Zadnjih nekoliko tjedana, a pogotovo nakon prve objave na portalu Axios.com, vijesti vezane uz hrvatski program nabave i uvođenja aviona tipa F-16C/D izraelske verzije Block 30, Barak I u sustav EBA HRZ-a nižu se kao na tekućoj traci. Jedan od najvećih nedostataka svih tih vijesti je nekritičko sagledavanje i analiza hodograma u kojem se postupak nabave trenutno nalazi. Još veći nedostatak većine tih vijesti je nepoznavanje ni najosnovnijih tehničkih informacija, terminologije i podataka o kojima je riječ i koji se spominju.

Američki TPT (Third Party Transfer) postupak

Sjedinjene Američke Države su visoko uređena i birokratizirana država koja se doslovno drži svojih zakona, procedura i postupaka navedenih u njima. Tako i u ovom slučaju prodaje izvorno američki konstruiranih i proizvedenih aviona tipa F-16, a sada u vlasništvu države Izrael. Američki AECA (Arms Export Control Act) u svojim člancima jasno navodi da je sva oprema i naoružanje (u daljnjem tekstu – dobra) konstruirana i proizvedena na tlu SAD-a intelektualno vlasništvo (“Know-How”) njenih kompanija i SAD-a. Prilikom transfera takovih dobara drugoj strani (putem programa FMS, FMF ili EDA), druga strana (u našem primjeru država Izrael) – koja od SAD-a nabavlja ta dobra – obavezuje se da će prije eventualne kasnije ponude i prodaje tih istih dobara nekoj trećoj strani (u ovom primjeru Hrvatskoj) prethodno zatražiti odobrenje od SAD-a glede ponude i prodaje.

U našem konkretnom primjeru SAD je državi Izrael dao dozvolu da oni nama na natječaju za nabavu VBA mogu ponuditi avione tipa F-16C/D Block 30 Barak I. Isti ti avioni za dobivanje američke konačne dozvole za prodaju i isporuku Hrvatskoj prije toga moraju zadovoljiti američke tehničke zahtjeve, odnosno moraju biti prilagođeni i dovedeni s trenutne izraelske (“As-Is”) tehničke razine na nama potrebnu NATO kompatibilnu tehničku razinu. Ovdje treba napomenuti da su do sada već nekoliko puta korišteni avioni tipa F-16 u vlasništvu druge strane prodavani i transferirani trećoj strani uz prethodnu dozvolu i odobrenje SAD-a. O tome do sada najbolje svjedoče transferi korištenih F-16:

• belgijski i nizozemski F-16 MLU za Jordan,
• nizozemski F-16 MLU za Čile,
• portugalski F-16 MLU za Rumunjsku,
• singapurski F-16 za Tajland i
• jordanski F-16 za Pakistan.

Koja je glavna razlika u svim gore navedenima primjerima u usporedbi s našim sadašnjim i zašto? Svi navedeni F-16 imali su američka Glavna Misijska Računala (Modular Mission Computer – MMC) te OFP software, i ništa od posebne izraelske opreme odobrene samo Izraelcima, kao što je to sada kod nas slučaj!

Korijeni vojno-tehničko-industrijskog “sukoba” SAD – Izrael

Da bi bolje razumjeli o čemu se ovdje točno i zapravo radi trebali bi razumjeti te shvatiti komplicirani i kompleksni vojno-tehničko-industrijski odnos država SAD i Izrael. On seže duboko u 70-e godine 20. stoljeća i svoju kulminaciju doživio je krajem 80-ih godina s izraelskom željom za vojno-tehnološkom samostalnošću, razvojem izraelskog VBA kroz program Lavi. Prilikom testiranja u stvarnim uvjetima u izraelskoj 601. MA’NAT testnoj eskadrili, smještenoj u zrakoplovnoj bazi Tel-Nof, u izravnim usporednim letnim testiranjima u zračnom prostoru iznad pustinje Negev, utvrđeno je da je tadašnji prototip VBA Lavi u velikoj većini taktičko-tehničkih karakteristika i letnih envelopa nadmašivao tadašnje najnovije američke F-16A/B koje je već tada posjedovao i izraelski IDF/AF (F-16 Netz). Ubrzo nakon toga i potaknuti tim spoznajama, američki vojno-industrijski kompleks, bojeći se za uspjeh svojih proizvoda na međunarodnom vojnom aeronautičkom tržištu, koji su se tada nalazili u različitim fazama (F-16 u produkciji i F/A-18 u procesu uvođenja), uspio je kod američke administracije isposlovati “pritisak” na administraciju države Izrael, koja je urodila uspjehom i naprasnim prekidom programa Lavi. Prekid tog programa nije značio i kraj razvoja nekih komponenti koje su iz tog programa razvoja proizašle. Danas su one široj javnosti opće poznate kao:

