Novi režimi rada zbog epidemije koronavirusa uvedeni su u mnoge tvrtke, pa po tome ni Zrakoplovno tehnički centar nije iznimka. Utvrđen je novi model rada, a radni je proces podređen sigurnosti radnika. Radovi održavanja i pružanja usluga Hrvatskom ratnom zrakoplovstvu definirani su prema prioritetima, gdje su na prvom mjestu neplanirane i hitne narudžbe nastale kao posljedica borbe protiv epidemije COVID-19, potom slijede radovi godišnjih pregleda i otklanjanja neispravnosti na avionima CL-415 i AT-802 važnim za nadolazeću protupožarnu sezonu, te naposljetku ostali radovi prema planu i pristiglim narudžbama.

U jučerašnjem prvom dijelu razgovora za Obris.org predsjednik Uprave ZTC-a Ivica Grebenar istaknuo je i neke nove usluge koje ova tvrtka pruža HRZ-u, kao što je modifikacija komunikacijske i navigacijske opreme na CL-415 i ugradnja dima u avione PC-9 za potrebe akro-grupe „Krila Oluje“. U ovogodišnjem programu rada su ponovno i Air Tractori iz Sjeverne Makedonije, ali i slovenski Pilatusi, na kojima se u suradnji sa češkim partnerom ZTC radi modifikaciju komunikacijske opreme i transpondera. To je možda dobar početak, ali nije dovoljno za dugoročno osiguranje bolje budućnosti Zrakoplovno tehničkog centra. Može li se i na koji način ZTC bolje pozicionirati donosimo u današnjem nastavku razgovora s predsjednikom Uprave ZTC-a Ivicom Grebenarom.

Spomenuli ste 95% poslova koji su vezani za MORH. Prošle godine je bilo 10 godina od izdvajanja ZTC-a iz sustava MORH-a. S obzirom na tako jaku vezanost, smatrate li prednošću ili manom to izdvajanje?

Mi imamo određene predrasude vezano za rješenja koja bi mi, kao zemlja koje je orijentirana prema Zapadu, trebali tražiti. I onda smo pomislili da je možda rješenje izdvajanje ZTC-a iz sustava obrane i nešto što je, da kažem, bliže nekakvim zapadnim uzusima ponašanja. Mi imamo primjere u našem okolišu upravo takve – LOM Praha češka tvrtka, LOTN slovačka tvrtka, Aerostar rumunjska tvrtka – to su sve tvrtke koje su zaista nekada bile sastavni dio bilo ministarstava ili kako su se zvali savezni sekretarijati, ili tadašnjih oružanih snaga. I onda su izašle ove prve dvije koje sam spomenuo, u 100-postotnom su vlasništvu države, a ova jedna je potpuno privatna tvrtka – izašle su na tržište. Dakle, moguće je to riješiti na taj način. Ali imanje takve jedne ustanove kao što smo mi, ili trgovačkog društva, moguće je riješiti na drugi način – kao u slučaju Austrije, gdje postoje dva vrlo slična zavoda, odnosno centra, kao što je naš ZTC – jedan se bavi održavanjem njihovog Eurofightera, a drugi se bavi održavanjem helikoptera Black Hawk i Kiowa Warrior i plus, taj drugi se bavi održavanjem zemaljske radio navigacijske opreme. I jedan i drugi zavod su sastavni dio njihovih Oružanih snaga. Dakle, nema tu jednog modela po kojem bi se trebalo postupiti.

