Anton Tus posljednji je iz plejade velikih ratnih i poratnih generala, prvi načelnik Glavnog stožera OS RH i prvi šef misije RH pri NATO-savezu. Tijekom duge vojne karijere mnogo je puta bio prvi, ponekad i jedini, zasigurno jedinstveni, i zato je njegova smrt odjeknula ne samo u vojnim krugovima, već i diljem hrvatske javnosti, a i šire.
General Anton Tus rođen je 22. studenoga 1931. u Bribiru, Općina Vinodolska, i sa samo 13 godina (odnosno od veljače 1944.) uključio se u Narodnooslobodilački rat kao partizanski kurir. Po završetku Drugog svjetskog rata odlučio se za vojne škole, te je završio Zrakoplovnu akademiju JNA u Mostaru, da bi onda postao i jedan od rijetkih poslanih na nastavak školovanja u inozemstvu, na Vojnoj zrakoplovnoj akademiji “Jurij A. Gagarin” (Военно-воздушная академия им. Ю. А. Гагарина) u Moskvi. U profesionalnoj karijeri koja je trajala od 1950. godine obavljao je dužnosti pilota lovca, nastavnika letenja, pa zapovjednika: avijacijske eskadrile, 204. lovačkog puka, načelnika štaba te potom zapovjednika 15. divizije PVO, zapovjednika 5. korpusa RV i PVO, zamjenika načelnika GŠ za RV i PVO te naposljetku i zapovjednika čitavog Ratnog zrakoplovstva i protuzračne obrane SFRJ (od 16. kolovoza 1985. do svibnja 1991. godine). Bio je jedini pilot koji je upravljao svim zrakoplovima u sastavu Jugoslavenskoga ratnog zrakoplovstva, kao što je bio i jedini pilot koji je u to doba upravljao i američkim i sovjetskim nadzvučnim avionima, MiG-29 te F-16. Često se spominjalo i da je u toj fazi svoje bogate karijere pod zapovjedništvom imao više letjelica nego što ih se koje desetljeće kasnije moglo zbrojeno naći širom jugoistoka Europe.
Raif Dizdarević, Veljko Kadijević i Anton Tus 1988. obilaze eskadrilu MiG-29 na Batajnici
Jugoslavenski premijer Ante Marković namjeravao je generala Tusa postaviti za načelnika Generalštaba JNA kako bi neutralizirao sve jaču prosrpsku politiku u vojsci, no otpori i političke igrice onemogućili su taj plan. U travnju 1991. tadašnjem saveznom sekretaru za obranu Veljku Kadijeviću Tus je izričito rekao da RV i PVO s njime na čelu neće ratovati ni protiv jednog naroda, pa tako ni hrvatskog. Zbog toga je ekspresno, već 8. svibnja, razriješen dužnosti zapovjednika RV i PVO, a uskoro i umirovljen. Tijekom ljeta 1991. uspostavljen je kontakt s predsjednikom RH Franjom Tuđmanom, u kolovozu 1991. dragovoljno se stavlja na raspolaganje zapovjedništvu Zbora narodne garde, kao najviše rangirani od tek šaćice generala iz sustava JNA koji su se za takav potez odlučili. Početkom rujna već je javna tajna da se formira zapovjedništvo Hrvatske vojske u koje su pozvani generali Anton Tus i Petar Stipetić, pukovnik Karl Gorinšek te još nekoliko desetaka visokih časnika prebjeglih iz JNA. Odlukom predsjednika Republike Hrvatske 21. rujna 1991. general Tus bio je postavljen na dužnost načelnika novoformiranog Glavnog stožera Hrvatske vojske. Prema sjećanju tadašnjeg ministra obrane Martina Špegelja, tek dolaskom Antona Tusa te nešto ranijim dolaskom Imre Agotića (tada načelnikom Stožera ZNG) počela je prava uspostava sustava zapovijedanja i formiranja brigada koje su mobilizacijski bile planirane još u rano proljeće 1991. Zbog napuštanja JNA i preuzimanja visoke vojne dužnosti u Hrvatskoj (veleizdaja i dezerterstvo) Vrhovni vojni sud za Tusa je poništio mirovinu, ne bi li ga onda u listopadu 1991. i osudio, a Vojno-disciplinski sud u Beogradu oduzima mu u odsustvu i čin general-pukovnika avijacije.
Anton Tus i Petar Stipetić – višedesetljetno prijteljstvo
General Anton Tus bio je neposredni sudionik razvoja hrvatskih Oružanih snaga te planiranja, provođenja i zapovijedanja obrambenim i napadnim operacijama u prve dvije godine Domovinskog rata. Zbog neslaganja s tadašnjim ministrom Gojkom Šuškom i tadašnjom državnom politikom prema BiH, Anton Tus 22. studenog 1992. odlukom Predsjednika RH odlazi na dužnost Glavnog vojnog savjetnika predsjednika Tuđmana, što je bio do 1. travnja 1996. kada, na svoj zahtjev (po drugi puta), odlazi u mirovinu. Ovoga puta u mirovini nije bio ni punih pet godina – jer 12. veljače 2001., u vrijeme Vlade Ivice Račana, nakon što se ustanovilo da za njega NATO može garantirati osobnu sigurnost u Bruxellesu, postaje prvi veleposlanik i šef Misije RH pri NATO-u. Misiju je dizao iz samih temelja, baš kao i napore Republike Hrvatske da uđe u NATO-savez, što je rezultiralo ulaskom u MAP proces u svibnju 2002. U Bruxellesu je general Tus odradio puni 4-godišnji mandat, sve do 1. listopada 2005. godine, kada odlazi u mirovinu po treći i posljednji put. Nakon toga, od 2008. bio je i vanjski član saborskog Odbora za obranu, u kojem je dao pečat svojim tihim diplomatskim pristupom, dok je uglavnom sve “žestoke” primjedbe prepuštao svom prijatelju i suborcu generalu Petru Stipetiću.
Za osobni doprinos u obrani RH i Domovinskom ratu te iskazanu hrabrost dodijeljena su mu od Predsjednika RH najviša odličja: Velered kralja Petra Krešimira IV s lentom i Danicom, Red kneza Trpimira s ogrlicom i Danicom, Red kneza Branimira s ogrlicom, Red kneza Domagoja, Red Nikole Šubića Zrinskog, Red bana Jelačića, Red hrvatskog trolista, Spomenica Domovinskog rata, Spomenica domovinske zahvalnosti, te medalja Bljesak i Oluja. Nositelj je više domaćih i stranih medalja, ordena i Diplome Međunarodne federacije aeronautike.
Ime Antona Tusa sinonim je za principijelnost i časnički integritet, zbog čega ga se nije moglo vidjeti na kojekakvim stranačkim i “braniteljskim” događanjima. Uživao je u ljetima provedenim u rodnom kraju, a poznat je bio i po svojoj velikoj ljubavi prema tornjacima koji su, u vrijeme rata, bili generalovi najodaniji tjelohranitelji, a potom i kućni ljubimci. Pri tome, nije oklijevao svoje ogromno znanje i iskustvo dijeliti sa svima koji su ga pitali za savjet, tako da je i u svoje mirno doba sudjelovao u nizu javnih (i manje javnih) obrambenih razmatranja, dajući svoj sadržajni doprinos i brojnim stručnim autorima te publicistima.
