Ako to netko možda još i nije primijetio, u Hrvatskoj opet vlada suša. Točnije, dvojbeno je je li ona prošlogodišnja suša uopće i prestala, budući su padaline sve tamo od jeseni zapravo bile prilično oskudne. Shodno tome, ne čudi ni činjenica da sada, sredinom lipnja, već počinjemo gledati i one tipične probleme vezane uz sušu – recimo, situaciju u kojoj otok Silba, nakon zime s gotovo dvostruko manje padalina od standarda, ostane bez vode.
Žeđ na Silbi
Naravno, budući smo ipak ponešto odmakli od srednjega vijeka, i problemi na Silbi nisu vezani samo uz tamošnja suha izvorišta i žednu stoku, već su tu u pitanju više društveno-tehnološke začkoljice – žedni su stanovnici (uskoro i famozni turisti), a vode nema jer nije uredno plaćena dostava vode na otok brodom vodonoscem. Točnije, izgleda da je plaćena dostava vode u uobičajenom iznosu, a zbog suše se već duže dostavljalo više vode od standarda. I, naravno, budući je brod vodonosac “Zrmanja” (950 kubika zapremine) privatan – vlasnik, koji je posao dobio na javnome natječaju, nema dužnost ići u minus i dovoziti vodu samo zato što je na Silbi sve puno žednih usta.
Vodonosac "Zrmanja" na zadatku, pun slatke vode i zato duboko uronjen u more.
Dug o kojem pričamo nije ni sitan – do danas ga se navodno skupilo oko 2,5 milijuna kuna, koja je preko Zadarskog vodovoda privatniku trebalo platiti Ministarstvo regionalnoga razvoja i fondova Europske unije – u zadnje vrijeme poznato prvenstveno po aferi oko poslovne zgrade u Planinskoj, oglušivanju na upite novinara, te zauzimanju bivše glavne zgrade MORH-a na Krešimirovu trgu u Zagrebu. Pri tome, stanovnici otoka plaćaju kubik vode oko 13 kuna, jednako kao i svi ostali korisnici Zadarskoga vodovoda – dok država plaća, odnosno, novcem poreznih obveznika subvencionira prijevoz vode, koji do Silbe navodno košta oko 65 kuna po kubiku.
No, istini za volju, ovaj problem neplaćanja nije nov – budući je prošle godine na kraju prevezeno vode za 1,35 milijuna kuna više od dogovora, dok je u prvih nekoliko mjeseci ove godine tome dodano još 11 tisuća kubičnih metara vode – ili oko 750 tisuća kuna duga. U tipičnoj hrvatskoj ekonomiji to možda još neko vrijeme zapravo ni ne bi bio problem, da privatnome prijevozniku vode sredinom svibnja nije dojadilo produbljivati si postojeći minus – te je onda i obustavio dovoz daljnjih količina vode na otok. I sad je odjednom nastala panika. Stoka žeđa, navodno i ljudi, a turistička sezona samo što nije pokucala i na ta otočna vrata.
Lanjske akcije OS RH na taženju javne žeđi
Pri tome, ova situacija budi i određena sjećanja. Naime, kada je tijekom prošloga ljeta nedaleko Našica, u selu Podgorač, također nestalo vode – problem je riješen elegantno, iako ne baš i racionalno. Dok je premijerka interventno, i već donekle predizborno, dogovorila izvanredno građenje vodovoda do sušom pogođenih naselja, predsjednik Josipović bodove je skupio još interventnije – slanjem na teren pet vojnih cisterni, da vodom od kolovoza do studenog 2011. nadopunjavaju presahle bunare u općinama Podgorač, Drenje i Rešetari.
Cisterne bojne NKBO i Zapovjedništva za potporu OS RH dovozile su između 3 i 6 kubika vode po navratu
Dok je u Podgoraču žeđ birača i HNS-ova općinskog načelnika tako bila utažena, manje popularni rezultati čitave ove akcije vide se u dokumentu “Godišnje izvješće o spremnosti obrambenog sustava, provođenju kadrovske politike i ukupnom stanju u Oružanim snagama Republike Hrvatske za 2011. godinu, s Izvješćem o stanju obrambenih priprema u Republici Hrvatskoj za 2011. godinu“, koji će ovoga tjedna vjerojatno biti i predmetom rasprave u Saboru. U njemu su na 23. stranici izneseni točni materijalni i financijski pokazatelji ove, prvenstveno političke akcije gašenja narodne žeđi:
“Pripadnici/ce Oružanih snaga bili su angažirani i u sprečavanju i uklanjanju posljedica elementarnih nepogoda (suše). Od kolovoza do studenog 2011. godine bilo je angažirano 13 auto-cisterni s posadama te je isporučeno 14 623 m3 pitke vode. Troškovi na realizaciji zadaće iznosili su oko 320.000 kuna, a podmireni su iz sredstava namijenjenih za redovito funkcioniranje Oružanih snaga“.
Hoće li jednako biti i na moru?
Kada znamo da je u sastavu 1. divizijuna Obalne straže Republike Hrvatske i plovilo PT-71, pomoćni teretni brod već odavna prerađen u vodonosca, samo čekamo da obrambeni sustav opet krene popunjavati rupu u vjerojatno dugotrajnom birokratskom dogovaranju lokalnoga vodovoda s mora i ministarstva iz Zagreba.
PT-71, mali vodonosac HRM-a, slika navodno iz kolovoza 2011. godine
Spomenuti PT-71, porinut 1956. u Trogiru kao dio serije pomoćnih teretnih brodova klase Meduza iz sastava bivše Jugoslavenske ratne mornarice, zarobljen je 1991. godine u Šibeniku, gdje se nalazio na remontu. Radi se o 44 metra dugome plovilu, maksimalne brzine od 10 čvorova i nosivosti od 350 tona vode. Laički gledano, ako do njegova korištenja pri “potpori civilnim institucijama” zaista i dođe, nije vjerojatno da će prijevoz te vode koštati komercijalnih 65 kuna po kubiku (oko 22.750 kuna za punu nosivost broda), koliko je do sada plaćano privatniku. Ne bi čudilo da, umjesto zarade na prijevozu, trošak jednostavno opet završi u stavci iz koje ga je knjigovodstveno najlakše pokriti – u redovnom funkcioniranju OS RH.
