Dok je tehnološki razvoj tijekom posljednje četvrtine prošlog stoljeća činio goleme korake naprijed, omogućavajući stvaranje sve učinkovitijih sustava oružja, jedan čimbenik mornaričkog ratovanja – zastrašujuća ranjivost površinskog broda na otvorenom moru – ostao je desetljećima praktički nepromijenjen. Iznenađujuća i prva povijesna uporaba protubrodskih samovođenih projektila šezdesetih godina prošlog stoljeća potvrdila je tu činjenicu, te ukazala na nemoć i ranjivost tadašnjih ratnih brodova.

Samovođeni projektili pobijedili brodove-ciljeve 19:1

U listopadu 1967. godine („Šestodnevni rat“) Ratna mornarica Egipta lansirala je šest protubrodskih projektila P-15 Termit (NATO oznaka SS-N-2 Styx) ruske proizvodnje na izraelske brodove. Četiri projektila pogodila su i potopila razarač INS Eliat K40, a dvije su iskorištene za potapanje izraelskog trgovačkog broda. Tijekom indijsko-pakistanskog sukoba 1971. godine, Indijska ratna mornarica lansirala je 13 projektila P-15, postigavši 12 pogodaka i potopivši nekoliko pakistanskih ratnih i tri neutralna trgovačka broda.

Ti brodovi nisu bili posebno zaštićeni od takvih napada novih oružja. To su bile goleme mete na otvorenom moru. U takvim okolnostima, protubrodski projektili predstavili su se kao kategorija preciznih oružja s visokom vjerojatnošću pogađanja odabranog cilja na moru. Prvi, povijesni naraštaj protubrodskih projektila – P-15 (Styx) – bio je opremljen s relativno primitivnim radarskim samovođenjem koje je bilo neotporno na protuelektronička djelovanja.

Slijedeći naraštaji protubrodskih projektila, tih godina, nastavili su se razvijati i proizvoditi diljem svijeta. Ti projektili bili su potpuno samostalni tijekom cijele putanje do cilja („ispali i zaboravi“, fire-and-forget), uz uključivanje sustava aktivnog ili pasivnog samovođenja u završnoj etapi leta, uz pomoć kojega su postizali tako visoku vjerojatnost pogađanja.

Uvođenje protubrodskih projektila u naoružanje mnogih ratnih mornarica nametnulo je bitne promjene u tradicionalnim mornaričkim taktikama vođenja rata na moru. Relativno mali brodovi, naoružani protubrodskim projektilima more-more (Surface-to-Surface – SSM) s moćnim bojnim glavama, postali su sposobni uništiti jednim pogotkom višestruko veće brodove na daljinama većim od optičkog ili radarskog horizonta. Iako, s jedne strane, protubrodski projektili instalirani na vlastitome brodu pružaju osjećaj moći, posebice na malome brodu, s druge strane, zaštita od njih zadaje velike brige svim ratnim mornaricama svijeta, jer je lansirani neprijateljski projektil teško detektirati, pratiti i uništiti.

Već tijekom proizvodnje prvih protubrodskih projektila, vojni stručnjaci razmišljali su o koncepciji obrane od tih opasnih oružja. Počeli su se razvijati sustavi za samoobranu broda od napada takvih projektila. Početkom sedamdesetih godina, pristaše elektroničkog ratovanja (Electronic Warfare – EW) predlagali su protuelektronička djelovanja („meku“ obranu) kojima bi se osigurala potpuna zaštita broda od protubrodskih samovođenih projektila. S druge strane, predlagači „tvrde“ obrane oštro su se tome suprotstavljali, tvrdeći da je dobar projektil jedino mrtav projektil, odnosno da jedino topovi i proturaketni projektili mogu osigurati svu potrebnu zaštitu brodu.

No, bilo je očito da samo jedna vrsta obrane (samo meka ili samo tvrda) ne može jamčiti adekvatnu zaštitu bez učešća druge koja onu prvu dopunjava i poboljšava. Zajedničko djelovanje sustava za meku i tvrdu obranu, uz pretpostavku da svaki od njih ima najefikasnije performanse za obranu određene platforme, može i treba povećati šansu preživljavanja broda u borbenoj situaciji za nekoliko puta iznad onoga što se očekuje kada bi se brod branio samo s jednom disciplinom.