Ja mogu reći da smo zatekli, kad smo došli ovdje, ono što je ‘de facto’ i ‘de jure’ – ovo je trgovačko društvo u 100-postotnom vlasništvu Republike Hrvatske. Mi smo donedavno bili društvo od posebne važnosti, više nismo, ali i dalje 95 do 97% naših prihoda, zavisi kako koje godine, dolazi iz ugovora s MORH-om. Ono nešto malo dolazi od civilnih. Dakle, imamo veliki utjecaj na sigurnosni i obrambeni sustav RH jer ne bi se mogli održavati zrakoplovi bez Zrakoplovno tehničkog centra. Mane? S naše strane, bilo bi puno lakše funkcionirati da ne moramo razmišljati… da ne moramo svaki mjesec, imamo li za plaću, da ne moramo razmišljati o likvidnosti, da ne moramo razmišljati o računu dobiti i gubitka na kraju godine… Dakle, ta jedna proračunska sigurnost u prihodima te stavlja možda u povoljniji položaj, a mi smo prepušteni ipak tržištu – koliko god ono bilo vezano za MORH, ali mi na kraju to sve skupa s njima ugovaramo. Koje su prednosti? Pa što se nas tiče, mi puno lakše sad ugovaramo poslove nego da smo slučajno u okviru Ministarstva obrane. Važno je reći – ako si u okviru samog Ministarstva imaš za sol i za kruh, a ova ‘meka nadogradnja’ ovisi o nekim dugoročnim planiranjima. Znači, lakše je sklapanje poslove. Mi možemo provesti – neovisno od Ministarstva i bilo koje državne uprave – restrukturiranje. Naravno, svako restrukturiranje košta, ako nemaš novaca za restrukturiranje onda džaba ti autorizacija i ostalo. Što se tiče MORH-a, mi im rješavamo dosta administrativnih, kako bih ih nazvao… rizika koji javna nabava, s obzirom da posluje unutar Ministarstva, puno teže i kompliciranije rješava. Mi im ovdje možemo rješavati pojedinačne zahtjeve za nabavu – znači, fali kritično neka brtva – mi ne moramo pokretati cijeli sustav javne nabave, iako mi to radimo u okviru postupka javne nabave, ali nemamo mi plan javne nabave koja se odobrava, koji se objavljuje… Moramo raditi po uzusima Zakonima o javnoj nabavi, ali je puno jednostavnije. Dakle, ima i dobrih i loših stvari. Možda se više očekivalo, možda se to što se očekivalo na početku prema medijima bombastično objavljivalo, pa su onda i očekivanja javnosti bila puno veća. Ono što bih ja sad zaključio je: ovo društvo ipak postoji i egzistira. Ono što je važno – ZTC nema dugova i uspješno rješava sve pristigle obveze. Godišnji prihod nam iznosi između 100 i 150 milijuna kuna i mi nemamo prenesenih gubitaka.

Kako u taj kontekst ulazi ovo skidanje statusa „društva od posebnog značaja“ ?

Vlasnik mora ulagati u razvoj sposobnosti. Država je teška na ulaganju. Preko kredita razvijati pojedinačne sposobnosti je prilično skupo. Ne znam da li uopće i ostvarivo. Da bi netko ušao u partnerstvo, u bilo kojem obliku – da li je to strateški partner… mi smo to u našoj strategiji nazvali ‘Agreement on commercial cooperation’, dugoročno strateško partnerstvo… ili je to ‘Equity investment’, dakle da kupi određeni postotak naših dionica, iako mi nismo na … Ili je to možda ‘Joint venture’, sklapanje neke tvrtke kćeri. Koji god oblik, od tih mogućih modela dugoročne ekonomske strateške suradnje – nije moguć ako je društvo od posebnog državnog interesa.

U tom istom kontekstu, često se kroz medije spominjalo nekretnine ZTC-a, npr. pistu. Spominjale su se potencijalne lokacije za shopping centar, za ovo i za ono… Da li ZTC misli u dogledno vrijeme prodavati nekretnine?

