Josip Buljević, savjetnik Predsjednice Republike, od danas je i službeno kandidat za ministra obrane. Uoči kratkog obraćanja mandatara Tihomira Tima Oreškovića javnosti, novinarima je podijeljen popis s imenima većine kandidata za nove ministre, a za koje će sutra Orešković tražiti potporu u Hrvatskom saboru. Iako se proteklih tjedana kuglica na HDZ-Mostovom ruletu vrtjela između nekoliko kandidata (prije svega između Damira Krstičevića i Nikole Brzice), prije nekoliko dana postalo je jasno da je Krstičević (ponovno) ispao iz igre, dok je u nju ušao Buljević, na kojeg je u konačnici i pao izbor. I tako u tzv. Vladi stručnjaka imamo osobu koja definitivno nije stručnjak za obranu, budući je Buljević cijeli svoj radni vijek proveo u civilnoj tajnoj službi. Pa ni sada, nepunih godinu dana koliko je proveo kao predsjedničin savjetnik za obranu i nacionalnu sigurnost, Buljevića obrana nije pretjerano zanimala, već je na većinu obrambenih događanja slao svog pomoćnika, ili čak nikoga. No na Oreškovićevom popisu Buljević nije jedini koji se do sada nije bavio resorom kojem bi trebao biti na čelu – takav je slučaj i s Ministarstvom kulture (prijedlog za ministra – Zlatko Hasanbegović) i s Ministarstvom unutarnjih poslova (prijedlog za ministra – Vlaho Orepić). Zašto su baš oni kandidati za ministre u tzv. „Vladi stručnjaka“, mandatar Orešković nije obrazlagao, već je nakon 2,5-minutne izjave napustio press-konferenciju.
Tko je Josip Buljević?
Od svih dosadašnjih šefova civilne tajne službe Buljević je osoba o kojoj se najmanje zna. U njegovoj službenoj biografiji, objavljenoj na web-stranici Ureda predsjednice, piše da je Josip Buljević 1995. završio Fakultet političkih znanosti u Zagrebu, i stekao zvanje diplomiranog novinara, te je iste godine počeo raditi u Službi za zaštitu ustavnog poretka. Tamo se na operativnim poslovima zadržao do 2000. godine, kada prelazi u Protuobavještajnu agenciju (POA). Četiri godine kasnije (2004.) imenovan je pomoćnikom ravnatelja za operacije POA-e, a nakon preustroja obavještajne zajednice, od 2006. do 2008. obnaša dužnost pomoćnika ravnatelja za operacije Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA). Nakon imenovanja tadašnjeg ravnatelja SOA-e Tomislava Karamarka za ministra unutarnjih poslova u Vladi Ive Sanadera, Buljević postaje ravnatelj te agencije, a nakon 4-godišnjeg mandata, 2012. godine, prelazi u Ured Vijeća za nacionalnu sigurnost. Tamo će se zadržati tek godinu dana, a nakon tzv. „afere izlisti“ ili „Nadzor“ Vlada Zorana Milanovića postavlja ga za generalnog konzula RH u Los Angelesu. U Hrvatsku se vraća prošle godine, na poziv Kolinde Grabar Kitarović, koja ga imenuje za svog savjetnika za obranu i nacionalnu sigurnost. To je imenovanje izazvalo dosta kontroverzi, između ostalog i zato što je Buljević bio visoko pozicionirana osoba u obavještajnoj zajednici dok se ona bavila prisluškivanjem i praćenjem “neprijatelja” režima.
Tko je zapravo Josip Buljević?
Buljević je rođeni Splićanin (rođen 1971.), koji je u „najlipšem gradu na svitu“ završio osnovnu i srednju školu. U Zagrebu je, rekosmo, studirao novinarstvo, i novinarenjem zarađivao honorar tijekom studij. Baš kao svojedobno Ante Kotromanović, tako je i Josip Buljević pisao za Večernji list, baveći se uglavnom kulturom – kazališnim predstavama, novim filmovima, i ponekom knjigom.
