Dok se kompletni vrh države umjesto proračunom ili sređivanjem sigurnosnog sustava Hrvatske danas igra barbikama, zanimljivo je zamijetiti kako je ponovno na površinu isplivao pojam “paraobavještajnoga podzemlja”. Osim što se za ovu jezičnu konstrukciju u nas čuje tek povremeno, u pravilu pred izbore, zanimljiv je i sam sadržaj ove relativno popularne sintagme. Njome, ali i samim baratanjem ovim čudnim izričajem, treba se i ponešto detaljnije pozabaviti – posebice u situaciji kada se u hrvatsku javnost iz kojih god krugova lansiraju slike i nadimci s dovoljno težine da tu i ostanu – ako ne duže, a ono tijekom idućih nekoliko mjeseci, koliko u RH traje predizborna kampanje za mjesto idućeg predsjednika Republike Hrvatske.

Paraobavještajno podzemlje

Kao prvo, pogledajmo aktualnu situaciju čisto jezično. Izraz “podzemlje” ovdje je korišten u njegovu popularnom značenju – za označavanje kruga ljudi i radnji “s onu stranu” zakona i svakodnevnoga društva. U ovome značenju taj pojam definitivno zaobilazi svoje vjerske konotacije, ona eshatološka značenja, pri tome ipak zanimljivo zadržavajući određeni ktonički sadržaj, te svojevrsno podebljano vezivanje uz negativnost – uz ono “ilegalno”, “mračno” i “zabranjeno” unutar njegova značenja.

Kolika je stvarna dubina hrvatskog “paraobavještajnog podzemlja”

Kao drugo, pojam “obavještajnog” tiče se rada s informacijama, onoga što neki definiraju kao prikupljanje, obradu, integraciju i raščlambu (analizu) podataka, njihovu interpretaciju – temeljem koje se mogu izrađivati i prognoze ili predikcije – a onda i diseminaciju tako obrađenih podataka. Dok popularne sfere ovakva djelovanja vežu prvenstveno uz državu (te posebne službe u njenome sastavu), činjenica je da tu zapravo govorimo o jednom bitno širem krugu aktera i korisnika, budući da spomenute faze rada poprilično točno zadovoljava i svako ozbiljnije bavljenje novinarstvom, proučavanjem tržišta, pa i političkim radom (posebice u pripremi svakolikih kampanja). Pa ipak, u sintagmi koju mi ovdje promatramo – stvar je gledana plošno, usmjereno prvenstveno na ovo prvo značenje djelatnosti kruga ljudi državno organiziranih za baratanje podacima, u okviru onoga što zovemo samo kratko “službe”. Na ovaj pojam dodani prefiks “para” najlakše je tumačiti pogledom u legendarni “Rječnik stranih riječi” – gdje Bratoljub Klaić iznosi da on dolazi iz grčkog, a da u složenicama označava pogrešku, prekoračenje, suprotnost ili strukturni preobražaj.

Ugrožavaju li Hrvatsku stvarno neke prijetnje iz “davnih dana” ?

Time smo došli do materijala za definiranje i cjeline pojma “paraobavještajno podzemlje”, sintagme koja se u Hrvatskoj periodično koristi u zadnjih dvadesetak godina. Ispada da ona označava jednu amorfnu skupinu ljudi, koja se navodno bavi informacijama – njihovim prikupljanjem i obradom – koja nije službena ni državno ustrojena, iako se kao takva ponaša i tako radi. Ova naznaka strukture bi valjda trebala ukazivati na navodno podrijetlo spomenutih grupacija – koje je državno i režimsko, ali uvijek u smislu “ancien régime“, u smislu “pasa iz prošloga vremena” (u stilu filma “Psy” Wladyslawa Pasikowskog iz 1992. godine) – koje u Hrvatskoj danas navodno djeluju neformalno te ilegalno. Pri tome, ako ta ilegalnost možda i nije strogo zakonska, a ono je zasigurno moralno i vrijednosno negativna. Pa ipak, usprkos širini mogućeg zahvata ove sintagme, njen je pojam u Hrvatskoj ipak ostao prilično ideološki obojan, budući da prvenstveno obilježava desna “paraobavještajna” djelovanja, dok se u pravilu ne odnosi na slične grupacije iz doba prije 1991. godine (koje popularne sfere ipak više vide kao “udbaše”).

Tko to tamo rupu kopa?

