Kada sam ovoga ljeta u predvorju Ministarstva obrane čekala jednu od rijetkih press-konferencija, pomalo je začuđujuće bilo vidjeti Dijanu Čuljak kako se spušta stepenicama i ide prema izlazu. No bilo je to vrijeme aktualnih priča o drogi u OS RH, kao i o valu samoubojstava, a Čuljak je radila podcast o mentalnom zdravlju, pa sam tu epizoda smjestila među nebitne u odnosu na tadašnje aktualne događaje. Sve do danas, kada su najprije tjednik i dnevnik Express/24 sata objavili priču o najnovijem MORH-ovom pojačanju, što je potom spretno iskoristio i predsjednik Zoran Milanović, dajući izjave nakon što je u vojarni na Tuškancu otvorio 6. natjecanje tjelesne spremnosti „Viribus Unitis“. Govoreći o svojoj nedavnoj najavi da će pokazati na koji način ministar obrane koristi sredstva Oružanih snaga, Milanović je rekao:
„Pričekajte samo da prođe ova … ova ubodna točka sa Žalac, da malo Gabika ode u drugi plan, pa ćete onda čuti jer to su javne stvari… kako se potpisuju ministarske odluke u sivoj zoni … Ja to vidim, gledam… On valjda ne zna da ja to vidim… Pa kako se dižu raketne topovnjače, patrolni brodovi, čija uporaba košta za nevojne svrhe, dakle, 15 do 20 000 kuna po satu plovidbe… kako se to selektivno nekome daje, a nekome ne daje… Pa ćemo razgovarati o tome jer je to kazneno djelo, možda je i Gabikin nasljednik u problemu… Dakle, to je crno na bijelo. I to je iz ove godine. Ima više primjera, a vidjet ćete jedan, naprosto da ne bi došlo do zagušenja, ne… Pa onda neka mu Dijana Čuljak radi PR“.
Ove su Milanovićeve izjave dočekale ministra obrane u njegovim rodnim Vinkovcima, na Danu Vukovarsko-srijemske županije, gdje je potom morao objašnjavati angažman vanjskog eksperta za odnose s javnošću.
„Dijana Čuljak je angažirana bila upravo po pitanju jednog novog modela komunikacije koji smo željeli i želimo razviti unutar Ministarstva obrane. Inače su do sada informacije iz MORH-a izlazile na način da novinari postave upit. Htio sam napraviti komunikaciju da se pokaže značaj i vrijednost hrvatskog vojnika i Hrvatske vojske, da se približimo građanima kroz medije, kroz jedan prostor… Imamo dobre kapacitete, ozbiljan broj ljudi u MORH-u i ozbiljna sredstva, samo je to trebalo malo bolje posložiti. Jednostavno taj sustav informiranja treba prilagoditi vremenima u kojima se nalazimo“,
odgovorio je Banožić na novinarska pitanja, usput ne odgovorivši i koliko je taj vanjski angažman koštao, osim: „Mislim da iznos nije značajan“. Taj je odgovor ipak uskoro stigao, samo ne od MORH-a, nego nakon što se se novinari pobunili kod glasnogovornika Vlade Marka Milića. Tek nakon toga, Ministarstvo obrane odgovorilo je pisanim putem:
„Tvrtka Adepto media d.o.o. angažirana je u razdoblju od veljače do lipnja 2021. Godine, za uslugu podizanja razine komunikacijskih sposobnosti i znanja u Samostalnoj službi za odnose s javnošću i izdavaštvo pri čemu je naglasak bio na selektiranju i uvješbavanju tema iz resora. Ukupni troškovi iznosili su 19.008,00 kuna (bez PDV-a), što iznosi manje od 5.000,00 kuna mjesečno“.
No ako je suditi prema izjavama same Dijane Čuljak za 24 sata, to nije konačna suma. Za početak, razlikuje se i sam opis posla:
„MORH je angažirao moju privatnu tvrtku za usluge medijskoga treninga i usluge stručne osobe za jezik i govor, kao i usluge snimateljske ekipe za gore navedene treninge”,
rekla je Čuljak, dodajući da je odrađen tek mali dio dogovorene suradnje, te da će MORH-u ispostaviti račune kada posao bude završen.
