Nije posebna novost kada se kaže da Stožer civilne zaštite Republike Hrvatske periodično ima problema u svom komuniciranju s javnošću. Tome je posljednjih tjedana bio vidljiv niz primjera, koji su kulminirali danas, na Uskrs, 12. travnja 2020. godine. No, vratimo se ponešto u prošlost prije nego se detaljnije osvrnemo i na aktualna događanja. Po prvi su se komunikacijski, ali i koordinacijski problemi Stožera CZ RH vidjeli oko 24. ožujka ove godine, samo nekoliko dana nakon što je tom tijelu Vlada RH kroz ekspresne izmjene „Zakona o sustavu civilne zaštite“ pokušala dati neke šire ovlasti – kada se postavilo načelno pitanje nošenja zaštitnih maski. Iako one nisu bile obavezne, a Stožer je to često ponavljao, ipak se dužnosnike redovito viđalo s maskama, a u Hrvatske pošte i pojedine trgovačke centre nije bio dopušten ulaz bez njih na licu. Ipak, to se pitanje relativno brzo riješilo kada je došlo pred kamere i u fokus javnog interesa – maske su većinom nestale kao bezuvjetna mjera, a njihovo je korištenje ostalo na volju građana i obvezu zdravstvenog osoblja.

Zlatan Avar, zamjenik gradonačelnika Varaždina

Nakon toga, kao drugo veliko pitanje se postavio boravak građana na otvorenom, gdje je policija širom Hrvatske različito tretirala pojave većeg broja ljudi na otvorenim prostorima, dok to za Stožer uopće nije bio neki poseban problem. Dok se u Varaždinu još 21. ožujka trenirala strogoća – pa je načelnik Stožera Civilne zaštite Grada Varaždina Zlatan Avar objavio kako je „Zabranjeno okupljanje na svim javnim površinama, ulicama, trgovima, šetnicama. Od danas je građanima zabranjeno kretanje u javnosti u grupama više od dvoje, a oni također moraju biti na dovoljnom razmaku“, a slične je mjere povremeno utjerivala i policija u Splitu, za ministra zdravstva Beroša je tog istog 21. ožujka prihvatljivi režim ipak bio nešto blaži: „Osnovno je izbjegavati distancu bližu od 2 metra. Izbjegavati boravak u užim gradskim središtima. Šetnja po nekim širim parkovima, kompleksima i šumama je prihvatljiva uz držanje razmaka. U javnim prostorima u užem centru grada to nije prihvatljivo ponašanje“. Takve su se razlike nastavile i nadalje, pa je bez šireg komentara ostala i zanimljiva mjera koju je 9. travnja najavio Stožer civilne zaštite grada Sinja – „Nisu dopušteni organizirani izleti u prirodu, druženja, gradelavanja i sl., stoga će Stožer grada Sinja putem operativnih snaga provoditi stroge kontrole kako obilaskom terena tako i putem dron uređaja, a svi oni koji se zateknu u kršenju mjera bit će od strane policije udaljeni i sankcionirani“. I dok čitava ta tematika ostaje zapravo nedovoljno usklađena, medijskim je prostorom odjeknula neslužbena najava koju je baš nacionalnom Stožeru civilne zaštite u subotu 11. travnja pripisao Jutarnji list – da će sljedećih dana započeti pojačana kontrola svih površina na kojima je evidentirano okupljanje većeg broja građana, s konkretnom najavom da bi se, ako do smanjivanja gužvi ne dođe, išlo i s potpunim zatvaranjem takvih površina (uz navod zatvaranja Bundeka, Jaruna, pa čak i Sljemena u Zagrebu).

