Nedavna dugo očekivana objava natječaja za izgradnju hrvatskog obalnog ophodnog broda ponovno je javnost podsjetila na postojanje Brodarskog instituta, prema čijem bi se projektu trebali graditi novi brodovi za HRM i Obalnu stražu. Kao što smo već pisali, onaj brodograditelj koji pobijedi na natječaju moći će potom sam odlučiti da li će u nastavku izgradnje uzeti Brodarski institut kao podizvođača, ili ne. O svemu tome, ali i o mnogo drugih stvari, porazgovarali smo sa stručnjacima iz Brodarskog instituta koji su nazočili nedavno završenoj priredbi ASDA 2013. To su Mislav Brlić – voditelj djelatnosti projektiranja i razvoja plovnih objekata, Aco Šikanić – voditelj obnovljivih izvora energije i energetske učinkovitosti, i Ante Zaninović – voditelj čvrstoće, vibracija i ispitivanja u naravi.
Brodarski institut je autor projekta. Kako je do toga došlo?
Brlić: Institut je u vlasništvu Ministarstva obrane, i prije još 4-5 godina smo s njima potpisali ugovor – dobili smo od njih zahtjev za izradu projekta, to smo ugovorili i poslije smo išli sukladno taktičko-tehničkim zahtjevima. Znači, prvo je trebalo odraditi cijelu tu pripremnu dokumentaciju, da bi se uopće došlo do projekta. To je izrada studije izvodljivosti, pa taktičko-tehničkih zahtjeva (TTZ), nakon što smo to odradili – onda je MORH usvojio te taktičko-tehničke zahtjeve i napravio konačne TTZ-ove, i onda se išlo u izradu projekta sukladno tim zahtjevima. Evo, to je vrlo jednostavno…
Da li će nakon izrade tog projekta Institut imati i dalje veze sa samim postupkom?
Brlić: Dosad – postupak je tako napravljen, odnosno natječaj koji je sad izašao, na taj način da brodogradilište koje dobije natječaj ima slobodan izbor, sukladno svojoj odluci – pošto će brodogradilište odgovarati sad za cijeli projekt, da li će ono uzeti kao podizvođača Brodarski institut, da dalje radi na projektu, ili će uzeti neku drugu projektnu organizaciju. Pojedina brodogradilišta imaju, na koncu, svoje projektne urede – pa će možda dalje to razviti i brodogradilište samo. Mi sad tu, u toj fazi, možemo zajedno s brodogradilištima, a može brodogradilište i bez nas. Projekt je do te razine razvijen da brodogradilište može sad samo odlučiti kako će dalje.
Projekt, dakle, nije baš potpuno zatvoren i uvjetovan?
Mislav Brlić, svojedobno voditelj projekta Malog protuminskog broda “LM-51 Korčula”
Brlić: On je zapravo dosta zatvoren, uvjetovan… To je pretprojekt. Pretprojekt zapravo uključuje jedno 70 dokumenata, bitnih nacrta i kompletnu specifikaciju opreme i uređaja na brodu tako da…. Može se činiti da je to dosta, međutim brodogradilište je dužno kompletno sad na temelju tog pretprojekta napraviti glavni projekt. U osnovi, brodogradilište će kroz tu svoju dokumentaciju glavnog projekta, radioničku, moći odlučiti hoće li biti ova ili ona pumpa, da li će možda biti nekakva kabina malo drugačije, na drugačiji način opremljena, ali ove osnovne sve stvari – od gabarita do broja kabina, do ovih osnovnih karakteristika, to se ne bi trebalo mijenjati jer MORH želi imati takav brod. Brod je koncipiran i dosta detaljno razvijen, sukladno potrebama i željama Ministarstva obrane i njihovih djelatnih časnika koji su sudjelovali kroz te 2-3 godine u svim fazama razrade i izrade dokumentacije.
Ako sam dobro shvatio – Brodarski često radi kontrolu kvalitete, i slične stvari. Da li je to i u ovom slučaju moguće?
Brlić: To se još nismo dogovorili s Ministarstvom obrane – da li ćemo mi biti ti koji će sudjelovati u kontroli kvalitete, ili će Ministarstvo obrane uzeti neku drugu organizaciju. Tu će svakako biti, to je sigurno, tu će biti Hrvatski registar brodova. To je definitivno! Da li ćemo još se tu mi pojaviti, taj dio još nismo usuglasili, niti dogovorili.