• Elbit Systems Ltd. – Elta EL/M-2032 – radar,
• Elbit Systems Ltd. – Elisra – SPS sustavi RWR prijamnika RF ozračenosti,
• Elbit Systems Ltd. – Elta EL/L – aktivni ECM (u internim i eksternim (podvjesni kontejneri) verzijama) za aktivno ometanje RF izvora,
• Elbit Systems Ltd. – DASH IV – HMD/HMS,
• Astronautics – MFCD – višebojni pokazivači stanja i taktičke situacije pilotu u kabini (“Man-Machine Interface” (MMI) sučelje i “Situation Awareness” – Svjesnost Situacije, odnosno okoline u kojoj se zadaća izvršava),
• Rafael – Python 5 – SRAAM projektil s FOBS sposobnostima,
• Glavna, Misijska i Borbena računala, ožičenja i uvezivanje po -1553, -1760 standardima i još mnogo, mnogo toga.

Kao kompenzaciju ukidanja programa Lavi, SAD je 90-ih Izraelu kroz FMS/FMF program PEACE MARBLE III isporučio 60 komada dodatnih, tada najnovijih aviona verzije F-16C/D Block 40, proizvodne linije MSIP III, od toga 30 C jednosjeda i 30 D dvosjeda, u IDF/AF – zbog razlike s prijašnjim Block 30 – nazvani Barak II. Posebnost tog programa bio je i avion tvorničke oznake CK-1 (američki FY/n 90-0875, izraelski s/n 601) isporučen u 601. testnu eskadrilu u centar MA’NAT smješten u ZB Tel-Nof, koji i dan-danas uz dobro poznatu američku NF-16D VISTA-u predstavlja najsofisticiraniju testno opremljenu F-16 platformu na svijetu! Osim toga, SAD su kao kompenzaciju Izraelcima tada ustupile i dozvolile još nešto vrlo važno, što do dana današnjeg nema i nije dobila ni jedna država korisnica aviona tipa F-16, a to je pristup svim Source Codeovima i dozvola da Izraelci sami sebi razvijaju i ugrađuju njima potrebne podsustave, opremu i naoružanje za avione tipa F-16. Kulminacija gore navedenoga dogodila se početkom 2000-ih, kada je konstruiran, proizveden i u sustav IDF/AF uveden avion F-16I Block 52+, bolje poznatiji pod izraelskim imenom Sufa (heb. Oluja).

Nakon toga, spoznavanjem da avioni verzija Barak I i II polako ulaze u Mid Life razdoblje eksploatacije (15 – 20 godina), te samim time počinju i tehnološki kaskati za konkurencijom, a zamjena u vidu F-35 kasni, počelo se razmišljati o programu modernizacije. Program modernizacije ranijih F-16A/B Netz na ACE razinu IDF/AF već je ranije odbacio kao skup i neperspektivan. No program modernizacije aviona tipa Barak I i II pod nazivom “Barak 2020” (nazvan tada tako zbog pretpostavke da će ti avioni ostati u službi IDF/AF još 10 – 15 godina, do okvirno 2020-tih godina) – nakon više od 3 godine razvoja i testiranja u MA’NAT-u na njihovim testnim avionima oznaka 301, 020 i 601 – konačno je odobren i proveden u razdoblju od 2010. do 2014. godine. Zanimljivo je da su na program modernizacije “Barak 2020” prvo krenuli noviji avioni verzije F-16 Barak II Block 40, jer je IDF/AF analizom utvrdio da su avioni te verzije do tada imali odrađeno više sati naleta od nekoliko godina starijih aviona F-16 verzije Barak I Block 30! Avioni Barak II Block 40 modernizirani su u razdoblju od 2010. do 2012. godine, a avioni Barak I Block 30 u razdoblju od 2012. do 2014. godine.