Do kraja 1990-ih na lijevoj strani političkoga spektra (uključivo sferu nevladinih udruga lijevoga podrijetla) ovim pojmom označavalo se faktično ilegalne djelatnosti državnih sigurnosnih službi kojima je Hrvatska tada obilovala. Nakon 2000. godine, a posebno u kontekstu tadašnje promjene vlasti, došlo je i do svojevrsnog modificiranja značenja sintagme “paraobavještajno podzemlje” – budući je u sklopu reformi sigurnosno-obavještajnoga sektora tu ipak došlo i do relativno blage kadrovske izmjene, barem na višim i vodećim razinama ovog državnoga sustava. Time se onda mijenja i naglasak u ovoj sintagmi – s dotadašnjega naglaska na pojmu ilegalnosti, težište se prenosi na prvi dio izraza, gdje “paraobavještajno” počinje opisivati “bivše državni”, a sada valjda penzionirani status članova ovih navodnih grupacija. Ujedno, iz pretežito oporbenih krugova, pojam “paraobavještajno podzemlje” prelazi u izražajni aparat vladajućih krugova – posebice u periodima kada se na čelu državne vlasti nađu stranke i koalicije s lijeve strane političkoga spektra.

Posljednjih godina je pojam “paraobavještajno podzemlje” posebno omiljen u vokabularu Ive Josipovića, aktualnoga Predsjednika RH i vrhovnoga zapovjednika OS RH. U vrijeme njegove prve predsjedničke kampanje (od sredine studenog 2009. godine pa sve do početka siječnja 2010. godine), bilo je zapaženo nekoliko aktivnosti koje se tada označavalo baš djelovanjem spomenutih bivših obavještajnih krugova – prvenstveno širenje glasina koje je Josipović navodno medijima jučer sumirao riječima: “Pisalo se da je moj otac bio partizan koji je ubio 70 fratara, pa da je bio upravitelj na Golom otoku, te o ljubavnicama…” odnosno, po drugoj medijskoj varijanti: “Teško se braniti od ovakvih laži. Tako je bilo i u prošloj kampanji kada se plasiralo da je moj otac bio upravitelj Golog otoka, te da je pobio 60 franjevaca, iako se taj zločin dogodio dok je on bio u Africi“. Budući da se, barem u hrvatskim medijima, baratalo tvrdnjom kako se predsjedničkome kandidatu u tim situacijama našao pri ruci tadašnji i sadašnji predsjednički savjetnik za nacionalnu sigurnost Saša Perković – tim je spletom okolnosti objašnjavan i opstanak na dužnosti ove po mnogima kontroverzne osobe.

I tijekom dosadašnjeg prvog mandata predsjednika RH Ive Josipovića moglo se čuti ponešto o vezi “podzemlja” i “obavještajnih struktura”, o čemu smo i pisali na portalu Obris.org. Pri tome, za aktualnog Predsjednika je taj tip povezanosti donekle očekivan, čak i normalan – tako dugo dok sustav njemu služi. Za razliku od toga, ikakvo djelovanje – ako je makar i opisno povezano s manipuliranjem informacijama, a posebice u doba kampanje – s te strane brzo dobiva etiketu aktivnosti famoznog “paraobavještajnog podzemlja”. Ovo je lijepo vidljivo i na primjeru jučerašnje navodne pojave dokumenta “Akcijski plan Barbika” – na čijih se ukupno 13 stranica navodno postavlja nekakav plan “SDP-ovog postupanja” tijekom predstojeće predsjedničke kampanje u Hrvatskoj.

Barbika i ostale lutkice

Čitava je ova priča započela u popodnevnim satima četvrtka, 3. srpnja 2014. godine. Tada se na Pantovčaku izgleda okupila odabrana skupina novinara, kojima je pokazan famozni dokument, samoproglašeni “Akcijski plan Barbika” – taj pamflet, na naslovnici označen kao “radna verzija”, navodno je pristigao na Pantovčak baš tog dana, od anonimnog pošiljatelja iz Zagreba (Glavna pošta u Branimirovoj ulici). Dodatnu bi ozbiljnost tu trebala dati i oznaka “strogo povjerljivo” na naslovnici, kao i naznaka da se radi o jednome od ograničenih te numeriranih primjeraka spomenutoga teksta. Općenito, u popratnom dopisu pošiljatelj je opisan kao ženskoga roda, te članica SDP-a koja je zabrinuta za Josipovića nakon što je u ruke primila “popisane akcije kojima bi se u predstojećoj predsjedničkoj kampanji trebala diskreditirati HDZ-ova kandidatkinja Kolinda Grabar-Kitarović“.

