Dok su u nedjelju, 11. siječnja 2015. godine, točno u 19 sati zatvorena glasačka mjesta u Hrvatskoj, glasovanje je još trajalo u Bosni i Hercegovini, kao i u dijelu dalekih zapadnih prekomorskih krajeva. Istoga dana u 22 sata i 40 minuta Državno izborno povjerenstvo još je radilo, s obrađenih 99,5 posto biračkih mjesta i 97,29 biračkih listića – a glasovanje je još trajalo, u BiH i na dalekim prekooceanskim mjestima. Dok je istodobno u Hrvatskom novinarskome domu Ivo Josipović započinjao svoj oproštajni govor, rezultat je stajao na 50,43 posto glasova za Kolindu Grabar Kitarović i 49,57 posto za dotadašnjeg predsjednika RH, bez izgleda da konačni kraj preobrojavanja glasova donese ikakavoga prevrata u rezultatu.
No, što to točno ostavljamo za sobom dok još odjekuje klapska pjesma “Do pobjede”, a riječ u zagrebačkome Hypo centru prvi uzima Tomislav Karamarko, prije netom izabrane predsjednice Republike Hrvatske – prve osobe iz HDZ-a na tom položaju od davnih dana Franje Tuđmana?
Ivo Josipović i obrana
Gledajući obranu i sigurnost, o Ivi Josipoviću je stvarno teško naći dobrih riječi. Došavši na mjesto Vrhovnog zapovjednika RH, uz probleme oko prisjećanja na točno ime tadašnjeg načelnika Glavnog stožera OS RH, svojedobno smo konstatirali da će tu mnogo ovisiti o izboru savjetnika za obranu. No, savjet jedne od rijetkih osoba u SDP-u koja o tim stvarima ima dojma kao da je pao na suho tlo. Ako je vjerovati “zlim jezicima”, riječ je tu bila o jednom dubljem razmimoilaženju – gdje si je tada novi predsjednik navodno zamislio da bi temu obrane ionako trebalo uklopiti u širi kontekst sigurnosti, gdje bi se onda i to savjetničko mjesto stopilo s onim u resoru kontroverznog predsjedničkog savjetnika za sigurnost. No, opet navodno, iako to u susretu s temeljito drugačijim stavovima SDP-a na kraju nije prošlo – ipak je dovelo do ozbiljne te duboke marginalizacije tematskog polja obrane u predstojećih 5 godina mandata Ive Josipovića kao Predsjednika RH.
Tijekom tih godina je birokratska struktura oko savjetnika za obranu na Pantovčaku smanjena, a sam predsjednik je izgubio mogućnost obavljanja neovisne kontrolne funkcije – posao koji je ozbiljno odlikovao djelovanje prethodnog predsjednika na području obrane. Pa ipak, u isto je to vrijeme Ivo Josipović na jasan i nedvosmislen način stavio svima do znanja koliko je zapravo duboka njegova “pravednost”, reformska volja i ukupna ozbiljnost bavljenja obranom. Naime, u Vojnom kabinetu Predsjednika RH zadržao je generala Krešimira Kašpara na njegovu dotadašnjem mjestu. Riječ je tu o osobi koja je svoje mjesto zauzimala preko 14 godina – mimo svih reformi, novih propisa i navodnih sređivanja stanja. U fokus nam je upadala i Josipovićeva nesklonost sazivanju Vijeća za obranu, sagledavanje obrambeno-sigurnosnih tema kao prvenstveno financijskoga pitanja, posjeti hrvatskim vojnicima u međunarodnim misija uglavnom kao dio obilježavanja obljetnice mandata, te korištenje vojnih resursa u (polu)privatne svrhe. Jedini put kada je Josipović faktično iskoristio svoje ovlasti Vrhovnog zapovjednika bilo je povlačenje hrvatskih vojnika s Golana.
O ukupno 5 godina mandata Ive Josipovića na mjestu Predsjednika RH treba još spomenuti tek jedno od rijetkih izričitih sukobljavanja Vlade RH i Predsjednika oko donošenja novih obrambenih zakona. Dok se Josipović na tu temu izričito i pozvao u jednom od medijskih sučeljavanja drugoga kruga izbora kao na nešto pozitivno – spomenimo da je u tom političkom manevru privremeno bez posla (doslovno na cesti) ostalo gotovo 200 profesionalnih vojnika, kojima je istekao drugi ugovor o vojničkoj službi, a da treći takav ugovor nisu ni mogli sklopiti radi izostanka donošenja zakonske podloge za tako nešto.