Smiljan Reljić ’90-ih na čelu SZUP-a
Za ulazak u obavještajne vode kriva je mobilizacija 1991. godine, kada se temeljem poziva za mobilizaciju Buljević vraća u Split kao pripadnik pričuvnog sastava vojne policije. Tu je, ustanovili su mediji, „uspostavio prve kontakte s pripadnicima obavještajne zajednice“, a očito i nešto više od toga, budući da ga 1994., nakon stjecanja diplome, čeka posao u splitskoj ispostavi Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP). Vjeruje se da je neku ulogu u tome odigrao i tadašnji šef SZUP-a Smiljan Reljić, inače Drnišanin, a ovih dana spominjan kao savjetnik u zaštitarskoj tvrtki koja je čuvala Mostovog čelnika Božu Petrova. Buljević se, navodno, u SZUP-u etablirao od anonimnog operativca do načelnika splitske ispostave SZUP-a, te kasnije POA-e, u kojoj je potom preuzeo dužnost načelnika protuobavještajnog odjela. Neslužbeno se spekuliralo da mu je u karijeri itekako pomogao brat Ive Sanadera, don Vinko Sanader, a te su se glasine dodatno pojačale nakon što je Sanader krajem 2003. postao premijer, a Buljević – pomoćnik ravnatelja POA-e. Od tada datira i Buljevićeva uska suradnja s Tomislavom Karamarkom, koji je u godinama koji dolaze praktički postao Buljevićev mentor.
Izvor: Večernji list
Dvojac Buljević-Karamarko rukovodili su obavještajnom zajednicom u vrijeme dok su te hrvatske institucije (u suradnji s inozemnim službama) tragale za odbjeglim umirovljenim generalom Antom Gotovinom, a nakon što je Gotovina 2005. godine lociran, uhićen i transferiran u Haag, Karamarko je izjavio: „Nikada neću otkriti kako smo našli Gotovinu“. U to vrijeme Buljević se, osim Gotovinom, bavio i traganjem za Hrvojem Petračem i Ivanom Icom Matekovićem – obojica su bila u bijegu zbog otmice sina Vladimira Zagorca, da bi nakon uspješnog uhićenja završili u zatvoru. Nakon ubojstava Ive Pukanića i Ivane Hodak, Sanader Karamarka imenuje za ministra unutarnjih poslova, a Buljevića na dotadašnje Karamarkovo mjesto ravnatelja SOA-e.
Ideja novog ravnatelja SOA-e bila je njeno ustrojavanje u klasičnu obavještajnu službu (po uzoru na slične službe zapadnoga tipa), s borbom protiv međunarodnog organiziranog kriminala i preventivnu borbu protiv terorizma u regiji kao prioritetima. Islamski terorizam postao je Buljevićevom glavnom preokupacijom, što je zahtijevao i od SOA-inim analitičara. Mediji su se tada raspisali da se po kuloarima pričalo kako je dijelove analiza svojih analitičara Buljević navodno prepisao u svoj magisterij koji je izrađivao na FPZ-u. U javnosti mu se predbacivalo da mu je djelovanje na čelu SOA-e bilo u suprotnosti s onime što je deklarativno zagovarao, te da se u njegovom mandatu Agencija nije istaknula u borbi protiv korupcije i kriminala, a uz to su iz Hrvatske pobjegli Ivo Sanader (zbog optužbe za korupciju) i Branimir Glavaš (zbog ratnog zločina).
No izgleda da je Josip Buljević ipak imao i nekih dobrih poteza, budući ga Vlada Zorana Milanovića po dolasku na vlast krajem 2011. nije smijenila sa čela SOA-e, već je pričekala kraj mandata. Međutim, Buljevićevo ime našlo se u središtu skandala nakon što je 2012. broj njegovog mobitela izlistan u jednoj policijskoj operaciji praćenja osoba iz kriminalnog miljea. Pukla je priča kako je policija prisluškivala i samog šefa civilne obavještajne agencije, da bi se potom pokazalo da se prisluškivala osoba s kriminalnim dosjeom, s kojim je Buljević komunicirao mobitelom. Buljeviću je tu podršku pružio i tadašnji predsjednik Ivo Josipović, tvrdnjom kako je normalno da visoko pozicionirani obavještajnoi dužnosnici komuniciraju s kriminalcima (iako to, po našem skromnom mišljenju, spada u područje rada niže rangiranih službenika, a ne samog vrha SOA-e). Vlada je tada za utjehu Buljevića imenovala generalnim konzulom RH u Los Angelesu (SAD), gdje je boravio sve do poziva Tomislava Karamarka i Kolinde Grabar Kitarović da se vrati u RH na poziciju predsjedničinog savjetnika za obranu i nacionalnu sigurnost.
