Od jutros su poznati savjetnici nove predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović. Prema priopćenju iz Ureda predsjednice, novi predstojnik Ureda je Domagoj Juričić, a dosadašnji predstojnik – Vito Turšić – dolazi na novouvedenu funkciju ravnatelja Savjetničkog vijeća Predsjednice. Sukladno dosadašnjim najavama, glasnogovornikom je imenovan u tom području neiskusni Luka Đurić, savjetnikom za unutarnju politiku – nekadašnji Glavašev kadar Mate Radeljić, savjetnikom za branitelje – Ante Deur (za kojeg se još jučer u medijima špekuliralo samo kao o voditelju tamošnjeg Savjeta za branitelje), savjetnikom za vanjsku i europsku politiku – Dario Mihelin, savjetnikom za društvene znanosti – Andro Krstulović Opara, dok je dosadašnji glasnogovornik predsjedničke kampanje – Mladen Pavić – postao savjetnik za europske fondove, poljoprivredu i ribarstvo. Iako je u kampanji puno pričala o pokretanju gospodarstva, Kolinda Grabar Kitarović nije imenovala savjetnika za to područje, dok je najveća promjena dopala resor obrane – teme kojoj je aktualna predsjednica RH posvetila itekako pažnje u kampanji.
Pri tome, na neugodno iznenađenje stručne javnosti, Kolinda Grabar Kitarović je spojila savjetničke resore obrane i nacionalne sigurnosti, te tako kreiran super-resor udijelila pod pasku Josipa Buljevića – osobe koja s tematikom obrane i nema relevantnih iskustava, a koja se i mimo toga pokazala glavnim izvorom javnih prijepora. Naime, riječ je o osobi koja je većinu karijere provela u civilnom obavještajnom sektoru, a koja zbog svojih postupanja ondje po mnogima uopće nije ni trebala doći blizu predsjedničkoga ureda. Imenovanja su uslijedila 2 dana nakon što je predsjednik na odlasku, Ivo Josipović, razriješio svoj savjetnički tim, što je bilo službeno objavljeno u Narodnim novinama od 18. veljače ove godine (NN 18/2015). Tom su prilikom, među ostalim, objavljene i odluke o razrješenju (1) savjetnika za obranu (Zlatka Gareljića), (2) savjetnika za nacionalnu sigurnost (Saše Perkovića), te (3) savjetnika za unutarnju politiku (Siniše Tatalovića).
Preslagivanje resora
Posljednjih su dana po pitanju rasporeda savjetničkih mjesta u Uredu predsjednika RH mediji špekulirali o nizu osoba, pri svemu ipak zadržavajući načelno na umu postojeću strukturu savjetničkih mjesta. Već rano u takvim intelektualnim igrama za mjesto savjetnika za obranu krenulo se baratati imenom Damira Krstičevića, generala u mirovini i predsjednika HDZ-ovog stranačkog Odbora za nacionalnu sigurnost, obranu i unutarnje poslove. No, ubrzo je tu došlo do promjene, te se na ovome mjestu pažnja svrnula na Ivicu Tolića, umirovljenog komodora Hrvatske ratne mornarice, osobu aktivnu u braniteljskim krugovima, koja je na nedavnim izborima za Europski parlament čak figurirala kao HDZ-ov “glas branitelja u EU parlamentu“. I upravo je ova kadrovska verzija izdržala sva pitanja tijekom posljednjih tjedana – da bi čovjeku još jučer neupućeni pojedinci upućivali čestitke na imenovanju putem socijalnih mreža. No, istina je ispala ponešto drugačija!
Naime, pomalo je iznenađujuće vidjeti kako je Predsjednica pribjegla ustrojbenom rješenju koje je svojedobno razmatrao i njen prethodnik Ivo Josipović, te ga pod pritiskom upućenih ipak odbacio kao neodgovarajuće. Riječ je tu o potezu kojim se u savjetničkome timu željelo spojiti područja obrane i nacionalne sigurnosti, i onda tako kreirani super-resor podvesti pod nadležnost Saše Perkovića, kao savjetnika za oba resora. Navodno je upravo temeljem pritisaka iz Josipovićeve tada još matične stranke, SDP-a, ta ideja ostavljena po strani – čime su ta dva resora ostavljena kao dva velika, zahtjevna i zasebna tematska područja, uz opstanak i dva savjetnička mjesta (formalno nestranačkog ali aferama načetog Saše Perkovića, te tihog i stranački ukotvljenog Zlatka Gareljića). Pri tom su planiranome potezu ipak dva elementa bila posebno sporna – kako prije nekoliko godina, a tako i danas.