Nekretnine, i sve one stvari koje mi vodimo u našoj dugoročnoj imovini su nam donekle i ometač. Dobro, ne nekretnine, ali dugoročna imovina… Ona nama svake godine pojede nekoliko milijuna, 5 do 8 milijuna kuna, samo za amortizaciju. Kad pogledate, nove i uspješne tvrtke pokušavaju u svojoj bilanci imati što manje stvari, i koristiti ‘outsourcing’ kod puno drugih tvrtki, da bi onda mogli lakše na kraju godine imati pozitivno poslovanje, odnosno čisti prihod koji će uložiti radije u razvoj, nego u pokrivanje amortizacije. ZTC je tvrtka… Dobili smo, zaista, veći broj nekretnina. Neke nekretnine nama nemaju apsolutno nikakvog utjecaja. Mi imamo neku česticu na moru, u Pirovcu. Zanemarivo mala, ali tu je – još uvijek, kod nas. Imamo jednu česticu u poljoprivrednom zemljištu – kategorizacija poljoprivrednog zemljišta, sa druge strane ove ceste. Naravno da i mi, kao tvrtka, ne želimo to prodati – tražimo poslovnu priliku, ako se to zemljište prekategorizira u građevinsko, ili u poslovno – onda ćemo tražiti… jer je živi ‘cash’, nešto što možeš onda uložiti u razvoj svojih sposobnosti. Sada se rješavati nekretnina, dok su u ovoj situaciji poljoprivrednog zemljišta, mi nemamo nikakvu inicijativu. I, ‘by the way’, što god bi mi predložili to mora proći kroz Nadzorni odbor i cijelu tu proceduru. Ja bih rekao da je to čak i prilično kompleksno, jer se mora prije toga izraditi projekt – pa u što ćete to uložiti, i tako… Imali smo razgovora, ne i konkretnih prijedloga, nego razgovora… Ovo je infrastruktura stara 30 godina. Ulaganje samo u krovove zahtijeva stotinjak tisuća kuna. Nedavno su bile oluje… To su sad prizemne stvari, ali koje guše… Otkinulo nam je komad krova. Evo, samo na osnovne sanacije – ne na investicijsko ulaganje, nego na ono tekuće, mi bi mogli vrijednost tog zemljišta potrošiti.

Prije par godina je bila situacija … mislim da je u jednom hangaru pao komad krova…? Je li to sanirano?

Da, da… To su oni svjetlosni otvori, gore što su bili. 30 godina stara infrastruktura nosi i svoje posljedice. Ona je funkcionalna, međutim, zahtijeva povećane troškove redovnog održavanja. I kad-tad će nam doći vrijeme kad će trebati zaista ozbiljno investicijsko održavanje. Svaki naš prostor gdje održavamo zrakoplove je prostor koji zadovoljava zahtjeve – inače mi ne bi prošli audite. Mi redovno imamo audite, ne samo od našeg Ministarstva obrane, nego i od civilne agencije, pa nam dolaze ovi auditi međunarodnih tvrtki s kojima imamo ugovore… Makedonija, civilna agencija iz Makedonije, vojna agencija… ‘Military Aviation Authority’ iz Slovenije. Dakle, mi to prolazimo. Ali, ne razmišlja se o kući, i o krovu, onog trena kad ti otpadne dva reda crijepa ili pola krova, razumijete… Dakle, dugoročno se o tome treba razmišljati, i to je ono što, dugoročno gledajući… Ovu infrastrukturu mi, s ovim opsegom posla, nećemo moći održavati. Dakle, dugoročno gledajući, tražimo rješenja za održivi… za opstanak, da tako kažemo. Kratkoročno, naravno, mi pokrivamo naše obaveze.

Gledajući satelitsku snimku, ili tako nešto… upadne ljudima pista u oči. Jel ta pista upotrebljiva s obzirom da je skraćena prometnicama na obje strane, ako se ne varamo…

U početku, kad je napravljena, to je bila osnovna pista. Mi smo je i za vrijeme rata koristili. I dan danas se ona koristi, kad se rade autorotacije helikoptera, onda se uhvati pravac te piste, u slučaju da dođe do otkaza, helikopter bez problema sleti, i s protrčavanjem se zaustavi. Tako da je ona nama dobrodošla za ono što mi imamo, jer inače, gdje bi? Na civilni aerodrom je teško dobiti slot za slijetanje, ne možemo se igrati s time… Ako odlazi na Lučko, ponovno, helikopter koji se proba mora preći ne znam koliko kilometara, naseljenih mjesta, ovoga i onoga… sa sigurnosnog stajališta. S obzirom da ne traži ulaganje, ona je nama dobro došla. Mi ostvarujemo i određene prihode na toj pisti. Imamo jedan mali ugovor i s Rimcem – iznajmljujemo je za probe njihovih testnih vozila. Mi smo prošle godine uprihodovali jer smo iznajmili dio naše infrastrukture za snimanje filmova. Neću sad govoriti s kim jer nismo se dogovorili da izlazimo u javnost… Ali koliko je bilo? 700 tisuća kuna… skoro 700.000 kuna. Tako da nije to tako loše.