U MORH s nepravomoćnom presudom
Osim što je bivša novinarka, Dijana Čuljak je jedna od glavnih aktera afere Core Media, u kojoj je se teretilo da je zajedno sa svojim kasnije bivšim suprugom putem fiktivnih računa izvukla novac iz nekoliko tvrtki. Štoviše, Čuljak je u trenutku angažmana u Ministarstvu obrane imala nepravomoćnu presudu za aferu Core Media, prema kojoj je za pribavljanje nepripadne materijalne koristi osuđena na djelomičnu uvjetnu kaznu od 2 godine i 5 mjeseci zatvora – prema nepravomoćnoj presudi, Čuljak je trebala godinu dana provesti u zatvoru, a ostatak bi bio zamijenjen uvjetnom kaznom uz rok kušnje od 3 godine. Uz to, prema istoj toj nepravomoćnoj presudi, trebala je vratiti 1,6 milijuna kuna. Temeljem žalbe, Vrhovni sud je početkom rujna ove godine ukinuo presudu i vratio cijeli slučaj na prvostupanjski sud.
S obzirom na ovu situaciju, ima li išta logičnije da MORH angažira osobu nepravomoćno osuđenu za „sisanje novaca”? Ili je to MORH sa svojih 19.000 kuna želio pomoći da Čuljak lakše vrati 1,6 milijun kuna? Da je MORH kojim slučajem – a nije – tražio od vanjske suradnice potvrdu da se protiv nje ne vodi kazneni postupak, Ministarstvo obrane je ne bi mogao angažirati jer Čuljak takvu potvrdu ne bi uspjela ishoditi.
Banožićevi glasnogovornici
Nije to jedini problem. Posebno je pitanje – da li je Čuljak, kako implicira predsjednik Milanović, bila zapravo angažirana kao pomoć u odnosima s javnošću ministra obrane Marija Banožića? Kao što je njegov prethodnik Damir Krstičević bio ministar u Vladi s najviše savjetnika, tako je Banožić ministar s najviše glasnogovornika i PR-ovaca. Postavši ministar obrane, Banožić je na Krešimirov trg doveo glasnogovornicu sa svog ranijeg radnog mjesta u Ministarstvu državne imovine. Od početka kolovoza, novo je zaposlio i posebnu savjetnicu za „podršku ministru“, kojoj je u opisu dužnosti i odnos s medijima. Tu je i cijeli Samostalni sektor za odnose s javnošću, koji od nedavno ima i v.d. načelnicu, te niz zaposlenih. No ni to nije dovoljno, jer novinari – vrlo često nezadovoljni činjenicom da od Ministarstva obrane tražene odgovore i informacije dobivaju na kapaljku, ako uopće – zovu Vladinog glasnogovornika Milića, koji potom urgira u MORH-u.
I tu Banožić – kada kaže da su „informacije iz MORH-a izlazile na način da novinari postave upit” – ne govori istinu, jer novinari često ne dobiju odgovore, ili na njih čekaju čak i po nekoliko mjeseci. U ovih 10 godina, otkada radim kao urednica jedinog hrvatskog portala specijaliziranog za obranu i sigurnost, jedino u Banožićevom mandatu glasnogovornica ministra ili Ministarstva nije održala niti jedan brifing s novinarima, uključujući i onaj inicijalni namijenjen međusobnom upoznavanju, kao što se gotovo pa ne organiziraju ni brifinzi s vodećim ljudima Ministarstva ili Oružanih snaga (osim jednom ili dvaput). Da su u ovih 15 mjeseci Banožićevi PR-ovci barem jednom sjeli s novinarima koji prate sektor, mogli su dobiti više savjeta o „približavanju Hrvatske vojske građanima” nego od vanjske „stručnjakinje” s nepravomoćnom presudom. No, Banožiću ni još jedan glasnogovornik ili glasnogovornica ne može pomoći – jer njegov strah od medija i nerazumijevanje odnosa s javnošću do sada je neviđen. A u 30 godina novinarske karijere vidjela sam svašta.