Ovakvom lelujanju najave i prakse nije teško povjerovati ako se barem malo pratilo pitanje funkcioniranja tržnica (koje su zatvorene 23. ožujka, odlukom objavljenom u NN 35/20), te određivanja radnog vremena hrvatskih trgovina – koje se prvo 21. ožujka 2020. ograničilo od 8 ujutro do 17 sati, da bi onda sam premijer Plenković 6. travnja najavio: „Ići ćemo na relaksaciju, ali na način koji će slijediti preporuke epidemiologa vodeći maksimalno računa o zdravlju naših sugrađana“. Spomenuta „relaksacija“ nastupila je već 8. travnja kada je donesena Odluka o ponovnom otvaranju tržnica (NN 43/20 od 8. travnja 2020. godine), uz primjenu epidemioloških mjera i politike „socijalnog distanciranja“, te nastavljena dan kasnije (NN 44/20 od 9. travnja 2020. godine) produljenjem radnog vremena trgovina radi „omogućavanja primjerene opskrbe građana u povodu blagdana Uskrsa i Uskrsnog ponedjeljka“ od 9. do 11. travnja 2020. godine. između 7,00 i 20,00 sati, također uz poštivanje svih mjera socijalnog distanciranja. Kako se i ovdje u medijima mnogo čulo o gužvama te potrošačkom nepridržavanju navedenih mjera – nije začudila ni današnja najava Damira Truta, zamjenika načelnika Nacionalnog stožera civilne zaštite u Dnevniku N1 televizije: „Radno vrijeme dućana se odlukom produljilo za prethodna tri dana, dakle za četvrtak, petak i subotu, a od utorka počinju raditi kao što su radili proteklih dana od 8 do 7 sati. Od utorka tržnice rade od 8 sati do 13 sati“. Dakle, prošao Uskrs, prošla i „relaksacija“.

No, problemi su posljednjih dana zapravo kulminirali na dvije odvojene fronte – kao prvo na onoj pravnoj, na kojoj se u pitanje dovelo sam sastav Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske i njegove ovlasti izricanja mjera kakve je posljednjih tjedana izricao – te, kao drugo, po pitanju prakse dnevnog djelovanja Stožera, koji je pričao o kritičnim danima borbe protiv zaraze, ali je u isto vrijeme relaksirao zaštitne mjere sa selektivnim popustima za vjerska događanja širom države, praktički pa suprotno svemu što se s dnevnih konferencija za medije propovijeda već tjednima.

Pravna zavrzlama još bez rješenja

Vili Beroš – stalno pred kamerama, ali nikako u Stožer

Pravni problemi Stožera civilne zaštite RH vuku se već dugo. Naime, prilično je jasno kako današnja operativna struktura koju Republika Hrvatska koristi za borbu protiv zaraze koronavirusom SARS-CoV-2 predstavlja improvizirani spoj više resornih kriznih stožera, koje se u hodu pokušalo ujediniti pod kapom Civilne zaštite i Ministarstva unutarnjih poslova. Pri tome je glavno tijelo takvog sustava imenovano još 20. veljače na sjednici Vlade RH (s objavom u Narodnim novinama 20/20 od 21. veljače 2020. godine) – aktom „Rješenje o imenovanju načelnika, zamjenika načelnika i članova Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske“, u kojem treba kao zanimljivost zamijetiti nepostojanje funkcije za ministra zdravstva Vilija Beroša (umjesto kojeg u tom tijelu resor zdravstva predstavlja široj javnosti anonimna dr. Vera Katalinić-Janković), te priznatu stručnjakinju dr. Alemku Markotić, ravnateljicu Infektivne klinike „Fran Mihaljević“. Iako i te dvije osobe narednih tjedana u javnosti nastupaju kao predstavnici Stožera CZ RH, za vjerovati je da su oni tu zapravo bili tek pridruženo – kao nekakav preostatak Kriznog stožera Ministarstva zdravstva, čijim je formiranjem 13. veljače započelo operativno suzbijanje koronavirusa u RH, što nije legalizirano ni kasnije – recimo, kada Vlada RH samo u Stožer CZ RH 26. ožujka dodaje dr. Maju Grba-Bujević kao predstavnicu Hrvatskog zavoda za hitnu medicinu (NN 37/20 od 27. ožujka 2020. godine), temeljem „Pravilnika o dopuni Pravilnika o sastavu stožera, načinu rada te uvjetima za imenovanje načelnika, zamjenika načelnika i članova stožera civilne zaštite“ kojeg je 11. veljače 2020. donio ministar unutarnjih poslova (NN 17/20 od 14. veljače 2020. godine).

