Nakon “zagrebačkog” potresa u ožujku 2020. bilo je kristalno jasno da postoje ozbiljni problemi u sustavu upravljanja tzv. “civilnim krizama” – onima kojima u uređenim zemljama primarno upravlja sustav civilne zaštite. Marginaliziranost i neuređenost sustava civilne zaštite poznata je užem krugu ljudi koji bliže prati sigurnosne politike RH, ali je uistinu rijetko tko dizao glas i upozoravao kako je RH godinama uspjela uništiti sustav civilne zaštite – servirajući pri tome kao zamjenu PR-ovski koncept domovinske sigurnosti koji nije učinio potreban pomak u jačanju koordinacije sigurnosnog sustava RH. Podsjećam još jednom da Zakon o sustavu domovinske sigurnosti nije aktiviran niti prilikom potresa u Zagrebu, niti zbog epidemije, niti zbog potresa na Baniji. Štoviše – u ovom zadnjem slučaju sam premijer Plenković je rekao da Vlada neće koristiti Zakon o domovinskoj sigurnosti – jer nije ugrožena nacionalna sigurnost?! Dakle, u 3 mega-krize – taj Zakon se pokazao neuporabljivim. I zato ga treba ukinuti.
Ali već mjesec ili dva nakon „zagrebačkog“ potresa splasnuo je interes javnosti vezan uz reakcije na prvotni odgovor u vrijeme potresa i fokus je logično prebačen na obnovu. Paralelno, odvija se i pandemija COVID-a 19 u čijem suzbijanju ključnu ulogu vodi Stožer civilne zaštite čije se odluke propituju i pravno (ima li uistinu ovlasti ograničavati ljudska prava) i politički (je li neobjektivan jer su njegovi članovi – članovi HDZ-a, podilazi li se crkvi). Šira javnost ne primjećuje da „iza“ Stožera nema ničega. Praznina. Ne postoje „postrojbe“ civilne zaštite koje bi se operativno mogle uključiti u ublažavanje posljedica pandemije (izgradnja šatora pred bolnicama, prilagodba sportskih dvorana u bolnice, i sl). Jedan od logičnih zadataka postrojbi civilne zaštite mogao je biti i praćenje kontakata zaraženih – metoda od koje se moralo odustati jer je epidemija prerasla kapacitete epidemiologa u zemlji. I prilikom potresa i prilikom epidemije – tu i tamo smo mogli vidjeti pokoju uniformu same civilne zaštite. Tih uniformi – odnosno tih snaga – očigledno nema u adekvatnom broju.
S vremenom, priča o neučinkovitosti sustava civilne zaštite pala je u deseti plan. Tek se tu i tamo upozoravalo na potrebe jačanje tog sustava. Tako je u proračunu za 2021. godinu Klub zastupnika zeleno-lijevog bloka uložio amandmane koji su financijski trebali ojačati civilnu zaštitu – ali te je amandmane Vlada glatko odbila.
Petrinja nakon prvog čišćenja ruševina (Photo: Damir Skok)
I onda ponovni potres. Ovoga puta na Baniji. Razorniji od onog „zagrebačkog“. Ovaj odnosi sedam života. I ponovno „blame game“ počinje. I ponovno iste boljke izlaze na vidjelo (baš kao i u slučaju Gunje 2014.) od kojih se većina svodi na manjak koordinacije za vrijeme kriznog upravljanja i daljnje nepovjerenje građana u institucije. Ponovno pojedini dijelovi sustava reagiraju kvalitetno – HGSS, vatrogasci, prva pomoć i vojska – ali kao cjelina ostavlja se dojam da se stvari događaju stihijski. Uniformi civilne zaštite i dalje nema – tek tu i tamo pokoja. Situaciju dodatno zaoštrava masovan samoorganizirani odlazak volontera iz cijele Hrvatske na Baniju i masovan priljev humanitarne pomoći. Počinju prozivke na račun civilne zaštite, Crvenog križa. Pojedina svjedočanstva govore o pomoći koja ne stiže do onih potrebitih. U prvih par sati nakon potresa mobilizirane su snage HGSS-a za spašavanje ljudi zaglavljenih ispod ruševina – što je najvažnije, te su operacije uspješno odrađene. Nažalost, osobe koje su preminule – većinom su preminule odmah od posljedica urušavanja. U tom smislu – najžurnija pomoć (psi tragači i spasioci) je bila na terenu iznimno brzo. Ali sveukupno, ostaje dojam jedne ogromne improvizacije koja nekako uspijeva u prvih par dana zadovoljiti koliko toliko elementarne egzistencijalne potrebe ugroženih. Nije za očekivati da će unutar 24 sata svi moći dobiti sve, te da će svi problemi nestati, ali nakon tri dana – temeljne egzistencijalne potrebe svih stradalih (krov nad glavom, hrana, voda) trebale bi biti sanirane. A nisu bile.