Kada je tijekom programa modernizacije (sredina 2010-ih) utvrđeno da zamjena F-35 i dalje kasni, odlučeno je ići na još jednu, posljednju modernizaciju (neslužbeno nazvanu “Barak 2030”). kako bi avioni tog tipa ostali u upotrebi IDF/AF do 2030. godine. Avioni tipa Barak trebali su krenuti na program modernizacije 2017. godine, ali se od toga naglo odustalo nakon odobravanja novog programa američke vojne pomoći kroz sljedećih 10 godina, koji je u posljednjoj godini mandata usvojila i odobrila administracija američkog predsjednika Obame, čime iznos američke godišnje vojne pomoći Izraelu raste s dotadašnje 2 milijarde na 3.8 milijardi USD godišnje. Američki uvjet za to bila je nabava američkih novih F-15 i F-35, odnosno zbog toga i odustajanje Izraelaca od programa modernizacije aviona tipa Barak (za sada definitivno samo Barak I Block 30).

Nakon 36 godina službe, 2016. godine umirovljeni su svi avioni tipa F-16A/B Netz, a u jedinoj aktivnoj IDF/AF eskadrili koja je još koristila avione te verzije (115. Aggressor Squadron) smještenoj u ZB Ovda namijenjenoj za naprednu i DACT (Dissimilar Air Combat Training) obuku, iste te 2016. godine avioni tipa Netz zamijenjeni su s 5 komada (s/n 309, 344, 360, 367 i 383) aviona tipa F-16C Block 30, Barak I iz 110. lovačke eskadrile “Vitezovi Sjevera” smještene u ZB Ramat-David. Naime, 110. lovačka eskadrila sa C jednosjedima jedna je od 3 eskadrile (svaka s oko 20-ak aviona, ostale dvije eskadrile su 117. sa C jednosjedima i 109. sa D dvosjedima) smještena u ZB Ramat-David. Navedena 110. eskadrila je navodno umirovljena krajem veljače 2017. godine, što je neizravno potvrdio i sam zapovjednik ZB Ramat-David prilikom svog govora i intervjua tijekom posjeta 03. kolovoza 2018. godine u ZB Pleso: “Danas u bazi imamo dvije eskadrile koje lete na zrakoplovima F-16C (117. eskadrila, napomena) i F-16D (109. eskadrila, napomena)”. Od tada, 23 aktivna aviona tip F-16C Block 30 Barak I iz 110. lovačke eskadrile:

• 5 gore navedenih aviona prebačeni su iz 110. u 115. “Aggressor” eskadrilu
• 10 aviona jednosjeda ponuđeno je nama na prodaju
• 8 preostalih nudi izraelska državna agencija SIBAT u svom katalogu za 2018./2019. godinu na 275. stranici

U svojim ranijim katalozima agencija SIBAT je prvotno nudila 18 (2014./2015.) komada aviona verzije F-16A/B Netz, koji su sredinom 2015. godine ponuđeni i nama, a nakon povlačenja iz službe i 40 (2016./2017.) komada aviona te verzije F-16.

Trenutna tehnička razina aviona verzije F-16C/D Block 30, Barak 2020

Kao što je već ranije navedeno, avioni tipa Barak I i II prošli su kroz program modernizacije naziva “Barak 2020”, koji je trajao od 2010. do 2014. godine. Budući da se tu radilo o “relativno jednostavnom” programu modernizacije, navedeni program nije izvođen na Depo razini održavanja (D-Level, II. stup), nego na razini eskadrila (O-Level, I. stup) i zračne baze (I-Level, II. stup), i trajao je okvirno do 40-ak dana po avionu. Dakle, što je (na osnovu znanja, iskustva, informacija i spoznaja) ugrađeno u F-16C/D Barak 2020?

