500.000 i milijun ljudi koji čekaju priliku da pomorskim putem okušaju svoju sreću u prelasku iz Sjeverne Afrike prema Italiji.

Kopnena ruta

Na ruti koja prolazi Balkanom i onda u Mađarskoj ulazi u EU tijekom posljednjih je mjeseci također zabilježen dramatičan porast prometa imigranata. Od početka siječnja pa do kraja svibnja ove godine tim je putem službeno prošla preko 61.000 migranata. Samo tijekom svibnja ove godine na granici Mađarske i Srbije registrirano je oko 10.000 takvih ljudi, što na mjesečnoj bazi predstavlja porast od oko 880 posto prema stanju od prošle godine. Ukupno gledano, broj migranata pristiglih u EU kroz Mađarsku praktično je ove godine prestigao i usporedive brojke koje su se čule za Italiju, dok mađarski izvori predviđaju kako će konačne brojke za 2015. govoriti o oko 130.000 migranata pristiglih u Mađarsku.

Dok su ostale zapažene izjave mađarskoga premijera Viktora Orbana, koji ne vjeruje u ikakva zajednička europska rješenja, konkretnom se problemu za početak nastoji doskočiti izgradnjom pogranične ograde (najava od 12. lipnja ove godine) uz 164 km granice prema Republici Srbiji, državi koja nije EU članica i predstavlja prostor kojim prolazi masivna migracijska ruta prema EU. Ujedno, uz granicu su postavljena i upozorenja kako se migranti moraju pridržavati mađarske kulture, a govori se i o nizu jednostranih zahvata u zajednička migracijska pravila EU. Time se nastoji ograničiti protok ljudi na ruti koja pretežito započinje pomorskim prelaskom u Grčku, pa onda kopnenim prelaskom Makedonije i Srbije, sve do Mađarske i EU granica u okviru schengenskoga sustava.

Nakon ulaska u Mađarsku i traženja azila, većina pridošlica brzo nestane, po nekima i unutar 24 sata po ulasku – tako da produži dalje u jedinstveni prostor EU. Od tih preko 60 tisuća podnesenih zahtjeva za azil u Mađarskoj ove godine, više od 50 tisuća pokrenutih postupaka je i relativno brzo bilo obustavljeno, budući da su podnosioci nestali i nisu se pojavili na propisanim upravnim postupanjima. Inače, Mađarska ima oko 8.551 stanovnika koji su primljeni kao izbjeglice ili korisnici prava azila, što predstavlja oko 0,18 posto stanovništva te države. To je relativno malo, posebno ako stvari usporedimo s kojom od azilantima privlačnih država – gdje Švedska takvih osoba ima 226.158 ili 2,3 posto stanovništva.

Naime, Mađarska je u utorak, 23. lipnja suspendirala primjenu pojedinih odredbi režima iz Uredbe Dublin – uspostavljenog 15. lipnja 1990. Dublinskom konvencijom (stupila na snagu 1. rujna 1997. godine) i onda dorađenog Uredbom Dublin II iz 2003. godine, te Uredbom Dublin III iz 2013. godine (Uredba (EU) No 604/2013 Europskog parlamenta i Vijeća od 26. lipnja 2013. godine) – koje određuju da zahtjev za azil pojedinih tražitelja trebaju obrađivati one države u kojima ti ljudi po prvi puta uđu na prostor EU. Kako je preko 60.000 ljudi ove godine u Mađarskoj zatražilo azil, to je navodno bitno opteretilo tamošnje upravne sustave. Ova je mjera samo dan kasnije dovela i do odgovora iz Austrije, koja je objavila da nakon mađarske odluke o obustavi prijema takvih tražitelja azila u povratu iz drugih EU zemalja ponovo razmišlja i o uvođenju vlastitih graničnih kontrola na crti prema Mađarskoj.

Ujedno, u pitanje je dovedeno i primanje osoba koje u drugim dijelovima EU zatraže azil, a u Europsku su uniju po prvi put ušle baš u Mađarskoj. Kako se iz mađarskih izvora moglo čuti o namjeri pojedinih EU članica da put Mađarske na provođenje pravne procedure vezane uz azil otprave i do 200.000 ljudi do kraja ove godine (do sada je tako otpremano po par stotina ljudi godišnje) – i nije čudno da bi takve najave mogle biti dijelom šireg motiva za ovo suspendiranje ove EU regulative. Dok se mađarska strana pravda navođenjem da bi taj povrat trebao ići prema Grčkoj, a ne Mađarskoj – ne treba posebno naglašavati da se ovakve priče iz drugih izvora prvenstveno karakteriziraju desnom unutarnjom politikom, te ksenofobijom na djelu.

Pogled iz Srbije

No, na ovu tematiku kopnene imigracijske rute u Europsku uniju posljednjih se dana moglo vidjeti ponešto s gledišta obrambenog sustava Hrvatskoj susjedne Republike Srbije. Naime, ondje je također registriran bitan porast broja pridošlica, od kojih velik broj traži i azil u Srbiji, prije no što nastavi kretanje na svom putu u Europsku uniju. Kako se radi o kretanju na ruti Makedonija-Srbija-Mađarska, ne čudi da najveći dio tih tražitelja azila u Srbiji osvane baš oko Preševa, nakon ilegalnog prelaska tamošnjih državnih granica. Tada ih prihvaćaju MUP Srbije, lokalne zajednice i Crveni križ, no kako je riječ o iznimnom brojnim pojavama – u pomoć je priskočila i 4. brigada Vojske Srbije, zajedno s medicinskim kapacitetima Vojne bolnice Niš.