Pokušaj i neuspjeh osamostaljenja sustava civilne zaštite
Civilna zaštita u samostalnoj Republici Hrvatskoj uvijek je bila gurnuta na marginu, u odnosu na vojno-policijsko-obavještajne snage. Razloga tome vjerojatno je više. Mislim da je sam sustav civilne zaštite u glavama pojedinaca bio opterećen naslijeđem jugoslavenskog koncepta općenarodne obrane i društvene samozaštite, iako se sličan propagandni koncept pokušao nametnuti kroz priču o domovinskoj sigurnosti. Drugi razlog je ratno naslijeđe Hrvatske koja je nakon završetka rata uvelike stavljala naglasak na slavljenje oružanih i policijskih snaga u odnosu na druge elemente sustava sigurnosti. Sjetimo se samo kako se obilježava Oluja, a kako Mirna reintegracija. Vojne pobjede su ljudima naprosto emotivnije i važnije.
Civilna zaštita bila je neželjeno dijete, prvo u sklopu Oružanih snaga do 1995., kada je predana u ruke MUP-a, da bi se tek 2004. pokušala osamostaliti kroz osnivanje Državne uprave za zaštitu i spašavanje (DUZS). Pokušaj osamostaljivanja propast će 2019. godine kada se tu djelatnost ponovno vraća u okrilje MUP-a. Nema puno javnih informacija o tome zašto je ideja DUZS-a neslavno propala, te zašto se u 15 godina nije uspjela razviti u respektabilnu instituciju. Znale su kolati priče o tome kako je DUZS (tj. osoba koja ga je vodila) bio također opterećen korupcijskim aferama (iako nikada nije podignuta niti jedna optužnica). Ali možda su važnije spekulacije o tome kako je bilo teško upravljati DUZS-om zbog stalnih sukobljavanja pojedinih grana DUZS-a – vatrogastva, prve pomoći, Crvenog križa i HGSS-a. O tome kakve su se igre moći igrale unutar DUZS-a i zašto nitko nije uspio tome stati na kraj – trebat će dodatno istraživati. Trebalo je 11 godina rada DUZS-a da se odlučnije krene u smjeru jačanja koordinacije komponenata sustava civilne zaštite. To se i učinilo 2015. godine, kroz solidan Zakon o sustavu civilne zaštite, ali se operativno propustilo jačati samu civilnu zaštitu. Komponente sustava (vatrogasci, HGSS, Crveni križ, itd.) kroz svoje redovne aktivnosti funkcioniraju, ali „kičma“ sustava – postrojbe civilne zaštite – jedva da postoje.
Osim internih problema, puno veći problem je da civilna zaštita, a onda i DUZS, nikada nije bio politički prioritet niti jedne Vlade. Baš u trenutku kada se izglasao Zakon o sustavu civilne zaštite i kada se napokon moglo krenuti jačati postrojbe civilne zaštite, HDZ je počeo u svojoj kampanji govoriti o reaktivaciji obaveze služenja vojnog roka?! Dakle – još jednom potpuno pogrešan i poguban smjer koji nam ponovno dolazi na naplatu. Srećom, od toga se odustalo iz financijskih razloga.