1. Glavno Misijsko Računalo

To je mozak i srce svakog aviona tipa F-16, uređaj koji upravlja i koordinira svim ostalim ugrađenim računalima, komponentama i podsustavima ugrađenima u F-16. Izvorno Block 30, s kraja 80-ih, imali su ugrađeno EFCC računalo pogonjeno tada 16-bitnim procesorima tvrtke Zilog oznake Z-8002. (Kod nas oni 40+ sjetit će se možda poznatog kućnog računala ZX Spectrum pogonjenog 8-bitnom verzijom istog proizvođača!). Navedeno računalo kroz program “Barak 2020” najvjerojatnije je zamijenjeno sličnim računalom iz Sufe, dakle s EFW 32-bitnim računalom naziva I-GAC koje vuče svoje korijene od GAC računala korištenog samo u Block 40/42 i početnim verzijama Block 50/52. Budući je, kao što je također već ranije navedeno, SAD od svih korisnika aviona tipa F-16 samo i jedino Izraelu dozvolio pristup Source Codovima, odnosno OFP (Operational Flight Program) softwareu, i on je najvjerojatnije od strane izraelaca posebno promijenjen, prilagođen ili čak nanovo programiran! Izvorni software za EFCC pisan je u programskom jeziku Jovial J-73. Kasniji software za F-16 Glavna Misijska Računala pisan je u programskim jezicima Ada 83 i 95, a najnoviji Američki /NATO kompatibilni pisan je u programskom jeziku C++.

Američki i južnokorejski Block 25, 30/32 (ponuđen i Turskoj za modernizaciju njihovih Block 30) koriste BAE Systems CFCC 64-bitno Glavno Misijsko Računalo s posljednom razinom OFP softwarea oznake SCU-10. Trenutno u F-16 najzastupljenije Glavno Misijsko Računalo je MMC tvrtke Raytheon (izvorno Texas Instruments), od prvotne verzije 3000 u europskim MLU, kasnije 5000 u CCIP moderniziranim Block 40/42 i 50/52 i novoproizvedenim Block 50/52, i posljednja verzija 7000, trenutno ugrađena u rumunjske, indonezijske i modernizirane korištene F-16 dovedene na razinu F-16V ili potpuno novoproizvedene F-16V Block 70/72. Posljednje razine M TAPE OFP softwarea instalirane u ta računala su M5.2R za Rumunjsku i IOC razinu, europski M6.5 (instaliran kod svih europskih NATO korisnika aviona F-16) i američki M7.1 koji je ekvivalentan europskom M6.5, ali za Amerikance ima još instalirane njihove i njima potrebne “dodatke”. Razvoj posljednje verzije OFP softwarea oznake M8 za F-16 je u tijeku.

Prilikom odobravanja prodaje aviona tipa F-16, američki Kongres u svom odobrenju navodi da su i hardware (Glavno Misijsko Računalo) i u njega instalirani software (OFP) razine klasificiranosti SECRET! To je ono glavno što traže Amerikanci – američki MMC umjesto izraelskog i američki (NATO) OFP software instaliran u njega, a ne izraelski. Uostalom, to je i logično! Izrael – za razliku od Hrvatske i SAD-a – nije član NATO saveza!

2. Navigacija

Izraelska tvrtka TAMAM je 1994. godine dobila od američke države i tada tvrtke Litton licencu za proizvodnju navigacijskog spregnutog GPS/INS uređaja oznake LN-93G, koji se tada također ugrađivao u novoproizvedene avione tipa F-16. Taj je uređaj sada zamijenjen novijima. Američki Block 30 koriste H-764G tvrtke Honeywell, a sada najzastupljeniji EGI navigacijski uređaj u F-16 je LN-260 tvrtke Northrop-Grumman, koja je ujedno i preuzela gore navedenu tvrtku Litton. Prilikom odobravanja prodaje aviona tipa F-16, američki Kongres u svom odobrenju navodi da je: sam navigacijski uređaj (hardware) UNCLASSIFIED razine, ali kada su instalirani “cryptovariable keys needed for highest GPS accuracy” (software) – klasifikacija tajnosti penje se na SECRET.

