Povodom današnjeg sprovoda Ive Jelića – general bojnika u mirovini, koji je preminuo u srijedu 6. siječnja 2016. godine – prenosimo tekst autorice Snježane Šetka, objavljen 7. siječnja ove godine u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom “Ćerkice, znao mi je reći, ubili su moju Četvrtu“, dostupan u originalu na internetskoj adresi: http://m.slobodnadalmacija.hr/tabid/296/articleType/ArticleView/articleId/312273/Default.aspx
U 75. godini života umro je general Hrvatske vojske Ivo Jelić. Umoran od svih bitaka koje je vodio i dodatno iscrpljen bolešću, sklopio je svoje oči i otišao pred Božji sud.
Javnost će ga najviše pamtiti kao hrvatskog časnika, jednog od osnivača i prvog ratnog zapovjednika 4. brigade Zbora Narodne Garde s kojom je prošao sva ratišta od Zadra do Dubrovnika u obrani i oslobađanju Republike Hrvatske. Rođen je 20. ožujka 1941. godine u Liegeu u Belgiji odakle se s obitelji, kad je trebao poći u školu 1947. godine, vraća u Hrvatsku, u Lovreć, rodno selo svoga oca Marijana.
Ponosan i svoj, kakvi već jesu momci iz imotskog kraja, Ivo Jelić se za vojnu karijeru odlučio već kao 16-godišnjak, koji je temeljno vojno školovanje započeo u Dočasničkoj školi 1956. godine u Zadru. Vojnu akademiju kopnene vojske – smjer topništvo 1965. godine pohađao je i završio u Beogradu i Sarajevu. Službu u bivšoj vojsci završio je 31. prosinca 1989. godine odlaskom u mirovinu.
Ali čim je zagrmilo s Istoka, Jelić se nije dvoumio. Okupio je prijatelje i stao u obranu svoje Domovine, a znanje koje je stekao u JNA stavio je na raspolaganje svojoj državi. Svoje djelovanje u Domovinskom ratu započeo je preuzimanjem dužnosti koordinatora obrane općine Omiš sredinom kolovoza 1990. godine, a zatim je imenovan zapovjednikom stožera Teritorijalne obrane Splita, Solina i Kaštela. Kao jedan od utemeljitelja 4. brigade ZNG-e, bio je i njezin prvi zapovjednik od 28. travnja 1991. godine do 3. lipnja 1992. godine, kada odlazi na dužnost savjetnika za kopnenu vojsku u Hrvatsku ratnu mornaricu. Odlukom Vrhovnog zapovjednika Oružanih snaga RH dr. Franje Tuđmana, poslan je u mirovinu 9. siječnja 1993. godine.
To su manje-više poznate činjenice koje o generalu Jeliću nitko ne može poreći. Ali odlaskom u mirovinu, Jelić nije mirovao. Svoj je život posvetio vojsci, a vojskom se bavio i u miru, radeći u braniteljskim udrugama. Bio je potpredsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Hrvatske i ujedno predsjednik Udruge veterana Domovinskog rata Split. Stao je i na čelo Zajednice udruga svehrvatskih veterana i branitelja Domovinskog rata Hrvatske sa sjedištem u Splitu sa željom da ujedini hrvatske branitelje u borbi za prava i status koji im pripadaju. Manje je poznato da je bio i doživotni počasni predsjednik Udruge iz Domovinskog rata Devete srednjodalmatinske bojne HOS-a Rafael Vitez Boban Split. Bio je i počasni građanin Dugog Rata.
Izazvao je pravu buru u javnosti izjavom da su “Hrvatska i Srbija vodile dogovoreni rat“, nakon čega su ga mnogi branitelji prozivali i okretali glavu od njega kad bi ga sreli. Ali Ivo Jelić se nije bojao. Nije ustuknuo. Nikada nije prežalio što je ukinuta 4. brigada HV-e. ‘Ćerkice’, znao mi je reći dok je svakodnevno u hotelu Split, pisao svoju knjigu ‘Čovjek i rat’,
“Četvrta je moje dijete, a ona je ubijena, više je nema. A ta je brigada u prvoj godini rata, bez ijednog tenka i topa zaustavila tri puta nadmoćniju i naoružaniju vojsku JNA. A samo u svibnju ‘92., razvučena od Zadra do Dubrovnika, Četvrta je JNA dovela do toga da su oni kao miševi bježali pred nama. I onda su oni ukinuli takvu postrojbu. Ne mogu to shvatiti”
govorio je Ivo. I baš stoga, kad se grad Split odlučio odužiti braniteljima izgradnjom spomenika brigadi, Ivo Jelić nije htio doći na svečanost otkrivanja spomenika. Smatrao je da se spomenici dižu mrtvima, a brigada je za nj ostala živa zauvijek.
I koliko god je njegov vojni hod u HV-u bio vezan uz 4. brigadu, toliko su na njegovu karijeru utjecali predsjednici. Tuđman ga je vrlo rano umirovio, s Mesićem je bio na ti i na Pantovčak je u njegovo vrijeme mogao doći kad god je htio. Mesić ga je odlikovao Redom kneza Domagoja za vojne zasluge, a kad je Jelić vidio da se stvari ne rješavaju, napisao mu je pismo i vratio odlikovanje. Josipović ga je odlikovao Redom bana Josipa Jelačića za doprinos u obrani Hrvatske, ali i zbog jasnoće stavova o društvenim i političkim pitanjima.
Nije podnosio nepravdu osobito prema braniteljima, a i sam je morao voditi pravnu bitku da uopće dokaže da je bio gardist i dragovoljac, jer ga “u sustavu nije bilo” iako je stvarao i zapovjedao najboljom brigadom. Jedini sam zapovjednik brigade koji nije invalid, znao bi mi reći, svi su drugi ostvarili status invalida.
Upozoravao je na pljačku u privatizaciji i smatrao da političari moraju služiti svome narodu, jednako kao i svi drugi ljudi, koji god posao radili. “Ćerkice”, rekao mi je jednom zgodom, “sretan sam što sam mogao služiti svom narodu. Činio sam to najbolje što sam znao.” I nikada nije, ni po cijenu života, dopustio da mu itko dirne u dostojanstvo. Ostao je ponosan i svoj do kraja. Neka sada počiva u miru Božjem.