Vijesti o ovome pamfletu su krenule u javnost samo nekoliko sati od objave ovog pamfleta – dakle, jučer iza 18 sati – a iako se moglo čuti da ga Josipović nije želio dati novinarima, ne bi li izbjegao sudjelovati u ovoj igri (“Prljava kampanja. Bojim se kakva kampanja slijedi, kad su počela ovakva podmetanja, a da službeno još nije ni počela“) – nedvojbeno je bila riječ o tekstu koji je razaslan na niz političkih i medijskih adresa u RH, od kuda su još tijekom jučerašnjeg popodneva krenule u javnost curiti i preslike pojedinih stranica rečenog dokumenta. Josipovićeve reakcije tada su bile izražene i izjavom: “Pretpostavljam da će takvo isto pismo, ako već nije, stići i u medije i samo molim da se zna kako je posrijedi podmetanje. Fingiranjem takvog dokumenta nastoji se mene difamirati kao osobu koja vodi prljavu kampanju, a s druge strane neke legitimne primjedbe koje bih mogao iznijeti protukandidatkinji tijekom kampanje unaprijed prikazati kao još jedno podmetanje“. Uz to, u ovom je pamfletu navodno bio definiran i nekakav kadrovski sastav izbornoga tima kandidata Josipovića – u kojem se spominje Mirela Holy, ali i predsjednički savjetnici Saša Perković te Romana Vlahutin u Uredu predsjednika, i Igor Dragovan, inače glavni tajnik SDP-a. O ovome su krenuli pisati svi veći mediji u Republici Hrvatskoj, te se kamen zakotrljao – sa ili bez pune objave spomenutog Akcijskoga plana.

Učinak ovog manevra možda bi bio i manji da danas, 4. srpnja, točno u podne nije bila održana i izvanredna konferencija za tisak – na kojoj je Ivo Josipović ponovo govorio o spomenutom dokumentu, te o svojoj nepovezanosti s čitavom pričom. Tom se prilikom moglo čuti da je “riječ je o prljavoj kampanji, paraobavještajnom i parapolitičkom djelovanju koje zagađuje javni prostor u Hrvatskoj“, te da je očigledno “da taj uradak dolazi iz nekog interesnog političkog kruga“. Upozorivši kako se i tijekom prošle predsjedničke kampanje baratalo informacijama koje su ga ocrnjivale, Josipović je upozorio da je za njega i u ovom najnovijem uratku “rukopis vrlo prepoznatljiv“. Dok je oporbeni Tomislav Karamarko iz Osijeka na sve to imao reći tek:

“Opet se ponavlja ista priča, već viđeno i pomalo dosadno. Pokušava se uoči kampanje diskreditirati i ocrniti jednog kandidata, a u ovom slučaju našeg i najboljeg kandidata. Ne obazirem se na to. Čudi me međutim gospodin Predsjednik koji ima instrumente u rukama i može ispitati tko se time bavi, umjesto što je to publicirao preko novinara kojima je podijelio te materijale. To je trebalo ići u smeće ili ispitati tko to radi. Malo je možda predsjednik pogriješio u taktici“,

na njegove je tvrdnje Ive Josipovića dodao pojašnjenje: “Karamarkovo političko društvo i njegovo okružje više sliči obavještajnoj bojni nego uređenom društvu. Kada pogledamo tko ima interes za objavljivanje takvih pamfleta, to zasigurno nisam ja. To ne koristi ni Kolindi Grabar Kitarović, mislim da to nema s njom veze“, objašnjavajući kako je sa spomenutim pamfletom u javnost  krenuo kako bi ukazao na to “čime se pojedinci služe u kampanji“.

Što se zahtjeva za nekakvom istragom nastanka, svrhe i slanja ovoga pamfleta (prepoznato kao proizvod nečeg paradržavnog i “podzemnog”) tiče, Josipović se ipak odlučio na izostanak svake istrage ili gonjenja kreatora ovakvoga teksta – na današnjoj konferenciji za tisak on je takav svoj stav opravdao izjavom: “Nije riječ o kaznenom djelu i ugrožavanju nacionalne sigurnosti. Prema tome, nema razloga da se angažiraju državna tijela da bi mene kao predsjedničkog kandidata štitile od ovakve vrste nasrtaja. Riječ je o političkoj temi koja mislim da je važna za odgovor na pitanje kuda ide ova naša Hrvatska. Je li to Hrvatska kakvu želimo, je li to politički diskurs kakav želimo u Hrvatskoj ili je to nešto drugo – zlo koje treba prepoznati“. Prema medijskim navodima, dodao je i: “To je stvar politike, promišljanja društva i ja sam zato tu da na to ukažem kao predsjednički kandidat, kao osoba i političar“.