3. Komunikacija

U avione verzije “Barak 2020” trenutno su instalirana četiri komunikacijska uređaja, tri radio UHF/VFH i HF uređaja i Data Link uređaj. Prva dva su standardni američki F-16 certificirani ARC-164 UHF Gen. 2 i ARC-186 VHF uređaji tvrtke Rockwell-Collins, naravno prilagođeni od strane Izraelaca njihovim zahtjevima i potrebama. Osim ta dva navedena uređaja, F-16D (Brakeet) dvosjedna verzija na poziciji Combat Navigatora (IDF/AF termin za bolje poznatiji USAF WSO termin), smještenog na stražnjem sjedalu, na njegovoj desnoj glavnoj konzoli ima i RCU (Remote Control Unit) dalekometnog HF radio uređaja oznake ARC-217(V) također iste američke tvrtke, proizvođača Rockwell-Collins. Data Link sustav je posebni izraelski, generički, razvijen od tvrtki IMI/MLM/Rafael. Prilikom odobravanja prodaje aviona tipa F-16, američki Kongres u svom odobrenju navodi da je: komunikacijski uređaj (hardware) UNCLASSIFIED razine, ali kada ima ugrađenu “software with programmable cryptographic technology” – tada je on klasificiran kao SECRET.

4. Identifikacija

U “Barak 2020” trenutno je ugrađen APX-101 IFF Transponder, također od strane Izraelaca dorađen i njima prilagođen. Po napisima iz medija, za nas su Izrealci planirali ugraditi Raytheon APX-119 Transponder. Nedostatak tog uređaja je da se kod njega radi samo o Transponderu (odašiljaču, odgovaraču), jer taj uređaj u sebi nema ugrađen Interrogator (Pitač). Za tu svrhu postoji posebni uređaj oznake APX-104, odnosno sada najnoviji APX-114. Ta kombinacija uređaja APX-119 Odgovarač/APX-114 Pitač ugrađena je u avione tipa F-15. Avioni tipa F-16 imaju CIT (Combined Interrogator-Transponder) uređaje oznaka APX-111/113/125/126 tvrtke BAE Systems, koji se na avionima tipa F-16 lako raspoznaju po četiri antene ugrađene ispred poklopca pilotske kabine.

Prilikom odobravanja prodaje aviona tipa F-16, američki Kongres u svom odobrenju navodi da je: identifikacijski uređaj (hardware) UNCLASSIFIED razine, ali “unless/until Mode W and/or Mode V operational evaluator parameters are loaded into the equipment” – razina klasifikacije penje se na SECRET. Ukratko, evo što navodi i sam Kongres o APX-111 u jednom svom javno dostupnom odobrenju iz rujna 2017. godine:

“The CIT is a complete MARK-XII identification system compatible with Identification Friend or Foe (IFF) Modes 1, 2, 3/A, C and 4 (secure). A single slide-in module that can be customized to the unique cryptographic functions for a specific country provides the systems secure mode capabilities. As a transponder, the CIT is capable of replying to interrogation modes 1, 2, 3/A, C (altitude) and secure mode 4. The requirement is to upgrade Canada’s Combined Interrogator/Transponder (CIT) AN/APX-111 (V) IFF system software to implement Mode Select (Mode S) capabilities. Beginning in early 2005, EUROCONTROL mandated the civil community in Europe to transition to a Mode S only system and for all aircraft to be compliant by 2009. The Mode S Beacon System is a combined data link and Secondary Surveillance Radar (SSR) system that was standardized in 1985 by the International Civil Aviation Organization (ICAO). Mode S provides air surveillance using a data link with a permanent unique aircraft address. Selective Interrogation provides higher data integrity, reduced Radio Frequency (RF) interference levels, increased air traffic capacity, and adds air-to-ground data link”.

