Dok posljednjih dana, a posebice nakon okončanja postupka pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju 16. studenog, opet vriju strasti na relaciji Beograd-Zagreb, potrebno je istaknuti neke činjenice, ne bi li se javni dojmovi tu sveli u realne okvire. Naime, usprkos ratnim i poratnim sjećanjima, na temelju razvoja stvari u sektorima obrane u regiji danas tu stanje nije usporedivo s onim od prije desetak i više godina. Bez obzira na izjave političara, nema pretjerano mjesta promišljanju nekakvih većih sukoba. Napori međunarodne zajednice na razoružanju regije, kao i reforme koje već godinama poduzimaju i Hrvatska, ali i Srbija – dovele su tu do jednog novog i u nas poprilično slabo sagledanoga stanja vojno-obrambenih sposobnosti, kako ovih dviju država, tako i regije u cjelini.
Regionalno razoružanje
Kao prvo, za sagledavanje obrambenoga stanja Hrvatske i njenih istočnih susjeda uzet ćemo 1997. godinu – većina je ratova na prostoru bivše Jugoslavije završila, a Bosna i Hercegovina pacificirana je mirovnim sporazumom u Daytonu iz studenog 1995. godine. Prema odredbama tog sporazuma, konkretno njegova Aneksa 1B, pristupilo se i kreiranju sustava regionalne stabilnosti – koji je uz Bosnu i Hercegovinu obuhvatio i Hrvatsku, te Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ, koja se 2003. preformirala u zajedničku državu zvanu „Srbija i Crna Gora“). Te su tri načelne strane obuhvaćene zajedničkim sustavom kontrole naoružanja, Sporazumom o subregionalnoj kontroli naoružanja (SSKN), koji je sklopljen u Firenci sredinom lipnja 1996. godine. Osim smanjivanja količina vojne opreme u pet odvojenih kategorija (tenkovi, oklopna borbena vozila, topništvo, borbeni zrakoplovi i jurišni helikopteri), postupka kontroliranog sustavom međusobnih verifikacijskih inspekcija – ovaj je sporazum pokrenuo i ograničavanje ukupnog ljudstva u obrambenim sustavima zemalja potpisnica, putem dobrovoljnih izjava o ograničavanju.
Negdašnja tehnika i dalje služi svrsi u Srbiji
U to je doba, sve od rujna 1996. godine, SRJ prijavljivala 124.339 ljudi u obrani, te slijedeće stanje početne vojne tehnike ograničene sporazumom – 1309 tenka, 935 oklopnih borbenih vozila, 4853 topnička oružja kalibra većeg od 75 milimetara, 239 borbenih zrakoplova i 56 borbenih helikoptera. Te su količine vojne opreme postupno reducirane – prvo, ne bi li se dostiglo granice propisane sporazumom, a onda i dalje. Spomenuti je sporazum iz 1996. tu za SRJ postavio crtu na 1025 tenkova, 850 oklopnih borbenih vozila, 3750 topničkih oružja, 155 borbenih zrakoplova i 53 jurišna helikoptera – što se sve moralo dostići do 1. studenog 1997. godine. Nakon inicijalnog onesposobljavanja i uništavanja opreme u svim nadgledanim kategorijama, to je brojevno stanje tehnike te ljudstva krenulo i dalje ustrajno padati, kroz period sukoba SRJ s NATO savezom 1999. godine, ali i nakon toga – posebice nakon lipnja 2006. godine, kada je proglašeno izdvajanje sada neovisne Crne Gore iz dotadašnje državne zajednice i kada je Srbija krenula dalje samostalno.
U isto to vrijeme, dakle od 1. rujna 1996. godine, Hrvatska se obvezala ograničiti ljudstvo u obrani na 65.000 ljudi, uz prijavljeno početno stanje vojne tehnike ograničene spomenutim sporazumom na – 344 tenka, 206 borbenih oklopnih vozila, 2406 topničkih oružja, 28 borbenih zrakoplova te 9 borbenih helikoptera. To je bilo poprilično blizu crtama ograničenja, koje su s 1. studenim 1997. godine postavljene na 410 tenkova, 340 transportera, 1500 komada topničkog oružja, 62 borbena zrakoplova te 21 dopušteni borbeni helikopter – i gdje je samo količina topničkog naoružanja morala biti reducirana, ne bi li se udovoljilo sporazumu. Kao i u slučaju Srbije (tada još Savezne Republike Jugoslavije), realno smanjivanje tijekom idućih godina krenulo je bitno dalje od sporazumnih limita iz 1996. godine, vođeno prvenstveno reformama čitavog obrambenoga sustava, te stanjem financija koje je država stavljala na raspolaganje svojoj obrani.