Sve to možda ne bi ni bio problem da od sredine ožujka navedeni Stožer civilne zaštite RH, kao kobajagi ujedinjeno državno tijelo, nije krenuo donositi i široke odluke o suzbijanju epidemije, koje za svoje uporište uzimaju svježe dopunjeni članak 22.a „Zakona o sustavu civilne zaštite“ (koji propisuje samo ovlast da se donose „odluke i upute koje provode stožeri civilne zaštite jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave“, iako se u stvari izdaju obvezni nalozi svekolikom pučanstvu RH, kakve u svom članku 47. sadržajno propisuje „Zakon o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti“ iz 2007. godine (NN 79/07 od 30. srpnja 2007. godine). Naravno, formalni problem tu nastaje kada odluke Stožera CZ RH potpisuje njegov čelnik, ministar unutarnjih poslova RH Davor Božinović, dok zakonsko ovlaštenje prema spomenutom „Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti“ ima samo ministar zdravstva Vili Beroš – koji formalno nije Stožera CZ RH, iako se kao takav javno pojavljuje i predstavlja. Da tu nije riječ samo o naklapanju sitničavih teoretičara, već o realnom problemu u provedbi čitavog sustava zaštite Republike od bolesti Covid-19, pokazalo se 9. travnja ove godine, kada je Vlada RH u hitni postupak poslala dopune spomenutog „Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti“. Njima se zapravo rješava sve one probleme koji u sustavu borbe s aktualnom pandemijom postoje već nekoliko mjeseci – (1) sama bolest Covid-19 se po prvi put uvršta u izričit popis zaraznih bolesti koje su djelokrug ovog propisa, (2) pojačava se ukupni sustav upravljanja krizom u slučaju epidemije i dodatno se definira pojedine epidemiološke mjere, (3) jača se uloga Vlade RH u suzbijanju epidemija i uz ministra zdravstva se uvodi i uloga Stožera civilne zaštite RH, (4) jača se ulogu sanitarnih inspektora u provedbi nadzora primjene mjera, te se (5) postrožava kršenje postojećih prekršaja i širi njihov obuhvat.

Pri tome se uvelike samo centraliziraju već postojeće ovlasti – gdje se zakonskom promjenom u Zakon izrijekom unosi Covid-19, iako već u njemu postoji ovlast ministra zdravstva da dodaje opasne bolesti u priloženi popis, kao što se Vladi dodatno daje mogućnost proglašenja opsega „zaraženog područja“ kakvu je do sada imao ministar zdravstva. Osim toga, u zakon se naglavačke uvodi posljednjih dana tako popularan pojam „samoizolacije” kao prisilne mjere „izolacije u vlastitom domu, odnosno u drugom odgovarajućem prostoru“, za razliku od postojećeg pojma karantene kao opće mjere „ograničenja slobode kretanja“ praćenog „provođenjem zdravstvenih pregleda za vrijeme trajanja karantene“. Naravno, pri tome se ne rješava onaj početni prijepor o samostalnoj prirodi „samoizolacije“, kao izolacije u koju sam sebe stavi pojedinac, već se odmah pretpostavlja prisilna uloga države – koja u praksi redovito ipak podrazumijeva kontakte takvog „samoizoliranog“ pojedinca bilo s bliskim ukućanima ili predstavnicima epidemioloških i zdravstvenih vlasti. Time se uz opći zakonski pojam, kojeg se propustilo praktično definirati prigodnim provedbenim propisom, u zakonski tekst uvodi praktični ali sadržajno mutni pojam iz prakse posljednjih dana. Uz to, u Zakonu sada na više mjesta osviće i „famozni“ Stožer CZ RH – tijelo kojem se dodatno daju ovlasti koje je do sada imao ministar zdravstva – ali sada „u suradnji s Ministarstvom zdravstva i Hrvatskim zavodom za javno zdravstvo“, te s dodatnom mjerom centralizacije koju se formuliralo izrekom „pod neposrednim nadzorom Vlade Republike Hrvatske“.