Brodarski institut raspolaže i svakojakom razvojnom opremom te specijalnim mjernim postrojenjima
Zaninović: Običaj je, ako se radi brod, odnosno ratni brod – a ovo i nije ratni, ovo je brod za javnu namjenu… kako kolega kaže – puno je testova i kontrole kvalitete tijekom gradnje, na navozu, u moru i na pokusnom brodu. Za vjerovati je da će Brodarski institut puno od tih poslova raditi – jer, ako bude pameti, onda će vjerojatno Ministarstvo obrane…ja ću reći – više vjerovati domaćoj kući, da će dobiti proizvod kako treba – i koji je platilo, za te novce. Znači, za te novce da će dobiti pravi proizvod. Može se desiti da budu i neke druge kuće, naravno, u igri. Prvenstveno, Hrvatski registar će sigurno biti, kao nadzorna kuća, u smislu konstrukcije, sigurnosti i tako dalje. Međutim, tu su i neke druge stvari koje se grade, a brod nije kišobran ili štapići i tako dalje, nego složeni objekt – pa je tu buka, tu su vibracije, tu je propulzija, tu su nekakve manevarske karakteristike, brzina doplova i tako, sve te stvari koje su definirane u tehničkom opisu, i koje će trebati provjeriti tijekom pokusne plovidbe i nekakve vožnje – duže vožnje, vožnje izdržljivosti. Onda se na kraju izvrši primopredaja vlasniku, od strane brodogradilišta, uz papire, dokumente da je to sve izvršeno i napravljeno na zadovoljavajući način. Znači, tu bi bio dio posla koji bi u svakom slučaju Institut mogao napraviti, i mi smo uglavnom i prepoznati od Ministarstva da bi to mogli, ma ko to radio… Ako sam ja to dobro shvatio – natječaj je međunarodni. Znači, može biti i neka strana kuća, i strano brodogradilište, i sve je moguće… Može se odraditi, ja bih rekao, i domaćom pameću – mjerenja, analize i tako dalje, i napraviti da vlasnik za svoje novce dobije pravi brod.
Šikanić: Možda mala digresija… Praktično, Brodarski institut je bio i nositelj izrade studije izvodljivosti ovog oklopnog borbenog vozila, koje sad radi Đuro Đaković. Mi smo to završili negdje 2005. godine, i išao je na evaluaciju u Ministarstvo obrane, onda su se oni odlučili… Mi smo im predložili određena rješenja. Bilo je razgovora da Brodarski vrši i nadzor izgradnje, međutim, nismo postigli dogovore, nego je to kasnije radila interna kontrola Ministarstva obrane. Prema tome, mi jesmo radili studiju, odabrali vozilo, odabrali sustave naoružanja i sve ostalo, ali ne sudjelujemo u nadzoru konkretne izrade vozila.
Voditelj djelatnosti projektiranja i razvoja plovnih objekata na Brodarskom institutu
Da malo razjasnimo – kad je točno u Brodarskom institutu taj projekt OOB-a bio završen i predan?
Brlić: Dugo je trajalo. Mi smo to zapravo završili i predali 2008. godine – negdje na jesen je to bilo riješeno, krajem 2008. godine. I na temelju te tada završne dokumentacije, MORH je zapravo pune dvije godine još provjeravao cijelu priču, dotjerivao ove svoje konačne taktičko-tehničke zahtjeve… da bi onda negdje krajem prošle godine – još smo dobili dodatne zahtjeve, da još treba – ne znam, promijeniti ovo na brodu, izbaciti nešto i tako… Išli smo sad u to nekakvo finaliziranje, to smo sada radili ova zadnja dva, tri mjeseca, zajedno sa Hrvatskim registrom brodova, i to je sad gotovo. Sve je obrađeno. Znači, još kroz te dvije godine… MORH je to čistio to, provjeravao, gledao što će, obzirom na cijenu – da se možda neke sustave izbaci, da brod bude možda malo jeftiniji. Krajem prošle godine smo dobili na čitanje te zahtjeve, sad stvarno konačne – i onda smo napravili još jedno, recimo, dodatno reprojektiranje cijelog broda, usuglašavanje s tim – i sad je on kao takav konačno završen. Sad je to, zapravo, konačno završeno prije možda mjesec dana.