Iako su obrambene teme najednom krenule iskrsavati u fokusu javnosti ovoga ljeta, to nije potrajalo dugo, a niti je donijelo ičeg korisnoga. Nakon niza drugačijih prepucavanja, dogodio se ljetošnji pad borbenog zrakoplova MiG-21, a obrana je postala temom koju je krenula forsirati Kolinda Grabar Kitarović. Dovelo je to do suhih odgovora Ive Josipovića (prvenstveno po pitanju borbenih zrakoplova i sudbine HRZ-a, opet uz pretežito financijske reference), ali i do izričitog miješanja Ministarstva obrane RH u kampanju, koja tada još i nije službeno postojala (po pitanju izjave Grabar Kitarović o “jadnome” stanju u zrakoplovstvu). No i to je zamrlo tijekom rujna – kada je NATO summit odigrao svoju predizbornu ulogu, a nakon navoda Grabar Kitarović izrečenog na Izbornoj skupštini Zajednice branitelja HDZ-a „Gojko Šušak“ Grada Zagreba 27. rujna ove godine. Grabar Kitarović je ondje izjavila „Žao mi je da se danas na ljude u hrvatskoj odori gleda ili kao na teret za proračun, kroz proračunska sredstva koja se izdvajaju za obranu, ili kao na ‘topovsko meso’ za one koji su izabrali otići u misiju u Afganistanu, i nastaviti onaj posao koji smo započeli…“, što je u medijima završilo protumačeno kao karakteriziranje HV-a “topovskim mesom” (stvarno nedopustiva teza za nekog tko je do prije koji mjesec takvo djelovanje branio u ime tog istog NATO saveza).
Obrana u debatama predsjedničke kampanje
I time smo već polagano u finišu sada već itekako stvarne izborne utrke – kada su predizborna sučeljavanja natjerala službene predsjedničke kandidate da o svemu onome što im ide u opis posla na Pantovčaku budu barem malo izričitiji pred očima javnosti. I tu se ponovo vidjelo da Josipović s obranom ima gomilu problema – takvu gomilu problema kakvu se nije dalo nabrzaka ispeglati ni uz sve medijske savjetnike i image-konzultante.
Od Josipovića smo tako u prvome krugu debata, na RTL sučeljavanju, uspjeli čuti o našoj “prilično jakoj vojnoj industriji“, ali je Vrhovnom zapovjedniku ujedno njegova protukandidatkinja morala otkriti kako ipak ima hrvatskih poduzeća koja su unutar NATO sustava uspjela zaključiti ponešto poslovnih ugovora. Tu je tek pauza za reklame umanjila učinak situacije u kojoj Josipović dodatno pita koja poduzeća, a protukandidatkinja mu onda objašnjava kako se radi o tvrtkama iz hrvatske IT industrije. Jednako je sjajan biser bila i situacija u kojoj na pitanje o stanju remonta hrvatskih MiG-ova 21 u Ukrajini Josipović odbija svaki odgovor “radi sigurnosnih propisa” – a da je samo koji dan ranije, 11. prosinca, u Saboru bila održana tematska sjednica Odbora za obranu otvorena za javnost, na kojoj je ta tema bila razložena do u detalj, bez ikakvih josipovićevskih ograda.
Ova se situacija nastavila i u drugome krugu predsjedničkih izbora. Doduše, obrambene teme su tu ponešto skliznule s repertoara, potisnute razglabanjima o tajnim službama, vanjskoj politici i nizu drugih stvari koje su se više svidjele sastavljačima pitanja. Pa ipak, i tu se Josipović uspio s Kolindom Grabar Kitarović zaplesti u više diskusija – od one posve začudne, a višestruko ponovljene, o obnovi služenja vojnoga roka (za što objektivno teško da više uopće postoji oprema, lokacije i ljudi), pa do statusa Hrvatske u misiji ISAF. Upravo u ovom zadnjem se ponovo otvorio ponor – gdje se aktualnom Vrhovnom zapovjedniku učinilo da karakter ukupne misije ovisi o tome jel’ u njoj hrvatski kontingent nešto napada, brani ili nekoga tek obučava, dok su navodi njegove protukandidatkinje o začudnome odustanku RH od svih “caveata” prošli potpuno bez komentara ili razumijevanja.
Iako bi nekome moglo izgledati da ovdje tek nepotrebno ulazimo u detalje pojedinačnih izjava predsjednika Josipovića – smatramo to potrebnim, budući se tu ipak radi o temama iz jednog od izuzetno rijetkih područja predsjedničkih ovlasti u kojima se tijekom pet godina na Pantovčaku ni sam Ivo Josipović nije usudio proglasiti neovlaštenim. Kad je u tim temama njegov interes za obavljanjem posla bio takav – kako li je bilo tek u onome gdje Predsjednik RH stvarno nema velikih ovlasti.
Sve navedeno predstavlja tek dio razloga zbog kojih stvarno ne čudi činjenica da je Ivo Josipović postao prvi hrvatski predsjednik koji s funkcije odlazi nakon samo jednog mandata!
