Nakon više mjeseci priprema, Vijeće EU je 11. prosinca ove godine u Bruxellesu donijelo i formalnu odluku o zasnivanju programa Stalne strukturirane suradnje (Permanent Structured Cooperation – PESCO) na području sigurnosne i obrambene politike u Europskoj uniji. Riječ je o sustavu zasnovanom na odredbama Lisabonskog ugovora, koji omogućava užu međusobnu suradnju skupina država članica EU na pitanjima iz područja obrane i sigurnosti. Ovaj će okvir omogućiti  članicama koje to požele da zajedno razvijaju pojedine obrambene sposobnosti, investiraju u skupne projekte, te produbljuju operativnu spremnost i razinu suradnje svojih oružanih snaga. Konkretna uspostava ovog sustava rezultat je dužeg postupka, u kojeg se ozbiljnije krenulo nakon objave odluke Ujedinjenog Kraljevstva o namjeri skorog istupanja iz Europske unije (nakon referenduma 23. lipnja 2016. godine taj je postupak uistinu i započet 29. ožujka ove godine, aktiviranjem članka 50 Ugovora o Europskoj Uniji, s očekivanjem dovršetka izdvajanja do 23. ožujka 2019. godine).

Potpisivanje zajedničke obavijesti o PESCO, 13. studenog 2017. godine

Po otpočinjanju promišljanja uspostave ovakve zajedničke suradnje, 13. studenog ove godine bile su službeno prikupljene i izjave o namjeri sudjelovanja u sustavu PESCO – ministri vanjskih poslova i obrane (za Hrvatsku Marija Pejčinović Burić i Damir Krstičević) o tome su svečano potpisali zajedničku obavijest, i predali je Visokoj predstavnici EU za vanjsku i sigurnosnu politiku, te Vijeću EU. Nakon što su se tada za PESCO izjasnile ukupno 23 članice EU, još su 7. prosinca odlučili pristupiti i Irska te Portugal. Time je spomenuti sustav suradnje završio na sudjelovanju ukupno 25 država članica Europske unije: Austrije, Belgije, Bugarske, Cipra, Češke, Estonije, Finske, Francuske, Grčke, Hrvatske, Italije, Irske, Latvije, Litve, Luksemburga, Mađarske, Nizozemske, Njemačke, Poljske, Portugala, Rumunjske, Slovenije, Slovačke, Španjolske i Švedske. Za sada su Danska, Malta i Ujedinjeno Kraljevstvo postale jedine tri države članice koje su odlučile ne sudjelovati u ovom dragovoljnom sustavu tematske EU suradnje.

Što je to zapravo?

Sustav kojeg se u javnosti optimistično nazivalo “temeljem za Europsku obrambenu uniju“, koji bi se “u bliskoj budućnosti mogao pretvoriti u zajedničku vojsku EU“, zapravo je jako okviran i još prilično nejasan. Odluka Vijeća kojom je 11. prosinca zasnovan PESCO sadrži tek listu država sudionica, listu načelnih obvezujućih zajedničkih obveza koje članice preuzimaju (među ostalim i “redovito povećanje obrambenog proračuna u stvarnim omjerima“), odredbe o funkcioniranju PESCO projekata i održavanju njegove unutarnje koherentnosti, te administrativne odredbe o ustrojavanju PESCO Sekretarijata i financiranju čitave stvari.

Uz to, tada je usvojena i Deklaracija kojom je definirano ukupno 17 početnih strateških projekata suradnje – koje bi trebalo i službeno usvojiti početkom 2018. godine. Na ovu je listu od početnih 49 odabrano 17 projekata za ostvarenje u PESCO Fazi 1, i to: (1) Europsko medicinsko zapovjedništvo, (2) izrada Europskog sigurnog softverski determiniranog radija (ESSOR), (3) izgradnja Mreže logističkih čvorišta u Europi, te potpore operacija, (4) uspostava Vojne mobilnosti, (5) uspostava EU Centra kompetencija za obučne misije (EU TMCC), (6) uspostava Europskog centra za certifikaciju obuke oružanih snaga članica EU, (7) uspostava Funkcije energetske operativnosti (EOF), (8) formiranje Rasporedivog paketa vojne sposobnosti za pomoć u slučajevima nesreća, (9) razvoj Pomorskog (polu)autonomnog sustava za protuminsku zaštitu (MAS MCM), (10) razvoj sustava za Nadzor i zaštitu luka i pomorstva (HARMSPRO), (11) unapređenje za Sustave pomorskog nadzora, (12) razvoj Platforme za razmjenu informacija o kibernetičkim prijetnjama i incidentima, (13) razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti, (14) razvoj Sustava strateškog zapovijedanja i upravljanja (C2) u CSDP misijama i operacijama, (15) razvoj Borbenog oklopnog vozila pješaštva/Amfibijskog jurišnog vozila/Lakog oklopnog vozila, (16) razvoj sustava za indirektnu paljbenu potporu (EuroArtillery), te (17) razvoj EUFOR jezgre sposobnosti za operacije odgovora na krize (EUFOR CROC).

Svaki od navedenih projekata ima (1) vodeću državu, zatim (2) države sudionice, i (3) države promatrače. Države članice PESCO sustava trebale bi sudjelovati u barem jednom od navedenih projekata, no već u startu je vidljiv itekako velik raskorak u najavama suradnje. Iako se za čitav sustav pričalo kako se radi o francusko-njemačkom projektu, za najviše suradnji su se prijavile Italija, Španjolska i Portugal, dok su Njemačka i Francuska po brojnosti raznih sudjelovanja niže na listi. Jednako tako, samo 9 EU država su preuzele vodeću ulogu u pojedinim projektima, no dok njih 4 vode po više projekata, njih čak 5 vodi samo po jedan (a višestruko aktivni Portugal nijedan). Iako ni jedna EU država nije samo promatrač, ukupno 6 EU zemalja nisu ni vodeće, ali ni promatrači u bilo kojem projektu – nego samo surađuju (Hrvatska, Austrija, Rumunjska. Švedska, Poljska i Latvija).