Oni su u ponedjeljak, 22. lipnja, nedaleko policijske postaje u Preševu organizirali privremeni centar za trijažu i hitnu medicinsku pomoć, kojim su bitno nadopunjeni dotadašnji napori lokalnog doma zdravlja, kao i rad privremenog prihvatnog centra kojeg se sada osniva na prostoru negdašnje tvornice duhana u Preševu. Dok bi spomenuti prihvatni centar trebao početi s radom početkom srpnja, vojni medicinski centar je već prvoga dana rada, 22. lipnja, obradio nekoliko desetaka azilanata – što je tek kap u zabilježenom broju ljudi koji tim krajem prolaze na svom putu u Europsku uniju. Naime, samo tijekom nedjelje, 21. lipnja granicu Srbije i Makedonije pokušalo je prijeći skoro 2.000 ljudi, od čega je njih oko 1.600 bilo uhvaćeno. Ipak, preko 300 osoba osvanulo je u Preševu. Prema Avdiju Bajramiju, načelniku Policijske stanice Preševo, od početka svibnja je ondje oko 4.800 ljudi, mahom iz afričkih zemalja i s Bliskog istoka, podnijelo zahtjev za dobivanje prava azila. Pri tome, dio potencijalnih azilanata ne zadržava se u Preševu nego kreće dalje sjeverno, pa onda svoje zahtjeve za azil podnose u drugim gradovima centralne Srbije.

Jučer su po tom pitanju u Preševu bili i Bratislav Gašić, ministar obrane Srbije, te Aleksandar Vulin, ministar rada, zapošljavanja, te boračkih i socijalnih pitanja. Nakon razgleda prihvatnog centra kojeg sada MUP Srbije oprema potrebnom informatičkom opremom, i koji bi po puštanju u pogon trebao imati oko 300 prihvatnih mjesta – ministrima je predstavljen i dosadašnji učinak ondje stacioniranog vojnog medicinskog tima. Tijekom proteklih desetak dana rada taj je vojno-medicinski centar obavio više od 250 pregleda i zahvata, pretežito na saniranju iscrpljenosti i premora, uzrokovanog dugim hodom, neadekvatnom prehranom i neredovitim unosom hrane i vode.

Zbog brojnih migranata, Granična policija Srbije angažirala je sve raspoložive ljude i materijalno-tehnička sredstva za kontrolu državne granice s Makedonijom. Samo u lipnju je broj ilegalnih prelazaka granice bio 5 puta veći od onog u istom razdoblju prošle godine. U pomoć srpskim kolegama došli su i policijski službenici Granične policije Mađarske. Njih 10 opremljeno je termovizijskim kamerama i raspoređeno u 4 patrole širom južne srpske granice, u dužini od 94 kilometra. Ministar unutarnjih poslova Srbije Nebojša Stefanović jučer je najavio da će uskoro u Srbiju doći i 20 njemačkih i 10 austrijskih policajaca, također opremljenih termovizijskim kamerama.

Makedonija – raj za sumnjive biznismene

Makedonija se na svoj način bori protiv ilegalnih migranata koji masovno pristižu iz Grčke. Zbog ogromnog priljeva migranata Makedonija je prije 10 dana izmijenila Zakon o azilu. Po novome, migranti se u Makedoniji mogu zadržati 72 sata, a nakon toga moraju ili zatražiti azil ili napustiti zemlju. Samo u posljednjih 10 dana, od 19. lipnja do jučer, makedonska policija izdala je 5005 potvrda stranim državljanima koji su najavili da će zatražiti azil u Makedoniji. Od toga je najviše Sirijaca – 3180, Afganistanaca – 479, te Iračana – 321, dok ostatak pretežito čine Pakistanci i Somalci.

Najveći pritisak ilegalaca trpi pogranični grad Đevđelija, u kojem je naglo procvao “taxi” obrt. Razni lokalni vozači za 150 eura migrante odvoze prema Skopju i Kumanovu, ili dalje prema srpskoj granici. Porasla je čak i prodaja bicikala – u nedostatku nekog drugog prevoznog sredstva, ilegalci su prisiljeni kupiti makar bicikl, i to za nemalih 120 eura, da bi se na njemu nekako približili granici sa Srbijom. U gradu Velesu dnevno se proda i do 450 bicikala, s kojima migranti nastoje doći do Kumanova, ili još bliže granici sa Srbijom. Pred granicom ih prodaju, uglavnom istim onima od kojih su ga kupili, ali za samo 50 eura. U početku, dok je priljev migranata bio rijedak i brojao se tek pojedinačno, bicikli se mogao dobiti po danas bagatelnoj cijeni od 30 eura.

Usporedbe radi, prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova Makedonije, od početka ove godine do kraja travnja podnijeto je 592 zahtjeva za azil u Makedoniji. Tijekom cijele 2014. godine, ukupno je bilo 1249 zahtjeva za azil, od čega je bilo prihvaćeno njih 12. Od toga, azil je dobilo 11 Sirijaca i 1 Ukrajinac.