Praktične posljedice ovoga igrokaza?

Gledajući čitavu ovu situaciju ozbiljno, treba ustanoviti nekoliko činjenica. Kao prvo, riječ je tu o temi koja je u hrvatske medije plasirana isključivo iz smjera Pantovčaka – prvo popodnevnim okupljanjem “izabranih novinara”, a onda i izvanrednom konferencijom za tisak. Ovakvo preferiranje dijela novinara – nalik na svojevrsno formiranje kora “predsjedničkih novinara” – zazorna je praksa, koja bi u nekim drugim državama vjerojatno i sama po sebi dovela do okupljanja pripadnika ove profesije, a onda i do blokade naknadne šire konferencije za tisak. No, Hrvatska nije takva zemlja, a u posljednje su vrijeme iznimno vidljive i šire naznake autoritarnog kontroliranja pristupa informacijama – radilo se tu o nečijem ekskluzivnome pristupu informacijama “visokog izvora iz Vlade”, navodima “krugova bliskih USKOKU”, ili razgovoru s “dijelom novinara” na Pantovčaku.

Kao drugo, ni ne ulazeći u raspravu o tezama iz pamfleta naslovljenog “Akcijski plan Barbika”, već je nakon 24 sata života ove medijsko-političke situacije jasno da je tu riječ o jednom specifičnom obliku PR-djelovanja, strategiji koju u engleskom govornom području nazivaju “framing” ili “uokvirivanje”. Tu se pojedinu osobu sustavno postavlja u jedan idejni te simbolički kontekst, okvir – ne bi li se u nastavku aktivnosti lakše kontroliralo njeno djelovanje – koje se onda postupno razvodnjava, budući da se tako “uokvirena” osoba osim s temom diskusije mora baviti i razbijanjem nametnutog joj stereotipa.

U predsjedničkoj kampanji, koja je u RH već vidljivo započela, ova je taktika jako jasno na djelu – što se dobro vidi i usprkos pojedinih konkretnih izjava predsjednika, ali ujedno i predsjedničkoga kandidata Ive Josipovića. Nakon njegovog prvo izleta u opisivanje svoje protu-kandidatkinje Kolinde Grabar-Kitarović, za koju je 12. lipnja Josipović izjavio “Mislim da je vrlo važno da osim fotografije imamo i ton. Veselim se raspravama i mislim da je vrlo važno da naše građanke i građani za svakog vide tko su, što su i kako vide Hrvatsku” – sada se s te strane vidi i nastavak priče. Iako se posljednjih sati sa strane kandidata Josipovića čuje osporavanje sadržaja pamfleta kojeg je objavio – gdje taj sadržaj nije ni važan, kao što nije u cjelini ni objavljen – nedvojbeno je da će od čitave ove priče u javnosti za bližu budućnost ostati zvoniti tek nadimak “Barbika”.

Tu je upravo riječ o eufemizmu, dopadljivoj i lako pamtljivoj slici, koja Josipovićevu protivnicu na predstojećim izborima karakterizira kao “Barbiku”, marionetu i lutku kojom se netko igra – dok ona sama ne govori, ne radi uopće ili barem ne samostalno. Dok je tu na djelu praktični nastavak PR-smjera započetog izjavama oko “slike bez tona”, ovo je pristup koji ćemo tijekom predstojeća dva mjeseca vjerojatno još gledati. Naime, ako je vjerovati pojedinim izvorima, do rane jeseni sama Kolinda Grabar-Kitarović ne smije se previše oglašavati zbog ograničenja koja joj nameću posljednji dani njene službe u NATO savezu, dok nikakve takve ograde ne priječe aktualnog predsjednika Republike Hrvatske. U vrijeme kada se od Kolinde Grabar-Kitarović tek čuje oglašavanje SMS-om: “U Bruxellesu sam. Ono što sam vidjela po portalima ne mogu ni komentirati. Razgovarat ćemo uskoro o onome što je bitno za ovu zemlju” – lopta je na terenu Ive Josipovića, za sada još neformalnog kandidata SDP-a te političara kojeg su u prošlom izbornom ciklusu slično dojmljivo “uokvirili” izrazima “lignja” i “kuhana noga”.