Zanimljivo je kako su na začelju liste po učestalosti suradnji posebno Poljska, Švedska i Rumunjska, usprkos činjenici da se radi o zemljama vrlo jakih nacionalnih obrambenih sustava i industrija. Imajući u vidu da UK ne sudjeluje (a ima jaku vojnu industriju i obrambeni sustav, koji čini oko 20 posto ukupnih EU kapaciteta), ovakva suzdržanost vjerojatno ima neku dublju političku podlogu. Kako bilo da bilo, za skoriju budućnost još ostaje: (1) usvajanje konačne službene liste PESCO projekata, (2) usvajanje zajedničkih pravila za vođenje projekata, koja bi se moglo prilagoditi pojedinim konkretnim projektima, te (3) usuglašavanje uvjeta pod kojima bi i neke treće države mogle biti pozvane na sudjelovanje u pojedinim projektima, koliko se to god lagano našlo u sukobu sa samim smislom EU suradnje u obrani i sigurnosti.

Ovim pogledom na praktičnu stranu prvih naznaka EU sustava PESCO, već se vide i neki od problema strukture za koju se obećavalo da bi trebala smanjiti ovisnost Europe o vojnim snagama i sposobnostima Sjedinjenih Američkih Država, ali i o NATO savezu kao do sada jedinom stvarno efikasnom sustavu regionalne obrambene suradnje. Naime, opet je tu riječ o prvenstveno političkoj strukturi koja ima vrlo malo dodira sa stvarnim vojnim kapacitetima, u kojoj se obećavanjem doprinosa iz zajedničkih financijskih fondova pojedine nacionalne kapacitete ili ambicije pokušava proširiti unutar EU. Uz tek malo šanse za poticanjem stvarne interoperabilnosti ili tehničke unifikacije na razini čitave EU, izgleda da se ponovno duboke političke podjele nastoji sakriti iza lijepih grupnih fraza, koje prati vrlo malo konkretnog sadržaja. Ujedno, PESCO je još jedan znak šireg formiranja “EU s više brzina”, gdje se uvodi još jedno različito razvrstavanje država EU – dok je ukupan naglasak projektnih suradnji ipak ostao više na logistici i potpornim strukturama, a manje na konkretnim djelovanjima u misijama, na vatrenoj moći i stvarnim operativnim sposobnostima EU (koje su i do sada nedostajale).

Gdje je Hrvatska u svemu tome?

Ukupno gledano, Republika Hrvatska je jedna od zemalja s izuzetno visokom razinom volje za sudjelovanje u ovom tipu EU suradnje. Nažalost, visoku razinu volje ne prati usporediva razina sposobnosti (kako općenito, tako i posebno po pitanju vojne industrije), budući da RH u europskim okvirima ima izuzetno mali obrambeni sustav i malu obrambenu industriju ograničenog spektra proizvoda.

Kako je to u programu Hrvatskog radija 14. prosinca izrazio Petar Mihatov, pomoćnik ministra obrane za obrambenu politiku, Hrvatska je preliminarno najavila svoj interes za sudjelovanje u ukupno 5 naznačenih PESCO projekata: “… u području logistike, u području sprečavanja katastrofa, u području pomorskog nadzora, u području kibernetičke sigurnosti, i vojne mobilnosti unutar Europske unije, što je užasno važno“. Od ukupno pet naznačenih ključnih PESCO projekata, tu RH pokazuje interes za njih 2 – rješavanje pitanje Vojne mobilnosti unutar EU (Nizozemska kao vodeća država, iz nekog razloga Francuska kao jedini promatrač), te razvoj Timova za brzu pomoć kod kibernetičkih prijetnji i međusobnu pomoć oko kibernetičke sigurnosti (Litva kao vodeća država, RH kao jedan od 4 potencijalna sudionika, Njemačka kao jedan od 4 promatrača).

Pri tome je posebno naglasio i pitanje financiranja projekata iz EU fondova, prvenstveno iz Europskog obrambenog fonda:

“Jedan dio tog fonda namijenjen je razvoju konkretnih sposobnosti, a drugi dio – istraživanju i razvoju. Do 2020. 500 milijuna eura za konkretne sposobnosti, i 90 milijuna eura za istraživanje i razvoj. Misao vodilja Europskog obrambenog fonda je poticanje, zapravo, multinacionalnih projekata i suradnje… i nekako, sinergije veće između država članica. MORH je već započeo inicijalne razgovore s hrvatskom obrambenom industrijom i znanstvenom zajednicom. Mi ćemo inzistirati u Europskoj uniji, na njihovom uključivanju u ove projekte, fondove – ali, za to ih treba dobro pripremiti, jer sigurno neće biti lako probiti se pokraj, recimo, njemačke i francuske obrambene industrije. Tako da, predstoji nam jedan ozbiljan posao u tom smislu“.

Dakle, opet isto. Novim se sustavom otvaraju brojne mogućnosti – doduše, prvenstveno za one koji su takvu šansu sposobni sami uhvatiti i iskoristiti. Ima novaca, ali ne za sve, već prvenstveno za one najbolje u Republici Hrvatskoj – a možda ni za njih. Naime, mora se prepoznati nešto što nacionalni sustav podržava, što je u nacionalnom interesu RH, a što se opet može staviti na stol Europske unije kao dodanu vrijednost, objasnio je Mihatov.