Kao prvo, radi se o spajanju koje idejno ide kontra svih reformskih nastojanja iz posljednja gotovo dva desetljeća. Naime, pri svim reformama obrambenog i sigurnosnog sektor koje su poduzimane od kraja 1990-tih – tu se nastojalo očistiti pojedine državne strukture iz šireg područja sigurnosti, te ih posvetiti jasnim i određenim zbirkama poslova, sa što je moguće manje sadržajnih preklapanja, sivih zona i dupliranja poslova. Time se s jedne strane htjelo raščistiti njihove nadležnosti, povećati njihovu efikasnost i racionalnost, ali i spriječiti prelijevanje afera između pojedinih resora, pa bili oni možda na prvi pogled i blisko povezani. Sigurnosne agencije su se barem načelno krenule profilirati kao odvojene (da bi se posljednje vrijeme odvojeno smjenjivale kao izvor skandala, te istraga o zloporabama ovlasti i službenih sredstava), Ministarstvo obrane je svedeno prvenstveno na pitanja aktualne obrane RH (dok su branitelji izdvojeni u zaseban resor, kao i dobar dio kapaciteta za zaštitu i spašavanje, te reagiranje na krize), a Ministarstvo unutarnjih poslova se doživljavalo kao posljednji komad svojevoljnog i nenadziranog državnog područja u širem resoru sigurnosti – područja koje još čeka ozbiljno preispitivanje. Ovakve su se promjene pratile i u Uredu predsjednika RH, gdje su odvojeni savjetnici za obranu, nacionalnu sigurnost te unutarnju politiku bili dugogodišnja činjenica, ali i Hrvatski sabor, u kojem je 2008. upravo iz negdašnjeg šireg Odbora za nacionalnu sigurnosti i unutarnju politiku izdvojen resor obrane (negdašnji pododbor) u samostalni Odbor za obranu Hrvatskog sabora. Napomenimo još i da su te promjene izgledale i opravdanima, budući je ulaskom u NATO i EU opseg poslova vezanih uz obranu krenuo radikalno rasti – tako da su se nakon neposredne post-ratne stanke i osobe zabavljene obrambenim pitanjima našle preplavljenima u negdašnjim širokim radnim resorima.
Kao drugo, pitanje je tu i samog predsjedničkog odabira segmenta šireg sigurnosnog sektora iz kojeg takav novi, zajednički savjetnik dolazi. Naime, ako se načelno ujedinjuju resori obrane i ostatka nacionalne sigurnosti, vidljivo je da u toj novoj cjelini ipak obrana sačinjava pretežiti dio. Resor obrane je tu kadrovski bitno veći od zbroja dviju hrvatskih sigurnosnih agencija, njegov je proračun bitno masivniji od zbroja sredstava za sigurnosne agencije, a i opseg posla je radikalno različit. Ujedno, obrana je posljednjih godina strukturirana u skladu s NATO i EU standardima rada i transparentnosti – što znači da se tu radi vrlo otvoreno, javne nabave su prilično javne, kao i kadrovska politika, redovito se i izvještava građane o stanju u resoru, kojeg se ujedno i prilično transparentno planira za budućnost. Sve su to navike i prakse o kojima se u svijetu hrvatskih sigurnosnih agencija nije čulo ni u tragovima, što je i dovelo do pojave da se posljednjih godina upravo kadrovima iz obrane saniralo sigurnosne službe potresene skandalima. Upravo bi zato hrvatski resor obrane za osobe iz sigurnosnih sustava lako mogao predstavljati grubo iznenađenje, koje će ili izazvati dodatnih skandala sa “savjetnicima za tajne” ili – što je još bitno lošije – polagano će početi utjecati i na ponovno zatvaranje resora obrane, što bi predstavljalo civilizacijski korak unatrag.