Brodovi-ciljevi pobijedili samovođene projektile 50:0

Nakon gorkog iskustva Izraela u ratu 1967. godine, a i dalje izvrgnuti opasnostima rata, izraelski mornarički analitičari prišli su proučavanju potapanja razarača Eliat, tražeći optimalne načine za suprotstavljanje sličnim akcijama u budućnosti. Prva odluka se odnosila na uklanjanje velikih brodova relativno male brzine i slabih manevarskih sposobnosti iz izraelske flote, jer su oni bili ogromni, privlačni ciljevi za protubrodske projektile. To je rezultiralo opremanjem Izraelske ratne mornarice uglavnom manjim raketnim topovnjačama naoružanim protubrodskim raketama Gabriel dometa oko 30 kilometara. Te brodove se opremilo i detektorima radarskih prijetnji za rano otkrivanje radarskih signala (Electronic Suport Measures – ESM) i velikim brojem cijevi za izbacivanje raketa-radarskih mamaca (chaff-ova) malog i velikog dometa. Uz to je obavljena i intenzivna izobrazba zapovjednika i posada brodova za operativan rad na tim uređajima i primjenu različitih taktika za pretpostavljene scenarije ratnih sukoba na moru.

Te promjene i pripreme rezultirale su spektakularnim uspjesima u ratu 1973. godine („Jomkipurski rat“). Od 50 projektila P-15 koje su arapske mornarice lansirale prema izraelskim brodovima, ni jedna nije pogodila gađani cilj. Zahvaljujući detektorima radarske prijetnje velikog dometa, izraelski su brodovi trenutačno otkrivali aktivnost i smjer svakog neprijateljskog akvizicijskog radara kada bi obasjao brod-cilj. Potom su izraelski brodovi izbacivali chaff-rakete velikog dometa, koje su stvarale radarske mamce – oblake lebdećih dipola, od kojih su se formirali lažni ciljevi većih radarskih površina od površine broda-cilja. Ti lažni i privlačniji ciljevi bili su tako raspoređeni u odnosu na brod-cilj, da je protubrodski projektil u fazi akvizicije-traženja broda-cilja (traje oko 2 sekunde) uvijek prvo pronalazio lažni cilj. Brodovi su izbacivali chaff-ove i na manjim daljinama od broda-cilja, na koje bi se trebao „uhvatiti“ radar za samovođenje projektila u slučaju eventualnog prolaza između lažnih ciljeva u vanjskom sloju pasivne obrane.

Nakon tako uspješnih mekih obrana od napada protubrodskih projektila, postalo je očito da više neće biti tako jednostavnog plijena na moru kao 1968. i 1971. godine i da će se brodovi svih veličina trebati opremati adekvatnim sustavima elektroničkog ratovanja, odnosno protuelektroničkih djelovanja (Electronic Counter Measures – ECM).

Brodovi protiv samovođenih projektila slojevitom obranom – „mekom“ i „tvrdom“

Suvremene mornarice primjenjuju slojevite obrambene taktike protiv napada protubrodskih projektila, počevši od vanjskog, najdaljeg sloja ranog otkrivanja napadača, do najbližeg sloja bliske obrane topovima i proturaketnim projektilima (Close-in-Weapon System – CIWS). U nekim slojevima zaštite primjenjuje se samo meko ili samo tvrdo djelovanje, dok u ostalima – njihova kombinacija. Osim prostornog rasporeda tih obrambenih slojeva, bitan je i vremenski raspored pojedinih djelovanja po slojevima ili unutar jednog sloja, jer dobra vremenska koordinacija može znatno poboljšati ukupni učinak zaštite broda, ali i obratno.

Sustavi meke i tvrde obrane broda uključuju čitav niz uređaja, oružja, opreme, metoda i taktika za suprotstavljanje protubrodskim projektilima, pri čemu složenost, sofisticiranost i brojnost ovise o vrsti i veličini broda. Optimalan način primjene sustava meke ili tvrde obrane ovisi o poznavanju karakteristika protubrodskih projektila kojima bi se oni morali suprotstavljati i uništavati ih.