Buljević stručniji od Krstičevića?
Zanimljivo društvo na meču Cro Copa 2000. godine (izvor: Facebook)
U vrijeme dok Kolinda Grabar Kitarović tek uspostavlja svoj ured na Pantovčaku, HDZ-ov Odbor za obranu već debelo radi na analizama i budućim potezima u obrambenom sektoru, što je rezultiralo i time da je čelni čovjek stranačkog odbora, umirovljeni general Damir Krstičević kasnije imenovan i predsjednikom predsjedničinog Vijeća za domovinsku sigurnost. Krstičević je ispred stranke bio i glavni organizator nedavno održane Međunarodne sigurnosne konferencije (održane u Zagrebu u rujnu 2015.) i bilo je posve prirodno da taj umirovljeni general bude glavni (i jedini) HDZ-ov kandidat za ministra obrane. Tako je Krstičević nastupao i u predizbornoj kampanji, pozivajući se na svoje ratno iskustvo i na predanost u osmišljavanju budućeg koncepta domovinske sigurnosti, što mu je u konačnici i donijelo više glasova u 10. izbornoj jedinici nego njegovom suborcu, kolegi i prijatelju Anti Kotromanoviću.
Zato je potpuno nejasno što je presudilo da Krstičević otpadne s popisa potencijalnih ministara u Vladi Tihomira Oreškovića. Štoviše, u finišu sklapanja nove Vlade, Krstičević je čak bio na trećem mjestu poželjnih kandidata za ministra obrane, dok se na mjesto ispred njega pozicionirao mladi Nikola Brzica, također član HDZ-ovog Odbora za obranu i predsjedničinog Vijeća za domovinsku sigurnost. Za razliku od Buljevića, Brzica ima iskustvo rada u Oružanim snagama, s autoritetom diplomca prestižnog West Pointa, a u javnosti je vrlo pozitivno odjeknuo njegov nedavni nastup na HTV-u, gdje su čak i HDZ-u neskloni gledatelji bili iznimno pozitivno iznenađeni mladim, smirenim i stručnim Brzicom. Na Buljeviću kao kandidatu za ministra navodno je najviše insistirala Kolinda Grabar Kitarović, nije mu bio nesklon ni Tomislav Karamarko, iako je unutar HDZ-a postojala sumnja o tom prijedlogu. Ipak je presuđeno u korist Josipa Buljevića, čovjeka koji je karijeru ostvario na uspravnici Reljić-Karamarko-Sanader-Kolinda.
Josip Buljević na izložbi ASDA 2015 u Splitu
Bude li sutra potvrđen u Saboru, Buljević u obranu dolazi bez autoriteta kojeg su među pripadnicima OS RH stekli Brzica i Krstičević, i bez, koliko je do sada poznato, volje da se istinski bavi ovim složenim resorom. To se vidjelo i na prošlogodišnjoj međunarodnoj izložbi ASDA u Splitu, gdje je Josip Buljević bio u pratnji Kolinde Grabar Kitarović, držeći se izričito po strani i bez komunikacije s tamo nazočnim predstavnicima obrambene industrije, domaće i strane, više odajući dojam predsjedničinog „bodyguarda“ nego savjetnika za obranu. No zato Buljević u obrambeni sektor dolazi s renomeom čovjeka koji je, sukladno dosadašnjim poslovima, sklon držanju podalje od javnosti, bez nastojanja da se mnoge stvari demistificiraju, učine transparentnima, te dostupnima javnosti. Bude li glavni Buljevićev zadatak bio uklopiti OS RH u koncept domovinske sigurnosti, uz insistiranje na sigurnosti kao prioritetu, teško je vjerovati da će obrani uslijediti svijetla budućnost.