O niskom političkom prioritetu DUZS-a najbolje se uvjeriti uvidom o proračun – jedinim dokumentom koji jasno daje do znanja koliko je pojedina javna politika prioritet ili nije.
Slika 1: Proračun DUZS-a u razdoblju 2005. – 2018. godina
Iz slike 1 vidljivo je kako se proračun DUZS-a kretao u pravilu u iznosima od 150-200 milijuna kuna, s trendom rasta do 2009. godine i onda s trendom pada. Naglo povećanje 2017. godine nije posljedica neke strateške odluke o jačanju DUZS-a već samo računovodstvena činjenica, budući da je država preuzela dio troškova za vatrogastvo na lokalnoj razini. Treba priznati da navedeni iznosi nisu svi iznosi koji su se trošili na sustav civilne zaštite. Pojedine dijelovi tog sustava kao što su vatrogastvo, prva pomoć ili HGSS nalaze se i u drugim proračunskim stavkama – ali ukupni iznosi utrošeni na sustav civilne zaštite možda su veći za nekih 10-tak posto (bez troškova koje preuzimaju jedinice lokalne samouprave). Važno je primijetiti da niti prilikom uvođenja novog Zakona o sustavu civilne zaštite 2015. godine – tu reformu nije pratio proračun. I čemu se onda čuditi? Nakon ukidanja DUZS-a, u proračunu za 2019. godinu još je veći nered u smislu da je nemoguće jednostavno i pregledno izvući stavke vezane za sustav civilne zaštite. Taj proračunski nered refleksija je nereda u sustavu.
Stvari postaju još jasnije kada se brojke stave u odnos s proračunima MUP-a ili MORH-a (Slika 2.) Iz slike je jasno vidljivo da je proračun DUZS-a u pravilu bio 30-tak puta manji od proračuna MUP-a i MORH-a.
Slika 2: Proračunski planovi DUZS-a, MORH-a i MUP-a u razdoblje 2006.-2018.
Slika proračunskih planova kroz vrijeme jasno govori i o naivnosti političkih donositelja odluka. Nije trebala velika mudrost da se shvati da će u mirnodopskom periodu krize koje će nastati većinom biti civilne, te da je zbog toga potrebno jače ulaganje u upravljanje tim krizama, i da upravo na lošem upravljanju tim krizama politika može dobiti oštre kritike. Ali ne, ulaganja nije bilo. Naravno da je sve korisnike proračuna pogodila opća financijska kriza 2008. godine, ali dok se 2015. kreće s većim ulaganjem u MUP i donekle u MORH – ulaganja u DUZS se smanjuju.
Osim neulaganja u sustav, HDZ je doprinio zanemarivanju sustava civilne zaštite uvođenjem koncepta domovinske sigurnosti. Moguće da je i to jedan od razloga zatvaranja DUZS-a jer se rodila ideja da nešto što se zove Koordinacija za sustav domovinske sigurnosti bude središnje koordinacijsko tijelo sigurnosnog sustava u RH. U tom konceptu DUZS postaje smetnja – a počinje se graditi neprirodno glomazan sustav koordiniranja svega i svačega, koji treba odgovoriti na sve i svašta.