Obrana od protubrodskih projektila prvenstveno bi trebala biti usmjerena na rano otkrivanje potencijalnih lansirnih platformi na moru, pod morem, u zraku ili na obali. Svaka od tih platformi, zbog vlastite sigurnosti, nastojat će lansirati projektil prema cilju s maksimalno moguće udaljenosti koja je određena dometom raspoloživih motrilačkih sredstava (na platformi ili izvan nje) i dometom protubrodskog projektila. Otkrivanje lansirne platforme prije lansiranja projektila znatno povećava šansu preživljavanja broda-cilja, jer u tome slučaju ima na raspolaganju više obrambenih opcija visoke učinkovitosti, počevši od fizičkog uništenja platforme pa do obmanjivanja ili ometanja motrilačke radarske mreže koja servira lansirnoj platformi podatke o poziciji cilja. Osim toga, tada je raspoloživo vrijeme za pripremu obrambenih sustava na brodu-cilju dovoljno dugo, što doprinosi učinkovitosti njihova djelovanja protiv eventualno lansiranog projektila.

Pri procjeni mogućnosti ranog otkrivanja lansirnih platformi treba svakako uzeti u obzir najnepovoljnije situacije kao što su, s jedne strane, objekti relativno male radarske površine na velikim udaljenostima (raketna topovnjača, helikopter ili zrakoplov) i, s druge strane, kratki radarski horizont s broda-cilja u odnosu na domete protubrodskih projektila. Rezultati takvih procjena ukazuju da je brod-cilj, sam na otvorenom moru bez dotoka vanjskih informacija, vrlo ranjiv protubrodskim projektilima, čak i kada je opremljen sofisticiranim sredstvima za daleko motrenje, što je dokazano tijekom Falklandskog rata 1982. godine.

Tada je suvremeni britanski razarač HMS Sheffield, opremljen moćnim sustavima meke i tvrde obrane, pogođen i potopljen projektilom AM39 Exocet lansiranim s argentinskih zrakoplova Dassault-Breguet Super Étandard, koji su bili navođeni izvidničkim zrakoplovom P-2 s velike visine. Očito Britanci nisu raspolagali s dostatno visokim radarskim položajima za postizanje dalekog radarskog horizonta, niti je na Sheffield-u bio proglašen visoki stupanj opasnosti od raketnog napada.

Pri odlučivanju i pripremanju napada protubrodskim projektilima na neprijateljski brod-cilj treba pretpostaviti sukobljavanje s višeslojnom mekom i tvrdom obranom broda, od koje se može očekivati na srednjim i većim brodovima da će reagirati slijedećim taktikama i sustavima:

1. daleko radarsko motrenje (izravno ili neizravno) kojim se otkriva platforma koja namjerava lansirati protubrodski projektil,

2. pasivne lažne radarske ciljeve-mamce koji, izbačeni na veću ili manju daljinu od branjenog broda, stvaraju konfuziju na radarima neprijatelja pri traženju pravog cilja u mnoštvu lažnih,

3. aktivne obmanjivače koji generiraju elektroničke lažne ciljeve koji također dovode radarskog operatora u dvojbu pri izboru cilja na kojega namjerava lansirati projektil,

4. detektore radarskih signala, koji otkrivaju projektil odmah nakon uključivanja njegova radara za samonavođenje,

5. infracrvene detektore koji otkrivaju i prate toplinska zračenja projektila,

6. ciljničke radare za upravljanje sustavima bliske obrane – topovima i proturaketnim projektilima,

7. pasivne radarske i IC mamce srednjeg dometa koji, za već lansirani projektil nakon uključivanja njegovog sustava za samonavođenje, predstavljaju privlačniju metu negoli je brod-cilj, pa projektil zahvaća mamac, omogućujući tako brodu-cilju izvlačenje iz zahvata,

8. aktivne radarske ometače i obmanjivače koji bi trebali: a) šumnim ometanjem spriječiti normalno funkcioniranje radara za samonavođenje projektila, ili b) servirati projektilu lažne odraze po smjeru, koji bi ga trebali skrenuti od putanje prema brodu u neki drugi smjer, ili c) servirati projektilu lažne odraze po daljini, koji će postepeno odvlačiti projektilova „vrata daljine“ s broda-cilja do konačnog prekida zahvata, ostavljajući taj radar bez cilja, pa će on ponovo tražeći cilj zahvatiti vjerojatno jedan od velikog broja ranije izbačenih chaffova malog dometa naokolo broda-cilja.