5. Sustavi samozaštite aviona, odnosno RWR i ECM uređaji

Ovo je najveća “misterija” i možda najveći problem (uz ranije navedeni MMC hardware i OFP software) za američko odobravanje Izraelu prodaje aviona tipa “Barak 2020” za Hrvatsku. Izvorno, u avione tipa F-16C/D Block 30, Barak I ugrađeni su američki RWR (ALR-69) i aktivni interni ECM uređaji (ALQ-178(V)1) u C jednosjede, a D dvosjed dobio je izraelski Elbit Systems – Elta EL/L-8420 interni aktivni ECM uređaj. Kasnije su ti uređaji (američki RWR) zamijenjeni s Elbit Systems – Elisra SPS-2000/2100, odnosno u D verziji navodno čak i sa SPS-3000 kao u Sufi, a interni aktivni ECM se konstantno modernizira i nadograđuje odgovarajućim hardware i software komponentama.

Ukratko, koji je glavni problem kod tih uređaja?

Ti uređaji u izraelskim avionima tipa “Barak 2020” sadrže specifično konstruirani izraelski hardware i software, kako bi bili spremni odgovoriti na potencijalne prijetnje koje predstavljaju ugrozu za te avione, odnosno za IDF/AF koji ih koriste prilikom obavljanja njihovih zadaća. Dakle konkretnije, ti uređaji sada instalirani u “Barak 2020” – “podešeni su i programirani” da reagiraju isključivo na od strane Izraela procijenjene ugroze, a ne za naše koje su nama potrebne, odnosno NATO koalicijske (NATINAMDS) ugroze!

Kako bi se to moglo i dalo prilagoditi?

Ukoliko je to tehnički moguće i SAD to odobrava, potrebne prilagodbe mogu se odraditi tako da se zamijeni potrebni hardware i software (američka tvrtka Elbit Systems of America umjesto sadašnje izraelske tvrtke Elbit Systems Ltd. – Elisra/Elta) u tim uređajima, ili ukoliko to nije moguće ili to SAD ne dopušta – ugradnjom ekvivalentnih američkih internih ECM uređaja (poput Raytheon ACES ili ITT-Excellis ALQ-211(V)4) ili ukoliko ni to nije moguće – integracijom eksternih podvjesnika poput američkih Northrop-Grumman ALQ-131(V), Raytheon ALQ-184(V)9, Harris ALQ-211(V)9, ili čak danskih za F-16 certificiranih i odobrenih Terma A/S ECIPS+ (s aktivnim ECM ALQ-162(V)6 tvrtke Northrop-Grumman i 3 komada Cassidian AAR-60(V)2 MILDS-F MAWS senzora).

Prilikom odobravanja prodaje aviona tipa F-16, američki Kongres u svom odobrenju navodi da je: RWR uređaj (hardware, u ovom primjeru ALR-69A(V)) po Kongresu SAD klasificiran razinom CONFIDENTIAL. Ali kada je u njega instaliran: “The OFP (Operational Flight Program) and UDF (User Data Files) used in the AN/ALR-69A(V) are classified SECRET. Those software programs contain threat parametric data used to identify and establish priority of detected radar emitters“. Interni ECM uređaj (HW) (u ovom primjeru ALQ-211(V)4) po Kongresu SAD klasificiran je razinom CONFIDENTIAL. No kada je uređaj opremljen sa od SAD-a odobrenom i dostavljenim DRFMC hardware/software karticama s EW bazama podataka s RF potencijalnih prijetnji, razina tajnosti penje se na SECRET. Taj aktivni ECM uređaj može raditi neovisno ili u koordinaciji s gore navedenim ili kompatibilnim RWR uređajem.

Velika većina ostalih problema već je ranije poznata i objašnjena.

To je ono ukratko što se na osnovu dosadašnjeg znanja, rada i iskustva može pretpostaviti i zaključiti da bi SAD-u na izraelskim F-16C/D Block 30 Barak I moglo predstavljati tehnički problem, a prije konačnog odobravanja prodaje državi Izrael tih aviona za Republiku Hrvatsku. Da li će to uistinu biti tako ili nešto slično gore navedenome, pokazat će informacije dobivene nakon izraelskog odgovora SAD-u do postavljenog im roka od 4. siječnja 2019. godine.

 

*gost autor: dipl. ing. strojarstva, radio u kanadskim i američkim tvrtkama na programima proizvodnje, testiranja i integracije američkih vojnih dvomotornih VBA (podaci poznati redakciji)