Spomenuli ste nesigurnost likvidnosti, nesigurnost u isplati plaća, kao mane izdvajanja iz MORH-a. Koliko je to utjecalo na odljev kadrova iz ZTC-a?

Interes mladih za ta tehnička zanimanja postoji. Najbolji dokaz je da mi – kad god tražimo bilo tehničare, bilo inženjere – imamo relativno dobar odaziv, još uvijek. Samo za orijentaciju, ZTC je od 1.1.2018. primio 32 radnika. Čak 28 njih je otišlo u sektor servisa. Sad, vama se može učiniti da smo povećali broj radnika – ma ne, mi smo stara… imamo jako veliku starosnu strukturu – čak 20 radnika je u tom periodu otišlo u mirovinu. Mi u biti pokušavamo spustiti broj radnika ispod 200. Držimo se tu negdje na 204, 205. Uveli smo novinu rada po projektima. Tako da za ove modifikacije imamo voditelje projekata, imamo i direktora servisa, imamo voditelje… I tako je, u biti, i ovaj remont (Mi-171Sh, op.a.) isto tako je odrađen. Malo je to ipak čudno ljudima koji su navikli na stari način.

Koliko je članova uprave?

Samo nas dva. Mi inače imamo tri radna mjesta, ali Zdravko Klanac i ja smo se odlučili predložiti vlasniku da radimo s jednim članom uprave manje, pa smo podijelili odgovornosti. Mi nemamo, ciljano, odgovornu osobu za ekonomsko-financijski sektor. Znači, oko 54 posto su nam zaposlenici koji rade baš u održavanju: od 210 ljudi 54 posto su zaposlenici koji se bave samim održavanjem. Što se tiče logističke potpore, 21 – međutim, tu treba voditi brigu da je ovo prilično zastarjela infrastruktura, površina je prilično velika. Mi radimo neke sanacije sami – sanacije krovova, i ostalog. Zato imamo 21 posto, mi ih zovemo ‘logistika’: tu su nam održavanje objekata, tu su nam skladištari, itd. U proizvodnji imamo 11 posto, u laboratoriju 3 posto, i u ovoj takozvanoj administraciji imamo 11 posto. Dakle, od 210 to je oko 22 ljudi radi u administraciji. Međutim, ta administracija nam podrazumijeva i ljude koji odrađuju poslove javne nabave, komercijale, na kojoj mi isto zarađujemo određeni iznos novaca, kada u ime Ministarstva obrane nabavljamo robu i usluge, za njih. Da li bi to moglo manje? Bi, ali treba staviti stvari u kontekst. Mi bi mogli napraviti restrukturiranje i određeni broj ljudi proglasiti tehnološkim viškom. Ali, svako proglašavanje tehnološkim viškom, s obzirom na kolektivni ugovor… Mi bi njima morali isplatiti određeni iznos novaca… Mi smo jednostavno procijenili da nam je jeftinije zadržati te ljude ovdje i koristiti ih, nego ih na taj način ‘sanirati’.

Spomenuli ste ovo novo zapošljavanje, 32 ljudi. Uspijete li ih zadržati?