Svaki moderniji ratni brod opremljen je i komponentama tvrde proturaketne obrane koju mogu sačinjavati proturaketni projektili i topovi, ili samo jedno od njih, uz visoki stupanj automatizacije njihova djelovanja. Ta oružja sposobna su suprotstaviti se zračnim napadima koji dolaze prema brodu s visokih elevacijskih kuteva, pa sve do malih visina iznad same morske površine. Najvažnija osobina tih sustava tvrde obrane je brza reakcija prema cilju, reda nekoliko sekunda, i njihova kontinuirana spremnost za brzu uporabu. Brza reakcija, od prve detekcije protubrodskog projektila do trenutka otvaranja vatre prema njemu, može se postići uz punu automatizaciju sustava. Najkritičniji aspekt tako brzog reagiranja je uspješnost funkcioniranja ciljničkog radara (i/ili drugih senzora) i njegova računala, što može biti zajamčeno jedino uz visoku kvalitetu odraza od cilja-projektila, čistog od morskih cluttera i ometačkih signala.

Niskoleteći protubrodski projektil radarske površine oko 0,1 m², gledano prema glavi projektila, trebao bi biti detektiran i radarski prihvaćen u praćenje na daljini od najmanje 11 kilometara, da bi ga se moglo početi gađati na daljini oko 4-5 kilometara. Naime, sekvencija detekcija-suprotstavljanje-uništenje projektila zahtjeva određeno vrijeme.

Izvanbrodskim ometačima i sofisticiranim taktičkim pomagalima protiv pametnijih projektila

Uz brodske sustave proturaketne obrane razvijaju se i sustavi za izvanbrodska aktivna protuelektronička djelovanja, koji postaju sve značajnija komponenta u borbenom sustavu bilo kojeg velikog ratnog broda, no oni nalaze i sve širu primjenu na manjim, ali sve moćnijim brodovima povećane vrijednosti.

Izvanbrodskim aktivnim radarskim mamcima intenzivnije se opremaju veći ratni brodovi, što, međutim, ne znači i odbacivanje tradicionalnih i jeftinih radarskih chaffova i infracrvenih mamaca. U trendu je i uporaba višenamjenskih lansera iz kojih će se izbacivati, uz chaffove i IC mamce, i protutorpedni mamci, protupodmornička oružja te „tvrda“ oružja za uporabu iznad morske površine. Kombinacijom tih raznolikih trendova povećava se i uloga sustava za protuelektronička djelovanja, koja prelaze iz relativno sporednog statusa u važnu komponentu integrirane brodske obrane. To je potpomognuto sve sofisticiranijim taktičkim pomagalima koja na protubrodske prijetnje reagiraju znatno brže i djelotvornije nego brodska posada. Stoga se i stariji upravljačko-lansirni sustavi mamaca s ručnim upravljanjem trebaju čim prije unaprijediti u automatske sustave, jer ručno upravljanje njima protiv starih i novih naraštaja protubrodskih projektila može biti ne samo nedjelotvorno, već i kontraproduktivno.

Pouka

Dakle, ratni brod može raspolagati širokim spektrom načina i taktika sprječavanja, odvlačenja, izvlačenja i uništenja protubrodskog projektila, što znatno smanjuje vjerojatnost pogađanja cilja samovođenim projektilom. To posebice vrijedi za starije naraštaje projektila kojima su i sada opremljene mnoge mornarica diljem svijeta, počevši od najstarijih ruskih P-15, francuskih MM38 Exocet, švedskih RBS-15 Mk1 i sličnih.

Očito, napad samovođenim projektilima na „goloruki“ brod ili bespomoćnu plutajuću metu, nije i ne bi smio biti mjerilo uspješnosti zapovjedno-operativnog kadra raketne bitnice ili kvalitete lansiranog projektila.

 

Gost autor: dipl.ing. Vili Kezić, stručnjak za radarske sustave i elektroničko ratovanje, u mirovini