Na početku treba odmah jasno reći. Ne, sustav domovinske sigurnosti nije nestao. On naprosto nikada nije niti postojao, a pandemija bolesti COVID-19 (uz potres u Zagrebu) razotkrila je svu prazninu pojma „domovinske sigurnosti“, kojega je ministar obrane Krstičević, uz veliku podršku premijera Plenkovića – punio ispraznim frazama.
Plenković: Sustav domovinske sigurnosti uspješno djeluje u kriznim situacijama (21. 5. 2019. nakon međuresorne vježbe „Sigurnost 19“)
Predsjednik Vlade: Sustav domovinske sigurnosti podignut na visoku razinu međusobne koordinacije i učinkovitosti (19. 3. 2018., prilikom posjeta Jasenovcu povodom izvanrednih mjera od poplave).
Ako se dobro sjećam, pojam „domovinske sigurnosti“ počeo se u domaćoj javnosti pojavljivati u prvoj predizbornoj kampanji bivše predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, da bi se zatim nastavio provlačiti i kroz HDZ-ove programe pod vodstvom Karamarka, te bi uzeo pravog PR-ovskog maha u vrijeme Plenkovićeve Vlade kroz resor obrane pod ministriranjem Damira Krstičevića. Vjerojatno će ostati misterij koji je to HDZ-ov član na nekom od međunarodnih seminara „pokupio“ domovinsku sigurnost i njome zarazio javni govor o sigurnosti u RH.
Photo: White House/Tina Hager
Stručna javnost upoznata je s konceptom domovinske sigurnosti od 2002. godine, kada nakon 11. rujna 2001. kabinet G. W. Busha snažno počinje koristiti frazu domovinske sigurnosti, ali i ubrzo nakon toga osniva svojevrsno Ministarstvo domovinske sigurnosti koje je aktivno i danas. Cijela logika koja se krije iza tog koncepta temelji se na činjenici dotadašnje slabe koordinacije različitih civilnih institucija u SAD-u koje nisu adekvatno razmjenjivale informacije niti nadopunjavale svoje aktivnosti. Ministarstvo domovinske sigurnosti na neki način je uvezalo Imigracijsku službu, carinu, Obalnu stražu, Agenciju za sigurnost transporta, Agenciju za krizna djelovanja i sl. Dakle, uvezao je i ojačao koordinaciju civilnih službi SAD-a. Važno je primijetiti da američke oružane snage, kao ni policija, nisu dio domovinske sigurnosti. Nakon SAD-a još je nekoliko zemalja preuzelo taj koncept, kojeg primarno treba gledati kao način bolje koordinacije i uvezivanja među različitim institucijama.
Za razliku od SAD-a, Hrvatska se odlučila za koncept domovinske sigurnosti koji je pokušao uvezati vojne i policijske i druge civilne institucije. Takav pristup vjerojatno i ima smisla s obzirom na to da smo mala zemlja i da je pametno dijeliti resurse, ali ključna pogreška u tom pristupu je činjenica da ima neproporcionalne razvijene elemente sustava – dok se u jedne strateški ulaže, druge se strateški uništava. To se najbolje vidi u odnosu npr. strategije razvoja oružanih snaga i policije naspram sustava civilne zaštite. Dok se o razvoju oružanih snaga itekako debatira, pa čak i donose odluke o strateškim značajnim ulaganjima (nabava borbenih aviona), sustav civilne zaštite prepušten je na volju ili nevolju lokalnim čelnicima i sposobnostima pojedinih grana sustava kao što su vatrogastvo, Crveni križ, Hrvatska gorska služba spašavanja, i sl. Godinama se u stvari nije znalo što bi sa civilnom zaštitom, koja je i proračunski uvijek bila pod MUP-om, a koji nije pokazivao interes za razvoj tog sustava. Štoviše, od prošle godine ukinuta je i kakva takva autonomnost civilne zaštite (jer je ponovno zakonski pripojen MUP-u) i time je „de facto“ ona i nestala.
I onda se pojavio virus, ali i potres, koji su pokazali kako je naš sustav domovinske sigurnosti potpuno naopačke okrenut. Slika koja meni simbolično obilježava svu promašenost PR-ovske priče oko sustava domovinske sigurnosti su uplašene rodilje ispred bolnice netom nakon potresa. To je slika koja govori o strateški pogrešnim ulaganjima, o potpunom nerazumijevanju koncepta ljudske sigurnosti, o pobrkanim prioritetima države. O tome kako su nam podvalili priču o većoj važnosti „obrane granica od migranata“, o nabavi borbenih aviona u trenutku kada se bolnice, škole, tj. osnovna infrastruktura za temeljne javne djelatnosti – raspada.