Vrlo često uzimamo mlade tehničare, nakon završene srednje zrakoplovne škole, ili inženjere… Taj tehničar u tom trenutku nije atraktivan na tržištu. Njemu treba iskustvo, i njemu treba minimalno licenca… a za licencu mu opet treba iskustvo, da bi mogao onda prolaziti ove… To je jedna mana našeg obrazovnog sustava, gdje imamo zrakoplovno-tehničku školu koja ne zadovoljava Part 120, ‘ovlaštene institucije za školovanje’. Oni su aviomehaničari, ali ne dobiju licencu. I sad… takvi ljudi se jave na naš natječaj, mi ih uključimo u naš sustav obuka. Mi smo u 2019. godini 6 djelatnika poslali u ovlaštenu Part 147 organizaciju u Avialsu, da bi dobili licencu ovlaštenog mehaničara za održavanje Air Tractora. Šest djelatnika, tri tjedna, to je nas kao tvrtku koštalo gotovo pola milijuna kuna, ali bez toga mi ne možemo zadržati Part 145. Imamo dosta kapacitivne sposobnosti po pitanju NDT – to su metode provjera bez razaranja. Ima šest metoda – po svih šest metoda mi imamo certificirane tehničare. Međutim, oni moraju periodički prolaziti treninge i ostalo. To nam je gotovo 30 tisuća kuna, samo za prošlu godinu. Ovdje trebam pohvaliti  samo Ministarstvo obrane – oni nam izlaze u susret i kad imaju viška mjesta – u redovnoj obuci koja se provodi u Središtu za obuku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva – prihvate naše djelatnike, ne naplate nam to, mi platimo smještaj, dnevnice i ostalo, ali ne platimo obuku jer ni oni nemaju dodatnih troškova. Tako da smo prošle godine provukli 13 osoba po četiri tjedna u Zadru za tipove zrakoplova koje ima HRZ. To nam dobro dođe kad dođu mladi mehaničari, mi ih pošaljemo dolje i onda on dobije znanje, ali ne dobije certifikat civilni – on dobije certifikat, Ministarstva obrane, interni.

U ovoj godini planiramo provući 16 osoba u Središtu za obuku. E sad dolazimo do onog ključnog… Kad čovjek dobije certifikat, ovaj od ovlaštene organizacije, Part 147 – on je izuzetno konkurentan na tržištu. Vjerojatno ste čitali – ekspanzija civilnog zračnog prometa u svijetu je stravična – negdje oko 400.000 licenciranih što tehničara, što inženjera fali samo na području Europe, Europske unije. Podtlak koji će usisati sve licencirane tehničare je ogroman. Mi sa plaćama ne možemo konkurirati – mehaničar početnik ima 5.100, 5.200 bruto, mehaničar s višegodišnjim stažem i licencom, i pravom potpisa CRS-a, može doći do maksimalno 11.000 kuna bruto. Dakle, to nisu neke konkurentne plaće. Kod nas mladi ljudi koji žele zaraditi, steći iskustvo, vrlo često nam – kad dođu do licence i kad odrade svoj, oni to zovu ‘bonding’ ovdje – lansiraju se na tržište. Ponekad se dešava da nam se ljudi i vrate – dakle, odrade jedan dio posla vani… Pečalba nije baš laka. Vrate se. Nama su ti ljudi uvijek dobrodošli. Jedan dio ode, pa ode i na druge kontinente, i tako… Za sada se još uvijek, da kažem, uspješno nosimo s tim. Mi imamo ovdje i starih tehničara, i na njima, u stvari, dobar dio toga leži – jer imamo bazu koja još uvijek uspije uvesti te ljude. hoćemo li to moći za 10 godina, ne znam. Jer ako imate ljude koji cirkuliraju, onda nemate baze. To je rizik.

Spominjalo se prije, prije nekog vremena, da su u ZTC došli predstavnici Patrie i Kongsberga. Radi li se tu još uvijek o nekim razgovorima o potencijalnoj suradnji?