Konačno, zanimljivo je pogledati kako je i sam Zakon o sustavu civilne zaštite zamislio decentralizirati civilnu zaštitu – što je dobar prijedlog. Naime, Zakon se veže uz najmanje jedinice lokalne samouprave i time se gradi sustav „odozdo prema gore“. Ali dva su tu ključna problema. Prvi je da je decentralizacija lokalne samouprave u Hrvatskoj politička, a ne geografska. Ona odgovara političkim, a ne ljudskim potrebama. Ona je odraz političkog krojenja, a ne ičeg geografsko-povijesno-sociološkog. Kada na takav sustav „nalijepite“ decentralizirani sustav civilne zaštite – jasno da on ne može funkcionirati kako je zamišljeno. Lokalni šerifi imenuju ili amenuju tzv. lokalne načelnike civilne zaštite (koji rade nekakve planove rada) – potpuno nedorasle tom poslu koji je vjerojatno po prioritetima lokalne općine negdje na dnu. Zato i ne čudi kada se dogodi katastrofa koja pogodi manje lokalne zajednice (Gunja, Glina, ali ni Zagreb se nije proslavio nakon potresa) – civilna zaštita na njih ne može odgovoriti – jer kompetentnih ljudi tamo nema. Nedostaje ljudi s iskustvom nošenja s kriznim situacijama. Civilna zaštita tamo je folklor, a ne operativa. Drugi problem je što čak kada se i imenuju ljudi zaduženi za razvoj sustava na lokalnoj razini – njima se nitko ne bavi. U pravilu, prepušteni su sami sebi. Sve to onda rezultira situacijama manjka operative i koordinacije na terenu kada bukne kriza.
Kako je moguće drugačije?
Od 29. prosinca 2020. sve službe su na terenu pogođenom potresom (Photo: HGSS)
Ništa se neće moći promijeniti preko noći. Nakon ovakve devastacije sustava – potrebno je vrijeme da se isti oporavi i stavi na noge. Dobra vijest je da pojedine komponente sustava kao što je HGSS jako dobro funkcioniraju. I vatrogastvo je do neke razine prilično uigrano i operativno. I u Crvenom križu ima izuzetnih ljudi. Ali postoje najmanje tri izazova koja su pred sustavom. Prvi izazov je da se javne politike vezane uz sigurnost počnu graditi primarno na činjenicama, znanstvenim podacima i realnim pokazateljima. Dvadeset i pet godina nakon rata, potrebno je, zbog sigurnosti zemlje, odmaknuti se od sigurnosnih mitova. Potrebno je prepoznati klimatsku krizu kao vjerojatno najdominantniji izvor opasnosti za živote ljudi u narednim godinama. Ona će za sobom vući i jačanje društvenih nejednakosti koje će rezultirati većim siromaštvom. Te su opasnosti pogubne za našu zemlju, ali i za druge ljude na planeti. Nemojmo zaboraviti da smo u zadnjih 20 godina izgubili preko 100.000 ljudi koji su napustili našu zemlju. Dakle, mi kao društvo smo konstantno izloženi depopulaciji – a odgovore na nju ne nalazimo. A za zajednicu nema veće opasnosti od te da gubi ljude (dok novima koji žele doći živjeti s nama to brani). Kada prijetnje počnemo razumijevati kao manjak brige jednih za druge, a odgovor na njih kao jačanje društvenog tkiva, građenje pravednijeg društva i solidarnosti – tada ćemo moći postaviti sigurnosni sustav da se s tim prijetnjama bavi. To moraju biti temelji sigurnosne politike Hrvatske. To nikako ne znači u potpunosti odustati od izgradnje otpornosti sustava i na klasične sigurnosne prijetnje (tzv. „vanjski neprijatelj“), ali znači redefiniciju sigurnosnih prioriteta. Konkretno, to onda znači donijeti i hrabre državničke odluke. Ovo su samo neke: odgoditi nabavu vojnih borbenih aviona, pojačati proračun civilne zaštite (na uštrb proračuna MUP-a i MORH-a), napokon uložiti u hitnu medicinsku helikoptersku službu i prestati politički kadrovirati po tom sustavu.