Kako se time zapravo priznaje da je veći dio odluka koje je Stožer CZ RH donosio posljednjih tjedana zapravo bio bez pravnog uporišta, u prijelaznim i završnim odredbama Zakona se dodaje i poseban članak, koji izričito kaže da se – „Odluke Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske donesene s ciljem trenutačne zaštite života i zdravlja pučanstva u Republici Hrvatskoj, a u povodu Odluke o proglašenju epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2 u Republici Hrvatskoj“, sada legaliziraju, odnosno da – „smatraju se mjerama iz članka 10. stavka 3. ovoga Zakona“, iako one to do saborskog usvajanja ove novele „Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti“ zapravo praktično nisu. Jednako se tako prigodno legalizira i dio prekršajnih kazni o kojima se pričalo proteklih tjedana – gdje se dosadašnje zakonski definirane kazne od 5 do 10 tisuća kuna za fizičke osobe diže na 8 do 15 tisuća kuna, dok se postojeće prekršaje samo za maloljetnike koji ne poštuju epidemiološke mjere širi na sve građane, te postrožava od 2 na 5 tisuća kuna, naplativo na licu mjesta od „sanitarnog inspektora Državnog inspektorata“. Naravno, tek treba vidjeti kako će ove zakonske promjene biti dočekane u Hrvatskome saboru, koji djeluje izvan svog uobičajenog mjesta zasjedanja, sa suženim krugom zastupnika, često i skraćenim parlamentarnim postupkom s ograničenim mogućnostima raspravljanja, te u okolišu Vlade koja učestalo širi svoje ovlasti svim dostupnim sredstvima pod okriljem epidemije, potresa i praktičnog izvanrednog stanja kojeg se nije pravno proglasilo.

Bolje da propadne selo nego običaji

Dok je pravni status Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske posljednjih tjedana bio poprištem masivnih improvizacija, u kojima je pravna forma završila kao taxi-putnik u doba hrvatske epidemije – dakle, „dijagonalno od vozača, i to na stražnjem sjedalu iza suvozača“ – posljednjih se dana u djelovanju tih izvanrednih upravnih vlasti u državi ipak vidjelo da ni u doba epidemije nisu baš svi isti.

Zvonimir Ancić na press-konferenciji Stožera CZ

Očigledno nisu bile dovoljne najave uskršnjih misa, kakve se na Cvjetnicu, u nedjelju 5. travnja moglo čuti od don Nikole Galova iz Segeta pokraj Trogira ili od župnika sa Sirobuje, don Josipa Delaša – koji je tada poručio: „Imat ćemo misu i za Uskrs, pa neka oni, ajde ja ću ih nazvat, svi koji su protiv Boga i Crkve, se u ime đavla protive onome što je istina i dobro. Protiv Boga, vrijednosti i ljudskih prava. Neka bude šta bude, ali mi ćemo imat misu“, dodajući o suprotnim apelima nadbiskupa Bozanića tek „Ne zanima mene uopće kardinal Bozanić! To je njemu, on ima svoju glavu gore, neka rješava kako hoće, a mi ćemo ovdje kako mi hoćemo!“. U nastavku se župnik okomio i na pristigle policajce, zbog čega je završio i prekršajno prijavljen, ali su iz tih riječi ponešto izgleda iščitali samo novinari, koji su se sedam dana kasnije pripremili popratiti ta nedozvoljena okupljanja, dok nadležne vlasti kao da nisu shvatile ništa. Ili su možda shvatile, pa su dodatni razgovori s crkvenim vlastima doveli do pojave Zvonimira Ancića, glasnogovornika Hrvatske biskupske konferencije, na konferenciji za medije Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, u srijedu 8. travnja 2020. godine. Ondje je Ancić istaknuo kako je Katolička crkva (nakon što je postalo jasno da Stožer kreće ograničavati kretanje građana) za taj isti 19. ožujka donijela i svoje odredbe o sprečavanju zaraze, koje su kroz ukupno 12 točaka definirale otkazivanje do daljnjeg svih misa, sakramenata, pučkih pobožnosti i župnih slavlja (pa i na otvorenom), uz otvaranje crkava samo za privatnu molitvu najviše 10 vjernika istodobno, i ograničenje kretanja redovnika i redovnica – što se sve za samo nekoliko dana pokazalo praktičnom preporukom, a ne nekom stvarno obvezujućom odlukom. No, kao što je Stožer još 18. ožujka prihvatio crkvene odluke kao mjerodavne, tako je i nastup g. Ancića te srijede bio predstavljen kao nešto službeno, a onda valjda i obvezujuće (iako to očigledno nije bio).