Da. Kompanije koje dođu ovdje, krenu sa, da kažem, sa jednom jako lijepom pričom. I tako i treba, jer se govori o ‘end-state’, govori se o konačnom stanju koje bi htjeli postići. Slična priča je krenula i sa Patriom – ona nije završila, ona traje. Dakle, u medijima je objavljeno 20. studenog 2019. godine, Ministarstvo gospodarstva potpisalo je Memorandum o suglasnosti – i to je s tvrtkama ‘Patria ISP’ iz Finske i ‘Kongsberg Defence and Aerospace’ iz Norveške, a vezano za procjenu moguće strateške suradnje u području razvoja sposobnosti održavanja, popravka i modernizacije zrakoplova. Oni su to nazvali ‘Maintainace, repair and overhaul’ u ZTC-u. U tijeku je detaljno istraživanje i principa, i opsega, i modela suradnje – koji bi, ukoliko se usklade zajednički interesi… to je i najvažnija stvar. Mi moramo pronaći zajedničke interese i na tome moramo biti kreativni, jer ako nema zajedničkih interesa, to može bit kratkoročno, i ugasit će se samo od sebe – trebali bi rezultirati sa potpisivanjem jednog strateškog sporazuma o ‘Maintainance and repair organization’. Što se tiče ZTC-a, dakle, naši principi koje mi očekujemo da se u ovome zadovolje su: da to bude dugoročna suradnja, da to ne bude jedan blic, i da to bude suradnja koja će, u stvari, osigurati komercijalni rizik – pokrivanje zajedničkog komercijalnog rizika. Dakle, pri tome mislimo – zajednička odgovornost za prodaju i dijeljenje profita. Mi smo radili kroz našu strategiju i analizu, kroz jednu SWOT analizu, usporedili smo naše kapacitete, potencijal tržišta… odnosno, da kažem, podtlak tržišta na ovom prostoru… gdje bi mi mogli razviti svoje sposobnosti, a da to donese ne samo još povećanju broja sposobnosti, a u stvari nikakva korist, ako kažemo: ‘Imamo ugovor taj, imamo ugovor taj’, a od toga nema financijskih rezultata. Pa smo tu vidjeli da bi nam povećanje sposobnosti u području dostizanja jedne razine takozvanog ‘lakog remonta’ za motore PT-6, koje konkretno mi imamo na Air Tractor-ima, i imamo ih na Pilatusima. Dakle, kad bi došli do sposobnosti provedbe takozvanog ‘lakog remonta’, dakle ne bi se specijalizirali za kompletan remont, nego za laki remont – tu je, dakle, mjesto za razvoj.

Dalje… vidjeli smo da na ovom prostoru, i u Hrvatskoj, dosta potencijala nude i zrakoplovi Ministarstva unutarnjih poslova. Ako bi dosegli razinu potrebnu da možemo samostalno provoditi kompletnu drugu razinu održavanja i pripremiti agregate za remont negdje vani… Za helikoptere, osim 206 koje već možemo – Kiowa Warrior, zatim helikoptere Bell 212, Bell 412, što se tiče Airbusa – MUP ima EC-135, tu je u igri i EC-120, Eurocopter 120, tto su Leonardovi helikopteri 109 i 139, a MORH namjerava nabaviti i Sikorsky Black Hawk UH-60. Dakle, tu je prostor za našu… govorim o proširenju našeg ‘scope of work’. I, naravno, tu je sad budući zrakoplov, ali to je neka priča koja… Kako god bilo, ZTC treba promatrati u okviru te priče jer svaka država, kad razmišlja o razini sposobnosti koju treba imati, ne uključuje samo Ministarstvo obrane i Oružane snage, nego uključuje i industriju u cijelu tu priču. Dakle, ZTC će se svim silama postaviti kao karika u lancu u tom održavanju budućeg zrakoplova. Što se tiče modela, ranije sam ih spomenuo, bilo da je ‘Joint-venture’, odnosno tvrtka kćer, bilo da je ‘Equity investment’ iliti otkup dijela dionica, bilo da je nekakav ugovor o dugoročnoj strateškoj suradnji, bez ulazaka u vlasništvo, oformljivanja novih tvrtki… Dakle, mi smo otvoreni za sve opcije, jedino moramo pronaći dugoročni interes. I, o tome se sad raspravlja. Cijeli proces vodi Ministarstvo gospodarstva, a ZTC je aktivno uključen u to.

U tom kontekstu…  Što je sa dostizanjem onog „Part 21“, koji ste spominjali? Da li je to isto jedno područje rasta, gdje bi se moglo razmišljati?

Apsolutno, da. Međutim… Što se tiče ‘Part 21’, mi bi ovdje morali oformiti ono što sada nemamo, a to je jedan segment, odnosno – jednu organizacijsku cjelinu koja bi se bavila istraživanjem. Mi se ovdje prvenstveno bavimo održavanjem. Mi nemamo stvarne projekte, razvojne… dokumentacije i ostalog. Jednostavno, ZTC si to do sada nije mogao priuštiti. To je nama želja…

Ali tu se piše dio ljudi pod „razvoj“?