Mobilne kućice za stradalnike potresa – donacija zaklade Solidarna – zaklada za ljudska prava i solidarnost
Drugi izazov je naći model kako uključiti i kanalizirati ovaj silan društveni kapital volje za pomoći drugima u krizi koji smo vidjeli među ljudima. Taj kapital je godinama tu među nama, a nitko nije osmislio kako ga usmjeriti u razvoj zemlje. On je bio tu za vrijeme rata, za vrijeme poplava u Gunji, potresa, izbjegličke krize. Ta instinktivna potreba i odlučnost ljudi da pomognu bez pogovora drugom čovjeku u trenutku katastrofe je iznimna društvena vrijednost. U ovoj zadnjoj krizi ta potreba je preplavila potresom pogođeno područje. Pojedinci su predlagali da je na tu potrebu trebalo odgovoriti zabranom ulaska samoorganiziranih volontera u ranjeno područje, da ne unose kaos. To je upravo krivi smjer. U solidarnom i odgovornom sustavu civilne zaštite svi ti pojedinci već bi ranije bili uključeni u sustav civilne zaštite kroz lokalne organizacije. Tada bi i BBB i Torcida i Zelena akcija i inicijativa Ljudi za ljude i brojni drugi koji su odjurili na teren bili od ranije dio sustava koji radi na pomaganju slabijima ne samo u slučaju katastrofe, već u svakodnevnom životu. Dobar sustav civilne zaštite značio bi i organizirano kanaliziranje solidarnosti. Jer civilna zaštita nam nije potrebna samo kada se dogode civilne nesreće. Ona može raditi i na uklanjanju siromaštva, skrbi o starijima i bespomoćnima. Ona u konačnici može raditi i na izgradnji društva bez diskriminacije i mržnje. U njoj, a ne u domovinskoj sigurnosti, krije se rješenje za deradikalizaciju mladih. Sustav se mora otvoriti prema građanskim inicijativama, a ne ih prozivati ili braniti im pristup. Itekako je moguć suživot „profesionalnih snaga“ i volonterskog angažmana. Štoviše – on je ključan za kvalitetan sustav civilne zaštite.
Treći izazov je profesionalizacija i jačanje koordinacije sustava. Već sam objasnio kako je ideja domovinske sigurnosti – usmjerena prema koordinaciji svega i svačega – promašila smisao – jer je išla koordinirati previše različitih čimbenika koji odgovaraju na bitno različite prijetnje. Išla je uvezivati nejednako razvijene mehanizme. Jačala je indirektnu diskriminaciju unutar sustava. U tom smislu priču treba vratiti na uvezivanje i jačanje resursa civilne zaštite kojima vojska i policija mogu biti tek nužna pripomoć. Prema potrebi. Okrenuti piramidu naopako. A za to su potrebni lideri profesionalci koji će uživati povjerenje javnosti. Oni koji znaju ljudski komunicirati, a ne činiti niz komunikacijskih grešaka vidljivih i u ovoj krizi (objava brojeva mobitela na koje se nitko ne javlja, automatski odgovori na e-mail poruke, PR objave samopromocije bez imalo samokritike, i sl). To znači da na lokalnoj razini prednost i čast rada u civilnoj zaštiti treba pripasti onima najangažiranijima. Njima je potrebno kroz sustav davati profesionalnu podršku. Oni moraju uživati povjerenje u svojoj lokalnoj zajednici. To su kriteriji za koordinatore. Kada sustav da prednost onim najsposobnijima – bit će lako posložiti ga u zapovjedni model. Bez ljudi nema sustava.
Ali nakon svega, i dalje ostaje skepsa. Skepsa da će sve vrlo brzo pasti u zaborav. Ove godine prodrmala su nas 3 razorna potresa i epidemija. Reakcije na krizu razotkrile su sve. Ništa se više ne može sakriti. Svi smo vidjeli sve. Ako nam to neće biti dovoljno da krenemo u 2021. godini u razvoj sustava civilne zaštite, onda isti nismo ni zaslužili. Improvizirajmo dalje i pokušavajmo preživjeti.
*tekst autora Gordana Bosanca, aktivista za ljudska prava i sigurnost i člana Možemo!, objavljen je 8. siječnja 2021. godine na portalu platforme CROSOL, a u originalnom obliku može ga se naći na adresi https://crosol.hr/hr/kako-je-zanemarivana-civilna-zastita-u-hrvatskoj/