Zadnjih nekoliko godina Hrvatska je doživjela ozbiljne „civilne“ krize. Od poplave u Gunji, požara u Dalmaciji, pa sada do potresa i napada virusa. Iako ne treba biti nikakav sigurnosni stručnjak da se shvate prave ugroze (uz naravno korupciju) koje prijete ovoj zemlji – uvelike su se te prijetnje ignorirale. Ali to nije boljka samo Hrvatske, već i šire sigurnosne zajednice koja je ostala zarobljena u „borbi protiv terorizma“ – marginalizirajući nove realne ugroze. Veliku pljusku obavještajnoj zajednici dali su i sami ostaci tzv. Islamske države koja je izdala priopćenje kojim poziva svoje borce da se klone Europe zbog virusa. U Velikoj Britaniji počela su se otvarati pitanja zašto MI6 i GCHQ nisu uspjeli na vrijeme upozoriti na moguću pandemiju. Ta pitanja vjerojatno će se otvoriti i u Hrvatskoj koja u svojoj Strategiji nacionalne sigurnosti prepoznaje ugrozu od epidemija i potrebu za „razvijanje mjera prevencije i izgradnje sposobnosti u području zdravstvene zaštite usmjerene na sprječavanja zaraznih i masovnih nezaraznih bolesti“. Istovremeno, uništen je Imunološki zavod, a zemlja je pandemiju dočekala s manjkom zaštitne opreme i bez proizvodnih kapaciteta da opremu brzo proizvede. Važno je primijetiti i kako je pitanje migracija i izbjeglica nestalo s dnevnog reda, iako nam je dio „sigurnjaka“ stalno nabijao na nos kako su izbjeglice ti koji će donijeti virus, i kao takvi ključni sigurnosni izazov. Virus je došao drugim putem. Možda čak i biznis klasom, a migracije se sada čine kao kamilica prema pandemiji virusa.
Raščišćavanje zagrebačkih ulica nakon potresa (Photo:MORH)
Sada postaje također jasno da na nove dominantno „civilne“ ugroze ne mogu odgovoriti tradicionalni vojni sustavi, već snažan i koordiniran sustav civilne zaštite koji bi trebao biti dizajniran tako da umrežava civilne institucije sa spremnošću građana da se samoorganiziraju u trenucima kada je potrebno pružiti pomoć jedni drugima. Kada ona ne bi bila prepuštena lokalnim šerifima koji su se pokazali nekompetentnima upravljati kriznim situacijama, već profesionalcima koji su izgradili npr. Hrvatsku gorsku službu spašavanja – zasigurno bi mobilizacijski potencijal građana u taj civilni sustav bio velik. Tada bi civilna zaštita mogla promptno reagirati na potrebe evakuacija rodilja. Bad Blue Boysi bi bili integrirani u sustav civilne zaštite. Sanirale bi se posljedice potresa bez potrebe izvlačenja vojske na ulice – koja bi mogla svoje resurse primarno trošiti na obrambene zadaće. Civilna zaštita bi se mogla brinuti o socijalno isključenima pa čak i ljudski nadzirati one problematične koji krše samoizolaciju. Tada bi postojala helikopterska službe prve pomoći, kao i jaka flota Candaira. Tada bi hrvatska mogla već sad mogla pružiti ruku Italiji i primiti dio oboljelih od bolesti COVID-19 u svoje bolnice.
Ali sustav domovinske sigurnosti nije se time bavio. Iz njega nikada nije došao vapaj o jačanju sustava civilne zaštite. On je, kao i općenito sigurnosne politike RH, i dalje opterećen vojnim razumijevanjem pojma sigurnosti, te je opterećen nasljeđem Domovinskog rata. To je posebno došlo na vidjelo u mandatu ministra Krstičevića koji je prestao govoriti o Oružanim snagama RH i koristio samo termin pobjednička Hrvatska vojska. Retoriku je podržao premijer, koristeći mit o Domovinskom ratu da se prikaže kao više desno centristički političar. A sve to na uštrb sigurnosti ljudi. Sada je to izašlo na vidjelo.
Foto: Screenshot s Twittera
No vratimo se na domovinsku sigurnost. Prema Zakonu o sustavu domovinske sigurnosti – glavnu riječ u ovoj krizi trebao bi voditi upravo ministar Krstičević – kao predsjednik Koordinacije za domovinsku sigurnost. No njega u ovoj krizi nema. Malo je izvirio u trenutku kada su oružane snage lopatama čistile ulice Zagreba nakon potresa i postavljale šator ispred KB Dubrava (tipični poslovi civilne zaštite). Ali i to malo bilo je dovoljno da ushićen novinar javne televizije nekontrolirano počinje prozivati građane „koji sumnjaju u ulaganje u našu vojsku, policiju i civilnu zaštitu“, uopće ne razumijevajući npr. da se u civilnu zaštitu nije dovoljno ulagalo – baš na uštrb ulaganja u oružane snage i policiju.