Da, znam. To je nama želja. Da li ćemo mi to moći samostalno? Pokušat ćemo. Imamo razgovore i s nekim državnim tvrtkama koje imaju inženjerski kadar, vezano za komunikacijske uređaje – probat ćemo naći zajednički ‘modus operandi’, pa da možda zajednički dođemo do tog ‘part-a’… ovaj, do te sposobnosti bivanja ‘dizajn organizacijom’.

Spomenuli ste helikoptere Black Hawk. Vidite li u njihovom održavanju ulogu ZTC-a kao neku značajniju, u odnosu na trenutnu ulogu u održavanju Kiowa? Ako se ne varamo, i obuka vaših kadrova, i vaša kompletna uloga u njihovom održavanju je zapravo simbolična…

Je, jako mala, u pravu ste. Dakle, to će morat bit veća uloga. Ako pogledamo sam proces opremanja sa Kiowama, i sa Black Hawkom – on je potpuno drugačiji. Kiowe su sredstvo koje je proglašeno viškom, SAD su odustale od te sposobnosti… odnosno, one nisu odustale od te sposobnosti, one samo tu sposobnost grade na nekim drugim letjelicama. Uglavnom, sama Kiowa Warrior njima više nije interesantna. Mi smo, kao Ministarstvo obrane, i mogu reći da sam ja na to osobno ponosan… najbrže reagirali, od svih zemalja u okviru NATO-a, i pravovremeno poslali i ‘Pismo interesa’, i došli do jednog ugovora i osigurali značajan broj tih letjelica, i značajan broj pričuvnih dijelova. Obuku smo dobili, također, kroz donaciju… tako da i kompletna obuka i pilota, i tehničkog sastava je odrađena, i Hrvatsko ratno zrakoplovstvo je doseglo razinu sposobnosti dostatnu za održavanje, u cijelosti, u drugoj razini. Razvoj treće razine, znači remonta agregata i motora, za taj broj helikoptera ni jednoj tvrtki na svijetu nije isplativ. ZTC odrađuje ono što može, s postojećom opremom i ljudima. Mi radimo remonte glavčina, znači, rotacijskih dijelova, za što potrebno je znanje i dokumentacija, ali nije potrebno ulaganje u uređaje. Ali, što god drugo se dirne, ‘Mast-mounted Sight’ ili bilo što drugo, to je za nas ‘Science Fiction’.

Što se tiče Black Hawka… to je jedan dio donacija, drugi dio koji se kupuje… Ako se Hrvatska odluči zaista razvijati svoje sposobnosti, odnosno, temeljiti svoje helikopterska transportne sposobnosti na tim helikopterima – ZTC će se u to morati uključiti. Postoje različiti modeli, koji se još uvijek ne percipiraju dovoljno detaljno kod nas. Mi smo čuli za te modele kad smo razgovarali s Patriom – oni imaju modele gdje se ispitno-mjerna oprema, koja je prilično skupa, daje na korištenje tvrtkama, ali nije u vlasništvu tvrtki, i onda se to kroz ugovore – da kažem – izbalansira. Zašto je to dobro? Jer ni jedna tvrtka ne želi imati užasno skupe uređaje i plaćati njihovu amortizaciju, a može ih uposliti samo za taj broj zrakoplova koje ta država ima. Ali, interes države je da nabavi te uređaje i da ih da industriji, radi toga što to u slučaju krize onda ima na vlastitom području. Hoćemo li mi to prepoznati, i razviti taj model, ja ne znam.

Na prezentaciji remonta helikoptera Mi-171Sh, ruski veleposlanik je bacio svojevrsni mamac o voljnosti Rusije za remontom helikoptera Mi-24. Spada li to u ovaj dio, koji ste spomenuli kao „Science Fiction“, ili tu postoji nekakva, ajmo reći realna opcija?

Sposobnosti helikoptera Mi-24 više nisu perspektivne. Ti helikopteri su, dakle, izašli iz upotrebe, i ne održavaju se već neki niz godina. Da, vođeni jesu razgovori oko toga, međutim to je sve na prilično dugom štapu. Tu je i prilično osjetljiva tematika, koja nije samo ekonomska, i tematika sposobnosti – nego ulazi u tematiku ‘End-user’ certifikata, jer to je sredstvo naoružanja… Evo, stao bih, što se toga tiče, stao bih na tome…

Dakle, na isti način kako je bilo tih razgovora, da li je bilo razgovora između ZTC-a i Sikorskog, za nešto buduće?