Stanje danas
Prema izvorima iz Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OSCE), Republika Srbija danas ima limite od maksimalno 948 tenkova, 786 borbenih oklopnih vozila, 3375 topničkih oružja kalibra iznad 75 milimetara, 143 borbena zrakoplova te 46 borbenih helikoptera. Time su im dopuštene brojke smanjene s obzirom na stanje iz doba zaključenja režima o kontroli naoružanja, budući se iz tada promatrane zajednice Savezne Republike Jugoslavije sredinom 2006. godine izdvojila Crna Gora – kojoj je onda određen i udio u nekad zajedničkim kvotama dopuštene vojne opreme SRJ. Uglavnom, Republika Srbija je za 2012. godinu prijavila da u službenoj uporabi vodi 472 tenka, 584 transportera, 2594 komada topničkog oružja, 81 borbeni zrakoplov i 38 jurišnih helikoptera – dakle, između 50 i 80 posto dopuštenih količina kontroliranoga naoružanja u pojedinim kategorijama.
BOV Patria – najvidljiviji dio dosadašnje modernizacije OS RH
Hrvatski su limiti i danas isti kao što je to bilo određeno 1996. godine i onda predviđeno za dostizanje do 1. studenog 1997. godine. Za 2012. godinu Hrvatska je službeno prijavila posjedovanje 256 tenkova, 111 oklopnih transportera, 1437 komada topničkog oružja s kalibrom većim od 75 milimetara, 19 borbenih zrakoplova te 7 borbenih helikoptera.
No, je li sve kako izgleda?!
O koliko se tu papirnatome stanju stvari zapravo radi najlakše je demonstrirati na primjeru Hrvatske, gdje količine vojne tehnike prijavljene u sustav regionalne kontrole naoružanja itekako variraju od brojeva kojima hrvatski obrambeni sustav operira u stvarnosti.
Dakle, budući da MORH u posljednjem godišnjem izvješću o stanju obrane navodi da su uskladištena 183 neperspektivna tenka T-55, ostaje na snazi podatak iz Dugoročnog plana razvoja OS RH (DPR 2006.) o tek 72 komada perspektivnih tenkova M-84A – što je tek oko 28 posto prijavljenoga broja unutar ove kategorije opreme. Jednako tako, nije ni neka posebna tajna da je svoje borbene helikoptere, kojih se pri kontroli naoružanja još broji 7, RH rashodovala prije mnogo godina – gdje oni kao neperspektivni nisu prodani, ali su daleko od ikakve suvisle uporabe. Stanje nije bitno bolje ni po pitanju borbenih zrakoplova, o kojima se posljednjih mjeseci itekako mnogo govorilo u hrvatskoj javnosti, i kojih u operativnoj uporabi zacijelo također nema niti blizu brojke od 19, koju u svojim pregledima promatraju inspektori razoružanja. Jednako je stanje i u ljudstvu obrambenoga sustava, gdje RH nije niti blizu samonametnutome limitu iz 1996. godine – umjesto maksimalnih do 65 tisuća ljudi, obrana u RH je na 31. prosinca 2011. godine imala ukupno tek 18.020 ljudi, djelatnih vojnih osoba i civila.
Kretanje broja ljudi u obrambenim sustavima zemalja regije
Situacija tu nije bitno različita ni preko granice, u susjednoj Republici Srbiji. Ne ulazeći tu u razglabanje stvarnoga stanja tamošnje tehnike, bacimo detaljniji pogled tek na ljudstvo. Dok je nakon izdvajanja Crne Gore samostalni obrambeni sektor Republike Srbije u 2007. godini brojao 40.164 čovjeka, stvari su i tu napredovale na niže. Konačno, krajem 2010. godine za Republiku Srbiju se govorilo o 29.125 ljudi u obrani – 12.260 u Kopnenoj vojsci (što obuhvaća i Riječnu flotilu na Dunavu), 4.262 ljudi u Ratnome zrakoplovstvu i protuzračnoj obrani, 6.212 ljudi u Komandi za obuku, te 6391 ljudi u Ministarstvu obrane Republike Srbije – da bi 2012. godine taj broj navodno pao i dalje, na ukupno 28.216 ljudi (djelatnih vojnih osoba i civila). No, uz čisto gledanje broja ljudi u obrani, kojih Srbija sada ima oko 36 posto više od Hrvatske – što je već bitno izjednačenije od omjera prije promatranih količina vojne opreme – za još ponešto puniju sliku stanja treba u igru uvesti i financije, odnosno obrambene proračune kojima promatrane države financiraju svoje obrambene sustave.