Kad kažete – domaća, u kući… Ako se ne varamo, Brodarski je izdvojen iz Ministarstva obrane…
Šikanić: Možda jedno pojašnjenje. Status Brodarskog instituta je – to je tvrtka u državnom vlasništvu – znači, na upravljanju Vladi Republike Hrvatske. S upravom, Skupštinu čine 3 ministra – jedan je ministar obrane, jedan je ministar znanosti, i ministar gospodarstva. Prema tome, to je državna institucija u 100 postotnom vlasništvu države. Nije u vlasništvu MORH-a. Nekad je to bio jedan od vojno-tehničkih instituta – više nije, od 1993. godine. I to je transparentno i jasno. Zato se mi i možemo sada javiti na javne natječaje, jer mi nismo u sastavu Ministarstva obrane. Nekad jesmo bili, više nismo.
Status Brodarskog je, dakle, sličan statusu Agencije Alan ili Pleter-usluga?
Smješten u Zagrebu, Brodarski je danas na tržištu, s kojega i samostalno financira svoje djelatnosti
Šikanić: Nešto slično, tako je, ali – na samofinanciranju. Mi nismo na proračunu, što je vrlo bitno. Zato se bavimo sada svim drugim tehničkim sustavima, pa i obnovljivim izvorima. I svim drugim tehničkim sustavima, mjerenjima i tako dalje, jednostavno – preživljavamo… Brodarski institut je od 1991. do 1995., do kraja Oluje praktično, bio nositelj preko 80, 86 projekata za Hrvatsku vojsku. Tad je bio u polusastavu MORH-a. I tako je to po inerciji nastavljeno, međutim, on je preimenovan poslije u trgovačko društvo, koje nije u sastavu ni jednog ministarstva, nego je u vlasništvu Vlade.
Jedno laičko pitanje… S obzirom na tu široku paletu poslova, da li vama to na neki način otežava koncentriranje na ovu osnovnu djelatnost? I dalje se zovete Brodarski institut?
Šikanić: I da i ne. U našem core-bussinessu – od nekada, grubo rečeno, s 90 posto posla u okviru brodogradnje, mi smo sad recimo negdje – dvije trećine, ili možda tri četvrtine posla u tehničkim sustavima van brodogradnje – u zadnjih desetak godina.
Zaninović: No, to se lako promijeni. S jednim ophodnim brodom ćemo mi okrenuti priču… Jer, znate, nismo mi velika firma. Mi smo firma od 175 ljudi.
Početkom 1960-tih se u Novom Zagrebu gradi i novi kompleks zgrada, namjenski za novoosnovanu instituciju nazvanu “Brodarski institut”
Vratimo se na projekt ophodnog broda. Teško se oteti dojmu da se radi o tehnički relativno skromnome plovilu – barem, glede izmjera. Zašto se nije išlo na ambicioznije plovilo, koje bi moglo, primjerice, imati letnu palubu za helikopter… možda čak i naplavni dok?
Mali protuminski brod, nazvan “LM-51 Korčula” dugo se gradio u brodogradilištu Montmontaža-Greben
Šikanić: Bilo je i takvih razmišljanja. To je jedna od varijanti koja je razrađivana. Bilo je i s jačim naoružanjem… Zato je to trajalo godinama…
Zaninović: Ali, zadnja je ova koja je sad izašla. Zadnju riječ na usvajanju TTZ-a ipak je dao MORH.
Uzmimo da kod OPV-ova nije kritično naoružanje. Oni obično idu po načelu „fitted for, but not with“… U krajnjoj liniji, da li je predviđeno možda recikliranje naoružanja i eventualno elekroničke opreme na buduće ophodne brodove, kako pojedini stariji brodovi budu otpisivani?
Šikanić: Ne, u tom smislu, ne! Jer, tehnički, ti stariji brodovi, kad kažete stariji brodovi – svi ti brodovi su stariji od, recimo, od desetak, dvadeset, pa i više godina. I vrlo je problematično to sad…
OK, ali, recimo, 40 milimetarski Bofors L70 s lokalnim upravljanjem vatrom vam se nije promijenio desetljećima.
Šikanić: Nije se promijenio. Mi smo sada predložili modernu varijantu naoružanja ovih brodova. Tako da je to, recimo, 30 milimetara – osnovno naoružanje, 30-milimetarski top, koji može biti na bilo kojoj platformi, kako se to kaže… Znači, to nije klasični brodski top, koji ima barbetu, kako se to nekad radilo. Ta varijanta se može prenijeti i na neke druge platforme. To da, u tom smislu…
Zašto ne ići, u ime štednje i snižavanja cijene, na reciklažu starijih instalacija sa brodova, što je upravo kod OPV-ova, npr. kod španjolske klase Serviola bila praksa. Čemu kupovati sofisticirani sustav, koji će zahtijevati dodatnu optoelektroniku, dodatni paket…?