Samo dan kasnije, dok je na kontinentu postalo normalno da se zabranjuje povođenje tradicionalnih uskršnjih običaja (recimo, priprema te paljenje vuzmenki u ivanečkom kraju), Stožer CZ RH vidljivo je odstupio od svih svojih dotadašnjih pravila i apela – budući je paralelno s pričom o ulasku Republike Hrvatske u „kritično razdoblje“ borbe s epidemijom, vjernicima s otoka Hvara (inače postojbine premijera Plenkovića i ministra zdravstva Beroša) izdao posebnu dozvolu za održavanje tradicionalne procesije „Za križen“. Tom je dozvolom, temeljem upita od strane organizatora (lokalne Bratovštine), izvanredno bilo dopušteno sudjelovanje u procesiji po 15 sudionika iz svakog od 6 otočkih mjesta (Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrboska), o čemu je javnost detalje saznala tek temeljem upita novinara. Naime, kako je na konferenciji za medije tog Velikog četvrtka, 9. travnja 2020. godine na pitanje novinara javnosti objasnio Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo:

„Dakle, točno je da je ovaj stožer dao dozvolu da se održi taj tradicionalni događaj koji traje jako dugo, kao što znate, i koji stanovnicima Hvara strahovito puno znači… Uz, naravno, procjenu epidemiološke lokalne situacije i, naravno, uz propisivanje strogih mjera higijene i distanciranja, koje su dio te odluke. Ta situacija je bila prodiskutirana na Stožeru i donijeta je odluka da se dopusti taj događaj. To je inače… ‘Za križen’ se zove. Dakle, to je jedan običaj, stari, koji je zaštićen i prijavljen UNESCO-u, kao kulturna baština otoka Hvara. Mi smo se dogovorili da će to biti… Dakle, inače znate da to jako puno ljudi u tome sudjeluje, i da bi to u ovom trenutku bilo opasno… pa smo propisali da može sudjelovati svega 15 osoba. Dakle, to ne može biti jedan ili dvoje, jer se to odvija noću, i taj križ je težak – pa smo se dogovorili da bi se tu radilo o 15 osoba, s time da smo im propisali vrlo stroge mjere. Dakle, oni će morati biti na određenom razmaku, neće smjeti međusobno komunicirati, dodirivati se, i tako dalje… Smatrali smo da tu, s obzirom na to da na Hvaru nemamo slučajeva, da je epidemiološka situacija izrazito povoljna, uz sva upozorenja, da možemo jedan takav događaj dopustiti“.

Naravno, dok se dan kasnije (u petak 10. travnja) službeno čulo kako je tom prigodom sve bilo sjajno, u više su se medija pojavile video snimke pojedinih dijelova procesije s naoko mnogo prisutnih, sa sudjelovanjem i mještana bez ikakvih vidljivih epidemioloških mjera ili ograničenja – čime se uz načelnu univerzalnost nacionalnog režima ograničenja u pitanje dovelo i preduvjete konkretne dozvole – kakvih će ionako u nadolazećim mjesecima vjerojatno biti još, za razne vjerske običaje koji pojedinim lokalnim zajednicama „strahovito puno znače“.

Mise ipak idu…

Konačno, na Uskrs, u nedjelju 12. travnja, sukladno najavama pojedinih župnika i očekivanju medija, na više mjesta u Hrvatskoj su i stvarno održane uskršnje mise, i to mimo naputaka Stožera civilne zaštite, mimo službenih Odluka državnih vlasti, ali i mimo vrha Katoličke crkve. U već spomenutom splitskom predgrađu Sirobuja, oko župne crkve sv. Leopolda Bogdana Mandića tog je jutra došlo i do više incidenata između okupljenih novinara te župnika don Josipa Delaša i pojedinih posebno revnih vjernika – od čega se tijekom dana ogradila i Splitsko-makarska nadbiskupija. A kako stvari zapravo stoje, moglo se vidjeti u 14 sati, na redovitoj konferenciji za medije Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske, gdje ova događanja nisu ušla u redoviti uvodni dio objavljenih informacija, već se o misi u Splitu krenulo pričati tek u sklopu odgovora na prvo pitanje novinara. Tu je ministar Božinović istaknuo:

„Ja bih kazao da upute epidemiologa sve ove dane su više nego jasne, koliko god svima nama one teško padale, pa i naravno, na najveći kršćanski blagdan Uskrs. toliko ljudi se odreklo susreta sa svojim obiteljima, dolaska u domovinu, odlaska u crkvu. Međutim, našli su način, velika većina, da proslave Uskrs i sačuvaju zdravlje i živote svih svojih najdražih, i svojih sugrađana. Tako je u Hrvatskoj, tako je u cijelom svijetu, tako je u cijeloj kršćanskoj crkvi. Oni koji za to nemaju razumijevanje, uočavaju se prije svega sa svojom ljudskom savješću. Što se tiče napada na novinarku, njega najoštrije osuđujemo. Napadnuta je u crkvi, na najveći kršćanski blagdan, samo zato što je pokušala raditi svoj posao. Policija u konkretnom slučaju radi u dva smjera. Prvo je kršenje Odluke, o čemu će se izvijestiti Stožer civilne zaštite na razini županije, nadležni inspektorat, kao i Splitsko-makarska nadbiskupija. Drugi pravac djelovanja policije je kriminalističko istraživanje oko događaja u kojem su uhićena dvojica muškaraca, oko ovog događaja u kojem je ozlijeđena novinarka. Ozljede još nisu potpuno kvalificirane. Oni se nalaze na kriminalističkom istraživanju, za kazneno djelo Prisile prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili je u javnoj službi, i za oštećenje tuđe stvari“.

No, po pitanju predvidivosti čitavog nemilog događanja, ministar Božinović se ogradio:

„Što se tiče ovog dijela pitanja oko prevencije, ja sam razgovarao sa prvim čovjekom Policijske uprave splitsko-dalmatinske, u ovom trenutku… I, on mi je kazao da nakon onog prvog događaja je bilo već nekoliko dana… se situacija smirila. Policija nije imala informaciju, odnosno dojavu da će u 10 sati se organizirati tako nešto. Međutim, razgovarao sam i sa načelnikom Civilne zaštite, Stožera civilne zaštite Splitsko-dalmatinske županije, i od njega tražio, s obzirom na sve što znamo oko ponašanja vezanog za tu crkvu, da ubuduće organizira službe kako bi se tamo spriječilo okupljanje na isti način kao kad imamo dojave o povećanom okupljanju ljudi na nekim drugim javnim mjestima. Tako da, moje je očekivanje da se ovako nešto neće ponoviti, a što se tiče policije – ona će u konkretnom slučaju, s obzirom na kriminalistička istraživanja koja se provode, svoj dio posla odraditi“.

Analiziravši ove izjave nadležne osobe, nužno se nameće nekoliko zaključaka. Kao prvo, iako čitava tema nije dospjela u sadržaj kojim je službeno otvoreno današnje izlaganje Stožera već se otvorila tek naknadno, na pitanje novinara – do sada se vrlo rijetko (ako ikad) od predstavnika vlasti čuo opis novinara kao „osobe koja obavlja poslove od javnog interesa ili je u javnoj službi“, što je dobro. Dapače, riječ je tu o sintagmi koja je posebno važna kao dio naziva kaznenog djela „Prisila prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi“, koje je u prosincu 2019. po prvi put uvršteno u Kazneni zakon (NN 126/19 od 24. prosinca 2019. godine), sa stupanjem na snagu od 1. siječnja ove godine. Time će dvojica nasilnika iz Splita vjerojatno biti prvi primjeri primjene tog novog članka 315.b Kaznenog zakona – koji sprečavanje takve zaštićene osobe u radu sankcionira kaznom zatvora do tri godine, a za njeno ozljeđivanje predviđa kaznu zatvora od šest mjeseci do pet godina (pa je zato i bitno, kako je ministar Božinović spomenuo, klasificiranje ozljeda jedne novinarke).