Financiranje obrane
Ministar Kotromanović od početka mandata u bitci za proračun
Hrvatska je proračun za 2012. godinu donijela 24. veljače, kada je za resor obrane bilo određeno 4.828.051.470 kn. Od onda, Vlada RH je javnosti u Hrvatskoj 15. studenog predstavila i tzv. „tehnički rebalans“ ovoga proračuna, kojim je izvedeno njegovo smanjivanje za 20 milijuna 177 tisuća i 310 kuna, što je Sabor uskoro i prihvatio glasovanjem. Time je obrana u Hrvatskoj za 2012. godinu ukupno svedena na 4.807.874.160 kn – odnosno, 635.962.190,19 eura (prema tečaju Hrvatske narodne banke od 7,56 kuna za euro). Uz pretpostavku da Hrvatska ima 4.403.000 stanovnika (prema procjenama Državnog zavoda za statistiku za 2012. godinu) – to je otprilike po 144,44 eura za obranu po glavi stanovnika godišnje.
Nakon odvajanja praktično po 70 milijardi dinara u 2010. i oko 73,3 milijarde dinara za obranu u 2011. godine, Republika Srbija je u ovoj godini i tu krenula štedjeti. Obrambeni je proračun zato postavljen na 53.247.830.000 dinara, odnosno oko 470.886.363,64 eura (prema tečaju od 113,08 dinara za euro), što se pokazalo nedostatnim. Proračun Srbije je onda rebalansiran, glasovanjem u Skupštini Srbije 25. rujna. U tom je rebalansu za obranu ukupno odvojeno 58.962.963.057 dinara, odnosno oko 521.426.981,4 eura. Uz pretpostavku da Srbija ima 7.120.666 stanovnika (prema procjenama Republičkog zavoda za statistiku) – to je otprilike po 73,23 eura za obranu po glavi stanovnika godišnje.
Republika Srbija – kretanja obrambenog proračuna
Ako se podsjetimo problema koje hrvatski obrambeni sustav ima sa svojim trenutnim proračunom, gdje je nedostatak novaca praktično pa zaustavio modernizaciju – nije teško zamisliti kako bi tu stvari izgledale s oko 10.200 ljudi više, a 114.5 milijuna eura manje na godišnjoj razini. Upravo ta činjenica stavlja u pravi omjer i sve dosad iznesene podatke, dovodeći obrambene sustave Srbije i Hrvatske u itekako usporedive gabarite, bez obzira na poprilično veće količine (pretežito stare) vojne tehnike i ponešto više ljudstva na strani RS.
Srodnost problema
Ljetos izabran državni vrh Srbije ni u Vojsci Srbije ne nalazi spokoj te utjehu
Uz sve navedeno, treba konstatirati da obrambene sustave Republike Hrvatske i Srbije muče poprilično slični problemi. Oba su sustava danas oslonjena na profesionalni sastav, gdje je Hrvatska ročno služenje vojne obveze zamrznula od 1. siječnja 2008. godine, a Srbija 1. siječnja 2011. godine. Iako je Hrvatska od 1. travnja 2009. godine članica NATO saveza, što Srbija odbija pozivanjem na nekakvu neutralnost i suradnju u programu Partnerstvo za mir, obje ove države teže članstvu u Europskoj uniji. Na tome je putu Hrvatska odmakla bitno dalje, očekujući i punopravno članstvo 1. srpnja 2013. godine, dok Srbija od 1. ožujka 2012. uživa status zemlje-kandidata, ali bez konkretnog datuma otpočinjanja pregovora.
Laki školski zrakoplov “Kobac”, još jedan u nizu prototipova srpske vojne industrije posljednjih godina
Usprkos činjenici da je vojno-industrijski Srbija bitno jača od Hrvatske, tu opet stvari izjednačava praktična činjenica da se radi o državnim poduzećima, bez mnogo tržišne orijentacije, koja su bila obnovljena nakon NATO napada ali ne bitnije modernizirana. Za razliku od toga, hrvatska je mala vojna industrija pretežito privatna, navikla poslovati na tržištu samostalno i bez pomoći države, što u današnje doba predstavlja popriličnu prednost – posebno u vrijeme opadanja javnih odvajanja za obranu i sve slabijih mogućnosti resornih ministarstava. Oba se ova obrambena sustava zasnivaju na materijalnoj osnovi iz doba SFRJ, i tu je riječ o opremi kojoj se neminovno primiče kraj. Upravo zato, u obje ove države polagano ali neizbježno započinju i nizovi sličnih promišljanja – recimo, o novim borbenim zrakoplovima. Ti predstojeći poslovi te veliki izdaci gotovo pa garantiraju da će Srbija i Hrvatska ubuduće, i usprkos političkim napetostima koje su obilježile protekle tjedne, zasigurno – ako već ne aktivno surađivati – a onda barem s velikom pažnjom promatrati što se u obrani radi „s onu stranu granice“.
Ovaj je tekst objavljen u mjesečniku “VP – magazin za vojnu povijest”, broj 21, od 6. prosinca 2012. godine. Ovdje je prenesen dozvolom uredništva, dok je sažetak originala dostupan na adresi: http://vojnapovijest.vecernji.hr/clanak/broj-21/hrvatski-i-srpski-obrambeni-sustavi-nekada-i-danas-337