Šikanić: Postoji želja kupca! Investitora. TTZ je, u prvom redu, popis želja – a, onda usklađivanje, optimiziranje. Zato vam kažem, bilo je tu puno inačica. Ovo je 4, 5, 6… ne znam koliko smo inačica izradili. Ovo je jedna od onih koja je ostala. Mi radimo iterativno… s taktičkim nositeljem i kupcem.
Svojedobni istraživačko-proizvodni projekt POVIUM bio je rađen po narudžbi JRM u Brodarskome institutu
Nedavno je najavljena nabava daljinski upravljane ronilice – poznato je, za potrebe Hrvatske ratne mornarice, eventualno Obalne straže, eventualno i drugih državnih institucija. Brodarski institut je svojedobno, što je okončano u sve praktične svrhe 1991. godine, razvijao POVIUM. Prema nepotvrđenim podacima, zadnje što je od POVIUM-a bilo – je da je prije desetak godina rastavljen u dijelove, i negdje je u skladištu Brodarskog instituta. Ima li Brodarski institut kapaciteta, recimo, da krene u razvoj jedne ronilice koja možda ne bi bila ambiciozna kao POVIUM, ili možda da nastavi razvoj POVIUM-a?
Šikanić: Ako gledamo kolokvijalno, Brodarski institut ima kapaciteta. Međutim, ovo o čemu ste vi govorili – ja pretpostavljam da se radi o daljinski upravljanoj ronilici koju je Brodarski institut projektirao zajedno s tzv. malim protuminskim brodom. Taj je sustav „Bentos“, američke proizvodnje, koja je ugrađena za razminiranje. Njoj su već resursi istekli – mislim da ima već desetak ili dvanaest godina, i koju treba sada, „de fakto“, ili obnoviti, ili zanoviti, ili kako već.
Zaninović: Svojevremeno su naši dečki išli u Ameriku, koji su se s time bavili, baš za ovu – za Bentos… Ali, to vam je posljedica i rata – ne možete sve braniti, sve održavati, i raditi u svim pravcima… Došli su u jednu firmu, i onda su u toj firmi rekli: „A, odakle ste vi? Kaže, iz Brodarskog… Pa, kaže, mi smo 1990-tih godina kod vas dolazili učiti“. Taj POVIUM – to je bio vrhunac tehnike. To je bio vlastiti razvoj, to su bili novci… i da je zaživjelo još malo… bio je taman pred prodaju, odnosno, pred puštanje u upotrebu. Međutim, eto, desilo se što se desilo…
Šikanić: Mi smo tehnički institut. Tehnika može sve, uvjetno rečeno. Samo je pitanje da li to netko može i želi platiti. Pitanje naručitelja. Mi sada radimo ono što tržište plaća, jer smo trgovačko društvo, „d.o.o.“, kako ste rekli, i mi moramo jednostavno raditi ono što tržište traži.
Znači li to da vam s vremenom, ako tržište ne traži, propada dio specijaliziranih kapaciteta?
Jugoslavenske su podmornice svojedobno bile ozbiljno polje rada znanstvene institucije iz Novog Zagreba
Šikanić: Upravo to… Jednostavno, ne možete vi održavati, recimo, ekipe – 2, 3, ili 5 stručnjaka iz nekog područja, ako ih nitko ne plaća jednu, dvije ili tri godine. Morate se preorijentirati na nešto drugo, na ono od čega možete živjeti. Na primjer, mi smo bili projektanti svih podmornica u bivšoj državi, i ovog što tu sad imamo – a oči i uši podmornice je ultrazvuk. Imamo vrlo jake stručnjake iz tog područja. Samo primjera radi, da kažem da je s doktorom Paladinom, naš doktor Štimac konstruirao kirurški nož, ultrazvučni, za operaciju mozga. Jer, jednostavno nema više onog posla, nego ima što ima…
Da li ste, s obzirom na kapacitete, na iskustvo, sudjelovali u „novoj“ Hrvatskoj – u nekakvom strateškom formuliranju,? Dakle, više teorijskom, a manje neposredno tehničkom djelu?
Šikanić: Ja bih vam vrlo rado volio odgovoriti na to pitanje da jesmo, ali – vrlo malo. Nismo, jer mi smo u sastavu Brodarskog instituta imali Odred za studij i razvoj oružnih sustava – od 1991. do negdje tamo iza Oluje, 1995. ili 1996. godine. I to je ugašeno kao dio Ministarstva obrane. Više nas nitko ne traži, i ne pita, što se toga tiče. Nažalost!
(*Intervju zajedničkim snagama vodili Igor Tabak i Boris Švel)