Dakle, kao što je bilo razgovora sa Patriom, ali sa Patriom je popraćeno sa ovim Memorandumom o razumijevanju… Nama dolaze tvrtke redovno ovdje kad Hrvatsko ratno zrakoplovstvo naznači ili krene u smjeru opremanja nekog zrakoplova… nama dolaze tvrtke ovdje i oni to zovu ‘Joint Visual Inspection’. Dođu kod nas da vide tko smo, koje sposobnosti imamo, jer obično se kod nabave sredstava traži od ponuđača da ponudi model integralne logističke potpore. Da bi oni to ponudili, onda moraju doći i znati što ovdje, na ovim prostorima, ima. Nama su nedavno dolazili i iz Lockheed-Martina, iz Saaba… Iz Saaba su nam nedavno ponovo bili, iako… u onom neuspješnom projektu su nekoliko puta bili, međutim, ljudi su otvoreno rekli: ‘Promijenila se upravna struktura, mi želimo to proći još jednom’. Dobrodošli ste! Dakle, ZTC želi nastaviti raditi svoj posao koji sada radi. Tako da – da, imamo tih razgovora, i dolaze nam. Ali uvijek je to stvar pronalaženja zajedničkih interesa. Ako nema zajedničkih, i ako nismo kreativni, onda nema ni nastavka suradnje. E, sad – potrebno je, valjda, bezbroj puta pokušavati, pa ćemo možda nešto i mi naučiti. Možda će i oni shvatiti da baš… kako bi rekao, da tražimo konkretne neke odgovore i da nudimo odgovore – pa ako im nisu dobro došli, idemo tražiti zajednički neke druge…

Spomenuli ste Makedoniju, Sloveniju, Češku, Slovačku… Jedna stvar koju nismo dotakli – Španjolska. Ako se ne varam, ondje je sjedište ovih zastupnika za AT Fire Boss, tu je njihovo certificiranje prostora…Kako tu stvari stoje?

Mi imamo dosta dobru suradnju sa tvrtkom vezanu za Air Tractor, ona je baš ‘Air-Tractor Europe’, i tamo smo slali ljude na obuku. A što se tiče Airbusa i ostalog – tu nemamo poslovnu suradnju. Bilo je nekih ideja da bi se krenulo u proizvodnju dijelova, ali tu su zaista potrebne velike investicije. Mi imamo ovdje neku našu proizvodnju, ali to je proizvodnja koja zadovoljava naše minimume u pogledu održavanja. Ona je tako i kreirana, kad je rađena – nije rađena za proizvodnju setova, komada strukture, nego je namijenjena da bi se… u slučaju kad se radi remont, u slučaju da se dio ne može nabaviti redovnom nabavom, u vremenu u kojem ti treba radi provedbe tog remonta, da ti možeš dio sam, u okviru svojih potreba, proizvesti. I, to je, u stvari, potpora ‘Maintainance and Repair Organization’.

Vama je sada dvije godine da ste na čelu ZTC-a. Sa ovim što sad znate, da vam to sada ponude, sa vašim sadašnjim znanjem, bi li to prihvatili?

Ja ću reći za sebe… Ja sam časnik bio i vjerojatno ću opet biti. Ja sam ovaj posao prihvatio upravo tako, kao časnik. Ideš tamo gdje te tvoje Ministarstvo, i tvoja država treba. Jesam li imao mogućnosti reći da ili ne, i da li profesionalni časnik to može, ako postoji zakonsko utemeljenje? Ja u biti nisam odgajan da kažem neću. Ako kažem neću, onog trena ja idem i tražim neko drugo radno mjesto. Da je izazovno, da puno manje spavam… odnosno, spavao sam puno manje sada… ali, dobro. Ja sam bio načelnik logistike i glavni inženjer održavanja u Ratnom zrakoplovstvu – nije ni to lako. I dočekao me pad aviona, jedva par dana nakon dolaska na to radno mjesto. Tako da… dobro, nosimo se s time.