Kao treće, na ovakvom temelju nije teško zaključiti ni da ovakvo spajanje struktura dva velika savjetnička resora u Uredu predsjednice RH nipošto ne predstavlja ni ikakvu uštedu – o čemu bi također moglo biti riječi. Naime, dok bi ovo kadrovsko rješenje na prvi pogled moglo izgledati kao tek ukidanje jednog savjetničkog mjesta – što se višekratno spominjalo kao racionalizacijski cilj tijekom predsjedničke kampanje – malo je onih koji su mogli predvidjeti ukidanje mjesta savjetnika za upravo jedan od masivnijih predsjedničkih resora, te područje glavnine predsjedničkih ovlasti. Posebno je to značajno ako na umu imamo i činjenicu da obrana u RH predstavlja područje obilježeno teškim i dugoročnim stručnim pitanjima – čije će rješavanje u doglednom vremenu očigledno tražiti i masivne državne investicije (spomenimo tu samo pitanja borbenih zrakoplova ili obnove mornarice). Takve su odluke financijski teške i obilježene oštrom konkurencijom divova međunarodne obrambene industrije, što je bilo izvorom mnogih iskušenja i za osobe legendarno čvrstoga karaktera, koje se pri tome nisu morale dodatno istodobno nositi s talogom naslijeđa iz hrvatskih sigurnosno-obavještajnih voda.
Na kraju, tu je i pitanje osobe!
Kao što smo već pisali na portalu Obris.org, u široj križaljci ovih kadrovskih pitanja, u kombinacijama za neka od savjetničkih mjesta pri Kolindi Grabar Kitarović spominjao se i Josip Buljević. Kako pišu mediji, on je “… još jedan rođeni Splićanin (43), dolazi s mjesta konzula u Los Angelesu, no bio je prije ravnatelj SOA-e, a kao obavještajac je prošao u 18 godina sve stepenice. Dok je Tomislav Karamarko bio ravnatelj SOA-e, Buljević je bio na funkciji glavnog operativca…“. Dakle, bio je istaknutiji obavještajni operativac baš u doba afere oko zloporaba ovlasti vezanih uz “aferu Puljiz”, koja je jedan od najtežih skandala sigurnosnog sektora posljednjih godina – što je država propustila na bilo koji način stegovno sankcionirati, usprkos činjenici da je novinarka Puljiz na kraju čak i u sudskome postupku protiv RH dobila potvrdu o tome da su njena osnovna građanska prava bila protupravno narušena. No, Buljevića to nije zasmetalo – on je naslijedio Karamarka na čelu Sigurnosno obavještajne agencije (ravnatelj SOA-e od 10. listopada 2008. do 10. listopada 2012. godine), da bi nakon toga završio sklonjen u diplomaciju – na spomenuto mjesto konzula u Los Angelesu, s kojeg se sada u Hrvatsku vraća kao novopečeni ekspert i za obrambene stvari.
Dakle, umjesto rješavanja odgovornosti za pitanja koja je pred državu postavila “afera Puljiz”, i umjesto pažnje da se na mjesto savjetnika za nacionalnu sigurnost konačno postavi osoba bez “mlinskog kamena” oko vrata (kakav je krasio Sašu Perkovića nakon ozbiljnog otvaranja teme sudske odgovornosti njegovog oca Josipa Perkovića) – sada su se svi dosadašnji problemi vezani uz mjesto predsjedničkoga savjetnika za nacionalnu sigurnost jednostavno kadrovski proširili i na dosadašnji djelokrug odvojenog savjetnika za obranu. Uz očekivano slabljenje pažnje kojom će se tu raditi poslovi iz skandalima bogatog sektora hrvatskih sigurnosnih agencija, sada je i obrana dobila privilegiju da ozbiljnu ulogu u njenim poslovima igra osoba koja s time ima malo ili nimalo konkretne veze i iskustva.
Dok nam u sjećaju još živo zvoni izjava Kolinde Grabar Kitarović s posljednjeg sučeljavanja u drugome krugu nedavnih predsjedničkih izbora (HTV1, 9. siječnja u 20 sati), koja je glasila “Ne uživaju naše službe preveliko povjerenje u međunarodnoj javnosti. Ne mogu konkretno o tome, čula sam iz više država“, tu ostaje za konstatirati kako će MORH očigledno morati raditi s Vrhovnom zapovjednicom koju, umjesto Ivice Tolića, iskusnog časnika koji se obrambenim temama bavio i nakon svog izlaska iz tog državnog sustava, stručno podupire osoba bez relevantnih profesionalnih iskustava, bez mnogo primjenjivih pouka iz dosadašnje profesionalne prakse, i sa sklonostima koje bi lagano mogle biti suprotne svim načelima kojima resor obrane u Hrvatskoj posljednjih desetljeća aktivno teži. Nazdravlje!