No dok je napad na novinare završio jasno kvalificiran, bitno je blaže bila obuhvaćena sama aktivnost organiziranja lokalnog vjerskog okupljanja građana koje tu predstavlja „kršenje Odluke“ Stožera CZ RH. O njemu će se izvještavati, među ostalim i tamošnju nadbiskupiju (gotovo kao diplomatsko predstavništvo strane države ili međunarodne organizacije), a nema ni spomena kaznenog djela „Širenja i prenošenja zarazne bolesti“ iz čl. 180 Kaznenog zakona, koji u svom prvom stavku jasno kaže: „Tko ne postupi po propisima ili naredbama kojima nadležno državno tijelo naređuje preglede, dezinfekciju, dezinsekciju, deratizaciju, odvajanje bolesnika ili drugu mjeru za sprečavanje i suzbijanje zarazne bolesti među ljudima, odnosno za sprječavanje i suzbijanje zarazne bolesti životinja od kojih mogu oboljeti i ljudi, pa zbog toga dođe do opasnosti od širenja zarazne bolesti među ljudima ili prenošenja zarazne bolesti sa životinja na ljude, kaznit će se kaznom zatvora do dvije godine“ – pa još regulira da će u slučaju stvarnog prenošenja zaraze kazna biti do tri godine, a ako je djelo počinjeno iz nehaja, riječ će biti o kazni zatvora do jedne godine. Ujedno, barem prividno se iz Stožera CZ RH tolerira i izgovor kako policija nije imala informacije o održavanju jasno i javno najavljene mise, za koju su novinari više medijskih kuća uspjeli bez problema pripremiti praćenje, u poznato vrijeme te na poznatome licu mjesta. Konačno, nije jasno ni kakve će posljedice imati okupljanje maskiranih osoba koje su kasnije tijekom nedjelje 12. travnja ispred iste te crkve u splitskom predgrađu Sirobuja javno pružale podršku župniku Delašu u njegovom obračunu s vlastima i medijima.

Što dalje?

Dok je prozivani župnik naknadno čitavo ovo događanje opisao riječima: „Strašno je bilo, toliko puno tih milicajaca… ja ću reći jugomilicajaca, ne hrvatskih policajaca. I tako nehumano ponašanje sa svijetom, to se ne može opisati, to je neshvatljivo. To je pljuvanje po Bogu i protiv Boga, i gaženje po narodu i njegovom dostojanstvu“, dodajući još i „Ponavljam, neka me ubiju i neka uživaju! Ta naša Vlada je potpuno protiv naroda, gazi dostojanstvo našega čovika. Mogu ići u trgovinu, a u crkvu ne mogu, jedna manja grupa. To nema nikakve logike. To komunjare iza rata nisu radile što oni danas rade. Protiv Boga, Crkve i naroda, a u ime neke zaštite naroda“.

Od nadležnih se čulo tek kako će biti poduzete mjere da se spomenuta uskrsna misa ne ponovi – što valjda i neće, barem do idućeg Uskrsa. Uz to, kako novinari nisu posebno pitali, nije se čulo ništa o primjerima drugih hrvatskih crkava (recimo, Večernji list spominje onu u zagrebačkom naselju Travno), gdje su također bile služene mise uz kršenje iste te Odluke nacionalnog Stožera civilne zaštite. Pa ipak, kako bilo da bilo, sva su takva postupanja suštinski suprotna odredbi čl. 4 Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica (NN 83/02 od 16. srpnja 2002. godine) koji propisuje: „Vjerska zajednica ne smije djelovati sa sadržajem i načinom obavljanja vjerskih obreda i drugih očitovanja vjere koji su protivni pravnom poretku, javnom moralu ili na štetu života i zdravlja ili drugih prava i sloboda njenih vjernika i drugih građana“.

Dakle, da zaključimo. Dok za maske još nije jasno koriste li i stanovništvu koje si ih teško može priuštiti po preprodavačkim cijenama, ili samo zdravstvenim radnicima kojima ih nabavlja država – jasno je da boravak na otvorenom koristi svima, iako neće biti dopušten čim veći broj građana stvarno i pohrli na sunce. Stožer civilne zaštite RH – tko god ga zapravo sačinjavao – će i dalje propisivati mjere što ograničavaju ljudska prava građana, ako bude sreće da im tu ovlast ipak uskoro potvrdi Sabor, legalizirajući njihove dosadašnje pravne improvizacije. Hrvatska će još neko vrijeme biti u „kritičnim danima“ borbe s epidemijom, osim kad traju veliki vjerski blagdani ili se provode vjerski običaji koji pojedinim lokalnim zajednicama „strašno puno znače“. U ta doba, za razliku od „kritične realnosti“, neće biti problema olabaviti kupovinu, i sve odluke ili naputke svjetovnih vlasti shvaćati suštinski neobavezno – dok se možda nastavi kaznenim sankcijama braniti tek fizičko nasilje usmjereno protiv novinara koji na posljedice takve dvojbene državne prakse upozoravaju.