U vrijeme početka krize ministar Krstičević, štoviše, nije bio niti u zemlji (privatno je boravio u SAD-u) niti je imenovao osobu koja bi ga zamijenila. Ta „prividna“ koordinacija koju nije imao tko koordinirati – sukladno zakonu – trebala je npr. Vladi RH predložiti proglašenje krize, formiranje stožera za upravljanje krizom i način odgovora na krizu. Ništa se od toga nije dogodilo. Konačno, na upit portala Obris.org o tome da li će se desiti redovna tromjesečna sjednica koordinacie za domovinsku sigurnost stigao je odgovor: „Zbog usložnjavanja trenutačne situacije i angažiranja članova i sastavnica Sustava domovinske sigurnosti u provedbi mjera borbe protiv corona virusa, sjednica je privremeno odgođena i održat će se čim se za to ostvare uvjeti“. Uvjeti su se ostvarili baš danas, mjesec i pol nakon pojave prve zaražene osobe koronavirusom, i dva i pol tjedna nakon potresa. Domovinska sigurnost je kapitulirala.
Državni tajnik Damir Trut (Ravnateljstvo civilne zaštite) i Vili Beroš (ministar zdravstva)
Vlada je, upravo suprotno – ali logično, radije se išla osloniti na Zakon o sustavu civilne zaštite – i potpuno potopila sustav domovinske sigurnosti. Ali i aktiviranje Zakona o sustavu civilne zaštite ubrzo se pokazao pun rupa i kontradikcija. Nakon par dana bilo je potrebno ukrotiti lokalne šerife i dopuniti Zakon odredbom da se zna tko zapovijeda. Ustavni stručnjaci su se podijelili oko toga jesmo li ili nismo u izvanrednom stanju, niti je jasno tko bi ga trebao proglasiti. Ljudska prava su se počela ograničavati bez obzira na to što nije došlo do proglašenja nekog oblik izvanrednog stanja, niti krize. Odluke o restrikcijama kretanja građana potpisuje ministar Božinović, iako Zakon o sprječavanju širenja zaraznih bolesti kaže da takve odluke potpisuje ministar zdravstva. Ne bi li bilo logičnije da je onda ministar Beroš na čelu Stožera civilne zaštite? Sve ovo govori kako „civilni odgovor“ na krizu – institucionalno nije uređen, jer je godinama zanemarivan. Veliki dio toga se svodi na improvizaciju. Improvizaciju koja za sada jako dobro funkcionira.
Dr. Alemka Markotić i dr. Vili Beroš – ljudi kojima se vjeruje
Sreća u nesreći da je kriza u prvi plan isturila ljude iz sustava zdravstva koji djeluju kompetentno i kvalitetno komuniciraju. Većina ljudi ostala je ugodno iznenađena. To nam govori o tome koliko smo kao društvo nenaviknuti da stručnjaci vode priču. Pozitivno je da je politika za sada njima dala prednost upravljanja (što npr. nikada nije bio slučaj s upravljanjem migracijskom krizom kojom primarno upravlja politika, a ne struka). Rodilje su brzo, uz pomoć BBB bile evakuirane, grad su počistili što vojnici, što nešto malo civilne zaštite, a što samo građani i njihovi susjedi. Statičari volontiraju kako bi procijenili sigurnost zgrada. Vatrogasne jedinice iz čitave zemlje saniraju krovove koji se polako obnavljaju uz pomoć rodbine, volontera i prijatelja. Bolnički sustav se priprema za prijem velikog broja oboljelih. Građani okupljeni u inicijativu „Ljudi za ljude“ pomažu starijima u opskrbi. Niču Facebook grupe koje osiguravaju umrežavanje OPG-ova s ljudima željnih domaćih proizvoda. Mali tech-labovi printaju zaštitnu opremu za zdravstvene djelatnike. Šnajderice šivaju zaštitne maske. Državna i lokalna uprava se preko noći digitaliziraju. Medicinari rade prekovremeno.
Improvizacija u vrijeme krize radi – jer je veliki broj ljudi angažiran s iskrenim dobrim namjerama da pomogne drugima. I upravo ta temeljna spremnost za pomoć susjedu, biti solidaran s drugima – trebala bi biti srž sigurnosne politike. Politike koja se ne temelji na mitovima i neprijateljima, već na suradnji i brizi jednih za druge. Koja vidi i brani svakog čovjeka. Koju onda podržava i proračun s prioritetima vezanim uz javno zdravstvo, obrazovanje, zaštitu od katastrofa, koji ulaže u jačanje solidarnosti među ljudima. To su politike ljudske, a ne domovinske sigurnosti.
*gost autor: Gordan Bosanac, aktivist i konzultant u području ljudske sigurnosti, izgradnje mira i ljudskih prava
